Sporni projekt posvećen je prikupljanju i digitalnom očuvanju starih gramofonskih ploča od 78 okretaja u minuti, nastalih u razdoblju od 1898. do 1950. godine, s ciljem stvaranja javno dostupnog arhiva zvučnih zapisa koji svjedoče o američkoj kulturi ranog dvadesetog stoljeća. Iako Internet Archive odlučno tvrdi da je riječ o konzervacijskom projektu kojim se ugroženo kulturno blago nastoji sačuvati za buduće naraštaje, diskografske kuće, najblaže rečeno, nisu sklone takvom tumačenju.

Problem za diskografe leži upravo u osiguravanju slobodnog pristupa medijskim datotekama javnosti, za što tvrde da predstavlja konkurentni model glazbenim streaming servisima poput Spotifyja, no uz izbjegavanje plaćanja autorskih tantijema. U svojoj se obrani Internet Archive poziva na fair use doktrinu američkog Zakona o autorskim pravima, prema kojem je upotreba zaštićenog sadržaja bez privole nositelja prava iznimno dopuštena ako se to čini u znanstvene, istraživačke, novinarske ili obrazovne svrhe. Odnosno, Internet Archive ustraje na tome da sakupljeni zvučni zapisi nisu namijenjeni za komercijalne svrhe.

Iako se parnici još ne nazire kraj i načelno su mogući i povoljniji ishodi za Internet Archive, aktualni apel javnosti zasigurno proizlazi iz recentnog iskustva sudske borbe s financijski nadmoćnijim protivnicima. Prije svega je riječ o velikoj tužbi knjiškog nakladnika Hachettea, prošle godine konačno riješenom u korist tužitelja, a koja je izvorno pokrenuta nakon što je Internet Archive u jeku pandemije pokrenuo program National Emergency Library te široj javnosti učinio dostupnu pozamašnu kolekciju digitaliziranih knjiga.

Internet Archive je tada ukazao na krizu nacionalnih razmjera i činjenicu da čitatelji_ce nemaju pristup fizičkim primjercima te svjesno zaobišao ustaljeni model digitalne posudbe knjiga, omogućujući da jedan primjerak digitalne knjige posudi neograničen broj čitatelja_ica umjesto da čekaju u redu na posuđivanje jednog primjerka koji je ekvivalentan fizičkom primjerku knjige. Usprkos pozivanju na fair use doktrinu, Internet Archive je izgubio izvornu a potom i drugostupanjsku parnicu pred Žalbenim sudom, nakon čega je nakladnicima morao isplatiti još nepoznatu odštetu.

U svjetlu takvog razvoja događaja, i više su nego jasne bojazni oko budućnosti Internet Archivea. No kako i sami ističu u svome apelu, nije ugrožen samo projekt koji je predmet trenutačne tužbe, u pitanju je sam opstanak organizacije i svih projekata usmjerenih na očuvanje digitalne baštine. U tom se smislu posebice ističe projekt Wayback Machine, jedan od najdugovječnijih i najpoznatijih alata za arhiviranje interneta, koji se u dvadeset četiri godine rada ustanovio kao najsveobuhvatniji takav poduhvat, a pomoću kojega korisnici ostvaruju uvid u sadržaj ciljanih mrežnih stranica iako im na širem internetu možda više i nema traga.

Do koje je mjere Wayback Machine postao neophodan za očuvanje relevantnih mrežnih stranica jasno se ocrtava u kontekstu aktualnih globalnih društveno-političkih previranja, a ponajviše na primjeru trenutačne političke situacije u SAD-u. Nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa i okršaja s “nepodobnim” državnim agencijama i raznim drugim ograncima savezne vlade, uklonjeno je ili preinačeno više od 8000 mrežnih stranica.

Na meti su se našle agencije poput Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), sada već nepostojeće agencije USAID, vladine stranice koje su spominjale napad na Kapitol 6. siječnja 2021., zatim stranice koje su promicale tzv. “rodnu ideologiju”, kao i mnoge druge stranice koje nisu sukladne s novim režimom. Osim što je uz pomoć Wayback Machinea sadržaj mnogih od navedenih stranica i dalje dostupan, Internet Archive s partnerima sudjeluje i u projektu End of Term Archive koji je posvećen arhiviranju mrežnih resursa svake američke vlade na odlasku od 2008. godine naovamo.

U konačnici, iako je jasno da Internet Archive svjesno iskušava granice autorskih prava i s njima povezanih zakona, riječ je o legitimnom arhivističkom poduhvatu čije bi gašenje nanijelo težak udarac ideji transparentnog pristupa podacima od javnog interesa, a posebice očuvanju i pamćenju globalne digitalne baštine.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Početkom svibnja osnivačica Sci-Huba Aleksandra Elbakjan primila je email obavijest od Applea da je FBI 2019. godine zatražio i dobio pristup njezinom korisničkom računu. Detalji o tome kakvu je istragu FBI provodio ili još provodi nisu poznati. Elbakjan je navikla biti predmetom istraga – otkako je 2011. godine kao studentica u Kazahstanu pokrenula popularni “Pirate Bay za znanstvene članke”, konstantna je meta raznih napada, blaćenja i tužbi. Ipak, zahvaljujući kompleksnom spletu međunarodnih okolnosti i razlika u pravnim sustavima, uspijeva svoj projekt održati na životu, a sebe na slobodi. Nove informacije o sumnjivom njuškanju američkog pravosuđa imaju i svijetlu stranu: potaknule su još jednu manifestaciju online aktivizma u njegovom najboljem izdanju.

