Nakon dvije godine, američka folk punk grupa Days N Daze vraća se u Hrvatsku. Ovaj DIY bend dolazi iz Teksasa te samostalno proizvodi i promiče svoju glazbu koju nazivaju “H-Town Thrashgrass”. U pjesmama se provlače teme od anarhizma do anksioznosti, alkoholizma i zabava stvarajući mix na koji teško ostajemo ravnodušni. Nakon deset godina postojanja, iza sebe imaju sedam studijskih albuma, no najpoznatije izdanje je njihov šesti album Rogue Taxidermy. 

Ovo im je druga europska turneja, a s njima dolaze i We The Heathens kojima će ovo biti prvi nastup pred hrvatskom publikom. Tročlani folk punk bend iz Wisconsina, sastavljen je od članova benda Atrocity Solution. Bend je do sada snimio četiri studijska albuma koja spajaju njihove glazbene afinitete, tj. DIY folk punk sa crustom i naravno folk akustiku. 

Karte možete kupiti u Dirty Old Shopu u Zagrebu, Hoodoo Baru u Kutini i prostoru Kulturnog Centra Mladih Kutina, a za koncert trebate izdvojiti 35 kuna u pretprodaji, odnosno 50 kuna na dan koncerta.

Više informacija potražite ovdje. 

N.M.: Pred kraj srednje škole, 1996. ili 1997, počela sam aktivnije biti dio DIY scene u Hrvatskoj, uradi-sam-anarho-pank scene, koja se tada ubrzano razvijala. Manje-više smo komunicirali preko fanzina i pisama. Tada je u Kutini već sviralo nekoliko bendova, od starijih npr. Delirium tremens, Butcher’s bill, Rope, izlazio je prvi kutinski fanzin Adijo pamet, a već je bio u nastanku i fanzin Ponos provincije. Povezali smo se s tom ekipom i tada je nastala Baraka, jedna drvena radnička baraka koju smo dobili na korištenje, daleko od centra grada, a blizu tvornice. Tamo smo počeli stvarati neku aktivniju scenu koja je mogla rasti i graditi se – postojao je prostor za probe bendova, prostor za koncerte, te iznad svega za druženje i okupljanje. Počeli smo organizirati koncerte bendova iz drugih gradova i čak drugih zemalja. Nekako se scena zgusnula, više je ljudi došlo u kontakt, stvorili su se neki novi bendovi, neke nove priče, i počeli su još aktivnije izlaziti neki drugi fanzini.

KP: Kako se razvijala priča oko Barake?

N.M.: Počeli smo organizirati koncerte i kako u to vrijeme u Hrvatskoj nisu postojali prostori poput Barake, kutinska je scena rasla i jačala. Tih godina dogodilo se nekoliko koncerata u Ivanić Gradu u vatrogasnom domu, i to je bilo otprilike to u ovom dijelu Hrvatske. Postojao je Monteparadiso u Puli koji je bio trodnevni ljetni festival, a nisam sigurna što se događalo u Dalmaciji jer nam je taj kraj bio tada nepristupačan. Na svaki događaj koji smo organizirali dolazili bi ljudi iz cijele Hrvatske tako da si mogao jednog petka navečer sresti ljude iz Slavonskog broda, ljude iz Rijeke, Pule i naravno iz Zagreba. Bilo je to jako lijepo mjesto za razmjenu čega god ti srce poželi. Baraka je zaista bila jedini takav prostor u ovom dijelu zemlje. Svirali su tu mnogi bendovi koji su kasnije postali dosta poznati u punk krugovima poput divnog koncerta brazilaca Ratos de porao. Od kutinskih bendova tada su svirali Kurac od ovce, Razlog za, Bakanali, Kruz C, 411…

Također, u Kutini smo imali i DIY distribuciju ploča, cd-a, fanzina, bedževa, prišivaka, majica… Sve je zapravo počivalo na principu komunikacije i razmjene, sve smo radili sami, sami smo čistili, opremali, oslikavali Baraku, svirali, učili svirati, učili druge svirati, fotokopirali i dizajnirali fanzine, sve po istoj filozofiji.

KP: Kakav je bio odnos Barake i Kulturnog centra mladih?

N.M.: Ne znam kako je tekla cijela procedura oko Barake, ali znam da se Kulturni centar mladih puno založio za nas i mnogo nam pomogao, sve je to išlo preko Kulturnog centra. KCM je bila udruga koju je vodio Andrija Rudić, tada sam ga zvala mladi entuzijast jer je mnogo toga pokrenuo u Kutini. I prije pokretanja Barake, on se zaista trudio dovesti u Kutinu nešto alternativno i kulturno, od bendova nadalje. Na radiju Moslavina vodio je emisiju koja se zvala Nemoj sjesti i koju sam kao klinka rado slušala, a ponekad po prvi puta u njoj čula i neobičnu, dotad neotkrivenu riječ, kao na primjer squat. A mi smo jednostavno bili banda koja je potom došla u Baraku i radila svoj program. KCM nije nikada imao upliva u program Barake, nikada se nije miješao u njega. S Andrijom smo se viđali i znali smo ga pitati za pomoć u svakom slučaju, ali on je, čini mi se, više išao u institucionalnom smjeru. Stvorio je u centru grada, u zgradi Narodnog veleučilišta, klub Arkus koji je trebao biti alternativni klub, no koji se nekako brzo ugasio. 

La Kurtizana, Dijon, 2001.

KP: Bila si aktivna na fanzinskoj sceni. O kakvom se časopisu radilo?

