Od početka ekonomske recesije 2008. godine broj upisa na diplomske studije humanističkih znanosti u Americi u kontinuiranom je opadanju. Među diplomantima 2014. godine, posljednje godine za koju postoje sveobuhvatni podaci, nalazi se devet posto manje diplomiranih povjesničara nego prethodne godine, što predstavlja kontinuirani pad u odnosu na godinu prije. Smanjen interes za ovaj studij posebno je naglašen na velikim istraživačkim sveučilištima i prestižnim fakultetima humanističkih znanosti, prenosi Los Angeles Times.

Druge humanističke discipline kao što su filozofija, književnost, lingvistika i jezici također privlače sve manje studenata, humanističke discipline općenito tvorile su tek 6.1 posto svih diploma preddiplomskih studija 2014. godine, što je najniži postotak od 1948. godine, kad su se takvi podaci sistemski počeli prikupljati. Razvoj takvih trendova nije začuđujuć kad se sagleda opća društvena situacija u kojoj su humanističke znanosti prezentirane kao parazit privredne ekonomije koji umjesto prema proizvodnji i inovaciji, radnike odvlači u neprofitabilni i nepotrebni sektor. Spomenuti javni diskurs provlači se i kroz izjave dominantnih političkih figura. Američki predsjednički kandidat Marko Rubio tako je u jednoj od debata izjavio da “varioci zarađuju više od filozofa” te da “trebamo više varioca i manje filozofa”, dok je predsjednik Obama promovirajući nove politike revitalizacije američke proizvodnje rekao kako “ljudi mogu puno više zaraditi kroz obrtnička zanimanja i zanate nego s diplomom povijesti umjetnosti”.

Posljednja izjava posebno je izazvala reakcije znanstvene javnosti nakon čega su brojni predstavnici humanistike naglašavali kako ne postoji dugoročna neravnoteža pri zaposlenosti visoko obrazovanih humanističkih stručnjaka i zanatlija, niti opasnost od njihova siromaštva, što je čest popularan mit. Istraživanja pokazuju kako će filozofi ili povjesničari teže pronaći posao odmah nakon studija, no osobe s načinom razmišljanja i pristupa problemu, te vještinama stečenim kroz društvene i humanističke studije mogu bolje navigirati kroz promjene na nestabilnom tržištu rada no oni iz strukovnog ili IT sektora. Ipak, jasno je kako će u društvu s nemilosrdnom potjerom za zaradom te snažnom propagandom mladi ljudi radije birati studije s kojima će prije otplatiti visoke studentske kredite nego one koji će ih naučiti razmišljati.

Američka predsjednička kampanja za nekoliko će tjedana iznjedriti jednog demokratskog i jednog republikanskog kandidata za predsjednika. Američki predsjednički izbori, osim funkcije biranja novog predsjednika, svake četiri godine svojom estetikom i bogatim programom preuzimaju i ulogu zabavljanja američke i svjetske javnosti. Proces biranja političkog vođe u Americi koristi sve dostupne pop-kulturne elemente, dok istovremeno proizvodi novi zabavni sadržaj. U tom kontekstu posebno su zanimljive umjetničke akcije i intervencije koje su ponekad izrazito utjecajne.

Možda upravo zato što je vrlo teško razlučiti umjetnost od propagande, muzeji su uglavnom izbjegavali prikazivati politizirane radove, no tijekom izbora 2012. godine, nekoliko muzeja prikazalo je rad Jonathana Horowitza Tvoja zemlja/Moja zemlja: Izbori ’12. Instalacija predstavlja kritičku platformu rasprave o prekomjerno estetiziranim predsjedničkim debatama, a konstruirana je kako bi naglasila dihotomiju izbora i dvostranački diskurs. Sjedajući na crvenu ili plavu stranu – stranu Fox Newsa ili MSNBC-ija – posjetitelji su mogli gledati debate i pridružiti se diskusiji o izbornom sustavu u cjelini.

Rad uličnog umjetnika i aktivista Sheparda Faireya, o kojem smo već pisali ranije, bio je manje kritičan, ali izrazito utjecajan. Poster Hope nastao je 2008. godine tijekom prve predsjedničke kampanje Baracka Obame, a prikazuje grafičku obradu fotografije trenutnog američkog predsjednika. Rad koji je prvo distribuiran kao poster, a potom i u digitalnom obliku, vrlo brzo postao je simbol ekonomske i političke revolucije koju je Amerika zazivala u post-bushevo doba. Poster se brzo proširio svijetom, a njegov dizajn postao je prepoznatljiva pop-kulturna referenca. Fairey nije prvi umjetnik koji se samoinicijativno pridružio predsjedničkoj kampanji. Svojevremeno su Andy Warhol s posterom Vote McGovern i Keith Haring s radom Reagan: Ready to Kill kritizirali predsjedničke kandidate Richarda Nixona i Ronalda Reagana. Ipak, zanimljivo je kako je upravo Fairey, čiji je rad nastao iz entuzijazma i “nade”, nedavno izjavio da je razočaran Obaminom administracijom, ali i disfunkcionalnošću političkog sustava kao takvog.