Nije novost kako je Sci-Hub pod ogromnim pritiscima velikih izdavača – Elseviera, Wileyja, Springera i drugih – koji čine sve kako bi ga ugasili i zadržali svoju oligopolnu poziciju. To pokazuju događanja samo iz zadnjih nekoliko mjeseci: britanska je policija studentima poručila da ne pristupaju Sci-Hubu zbog opasnosti od krađe osobnih podataka, u nizu su zemalja internet provajderi filtrirali pristup stranici, a u Indiji se trenutno vodi tužba kojom izdavači žele blokirati pristup korisnicima. Ranije ove godine smo o Sci-Hubu pisali i na Kulturpunktu – Lujo Parežanin je komentirao neutemeljenu odluku Twittera da suspendira Sci-Hubov račun, a Luka Ostojić je besplatnu bazu znanstvenih radova analizirao u kontekstu teorije o zajedničkim dobrima. 

Najnoviji pritisak na Elbakjan od strane američkog pravosuđa bio je kap koja je prelila čašu. Zbog konstantne nesigurnosti opstanka Sci-Huba članovi Redditovog podforuma r/datahoarder organizirali su se radi arhiviranja cjelokupnog objavljenog sadržaja. Kontekstualizacije radi – na stranici je trenutno dostupno 86 milijuna znanstvenih članaka ili 77 terabajta podataka. 

Eventualni gubitak članaka bio bi veliki udarac globalnoj znanstvenoj zajednici. Poslovni model velikih izdavača temelji se na ograđivanju pristupa znanju – čija je proizvodnja većinom javno financirana – da bi potom taj pristup skupo naplaćivali sveučilištima koja to mogu priuštiti. Troškovi izdavača su pritom minimalni – ne plaćaju niti autore radova niti recenzente. Ako neka institucija ne može priuštiti pristup znanstvenim radovima, njezini su radnici efektivno isključeni iz akademske zajednice.

A kada čak i bogato sveučilište poput Harvarda tvrdi kako teško može priuštiti plaćanje pretplate, onda postaje očito kako se visoke rente odražavaju na siromašne dijelove svijeta. Sci-hub drži na životu ideal otvorene znanosti. Bez te potpore, iz akademske bi zajednice mnogi ostali isključeni – i to samo radi profita nekoliko parazitirajućih izdavača. Sci-Hub prema tome nije tek neka “piratska” stranica, već igra važnu strukturnu ulogu u omogućavanju uvjeta znanstvenog rada.

Upravo kako bi spriječili daljnju kolonizaciju znanja i očuvali naslijeđe Aleksandre Elbakjan, aktivisti s r/datahoardera odlučili su arhivirati i decentralizirati čitav sadržaj Sci-Huba. Okupljeni pod motom seed til you bleed, trenutno su u procesu prebacivanja Sci-Huba na p2p mrežu, na torrent protokol. Umjesto da su pohranjeni na nekolicini servera koji bi se mogli relativno lako ugasiti, znanstveni radovi će biti smješteni na mnogo većem broju računala, na hard diskovima aktivista s r/datahoardera i onih koji im se odluče pridružiti. Tako bi podaci, u slučaju da se Sci-Hub ugasi, trebali biti spašeni. 

Riječ je o krugu hacktivista koji su već izvodili slične projekte. Tijekom pandemije izradili su direktorij s besplatnim radovima o koronavirusu, također su napravili arhivu znanstvenih radova dostupnih na Libgenu – stranici sličnoj Sci-Hubu koja sadržava i besplatne knjige. Motivirani su željom da pomognu siromašnim znanstvenicama/ima širom svijeta. Pritom se ugledaju na aktivistkinje/te poput Elbakjan ili Aarona Swartza – aktivista koji je počinio samoubojstvo nakon što je bio osuđen na 35 godina zatvora zbog krađe znanstvenih članaka.

Kako ističu u objavi na Redditu, “ljudi poput Aleksandre Elbakjan odrekli bi se osobne slobode zbog tog jedinog cilja: oslobađanja znanja. Zbog toga je Elsevier Corp (RELX, tržišna kapitalizacija: 50 milijardi) želi ušutkati, želi je vidjeti u zatvoru i želi ugasiti Sci-Hub. Vrijeme je da Elsevieru i američkom pravosuđu pošaljemo jasniju poruku o sudbini Sci-Hub-a i otvorene znanosti: mi smo knjižnica, ne može nas se utišati, ne gasimo računala i mnogo nas je”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o jednoj od najvažnijih akademskih “knjižnica iz sjene” – stranica na kojima je moguće besplatno pristupiti inače naplaćivanom akademskom sadržaju poput znanstvenih članaka ili knjiga. Premda se radi o praksi koja u okviru regulacije interneta i autorskih prava pripada domeni piratskog, odnosno ilegalnog, ona je ujedno i ključna poluga ublažavanja globalnih nejednakosti u pogledu pristupa znanju. Sci-Hub je 2011. godine osnovala kazahstanska programerka i aktivistkinja Aleksandra Elbakjan, potaknuta eksploatatorskim praksama velikih akademskih izdavača i digitalnih znanstvenih baza, kao i izuzetno visokim, ekonomski isključivim cijenama pristupa njihovim publikacijama. Komentirajući presudu koju je njujorški sud donio temeljem tužbe Elseviera, upravo jednog takvog izdavačkog giganta čiji sadržaji se mogu pronaći na Sci-Hubu, Boris Postnikov 2017. godine u tjedniku Novosti iznosi sud da je Elbakjanin projekt “vjerojatno najvažnije svjetsko naučno postignuće posljednjih godina”. Opisujući kako sistem akademskog izdavaštva parazitira na istraživanjima financiranima javnim sredstvima i neplaćenom radu niza pojedinaca i pojedinki uključenih u njegovu proizvodnju, Postnikov zaključuje da je Sci-Hub “manje piratski, a više robinhudovski: znanje otima moćnim otimačima da bi nešto što nam ionako pripada naposljetku vratio svima nama”.