N.M.: U to sam doba s prijateljicom Anom Malačić pokrenula fanzin koji je prva dva ili tri broja izlazio na engleskom jeziku. Zvao se Unmasked creeper, a
na hrvatskom Raskrinkani dopuz. U to je doba izlazio još i Baja batak, recimo filozofsko-umjetnički orijentiran fanzin.

S obzirom da je naš fanzin bio na engleskom, slali smo ga po cijelom svijetu, tada smo imali mnogo pen-friendsa, prijatelja s kojima smo se dopisivali, od Novog Zelanda do Brazila, a neki su kontakti ostali aktualni do današnjeg dana. Tada nije bilo nevjerovatno otići u Norvešku jer tamo poznaješ nekoga kome si poslao fanzin, a on je tebi poslao svoj, pa ostaneš tjedan-dva i prikupiš ogromnu količinu informacija, impresija i naravno časopisa.

Osnovna razlika između Unmasked creeper-a i ostalih fanzina bila je prvenstveno u tome što se UC nije bazirao ni na čemu posebnom, imale smo teme o svačemu po malo, ali su tekstovi bili nekako osobniji, sadržavali su impresije svega živog – od nekakvih promišljanja o svakodnevnici do putopisa, recenzija događanja, socijalno angažiranih i političkih tekstova. Mnogi su nam ljudi također davali svoje doprinose.

Nezavisni teatar Barake, Koper

KP: Osim na fanzinskoj sceni, bila si aktivna i u glazbenim vodama, točnije svirala si u jedinom kutinskom ženskom bendu.

N.M.: Otprilike 1999. nas četiri cure, Marija Tokić, Lana Vučinić, Ana Malačić i ja osnovale smo punk bend koji se zvao La Kurtizana. Učile smo svirati na licu mjesta, ni jedna od nas nije svirala ni jedan instrument prije osnivanja benda. Svaki smo dan učile i kad smo došle do određene razine koja nije bila zavidna, ali je bila dovoljna da izrazi tu našu energiju i želju da na aktivan način budemo dio scene, počele smo nastupati. U to vrijeme postojao je kao ženski punk bend još samo Schizoid wiklers u Zagrebu. Nažalost, ne postoje baš dobre cjelovite snimke La Kurtizane, samo neki iscječci live nastupa. Dosta smo i putovale, išle smo na turneju sa zagrebačkim bendom AK-47 u u Francusku, Njemačku, Belgiju, Nizozemsku, bile smo po Mađarskoj, Srbiji i puno po Hrvatskoj.

Tu smo ubacile i Nezavisni teatar Barake tako da smo na tu turneju išli s njim i dva benda. Dolazili bi u sulude situacije gdje bi npr. u nekom skvotu u Belgiji, pred brdom puno starijih pankera, prvo održali performans pa bi bila svirka. Dosta je to bilo šokantno, ljudima je to bilo smiješno i zabavno, no svi su uvijek sudjelovali u performansima, što je bilo super. Zamisli, pedesetak pankera puca iz kartonskih pušaka, kakav prizor, inscenirali smo nekakvu dječju igru pred pank kocert što nije bilo nimalo uobičajeno za takav tip događanja.

Bend je postojao nekoliko godina, ali smo se razišle u tom nekom umjetničkom pogledu, pa smo odlučile i završiti s bendovskom pričom. No i danas smo dobre prijateljice. Recimo, Lana Vučinić još uvijek svira, uvijek je najviše vježbala od svih nas, a danas je već prava “profesionalka” i svira u nekoliko bendova, donedavno u bendovima Equal i Amok, a sada u Sentence i Ponor.

KP: Kako je došlo do osnivanja Nezavisnog teatra Barake? 

N.M.: Osim koncerata, silom smo htjeli organizirati u Baraci nekakva drugačija događanja, pa smo još prije osnivanja Teatra osmišljavali i organizirali nekakve smiješne zabave gdje smo imitirali u to doba popularne glupe bendove, poput onih pet djevojaka iz Velike Britanije, kako li su se zvale… ili na primjer imali izbore za Miss Barake koji su naravno bili živa lakrdija i sprdnja s popularnim promoviranjem ideja “ljepote”. Osim toga, organizirali smo (kontra)kulturne večeri gdje smo, između ostalog, radili npr. izložbu kiča odnosno promovirali cijelu tu senzaciju kiča. Na takva je događanja došlo dosta ljudi koji nikada nisu bili u Baraci. U sklopu tih događanja, jedne smo večeri odlučili napravili performans i to je bio prvi performans Nezavisnog teatra Barake, kako se teatar kasnije nazvao. Performans se zvao Četiri jahača apokalipse, bio je podosta djetinje naivan, bili smo svi obučeni u crno i bijeli u faci, sada mi je to sve jako smiješno i slatko. Nakon toga, odlučili smo da se i dalje želimo baviti teatrom i tim načinom izraza. Te smo godine nastupili na FAKI-ju.

Miss Barake, 1998.

Nakon toga, nastavili smo raditi performanse, ali smo se već svi manje-više preselili pa je baza NTB-a postala Zagreb. U Kutini smo s vremena na vrijeme radili performanse, tamo smo vježbali, uglavnom vikendima, kasnije sve manje. Radili smo nešto čega u Kutini sigurno nije bilo, u Kutinu bi u to vrijeme kazališna predstava došla jednom u tri mjeseca u prostor staroga kina, a ovakva vrsta kazališta se sigurno nije nikada vidjela. Bilo je to kao malo kutinsko čudo.