S približavanjem demokratskih i republikanskih nominacija predsjedničkih kandidata 2016. godine, kampanje postaju vruća tema, za sada još uvijek samo američkog javnog prostora. Paralelno se gomilaju i umjetničke intervencije inspirirane izborima, no one za sada uglavnom uključuju samo lik i djelo Donalda Trumpa. Umjetnici David Gleeson i Mary Mihelic, osnivači politički inspiriranog umjetničkog kolektiva T.Rutt, kupljenim autobusom koji je korišten u Trumpovoj kampanji, putuju američkim saveznim državama protestirajući protiv njegove diskriminatorne retorike. “To je ludo umjetničko djelo gdje gledaš kako se nečije emocije mijenjaju kada počinju shvaćati o čemu se radi”, kaže Mihelic, referirajući se na reakcije promatrača kada shvate da se ne radi o pravom Trumpovu stožeru.

Drugi zanimljivi rad Štogod (Whatever), portret je Donalda Trumpa koji je umjetnica Sarah Levy naslikala svojom menstrualnom krvi kao kritiku njegovih mizoginih komentara o moderatorici prve republikanske debate, Megyn Kelly. “Mogli ste vidjeti krv kako izlazi iz njenih očiju, iz njene gdjegod”, izjavio je tada Trump za CNN. Levy tvrdi kako umjetnost predsjedničkih izbora podiže diskusiju o “stvarima koje trebaju biti rečene”, no također ne treba zanemariti da ova vrsta umjetnosti ima – još uvijek podcijenjenu – moć uvjeravanja. 

Donald Trump za sada je najlakša meta angažirane političke umjetnosti, a predstoji nam vidjeti hoće li to ostati slučaj i nakon što Demokratska stranka konačno odabere svog predstavnika.

Piše: Silvestar Mileta

Javno i privatno Eda Snowdena

Film Citizenfour, koji se u svjetlu slave Akademijine nagrade od 19. travnja prikazuje i u hrvatskim kinima, predstavlja trenutno najkompaktniji izvor informacija o najprije američkom, a potom globalnom skandalu prisluškivanja građana u sprezi tajnih službi (poglavito Nacionalne sigurnosne agencije – NSA) i telekomunikacijskih operatera što ga je sredinom 2013. godine razotkrio bivši sistemski inženjer CIA-e Edward Snowden. Posljednji rad iz samoosmišljene “post 9/11” trilogije novinarke, aktivistice i redateljice Laure Poitras pripada, k tome, čestom tipu “zakulisnog” dokumentarnog filma – onome koji se povlaštenim pristupom globalno poznatim protagonistima koristi kako bi razotkrio njihovu “drugu” / intimnu stranu. Poitras, kao i mnogi prije nje, profitira od karakterističnog kontrastiranja javnog i privatnog – dok sve televizije svijeta naklapaju o najvećem zviždaču našega vremena, on u kupaoni pokušava namjestiti neposlušnu kosu. Državnog neprijatelja br. 1 vidimo u kućnom ogrtaču, dok tipka ili se skriva ispod deke – u istovremeno tipičnoj i atipičnoj svakodnevici izgnanika. No za razliku od sličnih junaka, recimo sportskih i rock zvijezda, Edward Snowden simbol je borbe za razgraničenje javnog i privatnog, altruist novoga doba koji se svjesno žrtvovao u ime prava na slobodno mišljenje i govor. Stoga je značenjima bremenit novinarski instinkt onih koje je Snowden oko sebe okupio, a koji pored svih senzacionalnih dokumenata koje je pred njih stavio najprije pitaju za njegovo “privatno” – baš kao što je to mladić iz Sjeverne Karoline i predvidio. Poitras, Glenna Greenwalda (autora trenutno najčitanije knjige o temi No Place to Hide koja u većoj mjeri razlaže događaje što ih vidimo u filmu – prije svega osmodnevni honkonški intervju na kojem se i film temelji) i Ewena MacAskilla iz The Guardiana zanima pozadina, po mogućnosti intima ili barem motivacija, pa protagonista nastoje izazvati pitanjima o mogućnosti suđenja i zatvora. Snowden je, međutim, duboko svjestan orijentacije suvremenih medija i svoje uloge simbola. Kao osviješteni, ali ipak tipični Amerikanac Snowden medije ne prezire, već im, svjestan njihove uloge, poklanja povjerenje i nastoji prepustiti dio vlastite odgovornosti.