Usprkos sve raširenijem ukazivanju na probleme globalnog akademsko-izdavačkog sustava, pravni pritisak izdavača na stranice poput Sci-Huba u međuvremenu dakako nije prestao. Štoviše, upravo je Elsevier jedan od aktera – uz Wiley i Američko kemijsko društvo – priče koja tvori neposredni kontekst Twitterove odluke da blokira Sci-Hubov profil. Kako prenosi portal Torrentfreak, u Indiji je ovih tjedana podnesena tužba kojom navedeni izdavači traže blokadu pristupa Elbakjaninoj stranici. Srećom, navodi se u Torrenfreakovoj objavi, slučaj za izdavače komplicira činjenica da brojne pripadnice i pripadnici akademske zajednice smatraju Sci-Hub ključnim za obavljanje istraživačkog rada. Iz tog je razloga Visoki sud u Indiji proglasio čitavu stvar postupkom od javnog značaja, uvaživši podneske devetnaestoro znanstvenica i znanstvenika, ali i Delhijskog znanstvenog foruma i platforme Knowledge Commons, koji su zatražili detaljnije razmatranje cijelog slučaja temeljem važnosti “knjižnica iz sjene” za ravnopravan pristup znanju.

Kako prenosi Torrentfreak, sama Elbakjan dovodi Twitterovu odluku u direktnu vezu s indijskom tužbom: “Dogodila se točno nakon što su se znanstvenici u Indiji pobunili protiv Elseviera i drugih akademskih izdavača kada se Sci-Hub oglasio na Twitteru o opasnosti da bude blokiran. Tisuće ljudi na Twitteru progovorilo je protiv te mogućnosti. No Twitter im sada svima poručuje – ZAŠUTITE!”

Prema službenom pojašnjenju koje prenosi niz portala, Twitter je Sci-Hubov profil blokirao temeljem politike o krivotvorinama, koja “zabranjuje prodaju ili promociju prodaje krivotvorenih dobara na platformi”. Međutim, kako navodi portal Techdirt, Sci-Hubov profil nije činio ništa od navedenog, izbjegavajući linkanje na sadržaj digitalne knjižnice i objavljujući uglavnom problemski sadržaj na temu autorskih prava, dostupnosti znanja i sličnog. U tom pogledu Twitterova odluka je izuzetno netransparentna, što je naglašeno činjenicom da je Sci-Hubu oduzeta bilo kakva mogućnost žalbe. Odluka indijskog suda odgođena je pak na šest tjedana, što znači da će proći još nešto vremena dok se odvagne neupitni javni značaj “knjižnica iz sjene”.

Gledajući pravne presedane u Indiji, situacija nije nužno loša. Kako nas je nedavno podsjetila izložba Borbe s papirom naših “knjižničara iz sjene” Tomislava Medaka i Marcella Marsa, održana u listopadu u zagrebačkoj Galeriji Nova, slučaj tužbe velikih izdavača protiv fotokopirnice Rameshwari pri Delhi School of Economics iz 2012. godine primjer je kako sud može odlučiti da je dostupnost znanja u siromašnim društvima javno dobro koje ima prednost pred zaštitom autorskih prava. Sličnom logikom sud bi se mogao voditi i u Sci-Hubovu slučaju. Što se pak Twittera tiče, najbolji je to znak banalne činjenice da se korporacijama na njihovim demokratskim gestama možda možemo zahvaliti, ali da će pravi prostor demokratizacije i dalje ponajprije biti otvoren borbom protiv njihovog nezamislivog utjecaja na naše institucije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Usprkos protivljenju najšire fronte koja je podjednako obuhvaćala opće građanstvo (preko 5 milijuna potpisnika online peticije!), internetske aktiviste, nevladine organizacije, raznovrsne inicijative, akademike, ali i internetske megakorporacije, trogodišnja se priča oko europske regulacije autorskih prava približila negativnom raspletu. U utorak, 26. ožujka Europski parlament je s 348 glasova za, 274 protiv i 26 suzdržana odlučio izglasati spornu Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, osiguravši time da se procedura neće odgoditi zbog skorašnjih izbora za njegov novi saziv. Parlament je odluku donio nakon što je Direktiva prošla proceduru trijaloga, odnosno pregovora između Parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije, koji su rezultirali finalnom verzijom prezentiranom u veljači.

Kao što je otprije poznato, ključni predmet spora u Prijedlogu Direktive bili su članci 11. i 13. (u novoj verziji članci 15. i 17.), koje su njezini kritičari protumačili kao novi udar na otvorenost interneta. Referirajući na čl. 2. i čl. 3. st. 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu iz 2011. godine, članak 11. mehanički prenosi tradicionalni model autorskih prava u digitalnu domenu dajući, primjerice, medijskim nakladnicima pravo sklapanja licencnih ugovora s online agregatorima medijskih sadržaja, što može podrazumijevati i traženje naknade za preneseni sadržaj, odnosno ono što se kolokvijalno (i ne sasvim točno) naziva porezom na link. Kao što smo već pisali, riječ je o modelu koji na ruku može ići tek najvećim medijskim igračima koji mogu zauzeti kakvu-takvu pregovaračku poziciju u odnosu na velike platforme. Mali, ekonomski nebitni akteri poput neprofitnih medija sasvim sigurno neće imati nikakvu korist od ovih mjera – štoviše, uzevši u obzir komercijalizaciju internetskog prostora poput sve izraženijeg ograničavanja dosega na društvenim mrežama, sva je prilika da će tom ključnom, neovisnom dijelu europskog medijskog polja biti sve teže dopirati do čitatelja do kojih bi inače “organski” vjerojatno došli.

