Što ostaje od mladosti lišimo li je romantizirane slike? Što znači biti mlad danas, posebice u Hrvatskoj? Krajem 90-tih godina provođena su istraživanja koja su obuhvaćala tadašnju generaciju mladih, obilježenu ponajprije rascjepom između tradicionalnog obrasca provođenja mladosti i tendencije uklapanja u postindustrijske obrasce životnih stilova mladih. Radi se o karakterističnom jazu za sveukupno društvo 90-tih obilježeno ratom, autoritarnim tendencijama i općenitim ekonomskim i društvenim kolapsom.

Svakako bi bilo zanimljivo ispitati koliko se situacija promijenila u zadnjih 10-ak godina, i koliko se i danas možemo referirati na generaciju mladih kao na skeptičnu generaciju, kako su ih imenovale Inga Tomić – Koludrović i Anči Leburić koje su krajem 90-tih provele studiju o životnim stilovima mladih u Hrvatskoj. Autorice naziv posuđuju od njemačkog teoretičara Schelskog nalazeći u njegovoj definiciji populacije mladih u poratnoj Njemačkog pogodan termin za opis hrvatske mlade populacije s kraja devedesetih. Položaj mladih u hrvatskom društvu na kraju devedesetih godina bio je obilježen prividnom apolitičnošću te okretanjem privatnom prostoru, vlastitom profesionalnom djelovanju i slobodnom vremenu, a životni stil je imao značajke preživljavanja. Mladi su kroz 90-te živjeli u jazu između tmurne stvarnosti i života sličnog onome koji su njihovi vršnjaci imali u zapadnoeuropskim društvima.

Mladi su i danas najdinamičnija i najheterogenija društvena skupina, a zajednički atribut dodijeljen svim mladima je onaj koji se odnosi na tranzicijski period, između djetinjstva i potpune zrelosti. Regrutacija u tu populaciju biološki je uvjetovana, ali isto tako, ona se i neprestano širi, budući da mnogi unatoč činjenici da su premašili godine kojima se službeno obuhvaća mladost (u Hrvatskoj je to period između 15. i 30. godine života) zadržavaju životni stil mladih. Fenomen produžene mladosti nije ograničen na Hrvatsku – on je jednako tako prisutan i u globalnom društvu, ali u slučaju Hrvatske razlozi leže ponajprije u obrazovnim mogućnostima, nerazvijenom tržištu rada te u ostalim ekonomskim uzrocima koji uvjetuju produljeni period ovisnosti o drugima.

Općenito govoreći, hrvatsko društvo ne samo da je veoma staro prema statističkim pokazateljima (udio stanovništva starijeg od 65 godina u Hrvatskoj 2007. godine prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosio je 17,2%; prema klasifikaciji UN-a, društvo se smatra veoma starim ukoliko udio stanovništva starijeg od 65 godina iznosi više od 10%), već je i sindrom produljene mladosti sveopće prisutan te koncenzualno prihvaćen. Dobar primjer za to dolazak je Zorana Milanovića na čelo SDP-a prije nekoliko godina. Dotičnog je javnost dočekala s atributom mladog lava, unatoč činjenici da je ovaj dobrano zagazio u četvrto desetljeće života. No, mnoga druga europska društva su isto tako stara ili veoma stara, što nije uzrokovalo toliku poplavu vječno mladih, u onolikoj mjeri koliko je to u Hrvatskoj. Produljena mladost u okvirima razvijenih postindustrijskih društava ponajprije je uzrokovana duljinom obrazovanja (sve više ljudi se odlučuje na obrazovanje višeg akademskog stupnja) i odabirom životnog stila. U Hrvatskoj, mnogi nemaju prilike za ekonomskom i društvenom emancipacijom – bez obzira na biološku dob.

Prividna apolitičnost mladih u Hrvatskoj, zabilježena krajem devedesetih u prvoj poslijeratnoj generaciji mladih bila je prije svega posljedica nedostatka političkog i društvenog polja djelovanja ne samo za mlade, već i za većinu drugih vidova društvenog angažmana. No, danas kad je taj prostor nominalno otvoren ubilježeni su napreci u vidu samoorganiziranja mladih, pogotovo vidljivi po pitanju studentskog samoorganiziranja, ali i po pitanju organizacije mladih u brojne udruge i organizacije mladih i za mlade. No taj prostor ujedno predstavlja i iznimno sklizak teren, budući da su institucionalni pomaci provedeni u nezadovoljavajućoj mjeri. U Hrvatskoj mladi naprosto nisu relevantna tema, a javnost je donekle senzibilizirana za pitanja poput nasilja među mladima i pitanja dostupnosti visokog školstva – no i u ovim slučajevima vidljivo je pomanjkanje strateškog razmišljanja, i ponajprije stvarne političke volje da se mladima pristupi s potrebnim angažmanom, unatoč činjenici da mladi čine oko 900,000 ukupne hrvatske populacije.