Citizenfour atipičan je primjer politički angažiranog filma snimljenog metodama filma istine utoliko što redateljica i njezini kolege na razvoj događaja imaju u najboljem slučaju pasivan utjecaj – iako Snowden izvjestiteljskoj profesiji pripisuje veliki značaj, ustvari sve polazi iz njegove sposobnosti i požrtvovnosti. Ono što, međutim, sve likove čini autentičnim dionicima priče jest paranoja u koju zajedno postepeno tonu. Snowden, Poitras, Greenwald i MacAskill pritom su u nekoj vrsti konspirativnog savezništva – involvirani u događaje znatno više no što je inače slučaj čak i u istraživačkom dokumentarcu. Snowden je Poitras, zajedno s Greenwaldom, odabrao kao posrednika između dokumenata i javnosti pa je njezino ime uz Snowdenovo i prije Citizenfoura bilo usko vezano. Usprkos tome, ona ostaje isključivo iza kamere, primjetna tek kroz (de)kriptirane elektroničke poruke. Poitras se tako našla u rijetkoj situaciji da je Akademijinu nagradu primila za film čija je tema u doslovnom smislu odabrala nju, manje kao autoricu ranijih radova o američkom ratu u Iraku (Moja domovina, moja domovina, 2006.) i zatočeniku Guantanama (Zakletva, 2010.), a više kao praćenu osobu senzibiliziranu za opasnosti koje iz nenadziranog obavještajnog sustava proizlaze. 

Navedeni se likovi sa strahom isprva nose s pomoću humora, da bi naposljetku došli u stanje u kojem sve misli etapno zapisuju namjesto da ih izgovaraju. Nije sva paranoja ni vidljiva oku – primjerice načini na koje je Poitras štitila filmski materijal od mogućeg pretresa, postavši pritom i sama vrsni stručnjak za elektroničku sigurnost. Nešto od paranoidne atmosfere trebalo bi se prenijeti i na gledatelja, što filmu kao kvalitetu napetosti pripisuje velik broj anglofonih kritičara. 

Poitras povremeno nastoji dinamizirati središnji lik filma (tada reportaže), zapitkujući o osjećajima prema djevojci ili stresu, no on se tome bez truda opire bezizražajnošću i neparadnim intelektom lišenim želje za samopromocijom. Snowdenovi su odgovori, kada je o njemu samom riječ, iskreni i dosadni. On se u prikazanoj napetoj situaciji otkriva kao osoba potisnutih emocija – iako o njima otvoreno govori, pokazuje ih tek u detaljima poput karakterističnog hihotanja, um-kanja, poštapalica, šmrcanja, disanja i manjih tikova. Mnogo su stoga važniji njegovi iznenađujuće čvrsti stavovi (možemo slobodno reći – ideologija) i njihova zavidna artikulacija. Riječ je prije svega o intimno-intelektualnom sentimentu prema slobodnom internetu i njegovoj globalnoj demokratičnosti te pravu na privatnost koje jedino omogućuje slobodnu razmjenu mišljenja. Snowden, s jedne strane, idealizira neograničenost interneta s čijom se (auto)cenzurom ne može pomiriti pa, u kontinuitetu s novovjekim protestnim pokretima, zagovara internetsku Hidru kao snagu kolektiva. S druge strane, za Snowdena srž problema leži u narasloj moći države i nemogućnosti građana da joj se smisleno suprotstave. Odnos građana i države postaje onim podčinjenih i vladara, namjesto birača i izabranih. Snowden i William Binney, stariji zviždač iz NSA, primjećuju kako država želi neograničeno prikupljati podatke o svojim građanima čime, dakako, postaje totalitarna. 

Možemo dakle ipak malo žaliti što Poitrasina i Greenwaldova nastojanja nisu urodila širim spoznajama o Snowdenovu zaleđu, primjerice o njegovu školovanju ili osobama koje su na njega presudno utjecale. Ovako nam ostaje samo nagađanje o polazniku javnog fakulteta u sredini koja cijeni privatna sveučilišta i kojega je doista oblikovao slobodni internet, što pobija razglašenu bojazan o preobilju informacija u kojima se neformirani mladi čovjek tobože ne zna orijentirati bez vertikalne vrijednosti “pravoga školskoga znanja”. Može se također spekulirati o tipskoj pobuni djeteta iz vojničke obitelji koje postaje radikalno slobodnomisleće, no pritom treba voditi računa kako Snowdena dio američke javnosti ne smatra bez vraga patriotom, a ne samo korifejem slobode govora. I takav genij, koji vrlo često spominje domovinu i, stječe se dojam, ipak većim problemom smatra ogrešenje o ustavno zajamčeno pravo na privatnost nego li o živote Iračana (koliko god mu dronovi predstavljaju važan motiv), nasjeo je, primjerice, na euforiju oko prvog crnog predsjednika. U tome je on ipak ne samo internetski globalist, već i kontekstualno značajno – Amerikanac. Obamina administracija i inače tvori snažan podtekst priče o Snowdenu: on je intimno odlučio odgoditi zviždanje “u nadi” da će Obama donijeti promjene; Obama je meta Greenwaldova pisanja i prije Snowdenova slučaja koji dolazi kao točka na i toga interesa; Obama se u filmu prikazuje kao vrhunski demagog koji poručuje kako se eventualne nepravilnosti treba razriješiti u finoj maniri, upozoravanjem nadređenih; na retorički snažno zaključno mjesto dolazi otkriće da je predsjednik, kao ultimativna institucija, na vrhu lanca prisluškivanja. Do tada se još moglo misliti kako je samo zapovjedno odgovoran, prema ustaljenoj predodžbi o tajnim službama koje dragom vođi rade “iza leđa”. U Citizenfouru riječ je dakle najprije o američkoj, a tek potom i univerzalnoj temi.