Ono čemu ranije nismo posvetili posebnu pažnju jest status samih proizvođača medijskog sadržaja. Dok generatori praznog eurobirokratskog govora na sve strane najavljuju konačnu zaštitu autorâ, u slučaju medijskog sektora uistinu ne postoji nikakva garancija da će bilo kakva redistribucija sredstava između internetskog i medijskog polja doprijeti do novinara. Zabluda je to na tragu odluke SDP-ove vlade da izdavačima tiskanih medija bezuvjetno smanji PDV na 5%, koja se pokazala čistim pogodovanjem medijskom kapitalu bez ikakvog pozitivnog odjeka na položaj novinara.

Finalnom se verzijom Direktive očito pokušalo nekako adresirati taj problem pa je tako članku 11. (sada 15.) dodan stavak 5. koji propisuje da će “autori djela uvrštenih u medijsku publikaciju dobiti primjeren udio prihoda koji su izdavači ostvarili temeljem korištenja njihove publikacije od strane davatelja usluga informacijskog društva”. No ove promjene nisu uvjerile Međunarodnu federaciju novinara, koja je 14. veljače objavila priopćenje pod naslovom Nova direktiva izruguje se novinarskim autorskim pravima. U njemu upozoravaju da Direktiva omogućuje nakladnicima da izbjegnu navedenu obavezu na način da se oslone na “postojeće ugovorne obveze” i “zakone o vlasništvu”. “Takve diskriminatorne odredbe”, navode, “gase bilo kakvu nadu da će Direktiva podržati autore u medijskom sektoru u nastojanju da dobiju poštenu i proporcionalnu naknadu za svoj rad. Umjesto toga ona ojačava sustav u kojem moćni izdavači prisiljavaju zaposlene novinare i freelancere na potpisivanje ugovora kojima se odriču svih svojih prava.” Priopćenje prenosi i izjavu generalnog tajnika IFJ-a Anthonyja Bellangera koji smatra kako su pristajanjem na finalni tekst Direktive “institucije Europske unije ili pokazale svoju naivnost ili cinično izdale vrijednosti pravednosti i socijalne pravde koje bi Europa trebala predstavljati”. Kao i u slučaju reguliranja odnosa gigantskih platformi i izdavača, ukratko, EU je još jednom pokazao da donosi potpuno nefunkcionalne mjere koje (veći) kapital stavljaju u poziciju da u potpunosti upravlja njihovim reperkusijama.

Članak 13. (sada 17.), koji uređuje odgovornost digitalnih platformi za sadržaj koji njihovi korisnici postavljaju, izmijenjen je u odnosu na svoj inicijalni oblik jer više ne navodi softver za prepoznavanje sadržaja kao primjerenu i proporcionalnu mjeru. Međutim, ona je naprosto tehnološka nužnost diktirana potrebom giganata poput YouTubea ili Facebooka da se zaštite od tužbi za kršenje autorskih prava u ovakvom regulatornom okviru. U svojem novom obliku ovaj članak ograničava odgovornost onih platformi koje su na teritoriju EU dostupne manje od 3 godine i ostvaruju prihode manje od 10 milijuna eura – njihova je obaveza tek da ulože “najbolje napore” da dobiju autorizaciju za preneseni sadržaj. No upravo se u toj odredbi krije vjerojatni smisao ovog čitavog članka – prisiljavanje digitalnih platformi na potpisivanje licencnih ugovora s izdavačima ili službama za kolektivnu zaštitu autorskih prava poput ZAMP-a, koji je Direktivu čitavo vrijeme i podržavao. S obzirom na to da ZAMP, primjerice, pokriva i zaštitu novinarskih autorskih prava, jasan je njegov interes da se oba sporna dijela Direktive definiraju upravo u ovakvom obliku.

Valja istaknuti da ovaj članak u finalnoj verziji eksplicitno uvodi iznimke poput korištenja autorskih dijela u svrhu citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša. No nije nimalo upitno da tehnologija prepoznavanja sadržaja za kojom posežu i posezat će sve velike platforme ne može ulaziti u takve finese – ona naprosto prepoznaje neki zvučni ili vizualni otisak i automatski ga filtrira. S obzirom na obavezu iz st. 6. ovog članka koji propisuje da sve platforme čiji mjesečni broj korisnika premašuje 5 milijuna moraju također poduzeti sve da spriječe buduće postavljanje zaštićenog sadržaja, to efektivno znači automatsko blokiranje svega što softver prepozna kao autorsko djelo, jer je daleko jednostavnije bacati mrežu preširoko nego riskirati tužbu.

Ukratko, uza sve intervencije i dorade, čini se da Direktiva u svojem finalnom obliku zadržava sve probleme zbog kojih je od početka prozivana. Govori to prije svega o nemogućnosti Unije da napusti zatvorene gabarite promišljanja redistribucije novca u medijima i kulturi – gabarite koji, uostalom, ni do kakve redistribucije evidentno ne dovode. Tu su i naši lokalni poslušnici koji s višestrukim entuzijazmom amplificiraju štetne posljedice europske politike prema onima kojih se ovakvi dokumenti tiču, poput neprofitnih medija i radnika u medijima i kulturi. Srećom, ako ćemo vjerovati Unijinom PR-u, finalna nam verzija Direktive bar omogućuje da radimo memove o tome.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako je u kaotične tri godine otkako je započela implementacija EU-ove Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta mnogo toga ostalo nejasno u pokušaju da se usklade nacionalni zakonodavni i regulatorni okviri, za jednu se liniju ipak čini da se vrlo brzo pokazala neupitnom – linija pogodovanja krupnom kapitalu. To se ponajprije odnosi na telekomunikacijske i internetske gigante, ali i na servise za distribuciju digitalnog sadržaja poput francuskog Deezera, na čiju ruku za sada idu dokumenti poput Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, smisao koje je navodno slobodna cirkulacija i dostupnost digitalnih usluga i proizvoda “kreativne industrije” unutar Unije.