Nacionalni program za mlade za četverogodišnji period strateški je dokument koji čeka usvajanje u Saboru, a sudeći prema njegovoj strukturi radi se prije o popisu redovnih aktivnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a manje o strategiji. Taj program je donesen po upitnim procedurama, bez jasno alociranih sredstava i s mjerama koje su operativne, a ne strateške naravi. Provođenje programa u proteklom ciklusu isto tako ne može dobiti zadovoljavajuću ocjenu, ali sama činjenica da postoje neki tipovi okvira daje više mogućnosti za djelovanje mladih prema institucijama. Sektor mladih u okviru civilnog društva u posljednjem desetljeću bilježi rast i razvoj kapaciteta, a konkurentan je naspram institucionalnog okvira po pitanjima ekspertize i mogućnostima fokusiranog i temeljitog djelovanja s obzirom na tematiku mladih.

Relativno povećan angažman mladih u društvenom polju, u odnosu na situaciju prije desetak godina, prvenstveno se može pripisati procvatu informacijske ere, čime su mladi najviše prosperirali u odnosu na ostatak populacije. Masovno korištenje tehnologija, prije svega internetski socijalni servisi omogućili su mladima novu vrstu društvenosti. Tako danas globalno govorimo o generaciji Y / milenijskoj generaciji (demografi i sociolozi u generaciju Y smještaju rođene od sredine 1970-tih do početka 1990-tih) koja u odnosu na prethodne generacije ima moć donedavno nezamislivo brze razmjene informacija i koja je isto tako u mogućnosti transformirati informacije u društveno djelovanje u mnogo kraćem roku.

Ono što predstavlja poseban kuriozitet u razmatranju globalnog pa unutar toga i hrvatskog društva kroz generacijske pomake je činjenica da su ipsiloni mahom djeca baby boomera, generacije rođene nakon drugog svjetskog rata. Baby boom generacija će po svojim zaslugama zlatnim slovima biti upisana u povijesne anale društvenog angažmana mladih. U periodu svoje mladosti, oni su definirali pojmove emancipacije mladih u proaktivnu društvenu skupinu. Zasigurno je jedan od razloga njihovog uspjeha i njihova brojnost. Nikada kasnije u razvijenim društvima nije rođen veći broj djece kao u periodu između 1945. i 1960. godine. Danas su baby boomeri u naponu snage (u manjem dijelu na pragu 3. životne dobi) te čine okosnicu društvenog života, a istovremeno su zadržali status najveće društvene skupine. Na žalost, ne može se reći da su isto tako zadržali i proaktivnost kojom su generirali društvene promjene 60-tih, 70-tih, a u našim okvirima pogotovo 80-tih godina.

U Hrvatskoj su boomeri bili nosioci društvenih tendencija i kroz devedesete, uvelike definirajući okvir za sliku mladosti za današnju generaciju mladih, kao i onu stasalu kroz 90-te. Bez namjere da se ikome pripisuje individualna odgovornost, boomeri su budućim generacijama donijeli isto onoliko štete, koliko i koristi. Od boomera smo dobili seksualne slobode i rock and roll, ali od njih smo isto tako dobili i društveni krah 90-tih (u Hrvatskim okvirima) te opet globalno govoreći pomahnitalo svjetsko tržište, ratove i današnju krizu.

U širokim okvirima, današnji mladi, generacija Y, ali i one koje je slijede (prema znanstvenim spekulacijama generaciju Y naslijedit će generacija Z, prva rođena u razvijenoj informacijskoj eri) morat će se žestoko uhvatiti u koštac s činjenicom da globalna društva stare te da ne raspolažu s onom brojnošću koja je u prošlosti itekako omogućila apsorpciju pozitivnih društvenih tendencija, kao i afirmaciju mladih kao punopravne društvene skupine. Y generacija morat će se isto tako izboriti da svrgne sa sebe epitet sebične generacije. Istraživanja provođena u SAD-u proteklih godina na studentskoj populaciji pokazala su rezultate koji govore kako su pripadnici generacije Y najsebičniji, najnarcisoidniji i najmanje solidarni od svih generacija u recentnoj povijesti. Također, prema interpretacijama, ova generacija isto tako je generacija rasute pažnje koja je navikla na brzo serviranje i konzumaciju sadržaja. No, teren za diskutabilnu sebičnost milenijske generacije ionako je pripreman desetljećima i to baš od strane onih koji je kritiziraju. Usmjerenost na sebe i osjećaj otuđenosti u eri masovne komunikacije samo je naizgled problem jedne generacije. Promjene u životnim stilovima i promjena dinamika u komunikaciji zasigurno će nastaviti stvarati drugačije principe društvene solidarnosti od one uobičajene samo prije nekoliko godina.

U Hrvatskoj, koja polako ali stidljivo slijedi globalne trendove, generaciji mladih preostaje mnogo angažmana u borbi za osnovna prava, među ostalim i da se u potpunosti osvijesti postojanje mladih kao društvene skupine s njezinim specifičnostima i potrebama, kao i kapaciteti koje mladi nose za budući napredak i razvoj hrvatskog društva.