U kiberzemlji slobodnih i Oceaniji hrabrih

Kada se teme poput ove pretoče u američke društvenokritičke dokumentarne filmove računa obično valja povesti o dvije temeljne razine recepcije – onoj manje ili više liberalne američke srednje klase kojoj su primarno namijenjeni te onoj gledatelja u ostatku svijeta koji o SAD-u imaju nešto manje iluzija. Tako je, primjerice, s Prljavim ratovima prema knjizi i scenariju Jeremyja Scahilla koji se, uzgred, pojavljuje i u Citizenfouru – takvi filmovi retorički se postavljaju kao razotkrivatelji nekih skrivenih mračnih istina o američkim vlastima koje nadgledaju i ubijaju što u SAD-u, što u Trećem svijetu. Kulminaciju šoka uvijek predstavlja otkriće kako vlada ne samo da ubija tamo neke Arape, već nadzire i po potrebi ubija i američke državljane. Takva deziluzorna terapija vjerojatno je šokantna pojedinim Amerikancima, ali ovdašnji gledatelj s njome često ne zna što bi jer ni u kakvoj iluziji kada je o SAD-u riječ ionako ne živi. To je terapija potrebna prije svega državljanima te zemlje, bilo da se obavlja u formi Michaela Moorea, Errola Morrisa, Sebastiana Jungera, Charlesa Fergusona, Alexa Gibneyja ili ranijih filmova Laure Poitras. Navedeni redatelji i sve brojniji zviždači pokazuju, doduše, kako je reakcija na prikriveni ili jasno vidljivi totalitarizam u pravilu najjača u njegovu centru, no obračuni s američkim sustavom po logici stvari uglavnom nose snažna obilježja tamošnjeg konteksta pa se ne mogu nekritički transponirati na globalnoj razini. Tako se, primjerice, iz Jugoistočne Europe može činiti odbojnim što zviždanje u SAD-u, baš kao i svaka druga tamošnja plemenita inicijativa, prolazi samo ukoliko je medijski dobro osmišljena – svaka borba protiv negativnih tendencija nužno je spektakl svoje vrste, no to je okolnost koju tamošnji “borci” prihvaćaju kao datost. U SAD-u se, prosta je činjenica, pozitivci i negativci podjednako laćaju medijske halabuke. I Snowden je toga u potpunosti svjestan – očekujući predvidljivu i usku medijsku interpretaciju, ipak poseže za kanalom koji do građana može doprijeti na način na koji dokumenti to sami za sebe ne mogu. Znakovita za tretman medija jest i središnja uloga CNN-a kao arbitra kroz kojega upoznajemo i drugu stranu – one koji žive u uvjerenju kako su Amerikanci slobodu voljni žrtvovati na odru sigurnosti. Po tamošnjoj logici očuvanja nacionalne sigurnosti koja se odavno poima taman toliko široko da uključuje javne i tajne operacije u cijelom svijetu, Snowden je, razumljivo, izdajnik (premda treba pošteno priznati da bi to bio u svakoj svjetskoj vojsci ili tajnoj službi). Ključno je stoga izmjestiti ga iz vojnog konteksta u poziciju zviždača, gdje se civilno počinje miješati s vojnim, pri čemu “vojno” nikada doista ne vjeruje kako bi trebalo biti nadzirano po civilnom sektoru. “Vojno” vjeruje, naučili smo to i iz filmova poput (američkog) Snajperista, da postoje civilne ovce koje vojni psi čuvari trebaju štititi na načine o kojima ovce ne trebaju znati ništa i o kojima im se može slobodno lagati. I baš je jedna takva laž, direktora Nacionalnih obavještajnih službi (DNI) Jamesa Clappera pred Senatom 2013, bila neposrednim povodom Snowdenova “pucanja” – odluke da na svjetlo dana iznese obavještajnu razularenost. 