Ključni element procesa stvaranja jedinstvenog digitalnog tržišta na prostoru EU uspostavljanje je zajedničkog okvira za regulaciju autorskih prava. Temeljni dokument koji artikulira okvir te standardizacije je Komunikacija Komisije Ususret modernom europskom okviru autorskih prava, objavljena zajedno s prvom verzijom Uredbe, među čijim ciljevima se navodi i pravednija raspodjela prihoda od autorskih prava, pod čime bi se u načelu trebao podrazumijevati pravedniji udio njihovih nositelja u prihodima od eksploatacije autorskog djela.

Ova redistribucija – djelovala ona uvjerljivo u okviru politike EU ili ne – u načelu se ne dotiče samo područja poput glazbene industrije u kojoj je kolaps prodaje fizičkih nosača zvuka, ne računajući vinilne trendove, najveći dio izvođača ostavio u potpuno podređenom položaju spram streaming servisa i digitalnih distributera. Izuzetno važne su njene implikacije i po medijski sektor koji je kobnom kombinacijom ekonomske krize i prelaska na digitalnu distribuciju poljuljalan kao rijetko koja industrija u postkriznom razdoblju – tako da se ni dan-danas ne nazire rješenje njegova ekonomskog kolapsa, s posebno ozbiljnim društveno-političkim posljedicama koje destabilizacija medija nosi.

Osnovni je problem, ukratko, odakle stvoriti prihode za rad medija kada nema proizvoda koji se naplaćuje, a prihode od oglašavanja jedu internetski giganti poput Googlea i Facebooka. Pritom Google, putem servisa Google News, i Facebook, putem sustava preporuka i regulacije feeda, u potpunosti mijenjaju i uvjetuju doseg internetskih medija. Moglo bi se, primjerice, reći da je ovisnost o Facebooku za znatan dio portala promijenila definiciju objave sadržaja – svakodnevno je iskustvo rada na “sporim” medijima koji nisu informativnoga karaktera da sadržaj efektivno počinje cirkulirati tek kada je objavljen na društvenim mrežama. Facebookova sve represivnija komercijalizacija dosega objava stoga znači da brojni mali mediji koji ne mogu “kupiti” cirkulaciju svojeg sadržaja bivaju izguranima iz polja, a kvaliteta sadržaja u nadmetanju za vidljivost pada u drugi plan pred najbanalnijim kapacitetima budžeta za promociju. Ne samo, dakle, da vladari internetskog prostora medijima uzimaju sve više prihoda od oglašavanja, nego im sada počinju i naplaćivati korištenje istog tog prostora u kojem portali moraju biti prisutni da bi uopće netko i pomislio oglašavati kod njih, uz osobito štetne posljedice po nezavisne medije. Pritom je nesporno da mreže poput Facebooka svoju popularnost i život – a time i mogućnost da svoj prostor komercijaliziraju – duguju, između ostalog, upravo medijskom sadržaju koji se na njima dijeli i komentira.

Pored raznih javnih potpora i olakšica – koje u Hrvatskom slučaju također primarno služe servisiranju privatnog kapitala, ali bez osobite regulacije povratne odgovornosti privatnih medija – kao model kolikog-tolikog spasa medijskih profita na razini Unije nametnulo se okretanje autorskim pravima. Logika je jednostavna i na tragu ranijih napomena o internetskim servisima: budući da ti servisi profitiraju temeljem medijskoga sadržaja koji se na njima može naći, a da ne vraćaju ništa proizvođačima toga sadržaja, tu bi im eksploataciju novinarskih autorskih djela valjalo naplatiti, po sličnoj logici po kojoj se radiopostajama, primjerice, naplaćuje emitiranje glazbenih djela. Funkcioniranje ovog modela najjednostavnije je u slučaju agregatora medijskog sadržaja kao što je Google News – svakom nakladniku čiji su članci uz nekakav lead ili snippet preneseni na tom servisu Google bi bio dužan platiti određeni iznos temeljem autorskih prava.

Uvođenje ovog modela, nazvanog još i “porezom na link” (link tax) najavljeno je Prijedlogom Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, koji je u srijedu, 20. lipnja potvrdio Odbor za pravna pitanja Europske unije, što je ključan proceduralni korak pred glasanje u Europskom parlamentu u rujnu. Za definiranje prava proizvođača medijskog sadržaja ključan je članak 11., koji nakladnicima osigurava prava iz 2. članka i 2. stavka 3. članka Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu iz 2011. godine. Tim se člancima, naime, različitim subjektima osigurava “isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane” za različite oblike reproduciranja, kao i “isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti” njihovih djela.

Jedna od ključnih implikacija ovoga jest da je za linkanje, primjerice, članaka s nekog portala na nekom agregatoru vijesti potreban licencni ugovor s njihovim nakladnikom, što uvodi mogućnost traženja naknade za prenošenje sadržaja. U prijevodu, dakle, riječ je o vrlo mehaničkom prenošenju modela autorskih prava u domenu interneta. No iako se on čini zdravorazumskim, vrlo je dvojbeno kakve bi rezultate mogao polučiti u medijskom sektoru, kao i tko će od njega imati koristi, što potvrđuje i snažno protivljenje niza aktera – od internetskih megakorporacija preko teoretičara i aktivista pa do udruženja istraživačkih novinara, kako iscrpno prenosi portal Faktograf.hr. Prije svega, čini se da ovakav model ide na ruku isključivo najvećim medijskim igračima koji su dovoljno bitni da ih agregati i servisi zadrže u svojoj ponudi. Svi oni ostali – nezavisni, neprofitni mediji, osobito oni posvećeni istraživačkom radu i specifičnim temama; ukratko, najmanje zaštićeni mediji – od ove intervencije neće imati vjerojatno nikakvu financijsku korist niti će ju se usuditi zatražiti, suočeni s mogućnošću da ih servisi zbog toga naprosto prestanu prenositi.