Imali smo jedan performans na parkingu knjižnice, postavili smo kauče i fotelje tamo i puštali audio zapise nekih ljudi iz Kutine koje smo snimali. Sve je to bilo za Kutinu zaista neobično i mislim da ljudi nisu znali što da misle kad su to vidjeli. Inače smo bili stacionirani u Baraci, ali kao kazalište nismo napravili puno predstava tamo. Većinom smo ipak radili u Zagrebu i najviše na alternativnim kazališnim festivalima, na primjer u Osijeku, Kninu, ne znam ni sama više gdje. U Kutini su predstave bile dosta posjećene, bile su rijetke pa smo se trudili da kad nešto radimo pozovemo što više ljudi, tako to i danas funkcionira, nekog sretneš na ulici, kažeš mu daj dođi vidjeti što radimo, pa taj zaista dođe i povede još nekoliko prijatelja.

KP: Kako se mijenjao rad u Nezavisnom teatru Barake, kako se sam teatar mijenjao?

N.M.: NTB se jako mijenjao, s vremenom je dobio dosta likovnog utjecaja jer je Marko Tokić u to vrijeme bio slikar. Ja sam se više bavila kazališnom vrstom razmišljanja, pa smo to isprepleli, radili smo dosta instalacija u prostoru, performanse likovne naravi, a imali smo i razne filozofske pretenzije. Osim Marka i mene, u kazalištu su djelovale i Lana, Ana i Marija, a po potrebi smo dovlačili i ekipu iz bendova i “sa scene”.

Jedno smo vrijeme dosta uplivali u filozofiju, to je bilo Markovo maslo, on je danas doktor filozofije. Sjećam se jedne od predstava kojima smo bili zadovoljniji. Zvala se Zenonova aporija, tematizirala je cijelu priču oko Zenona, kornjače, brzine. Nezavisni teatar Barake bavio se isključivo neverbalnim kazalištem, verbalnih dijelova je bilo malo, nekad su to bila čitanja poezije ili nekog teksta, ali rijetko smo imali dijaloge ili konverzacije na sceni. 

Nezavisni teatar Barake, Mađarska

KP: Jeste li kao stalni članovi Teatra bili kazališno obrazovani ili ste svi bili amateri?

N.M.: Počevši se baviti kazalištem, svi smo počeli od nule. Nismo bili ni na koji način obaviješteni ni obrazovani o tome. To je bio početak takav kakav jest i od kojeg smo mi, na kraju krajeva, i napredovali. Kad smo počinjali nismo znali ništa, nismo znali ni pasti na sceni, razbila bih se dvadeset puta dok nisam skužila kako pasti mekano. Drugi su ljudi išli na radionice, mi u Kutini nismo imali nikakve prilike za tako nešto. Da ne spominjem da nije bilo Interneta (bar ne u našem dosegu). Sve smo sami radili, za sve što neki ljudi nauče za pet minuta na nekoj radionici, mi smo radili tjednima, a da bismo konačno došli do (is)toga. Naprimjer, dugo smo istraživali kako neke stvari izvesti ili napraviti s manje dramatičnosti i teatralnosti. Zato su naši prvi nastupi i bili dramatični i teatralni, odnosno prošli smo zaista kroz sve faze razvoja nas kao glumaca i izvođača i sve faze teatra od početničkog do onog malo razvijenijeg. Nalazili smo svoj jezik i možda je šteta što smo prestali s radom jer bi možda do danas i ispalo nešto čudno dobro iz svega toga.

Nezavisni teatar Barake, FAKI 2001.

KP: Kojih se performansa Nezavisnog teatra Barake najbolje sjećaš?

N.M.: Sami smo radili kostime, neki put je pravljenje kostima za naše predstave bila predstava sama. Sjećam se nastupa u Močvari koji se sastojao samo u tome da se stvara kostim na pozornici. Neko smo se vrijeme bavili shizofrenijom, psihičkom bolesti kao takvom, s tom smo predstavom išli na turneju po Belgiji i Francuskoj. Poveznica između kartonskih pištolja i shizofrenije bila je rat, bilo mi je to jako zanimljivo prvenstveno zato jer su ljudi sudjelovali u tome, odrasli su se ljudi igrali kartonima, što je bilo neobično jer uglavnom uvijek kad tražiš od ljudi da sudjeluju, osjetiš taj neki zid. Odjedanput tog zida nema, svi su uključeni. Iako tad još nisam eksperimentirala s uličnim kazalištem i interaktivnom publikom, znam da se tada u meni počeo razvijati taj neki osjećaj za direktnu komunikaciju s publikom i zanimanje za takvu vrstu kazališnog odnosa, kojom se uostalom bavim i danas.

Žao mi je da nemamo puno zapisa o tim predstavama, imali smo skice i koncepte, ali sve je to bačeno.

Moram spomenuti predstavu koja je bila među posljednjima ili čak posljednja. Zvala se Rana na duši i izveli smo ju u Attacku u sklopu jednog FAKI-ja. Napravili smo kazališnu instalaciju s tri crne sobe koje smo sami izradili od vreća za smeće i na svakoj je sobi bila jedna rupica. U svakoj je prostoriji bio jedan izvođač koji je bio jedan na jedan s gledateljem koji je gledao kroz rupicu. Svojevrstan peep-show. Taj nam je performans bio dosta značajan jer je bio drugačiji od svega što smo radili do tada, a i fizički smo bili odvojeni. Imala sam prostoriju sama za sebe, u drugoj je bio Marko, a u trećoj Sunčica Remenar i Alen Ptičar koji su zajednički radili. To je na neki način bilo odvajanje mene i Marka –  da svatko radi samostalno i ima svoju slobodu u svojoj sobici, ali je također postojao i neki strah kako ćemo to izvesti. Baš je to put kojim bih ja htjela nastaviti da smo ostali zajedno.