Snowdenov slučaj, iako i sam razdijeljen na relevantnost po američkoj i globalnoj recepciji, poseban je utoliko što SAD nadziru cijeli svijet i utoliko što je ideologija protagonista filma razmjerno univerzalistička – tiče se svakoga tko posjeduje pristup internetu. Nije ipak film univerzalan zato što SAD prisluškuju i njemačku kancelarku i Brazil i Veliku Britaniju… (pohvalno je što Poitrasina kamera hvata svako od ovih, po Snowdenu omogućenih, otkrića) jer se saveznike i neprijatelje prisluškivalo oduvijek uz karakteristično licemjerje realpolitike sile – moralni problem nije u činu prisluškivanja, već u njegovu razotkrivanju. Univerzalnost Citizenfoura osiguravaju, zanimljivo, prije svega pobočni likovi poput Williama Binneya, hakera Jacoba Appelbauma i programera Ladara Levisona koji se javljaju po rubovima filma kao vrlo uspjeli tumači onoga što gledamo. Njihova pojava doprinosi ozračju kolektivnog projekta. Iako estetski-strukturalno pripadaju neurednom polu filma, didaktički i politički gledano njihova je uloga sistematizacijska i aksiološka. Jednostavnim jezikom iz usta modernih boraca za slobodu o kojima, dakako, ne čitamo baš po hrvatskim novinama, saznajemo neke važne istine o svijetu u kojem živimo, o skupljanju metapodataka svih nas. Nešto manje važna, no također univerzalna poruka jest i ona o informatičkom geniju mlađe generacije kao predvodniku društveno odgovorne požrtvovnosti koja se opire stereotipu o autističnoj samodovoljnosti. Snowdenovo stavljanje dokumenata NSA na raspolaganje novinarima s WikiLeaksom i dokumentima koje je tom projektu Juliana Assangea na raspolaganje stavila utamničena Chelsea Manning tvori osnovu zviždačkog kompleksa 21. stoljeća. Snowdena Amerikanca pritom motivira univerzalističko nirnberško načelo: pojedinac ima međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze i pokornosti. Građani trebaju kršiti zakone svoje zemlje ukoliko time sprječavaju zločine protiv mira i čovječnosti. Prema ovom načelu Snowdenova lojalnost ipak je više prema internetskoj braći nego li prema domovini u klasičnom smislu. Bez obzira, međutim, na univerzalni jezik kojim govori, Citizenfour bolje se razumije tek uz poznavanje specifičnog američkog socio-političkog okružja. 

Film ili rasprava?

U kojoj se mjeri Poitrasin prikaz Snowdena razlikuje od predodžbi poznatih filmskih zviždača, spomenimo ovdje samo pamtljivog Pacinova Franka Serpica iz Lumetova klasika. Od artističkih postupaka Poitras koristi podlaganje snimaka najvećih svjetskih postrojenja za prikupljanje i skladištenje podataka, onih u Utahu i Velikoj Britaniji (gdje GCHQ s programom Tempora služi kao američko vježbalište totalnog nadzora) pod čitane elektronske poruke. Potom su tu snimke metropolitanskih košnica u kojima se radnja zbiva i čiji totali ostavljaju prostora osjećaju “motrenja”; pa trailerski provodni motiv tunela za kojega se ispostavlja da se nalazi u Hong Kongu – mjestu susreta novinara sa Snowdenom. Značajna je i završna sugestija razasutih papirića kao gubitka svake vrijednosti uslijed spoznaje da je i “POTUS” (predsjednik) umočen u malverzacije. 

Usprkos tim postupcima, za dvosatni film, kojega je prvi dio mnogo slabiji, s nepotrebnim kadrovima Greenwalda, nekoliko saslušanja (sadržajno zanimljivih, primjerice u ukazivanju na “nježno” dokidanje trodiobe vlasti) i predavanja, riječ je o suviše raznorodnom vizualnom materijalu. Jasno je da film vodi ideja, a ne slika, kako je i inače čest slučaj u politički angažiranim radovima. Pritom autorici nije pošlo za rukom prenijeti onu energiju koju bolji subverzivni filmovi u sebi nose, a koja, u jednom od stotinu slučajeva, može gledatelja pokrenuti na akciju ili barem daljnje informiranje – ta je energija trebala po Greenwaldovoj zamisli proizaći iz Snowdenova “fuck them” stava, no on informatičaru iz Elizabeth Cityja nije bio doista svojstven. Poitras Oskara svakako nije primila zbog filmske umješnosti, već zbog afirmacije slobodarskog duha kojeg Hollywood povijesno, uz neke iznimne periode, želi biti nositeljem u američkom društvu. Pozitivno je ipak što je nakon Watergatea i njegovih filmskih odjeka, poput Coppolina Prisluškivanja sredinom sedamdesetih, tema prisluškivanja sa Snowdenovom pojavom ponovno dobila zamah, ne samo u institucionalnim ceremonijama, već i u odista umjetničkim radovima kakvi su recimo oni Deborah Stratman. 