Ono što bi, s druge strane, mogli doživjeti jesu negativne posljedice – obaveza da se linkanje u nizu situacija licencira nedvojbeno ograničava protočnost informacija na internetu i potencijalno šteti dosegu manjih, nezavisnih medija ionako pogođenih komercijalizacijom prostora na društvenim mrežama. Da je riječ o odredbi koja u tom smislu ugrožava otvorene temelje interneta smatra novinar i bloger Cory Doctorow koji upozorava da su ovakvi propisi “fundamentalno nespojivi” i s wiki stranicama poput Wikipedije.

Zanimljivo je da se, nasuprot ovakvim modelima koji fundamentalno ne mijenjaju odnose moći između internetskih giganata i većine medijskog polja, nešto ranije u našem kontekstu pojavila i jedna radikalnija ideja redistribucije sredstava među njima. U spornom Nacrtu prijedloga Medijske politike RH do 2020. godine koji je pripremljen u rujnu 2015. godine, ali nikada nije službeno objavljen (tek su ga neki nezavisni portali prenijeli krajem 2016. godine), tako u opisu poželjnog sustava javnih potpora stoji i “bogohulna” ideja da se dio mjesečnih prihoda telekomunikacijskih korporacija od naplate internetskih priključaka preusmjeri u financiranje medijskog obrazovanja i sadržaja od javnog interesa. U pojašnjenju relevantne mjere u Nacrtu stoji da bi se naplaćivanjem 5 kuna po priključku, prema HAKOM-ovim podacima iz 2013. godine, moglo prikupiti 80-ak milijuna kuna za unapređenje medijskog sustava. Za usporedbu, ukupan proračun Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije, našeg najvažnijeg fonda za javno podupiranje rada medija, iznosi oko 31 milijun kuna. Vrlo suvislo opravdanje za otkidanje od prihoda telekomunikacijskih giganata pritom je prepoznato u podatku da su se oni, za razliku od kraha medijskog sektora koji internetski prostor puni sadržajem, u razdoblju recesije više nego – udvostručili!

Kakve bi posljedice ovakva mjera mogla imati, kao što je poznato, nećemo doznati, osobito nakon što je na čelo resornog ministarstva došla osoba koja je vrlo oštro kritizirala rad na medijskoj strategiji kao “izrazito antitržišni i ideološki usmjereni”. To što je upravo “slobodan” rad tržišta i uzrokovalo krah medija, izgleda, u cijeloj je priči manje bitno, a najprije će biti da stvar ionako ne ovisi o stavovima i željama zagovaratelja tržišta na vlasti, sve i ako uistinu vjeruju u ono što govore, nego o činjenici da se suverenitet RH otprilike zaustavlja na stavovima i željama Deutsche Telekoma. U tom pogledu, fiktivno rješenje koje nudi nova direktiva EU o autorskim pravima poslužit će u najboljem slučaju tek kao alibi vladajućima koji će moći reći da su neke – kakve god – mjere namijenjene redistribuciji sredstava unutar internetsko-medijskog polja, eto, konačno i usvojene.

Drugi izuzetno sporan dio nove direktive jest članak 13. na račun kojeg sa svih strana također pristižu prigovori – po svemu sudeći, još jednom opravdani. Članak je to koji propisuje obaveze internetskih servisa “koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici” da koriste tehnologije prepoznavanja sadržaja kako bi se spriječila neovlaštena uporaba autorskih djela. Kao što mnogi korisnici Facebooka ili YouTubea znaju, riječ je o tehnologijama koje su već u primjeni na dijelu velikih servisa i pokazuju se zabrinjavajuće nefleksibilnima u nizu situacija.

Zbog vrlo specifičnog statusa autorskih prava kao izvora prihoda unutar glazbene industrije, te su tehnologije primarno usmjerene na prepoznavanje zvučnog, odnosno glazbenog sadržaja. Po svoj je prilici i članak 13. Prijedloga Direktive nastao upravo kao rezultat pritiska iz tog smjera, što naglasak na “zabrani memova” pri govoru o njemu možda čini pomalo promašenim. Ipak, nedvojbeno je da iz njega podjednako proizlazi i obaveza automatizirane provjere vizualnog sadržaja, zbog čega će se nedvojbeno javljati problemi slični blokiranju videoisječaka na Facebooku jer se u njima kao dio slučajno snimljene zvučne kulise čuje zaštićena glazba. Tehnološka nužnost automatizacije provjere golemih količina objava na nekoj platformi na stranu, za sada se čini neuvjerljivim da će algoritmi biti u stanju prepoznati niz specifičnih tipova korištenja autorske građe i interveniranja u nju, koji nedvojbeno ostaju u domeni legitimnog i dio su svakodnevne internetske kulture.

Kod istog je članka sporno i što on podrazumijeva automatsku provjeru svakog korisničkog uploada ili posta, što djeluje izuzetno zabrinjavajuće u svjetlu nedavnih afera oko zlouporabe privatnosti korisnika društvenih mreža. Činjenica da bi, primjerice, svaka korisnička objava morala prolaziti kroz neki tip filtra koji analizira njezin sadržaj nedvojbeno bi predstavljala korak unatrag u borbi za privatnost i protiv cenzure na internetu i proširila sivu zonu manipulacije sadržajem koji korisnici postavljaju.