Taj mi je performans izvođački bio jako zanimljiv i uzbudljiv i cijela mi je stvar bila jako značajna. Odgovarala je jednoj rečenici iz Nabokovljeve knjige, “Svakom egzibicionistu odgovara jedan voajer i obrnuto, svakom voajeru odgovara jedan egzibicionist”, oko koje je taj performans i nastao. Sjećam se dobro tog osjećaja da netko jest tu, ali ga ti ne vidiš. Mnogo sam puta morala ponoviti jednu svoju etidu jer je publike bilo mnogo, kao da u jednom danu doživiš deset izvedbi predstave.

Nezavisni teatar Barake, turneja

KP: Zašto je Nezavisni teatar Barake prestao s radom, kad ste izmještanjem iz Kutine i dalje dobro surađivali?

N.M.: Nismo nastavili rad iz jednostavnog razloga. Svi smo se zainteresirali za neke nove stvari, a vremena za NTB jednostavno je nestalo. U Kutinu smo se prestali vraćati oko 2003, a NTB je nakon toga djelovao još neko vrijeme. Službeno smo do 2004. djelovali. U to smo se vrijeme počeli baviti žongliranjem i cirkuskim vještinama pa smo se odvojili, svatko za svojim interesom, radili smo sve više cirkuske svaštarije tako da jesmo nastavili djelovati, ali u nekom drugom smjeru i ne pod tim imenom.

Razlog Za, Organizirani kaos IX, 2004.

KP: Kako je funkcionirala kutinska nezavisna scena krajem devedestih i početkom dvijetisućitih? 

N.M.: Cijela ta scena u Kutini nije išla preko udruga nego su ju gurali pojedinci okupljeni u Baraci, glazbeni i kazališni entuzijasti, koji su se povezivali s pojedincima, ali i udrugama izvan Kutine. Baraka je bila specifična kao prostor, bila je otvorena svima, bilo tko je mogao raditi koncert, netko od nas ili netko izvana. Zimi je tamo bilo užasno hladno, ljeti strašno vruće, kao i u svim takvim prostorima. Idealan prostor u proljeće i jesen kada ionako nitko ne želi biti unutra u zatvorenom. U srži Barake bilo je nekih dvadesetak ljudi krajem 90-ih, no kroz nekih pet, šest, sedam godina ljudi koji su u Baraci radili i živjeli prestali su dolaziti u Kutinu. No, onda su neki mlađi ljudi preuzeli inicijativu i Baraka je nastavila živjeti. Ne znam kako je danas tamo, nemam nikakve veze s tim.

Kutina je mali grad i tamo se nemaš gdje sastajati i biti osim u kafićima, i mislim da bi nam život tamo bio pakao da se nije dogodila Baraka. U sivom i zagađenom gradu, pesimističnom nakon rata, odjednom se dogodila cijela ta stvar koja ti je omogućila da budeš lud, slobodan i glasan. Dok je tu bila Baraka, znala bi doći i šminkerska ekipa, ljudi iz potpuno druge supkulture, došli bi na tvoj koncert da te podrže i vide, ili ne bi ničega bilo u gradu, pa bi cijela ta ekipa došla na punk koncert, što je bilo sasvim suludo, vidjeti dvije potpuno suprotne grupe ljudi koji se druže i zajedno uživaju.

Z.P.: Trenutno sam vezan uz Baraku na način da održavam koncerte, većinu ih organiziram, radim i kao tonac i kao redar, svašta nešto. Sve je krenulo prije otprilike deset godina kad sam kao klinac dolazio na koncerte i htio pomoći ljudima oko svega toga, kako god mogu i znam, makar zabijati čavle u zid, dati neki doprinos. I evo, došlo je do toga da se s vremenom to razvije u moj današnji angažman. Dio ljudi nije imao volje i sad je ostalo nekoliko nas koji sve to vodimo.

Dok sam bio samo posjetitelj Barake, dakle početkom dvijetisućitih, u tom, rekao bih boljem vremenu, već se onda znalo da je Baraka kultno mjesto. Svirali su bendovi koji danas više ne postoje, pogotovo ovi naši kutinski koji su na kompletnoj balkanskoj sceni bili najjači. Odmah mi na pamet pada Razlog Za. Nas nekoliko našlo se oko muzike i do danas smo ostali u tom nekom HC punku.

Razlog za, Baraka Kutina

Z.I.: Ja sam možda malo ranije od Zlatka ušao u to sve. Krenuo sam s Barakom još u osnovnoj školi, znam da je to neobično za današnje prilike. Bilo je to 2000. godine. Prvo sam se aktivirao u nekim drugim djelatnostima – predavanjima, pomagao lijepiti plakate i slično. Sastao sam se s Barakom i našao se u tome, i što se tiče muzike i što se tiče ljudi koji su tamo radili. Tih prvih godina, dok sam bio maksimalno aktivan, radio sam apsolutno sve što se moglo tamo raditi – od čuvanja ključeva, organizacije svirki, koncerata, zamjena na šanku, redara, zidara.

U to je vrijeme u Kutini postojala koncentracija ljudi predvođena generacijom prije nas, 5 do 10 godina starijom, koja je započela cijelu priču. Postojala je kritična masa od dvadesetak, tridesetak ljudi koji su stvarno htjeli napraviti mjesto gdje će njima biti dobro, gdje će raditi sadržaje “otvorenih vrata”. To su uglavnom sada obiteljski ljudi, velika većina ih živi u Zagrebu i prerasli su sve te izlaske, a kamoli organizaciju programa za mlade. Sada to treba netko mlađi nastaviti.