U zaključku, Citizenfour nije vizualno nevješt ili neugodan, posjeduje i nekoliko uspjelih “poetičnijih” kadrova, ali je kao cjelina nedovoljno promišljen, odnosno u potpunosti podređen kapitalizaciji situacije te je mogao, sa stajališta konciznog izlaganja, trajati i sat manje. Iako nije lišen tipičnih manira suvremenog umjetničkog dokumentarnog filma, u njemu je jedino značajno ono što se kaže (ili napiše), a mnogo manje kako. Zato ga je najbolje gledati i interpretirati kao izvještajno i filozofsko-političko, a manje kao uspjelo filmsko-umjetničko djelo. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Carolyn J. Lukensmeyer, članica savjetničkog tima američkog predsjednika Baracka Obame za pitanja razvoja sudioničke demokracije te stručnjakinja za inovativne i učinkovite modele građanske uključenosti/građanskog aktivizma u procese donošenja odluka javnih politika, osnivačica je i predsjednica američke neprofitne organizacije AmericaSpeaks čije djelovanje je usmjereno na razvoj i implementaciju inovativnih deliberativnih alata. AmericaSpeaks i njezini međunarodni ogranci Global Voices uključuje oko 145 000 članova. Pod njezinim upravljanjem, AmericaSpeaks je stekla međunarodnu reputaciju vodeće organizacije u području sudioničke demokracije i demokratske obnove. Doktorirala je na području organizacijskog biheviorizma na Sveučilištu Case Western Reserve, a poslijediplomske studije završila je na Gestalt Institutu u Clevelandu. Autorica je brojnih publikacija među kojima su Public Deliberation: A Manager’s Guide to Citizen Deliberation, Institutionalizing Large-Scale Engagements in Governance: A Link Between Theory and Practice in Beyond e-Government and e-Democracy: A Global Perspective (2008).  U Zagrebu je gostovala u studenom 2009. na poziv Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i tada je održala predavanje o važnosti sudioničke demokracije.

KP: Važan pravac o kojem treba misliti pri zagovaračkim strategijama je zagovaranje prema publici, za razliku od dominantnog zagovaranja političara i biroktatskog sustava. Koji su mogući modeli za zagovaranje i pridobivanje povjerenja publike, odnosno javnosti?

KP: Rekli ste da je jedna od ključnih stvari za animiranje građana uključiti političare na način da oni zaista reagiraju i slušaju građane. Pitanje je kako to postići? Kako navesti političare da se uključe i saslušaju? I kako ih uvjeriti da je to i u njihovom interesu?

C. L.: Danas se političari često nalaze pod pritiskom pojedinih interesnih grupa –  žele biti izabrani, i bivaju izabrani. No kada dođu na poziciju, pritisak počinje rasti. Javnost želi rješenja. Ponekad političari lako razumijevaju koliko je važno uvesti javnost u raspravu te dati više prostora pojedinim interesnim grupama, jer to u stvari i njima daje prostora za manevriranje. Kad javnost dođe do rješenja, na političaru je u pravilu zadatak da ga sprovede u djelo. Temeljno je imati političku volju i političku moć, ali tek ako političar ima javnost na svojoj strani ponovno će biti izabran na izborima. Stoga je potrebno sudjelovanje građana definirati na način da i političare u tome vide svoj interes. 

KP: Djelovanje političara u našem lokalnom kontekstu se temelji na ishitrenim potezima, “gašenju požara” u zadnjem trenutku i teško je u takvim okolnostima one koji su na pozicijama moći dovesti do dugoročnog promišljanja i planiranja. Kakve su mogućnosti djelovanja u takvom kontekstu, a s ovakvim ciljem?

C. L.: Hrvatska je mlada demokracija i takva je situacija uobičajena u nerazvijenim infrastrukturama. Većina situacija koje su se pokazale uspješnima i učinkovitima u ranim demokracijama je rad i djelovanje na onim točkama i pitanjima na kojima se ionako mora raditi, uz uvjeravanje političara da uključe građane u te teme, koji bi tako bili aktivni ko-agenti u rješavanju određenih problema i situacija. Tako bi dakle građani sudjelovali u donošenju odluka koje su ionako političarima u agendi. To je na primjer usvajanje budžeta – zašto se građane ne bi u to uključilo? Pitanje budžeta će istodobno stvoriti i interes građana, a njihovim uključivanjem moguće je dovesti do dugoročnijeg razmišljanja, jer javnost uostalom o takvim stvarima i inače vrlo često razmišlja.