Odvagnu li se, dakle, cijena i korist od implementacije članaka 11. i 13., teško je zapravo razabrati logiku njihovih predlagatelja. I jedan i drugi članak su evidentno nefunkcionalni – kako prenosi Faktograf.hr, njemački primjer uvođenja sličnih odredbi pokazao je da su i najveći medijski nakladnici popustili pred važnošću Google Newsa za njihov doseg i odustali od traženja naknade. Također, apsurdnom se čini ideja da će, primjerice, blokiranje objavljivanja zaštićenih autorskih djela na Facebooku ili YouTubeu financijski zaštititi glazbenu industriju – u hrvatskom slučaju, njezini prihodi ionako ovise o airplayu i nastupima, a potonji posebno ovise i o dosegu izvođača na društvenim mrežama. Ukratko, mjere predložene novom Direktivom po svemu sudeći predstavljaju beskorisno narušavanje otvorenosti interneta koje neće nimalo promijeniti neprikosnoveni status internetskih giganata, dok će za nezavisni dio grcajućeg medijskog sektora one samo potvrditi ono što njegovi pripadnici već znaju – da njegov dugoročni spas, pored interesa kapitala, eurobirokrate i njihove lokalne ispostave nimalo ne zanima.

Zaštita autorskih prava skup je pravila kojima se regulira zaštita djela poput knjiga, filmova ili glazbe i njihovo korištenje u komercijalne i nekomercijalne svrhe. Paket za modernizaciju autorskih prava Europske komisije uključuje dvije uredbe i dvije direktive. Njima se korisnicima želi omogućiti bolji izbor i pristup internetskom i prekograničnom sadržaju, stvaranje pravednijeg i održivijeg tržišta za stvaratelje, kreativne industrije i novinare, te poboljšanje propisa o autorskom pravu u području obrazovanja, istraživanja, kulturne baštine i uključivanja osoba s invaliditetom. 

Digitalni materijali za poučavanje i tehnologije za učenje u velikoj su većini zaštićeni copyrightom. Komisija je zato predložila iznimku koja bi obrazovnim ustanovama omogućila korištenje tih materijala kako bi ilustrirala poučavanje putem digitalnih alata te u prekograničnim online tečajevima. Direktiva bi trebala istraživačima diljem EU-a olakšati pristup tehnologijama data mininga radi analize velikih količina podataka. Sljedeća bi se iznimka odnosila na digitalno arhiviranje kulturne baštine za institucije. Također, predložena bi direktiva trebala urediti jednostavniji pristup objavljenim podacima slijepim i slabovidnim osobama.

U prijedlogu direktive o autorskim pravima, Komisija nudi rješenja kojima bi se zaštitile medijske kuće čiji se sadržaji objavljuju na internetu. Komisija predlaže uvođenje prava za izdavače sličnog pravu koje se odnosi na filmske i glazbene producente te druge dionike u kreativnim industrijama, npr. radiotelevizijske kuće. Tim bi se pristupom svim dionicima omogućio “jasan pravni okvir za licenciranje sadržaja za digitalnu upotrebu i pridonijelo razvoju inovativnih poslovnih modela od kojih će potrošači imati koristi”.

Sadašnji pravni okvir Europske unije za zaštitu autorskih prava sadrži desetak direktiva, od kojh je većina donesena 2001. godine i, kao što ističe Komisija, ne odgovora sadašnjem stanju stvari s obzirom na brzi tehnološki napredak.

Kao dio strategije jedinstvenog digitalnog tržišta (Digital single market, DSM) predstavljene u svibnju 2015, današnji prijedlog upotpunjuje regulaciju prenosivosti zakonskog sadržaja, revidiranu direktivu o audiovizualnim medijima i uslugama te priopćenje o online platformama. Kasnije ove jeseni Komisija će predložiti direktivu kojom bi se poboljšala provedba svih tipova intelektualnih vlasničkih prava, uključujući copyright. Strategija DSM-a postavlja tri cilja i s njima povezanih šesnaest mjera, a Komisija ih sve namjerava donijeti do kraja ove godine.

Priopćenje za javnost Europske komisije preuzmite ovdje, a cjeloviti tekst prijedloga ovdje.

Američke kompanije, vlasnice autorskih prava za film Dallas Buyers Club (Dobri dileri iz Dallasa, 2013.), prije nekoliko mjeseci pred australski Savezni sud dovele su pružatelje mrežnih usluga koji su odbili otkriti identitete korisnika torrent klijenata putem kojih je ilegalno skidan spomenuti film. Voltage Pictures i Dallas Buyers Club LLC podnijeli su tužbu protiv šest australskih pružatelja mrežnih usluga nakon što su sami identificirali 4726 IP adresa koje su bez dopuštenja kompanija djelile film putem BitTorrenta, programa i servisa za mrežno dijeljenje i razmjenu datoteka.

Odlukom suda, pružatelji usluga morat će kompanijama učiniti dostupnim podatke korisnika kako bi mogli dokazati da je došlo do kršenja autorskih prava te radi osiguranja kompenzacija, što povlači značajnije posljedice u australskom kontekstu i šire. Naime, pružatelji usluga odbijali su udovoljiti zahtjevima kompanija smatrajući da se time krši pravo na privatnost korisnika te otvara prozor za daljnja pravna postupanja kojima bi filmski distributeri i vlasnici autorskih prava mogli tražiti kompenzaciju od korisnika. 