KP: Najčešće se takve aktivnosti i rasipaju jer ne postoje mladi ljudi koje su ti stariji odgojili, obučili da nastave gdje oni stanu. Ali evo, generaciji prije vas se posrećilo, čini mi se. Vi ste napravili dobar posao. 

Z.I.: Kako se uzme. Nakon te prve generacije koja je bila ekipa i svi su se brinuli o programu, kasnije smo svi dolazili manje-više kao pojedinci. Pojavilo se dvoje-troje ljudi, uključujući nas, koji su imali neke volje i želje to nastaviti, a ova starija ekipa se relativno brzo nakon toga rasula. Odonda Baraka ostaje na uglavnom dvoje-troje ljudi koji nešto pokušavaju napraviti, plus 20, 30 ljudi koji će doći pomoći pokositi i nešto jednostavnije odraditi, ali mislim da se organizacijski sve manje i manje ljudi nalazi u tome. Od negdje 2004, 2005. godine sve počiva na individualcima. To je bio valjda nekakav hir generacije uslijed rata i svega, nekakav izlazak iz depresije, ‘ajmo nešto raditi, ‘ajmo biti otvoreni prema svemu, neki kolektivan pokret. Kasnije je toga nestalo. Ljudi se rasipaju u sve manje i manje skupine i onda je teško da iz ičega može izniknuti više od individualca.

KP: Sjećate li se tog razdoblja kao konzumenti? Kakva je bila atmosfera u gradu? Kako se živjelo u Kutini prije deset i malo više godina?

Z.P.: Po meni je općenito bilo bolje. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog programa. Bilo je više programa i više ljudi koji su bili tu. Danas vlada neka apatija, tmurno je. Vikendom sada postoji jedno mjesto gdje izlaze uglavnom klinci koji demoliraju pola grada, počupaju kante, koševe i odu pijani doma spavati. Mi smo imali neku drugu priču. Bila je i bolja ekonomska situacija. Težimo prema tom nekom Zapadu, pa nas je onda i to preuzelo, gubimo taj svoj mentalitet. Sad nam baš treba puno puno novaca da napravimo bilo što. Prije nam nije trebalo toliko novaca.

Z.I.: Zapravo, mislim da uopće nije stvar u novcu. Koliko god suludo zvučalo, novci se uvijek daju nabaviti i to će biti istina do kraja života. Tko kaže da ne može raditi neki program jer mu fali novaca, to jednostavno nije istina. Treba uložiti puno truda i strašno puno živaca i netko tko ustraje u tome, može doći do novaca. Postoje natječaji, donatori. U krajnjem slučaju, može ići povačiti za rukav svakog privatnika u gradu da mu da 200, 300 kuna da nešto može organizirati. Ne slažem se s tim da je to neka prepreka. Ali, generalno, tada je bilo više mladih ljudi koji su nešto pokušavali. Od strane grada i nekih službenih institucija nije se doslovno događalo ništa, kao ni danas, po tom pitanju grad je potpuno mrtav. Ali bilo je mladih, prvenstveno onih koji su nešto htjeli sami pokrenuti i napraviti i to se ne odnosi isključivo na Baraku. Bilo je tu i drugih programa – sitnih i krupnih – festivala, svega i svačega, kulturnih, sportskih događanja.

AK-47, Baraka Kutina

KP: Kakve veze s tim drugim događanjima u kulturnom životu grada ima Kulturni centar mladih?

Z.I.: Kulturni centar mladih je zapravo udruga koja službeno vodi Baraku posljednjih 15 do 20 godina. Također vodi i 90 posto programa za mlade i neka druga događanja u gradu. Jedno sam vrijeme bio potpredsjednik udruge, sad sam član Upravnog odbora. Trenutno smo spali na niske grane prvenstveno zbog nedostatka ljudi, pa novaca i svega ostalog. Udruga nikad nije bila fokusirana isključivo na to da vodi Baraku. Cilj je bio raditi bilo kakva predavanja, radionice, koncertiće, filmske projekcije, festivale alternativne kulture, bilo kakav sadržaj koji bi zainteresirao ljude.

Baraka je uvijek bila izdvojen segment udruge koji su zapravo vodili ljudi koji nisu bili u udruzi ni službeno niti su se osjećali dijelom udruge niti je to bilo potrebno. Imali su logističku i bilo kakvu potporu koja je Baraci trebala i radili su svoj program za ljude koje je to zanimalo.

KP: Postoje li danas u Kutini, osim Barake, prostori u kojima se mladi mogu okupljati i kvalitetno provoditi svoje vrijeme?

Z.I.: Tu je Arcus, klub Pučkog otvorenog učilišta, pokrenut 2000. godine. Od samog početka KCM dobiva na korištenje klub za organizaciju svojih programa. Tu su se godinama održavala predavanja, tribine, prezentacije, radionice, tihi koncerti… S vremenom je samo nestalo događanja, nista se drastično nije promijenilo. Mi nismo više jako aktivni, Pučko otvoreno učilište još manje. Vrlo rijetko se nešto događa u Arcusu, svega par puta godišnje. Posljednje što se radilo u Arkusu bila je tribina o imigrantima koju smo radili s Centrom za mirovne studije.