No, istina je da je teško je prenijeti rad i planiranje s kratkoročnog na dugoročan način razmišljanje. Razlog tome se nalazi s jedne strane u izbornim ciklusima, a s druge strane je problem i u trenutnoj perspektivi financijske krize.

KP: U svakom slučaju, u pogledu civilnog djelovanja važna je podrška medija. No, kako ostvariti suradnju medija i dobiti podršku u medijskom prostoru koji je pod velikim utjecajem kapitala?

C. L.: Mediji su u vrlo rizičnoj poziciji ne samo u mladim demokracijama, već i u starim demokracijama jer su diktirani utjecajem kapitala i vođeni onim tko ih posjeduje, tko im je vlasnik. U starim demokracijama se to također događa u posljednjim desetljećima. U ranijem razdoblju, u dvadesetom stoljeću su mediji uglavnom bili u vlasništvu onih kojima je do samih medija bilo stalo na nekoj tradicionalnoj razini. U Americi je kvaliteta jako pala, mnogi community mediji su nestali, televizija je u potpunosti ideološki oblikovana, a javni mediji su jako slabi i gotovo nestaju. Ali mislim da je i dalje jako važno da ljudi rade na tome, da investiraju i materijalna i intelektualna sredstva i tako stvaraju i potiču razvoj community medija.

U Americi su na tom području jako aktivne Knight Foundation, nacionalna zaklada za demokratizaciju medija, te Aspen Institut. Oni postavljaju najvažnije pitanje, a to je kakve informacije zajednica treba da bi se ponašala demokratski. Također, umjesto da u komisiju postavljaju neke politički utjecajne figure, oni pozivaju organizacije koje su angažirane u animiranju građana i koje slušaju građane.

KP: Drugi važan aspekt u animiranju i angažiranju građana nalazi se u javnom prostoru, no on također postaje sve ugroženiji u današnjim sustavima i okolnostima.

C. L.: U SAD-u je situacija po pitanju javnog prostora bila prilično dramatična, svaka zajednica ima svoje uzlazne i silazne faze. U našoj povijesti je svaka zajednica dolazila iz različitih konteksta i one su stvarale svoje trgove kao mjesta susreta, mjesta na kojima su donosili odluke, tako da imamo bogatu tradiciju javnih prostora kojima su se ljudi koristili za različita okupljanja. Amerika ima bogatu tradiciju javnog prostora, a rastom i širenjem gradova njihova se pozicija mijenjala. Ja sam rođena u Clevleandu, i gradonačelnik Clevelanda je nekada sazivao sastanke građana kako bi s njima komunicirao i razmjenjivao ideje i pitanja te diskutirao o problemima. Sada dolazi do toga da gradske vlasti moraju platiti komercijalnu cijenu najma prostora kako bi ih mogli koristiti za javna okupljanja. Mnoge su zajednice to prepoznale – prepoznale su komercijalizaciju javnog prostora, ali i činjenicu da nemaju slobodu kretanja na nekim prostorima koje su do tada koristili, i da građani više ne mogu koristiti određene dijelove grada. Danas se nalazimo pred pitanjem kako možemo sagraditi ili stvoriti višenamjenske građevine kao što su nekada na primjer bile crkve.

Kad smo već kod obećanja, teško se ponekad ne zapitati da li pojedini kandidati pobjede zbog obećanja ili unatoč njima. Ide li i vama strašno na živce kad vas smatraju zlatnom ribicom koja, kako je poznato, ne pamti duže od tri sekunde? To bi moglo objasniti zašto predsjednički kandidati od hrpetine prigodnih fraza (kojima se čak i finalistice Izbora za miss Automoto sporta razbacuju bez većih problema) uporno biraju baš one koje ne bi trebali izabrati. Pogledajte samo što nam ovih dana poručuju kandidati dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj.

Evo, za početak, Ivo Josipović. Čovjek je rekao da će u duhu recesije izabrati najjeftiniju PR agenciju i to je pohvalno. Ali, doktore moj, može biti i opasno. Ne morate sad papreno platiti nekog Dona Drapera da vam vodi kampanju, ali biste pod hitno trebali sjesti sa svojim zaposlenicima za stol i reći: “Dečki, ovo više neće moći ovako!” Slobodno podignite glas, nemojte se libiti zaprijetiti kresanjem ugovora, uručivanjem otkaza ili nekom trećom disciplinskom mjerom jer ćete izgubiti glasove koji su po defaultu vaši. Od svih mogućih stvari vi radnom narodu obećajte da ćete provesti reviziju pretvorbe što je – znamo i vi i ja – lakrdija. Em nećete biti u poziciji to učiniti, em niste to učinili kad ste mogli. Ne mislim vi osobno, nego vaša stranka, ali ipak!