Od 2002. godine KCM je predvodio inicijativu svih kutinskih udruga mladih i tijela koje se bave mladima za otvaranje tzv. Kuće mladih, kluba za mlade koji bi bio otvoren svaki dan i služio kao neko centralno mjesto okupljanja mladih i organizacije programa. Nakon nekoliko godina natezanja, zbog nedostatka inicijative od strane Grada, projekt je propao.

Tako je 2006, kao puno skromniju alternativu Kuće mladih, KCM dobio na korištenje prostor od pedesetak metara kvadratnih koji smo sami sredili, opremili i otvorili klub mladih Perestrojka. Klub je aktivno radio oko dvije godine, bio otvoren svaki dan. Programi su se održavali redovno, 4-5 puta tjedno. Ostatak vremena služio je kao mjesto za druženje preko dana. Nudio besplatan internet, knjige, časopise, društvene igre… Nakon nekog vremena, Grad je planirao prodati prostor, klub se zatvorio i preselili su nas u duplu manju prostoriju, koja služi kao skladište i spavaonica za bendove. Na kraju, prodaja nije uspjela i prostor je dan na korištenje Zakladi Sandra Stojić. Danas, Kutina nema nikakav klub mladih, niti adekvatno mjesto gdje bi se održavali kulturni programi. 

Perestrojka

KP: Čime se Kulturni centar sve bavio? Sigurno je na temelju predavanja i radionica nastao i neki sadržaj.

Z.I.: Imali smo podosta širok fokus, bili smo otvoreni za bilo što. Imali smo svoje izdavaštvo,  izdali smo tri, četiri knjige. Počeli smo s pretpostavkom da to ne mora biti velika nauka. Ako netko ima volje, talenta i želje napisati i izdati knjigu, mi smo mu barem mogli nabaviti novce da to može napraviti. Nisu to neke silne pare kako ljudi zamišljaju. Imali smo uhodanu shemu. Učili smo pisati projekte i nabavljati novce od kojekakvih donatora. U tom smo pogledu bili više logistika, obratio bi nam se netko tko bi htio izdati knjigu i mi kažemo super, daj nam pet mjeseci i naći ćemo neki natječaj gdje ćemo izvući novce za njeno izdavanje. Također, izdavali smo kazete i CD-ove bendova, bilo je tih redovnih programa. Ja sam radio Mali Alternativni Festival, dakle sve što bi moglo u to upasti. Grafiteri, skejteri, žongleri.

Mali alternativni festival, 2005.

KP: Kako su bili koncipirani ti festivali?

Z.I.: Prvenstveno s namjerom da se mladi zainteresiraju za bilo koju od tih djelatnosti i da se nakon toga jave i kažu da im pomognemo da se time i bave. Npr. imali smo radionicu stripa, radionicu grafita, nakon toga je krenuo taj festival. Ideja je bila, hajde kad se već nas troje, četvero bavi time, pozovimo još deset ljudi koji nešto crtaju, nađimo najružniji ogromni zid u gradu i nešto tamo napravimo jer će to lijepo izgledati. Imali smo skejtere, brejkdensere, žonglere, paintball.

Mali alternativni festival, 2005.

Imali smo i filmsku radionicu, u suradnji s Fade In-om. Sve te radionice vodili su uglavnom poznanici koji se time bave, entuzijasti i profesionalci. Mala je Hrvatska, svi se znamo. Neko smo vrijeme bili dosta aktivni u sferama hrvatskih udruga. Bili smo u Mreži mladih, surađivali s Centrom za mirovne studije, Fade In-om, Attackom, uglavnom s udrugama iz kontinentalnog dijela, slabo smo s morem povezani.

KP: Vezano uz izdavaštvo knjiga, kazeta, cd-a: jesu li postojali i neki kutinski fanzini u ono doba?

Z.I.: Jesu. U nekom je trenutku postojalo čak pet fanzina. Ista grupa ljudi ih je radila i to je bilo zlatno vrijeme fanzina koje mislim da više nigdje nažalost ne postoji. Jedan od njih još uvijek povremeno izlazi, opstao je duže od ostalih. Jedan individualac nije to htio ugasiti i potrudi se svake godine bar nešto sastaviti. Zove se Goran Pelin, a fanzin Adijo pamet.

KP: Vratimo se na Baraku. Programski, bila je uglavnom orijentirana na glazbeni sadržaj? 

Z.P.: Da, mogli bismo tako reći, iako nitko od ljudi koji su to vodili nisu to tako percipirali. Jednostavno se od početka, s obzirom na ljude koji su to pokrenuli i što se događalo, ustalilo kao neko supkulturno mjesto za HC punk i slične muzičke pravce i percipirano je kao glazbeni klub. Iako to nije bio jedini program koji se tamo događao, pogotovo prije, bilo je tu i predstava i nekakvih suludih događanja. Više je bilo zamišljeno kao okupljalište mladih gdje su između ostalog mogli doći svirati džabe, imati prostor za svirku, raditi koncerte. Ali, rekao bih da nitko nikad od ljudi koji su to vodili nije zacrtao put da je to isključivo mjesto za punk. Nitko nikada nije odbio nečiji prijedlog… uz izuzetak estrade i narodnjaka.

Girls Are Weird, 2004.

Z.I.: Bilo je svakakvih slušaonica, djelovao je i Nezavisni teatar Barake. Festival Girls Are Weird organizirala je cura koja dotad nije imala veze s Barakom i muzikom direktno. Taj se festival održavao pet, šest, sedam godina. To je organizirala Karla Fereri. Ljudi su se izlazili van zabaviti se i nitko nije pretjerano gledao svira li mu ovaj ili onaj bend ili hoće li netko imati predstavu. Dolazili su jer je nešto bilo u Baraci.