Koliko li su tek promašena obećanja Andrije Hebranga. Čovjekova namjera je da nam pruži nadu u ponosnu i europsku hrvatsku pod njegovim vodstvom. Ako kao prvoloptaški primjer i svojevrsnu sinegdohu Hebrangove dosadašnje prakse uzmemo zakon o umjetnoj oplodnji koji je sastavila i izglasala stranka čiji je on dopredsjednik, onda postaje očito koliko je budalasto njegovo obećanje o Hrvatskoj u Europi u koju bi nas, od svih ljudi, baš on trebao uvesti. Zamišljam da s Hebrangom prelazim schengensku granicu. Andrija bi stao na papučicu gasa, vozili bismo u petoj brzini DeLorean koji nam je oporučno ostavio Doc Sanader i, ne stigavši ni trepnuti, stigli bismo na odredište. Cijelo stoljeće unazad.

Koliko god pusta obećanja ovog dvojca bilo teško slušati, oni su melem za uši naspram našeg direktnog povoda za pisanje ove plebejsog tekstića – trećeg i najvećeg obećavatelja koji, by the way, ne stoji nimalo loše u većini predizbornih anketa. On će, kako sam kaže, Hrvatsku pretvoriti u zemlju reda, rada i jednakih mogućnosti. Ne znam za vas, ali meni riječi gospodina Vidoševića izazivaju efekt koji je u medicini poznat kao gastroezofagealni refluks, a u narodu kao dizanje želuca (ne referiram se na njegov milozvučni glasić). Jednostavno – da je Hrvatska početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila zemlja reda i jednakih mogućnosti u kojoj bi radni uspjeh bar malčice korespondirao s profesionalnim uspjehom – nekako sumnjam da bi baš gospodin Vidošević 2009. bio u prilici palamuditi svima nama o redu, jednakim mogućnostima i radu.

Zamislite scenarij u kojem Josipović preuzima Vidoševićevu retoriku, Vidošević Hebrangovu, a Hebrang Josipovićevu. Kako bi to izgledalo? Josipović bi obećavao da će za njegova mandata Hrvatska postati zemlja reda, rada i jednakih mogućnosti u kojoj će BDP po glavi stanovnika narasti toliko da ćemo još za njegova mandata tiskati revidirana izdanja knjiga iz zemljopisa s nabildanim makroekonomskim podacima za Lijepu Našu. Vidošević bi u našoj maštariji pozirao ispod nekog Bukovčevog ulja na platnu i, čas gledajući u šalabahter a čas u kameru, poručio biračima da se on zalaže za ponosnu i europsku Hrvatsku koja će sačuvati svoje tradicionalne vrijednosti prilagođavajući ih senzibilitetu modernog doba. Il’, ako vam se ne sviđa, neku drugu sličnu rečenicu u kojoj je puno Hrvatske, a malo pameti. Hebrang bi se, u tom scenariju, neodlučnim biračima pokušao dodvoriti obećavajući reviziju pretvorbe i privatizacije jer je, eto, sazrijelo vrijeme. Čini vam se pretjerano? Ma, samo malo zagrebite po svom pamćenju, sjetit ćete se još pretjeranijih stvari. Zašto sve ovo pišem?

Zato što će ljudi uglavnom glasati protiv nekoga, a ne za nekoga. U takvoj konstelaciji ispada da uopće nije bitno što nam barem 2/3 ozbiljnih kandidata poručuje. Mogao bi Josipović obećati hrvatsku misiju na Mjesec u sljedećih pet godina, a Hebrang organizaciju Olimpijskih igara u Splitu – potpuno je svejedno. Kod njihovih glasača to provjereno ne igra bitnu ulogu jer su oni samo privremene inkarnacije svima dobro poznatih politika. Jedina obećanja koja se slušaju u narodu pripadaju nekom dovoljno novom licu koje se svim snagama upire dokazati da odudara od dobrano izraubanih klasičnih modela lijevih ili desnih. Bez obzira na svoje stvarne sposobnosti, već zahvaljujući samo svojem mjestu u političkoj strukturi oni u kriznim vremenima (a u krizi smo, je l’)  mogu pridobiti značajan broj razočaranih ljudi koji ne spadaju u famozne stranačke baze. Rezultati su totalno nepredvidljivi te stoga potencijalno opasni. Da sasvim banaliziramo i grubo pojednostavimo stvari – takvo stanje stvari može iznjedriti jednog Obamu, ali i jednog Vidoševića. Obećanja novih lica možda se slušaju, ali to ne implicira da se kritički ispituju. Baš naprotiv. Daje im se nezasluženi kredit. Ako smatrate da je predsjednik ipak nešto više od fikusa premijerke, onda je vrijeme da si postavite jedno škakljivo pitanje:

Obama je dobio Nobela. Zašto Vidošević ne bi dobio izbore?