KP: Kada je nastao Organizirani kaos? Je li to bilo paralelno s nastankom Barake?

Z.I.: Organizirani kaos je pokrenut godinu prije nastanka Barake, 1995. Na početku, to je bio festival kutinskih bendova koji su u to vrijeme svirali i koji nisu imali gdje svirati. Iz te je cijele priče i krenulo s Barakom, ”evo ima nas pet bendova, mi bi nešto radili, ima li kakav prostor”. Tako se nastavilo i kasnije je preraslo u u glavno godišnje događanje u Baraci. I međunarodni festival. Stranci su bili uglavnom susjedi iz Srbije, iako je bilo i zvučnih bendova iz Brazila, SAD-a i Japana. Kad god je netko bio u prolazu, a da smo mogli sve dogovoriti, svi bi se zaustavili kod nas.

Z.P.: Mislim da su prvi Kaosi u Baraci još uvijek imali samo kutinske bendove. Eventualno bi bio neki prijateljski bend iz Zagreba. To je tako bilo do negdje šestog ili sedmog… Cilj je bio da se ti bendovi predstave domaćoj  publici. Plus pozoveš par frendova iz Zagreba koji isto imaju bend i sviraju sličnu muziku i to je  to.

KP: Kako je rastao Organizirani Kaos? Ove je godine održan po osamnaesti put.

Z.P.: Rekao bih da je prirodno rastao. Bio je to koncert na kojem je bilo triput više ljudi nego na bilo kojem drugom. Cjelodnevna priča je organizirana oko njega, nogometni turnir, pikulanje, povlačenje užeta. Bilo je sve više i više ljudi, pa smo zvali sve bolje bendove i malo po malo smo…

Z.I.: …izašli van iz kućice. Deseti je Kaos bio prvi open air. I otada je open air, sve do prošle godine. Financijski to više nije bilo moguće izvesti, a i počeli su kopati neke vodovode, pa su nam razvalili ogradu tako da vani više nemamo ograđeno dvorište i neisplativo je to zasad kompletno popravljati. A i nema publike da bi se sad to općenito isplatilo vani raditi. Van se bilo izašlo jer unutra više nije bilo mjesta.

Z.P.: Nakon devetog nije bilo više izbora. Baraka ima kapacitet za negdje 300-400 ljudi, a tada je bilo 600, 700 ljudi. Bili smo kao sardine, ljudi su stajali na pozornici, bendovi nisu imali mjesta svirati i nije više bilo izbora i odlučili smo skupiti novce i kopati rupe.

Z.I.: Čekaj, na devetom je i Branko Uvodić bio?

Z.P.: Ne, Branko je bio na šestom. Imamo jednog člana koji se na neobjašnjive načine jako lako skompa sa svim mogućim poznatim ljudima koji postoje i negdje ga je uhvatio, ‘ajde ti nama vodi program. I čovjek došao. Njemu uopće nije bilo jasno na kakvo mjesto dolazi i kakav je to festival. Ali odradio je posao čovjek.

KP: Branko vam se više nije javljao?

Z.P.: Mislim da mu je bilo dosta. Otkazao suradnju. Mislim da mu je bilo dobro, imamo čak i dokumentirano da mu je bilo dobro.

X. Organizirani kaos

KP: Dolazi li još uvijek publika izvana?

Z.P.: Dolazi, ali sve manje. Prije nije bilo toliko izbora. Bili smo jedan od prvih, ako ne i prvi takav klub u Hrvatskoj. U to je vrijeme još bio Attack u Zagrebu, Močvara se otvorila nekoliko godina poslije. Prije, kad bi se radio bilo kakav koncert došlo bi 300 ljudi iz Zagreba i 200 iz Kutine i bilo je prepuno. Sad, nije ni to neka prebogata scena, sve te neke jače alternativne bendove možeš vidjeti u svakom trećem selu. Svako selo ima dan ovoga i onoga. Mislim da ljudi ne idu više na veće udaljenosti radi koncerta.

KP: Sjećate li se kakvih ne-glazbenih događanja u Baraci?

Z.P.: Imali smo par puta u Baraci neke performanse raznih čudaka. Imali smo recimo performans iz Litve za koji sam ja do tog dana vjerovao da je koncert s malim performansom i na kraju je ispalo da je lik pekao kobasice na pozornici. Bilo je čak i solidno prihvaćeno s obzirom na to da nitko nije znao ništa o tome. Javio se netko na poprilično lošem engleskom da ima nešto, ti shvatiš da dogovaraš svirku, kad ono jedan čovjek na stageu izvodi ludosti i nema veze sa svirkom. Javio se čovjek na mail i pitao može li doći kod nas nastupiti, ne treba mu dati ništa novaca osim platiti putne troškove, 200, 300 kuna.

KP: Na koji ste se način financirali?

Z.I.: Prije je postojalo takozvano fiksno financiranje za udruge, za hladni pogon. Ako ne bi nešto gadno zabrljali, dobili bi i sljedeće godine. No, postoji puno poludržavnih, uhljebljenih udruga koje dobivaju nerealno visoke iznose pa ne ostane za one koji bi zaista nešto radili. Htjeli smo to regulirati, pa smo u periodu kad je bila osnovana inicijativa za mlade, tražili da se ukine fiksno financiranje i da sve ide preko natječaja. Nakon toga, stvari su se samo drugačije upakirale i svejedno se novac dijelio po istom principu, a neki su i dalje dobivali novac fiksno i prijavljivali se na natječaj. Na natječaju nije podijeljeno ni  50 000 kuna za 30 udruga. Koliko ja znam, sada više ne postoji ni natječaj. Dok je bilo fiksno financiranje, dobivali bi po 30 000 kuna, nakon toga po četiri, pet tisuća godišnje. Struja za Baraku i kanta kreča.

KP: Unatoč postojanju facebook stranice, o Baraci i njenim događanjima na Internetu se malo toga može naći. Postoji li nekakva arhiva?

Z.I.: U prvih šest, sedam godina nije se vodila nikakva arhiva, tad nije bilo ni site-a ni Facebooka i nije se sve držalo na internetu. Ako je ostao kakav plakat doma, to je to. Tad su se plakati crtali rukom i kopirali. Kad smo pokrenuli web, onda se donekle sve ažurno bilježilo. Ali nakon nekog vremena više nije bilo nikoga tko bi to održavao, nit je bilo programa, nit smo imali novaca da plaćamo hosting.

KP: Čemu je Baraka služila prije nego što vam je dana na korištenje?

Z.I.: U početku je bila kantina za radnike koji su radili u Petrokemiji. Onda dugo vremena nije služila ničemu, bila je vojska tamo. Potom su je dali nama u totalno lošem stanju. Nije ni dan danas u pretjerano boljem stanju. Kad je došlo do toga da više nismo sigurni bi li se krov mogao srušiti, onda je grad postavio neke skele da to malo stoji, ali nitko nije imao volje da sredi prostor više od toga da se zid ne može probušiti švicarskim nožem i da krov ne padne na glavu. U jednom smo periodu čak i sami osigurali novce za adaptaciju i trebao nam je samo potpis grada da se slažu i pristaju da prostor ostane nama na korištenje idućih pet, deset godina. Nikada nismo uspjeli dobiti potpis. Imali smo potencijalnog donatora, mislim da je to bio nizozemski fond CNF-CEE, ali nisam više siguran, koji nam je obećao novac pod uvjetom da prostor ostane za tu i tu svrhu. 

KP: Jeste li vi u nekom kontaktu s drugim udrugama u Hrvatskoj, barem što se tiče razmjene programa?

Z.P.: Kontaktiram najviše Attack i eventualno Muvku u Vinkovcima. Što se tiče bendova, i najmanji bend danas ima menadžera, pa se javljaju oni i došlo je do toga da se mora na taj način raditi.

Z.I.: U zlatno vrijeme stalno smo bili u kontaktu. Danas se nitko više u politici ne bavi udrugama, kao što se nekad radilo – državni program, djelovanje za mladež, županijski program. Dok je bilo ljudi, radilo se na tome. Doduše nikakvih prevelikih rezultata nije bilo. Uspjeli smo izlobirati da se donese gradski program djelovanja za mlade i donesen je papir koji stoji nekome u ladici. To je bilo oko 2006. godine. Cijelo je vrijeme postojala fama da se napravi dnevni klub u tom prostoru Kuće mladih, dvije godine trajalo je to okupljeno lobiranje i program je donesen, ali je ta priča s klubom propala. Kuća mladih je sad Karlovačka banka.  

KP: U ožujku je provaljeno u Baraku i ukraden vam je veliki dio opreme.

Z.P.: Prvi su nam put pokrali sve kablove. Kad smo opet nabavili kablove, opet su ukradeni. Nakon toga, u ožujku je ukraden kompletan razglas. Netko je stvarno imao volje, probijen je betonski zid koji je ponovno bio zazidan i koji su opet probili! Ovo nas je dosta unazadilo, pogotovo jer je sad kriza i nitko nema novaca. Dio toga je vraćen. Ali, nije i dio koji je zadnji kupljen i koji je skuplji. Vidjet ćemo što će biti s tim. Trudimo se i dalje. Naš entuzijazam uspije povući nekoga pa onda netko ima i volje pa nam posuditi neki dio opreme i nekako se krpamo tek toliko da se održi.

KP: Čini mi se da je to o čemu pričate zapravo jedan ogroman nesrazmjer između vremena prije i ovog sada. 

Z.P.: Doslovno. Trenutno je sve po pitanju aktivizma mladih ostalo na Baraci koja isto sve rjeđe i rjeđe daje programe. I ima sve manje mladih ljudi koji žele nešto raditi. U posljednjih pet godina nitko tko je mlađi od nas nije došao i izrazio volju za pokretanjem nečega.

Z.I.: Mislim da su mladi ljudi općenito navikli na to da čekaju da im netko drugi nešto napravi. Današnji klinci uopće ne znaju ekipu koja je pokrenula Baraku. Nemaju predodžbu da je to nešto što nije palo s neba i da se netko jako trudio da bi od toga nešto napravio. Otkad izlaze van znaju da ta Baraka postoji i da tamo ima 2, 3 uvjetno rečeno luđaka koji će raditi za njih dok se oni zajebavaju. Prije je bio drugačiji odnos, znali smo se osobno sa svim tim ljudima, oni jesu bili dosta stariji od nas, ali preklapali smo se u puno stvari, znali smo da je to bilo nešto što su oni napravili iz čiste dobre volje, da se nešto događa. Danas većina njih to doživljava kao prosječnu birtiju.

Z.P.: Posljednje dvije godine hrpa ekipe dođe i onda stoji vani i ne želi platiti ulaz. Zašto bi ga platili? Zašto bi mi zarađivali? Jer mi od Barake zarađujemo milijune. Nekad nekome kroz razgovor uspiješ dočarati situaciju i objasniti da stvari nisu takve. Odgovorno tvrdim da nitko nikada nije radio u Baraci, a da nije svoje novce na tome izgubio.