Presuda je došla u trenutku glasne kampanje protiv internetskog piratstva koju provodi australska vlada, s obzirom da je Australija jedna od vodećih zemalja svijeta kada je u pitanju ilegalno skidanje digitalnog sadržaja. Raširenost piratstva u Australiji najčešće se objašnjava velikom vremenskom odgodom u puštanju u optjecaj najnovijih filmskih naslova i serija, kao i kroz više cijene za kupnju digitalnog sadržaja na australskom tržištu. Nije slučajnost da je u jeku kampanje američki Netflix, sa svojom internetskom televizijom na zahtjev, krajem ožujka na velika vrata stigao na australsko tržište, nudeći tako korisnicima legalnu alternativu bogatog sadržaja čija popularnost posljednjih godina kontinuirano raste.

Jasno je da je presuda donesena kako bi se poduprla borba protiv internetskog piratstva te je očekivano da će materijalna korist velikih kompanija biti beznačajna. Nastavak je to globalne rasprave o prilagođavanju sustava autorskih prava u digitalnom dobu te predstavlja međunarodni presedan kada je u pitanju odnos pružatelja mrežnih usluga i krajnih korisnika, jačajući spregu zakonodavaca i interesnog lobija koji podržava tradicionalnu ideju intelektualnog vlasništva. 

Kako rasprave o autorskim pravima u Europi ne jenjavaju, budućnost alternativnih modela u kontekstu autorskih prava još je nesigurna, a servisi poput Netflixa šire se i na europsko tržište uz svu sigurnost koju im institucionalna potpora na razini zemalja članica Europske unije pruža, jasno demonstrirajući kako svijest o potrebi prilagodbe postojećih regulativa još uvijek nije dostatna.

Federacija europskih izdavača (Federation of European Publishers, FEP) krajem ožujka pokrenula je kampanju #CopyrightForFreedom kojom reagiraju na nastojanja da se izmijeni Direktiva o autorskim pravima iz 2001. godine (Directive 2001/29/EC) koja je trenutno na snazi u Europskoj uniji. Lobiranje za izmjene zakona o autorskim pravima na europskoj razini dolazi iz smjera piratskih stranaka diljem Unije koje se, uz fokusiranje na omogućavanje direktne demokracije, bave pitanjima otvorenog društva, slobodnog dijeljenja informacija te ponajviše autorskih prava, odnosno copyrighta.

U svom priopćenju povodom lansiranja kampanje izdavači su poručili da je poštovanje autorskih prava pitanje podržavanja slobode izražavanja te da je sve suprotno toj praksi povratak u vrijeme kada su autori i umjetnici ovisili o onima na pozicijama moći, kao i da su autorska prava utemeljena upravo na ljudskim pravima. Time su alternativne prakse u kontekstu autorskih prava optužene za reakcionizam i podrivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, što je u najmanju ruku diskutabilan stav. Izdavači su pritom jasno istaknuli da je njihova kampanja motivirana nastojanjima jedine zastupnice piratske stranke u Europskom parlamentu, Julije Rede (Piratenpartei Deutschland), u smjeru promjene postojeće legislative.

Julia Reda od svog dolaska u parlament 2014. godine radi na promoviranju drugačijeg pristupa autorskim pravima te je početkom ove godine predložila promjene u provođenju autorskih prava na razini Europske unije. Temeljni problem legislative iz 2001. godine je taj što svaka zemlja članica i dalje ima svoju inačicu zakona o autorskim pravima, unatoč pokušaju da se uvedu jednaki parametri za sve. Na taj način, pravila koja vrijede u jednoj zemlji često ne vrijede u drugoj, kao ni utvrđene iznimke od provođenja autorskih prava, što je posebno problematično u kontekstu digitalne sfere za koju postojeća legislativa naprosto nije optimizirana. 

No kada se izuzmu problemi trenutnih legislativa, ono što više ugrožava izdavače i sve pobornike klasičnih autorskih prava izravno je povezano s progresivnim stavovima koje zastupaju piratske stranke diljem Europe, kao i ostali nezavisni internetski aktivisti. Naime, kritike upućene na račun zaštite autorskih prava tiču se prozivanja posrednika poput izdavača koji koče kreativnost, edukaciju i slobodu izražavanja građana, sve u korist ostvarivanja profita. Pirati i kritičari autorskih prava mišljenja su da se intelektualno vlasništvo ne odnosi samo na ostvarivanje profita, već da bi ga trebalo shvatiti kao priliku da proizvođač određenog sadržaja sudjeluje u oblikovanju kulture svoje zajednice.

S obzirom da alternative poput creative commonsa postoje već niz godina, izgledno je da do provođenja takvog modela na europskoj razini neće doći još neko vrijeme. Stoga neke piratske stranke svojim prijedlozima zauzimaju i manje radikalan stav kako bi što više ljudi senzibilizirali na potrebne promjene, tako radeći prve korake prema omogućavanju alternativnih praksi.

Jedan od željenih ciljeva festivala je međusobno povezivanja sličnih i srodnih kako osoba tako i organizacija koji se bave glazbom, stoga su organizirane dvije tribine koje će adresirati aktualna pitanja u lokalnom kao i širem kontekstu. Tribina Autorska prava u glazbi na rasporedu je u srijedu 19. ožujka, u 19 sati u klubu Palach. Obrađivat će se teme poput zaštite intelektualnog vlasništva u RH, posebnosti zaštite autorskih i srodnih prava na glazbenim djelima, na koje načine se štite autorska prava glazbenika u RH, usporedba hrvatske s inozemnim praksama, (ne)zadovoljstvo postojećom zakonskom praksom, moguće alternative itd. Tim pitanjima na tribini će se baviti doc. dr. sc. Ivana Kunda (Pravni fakultet u Rijeci), Milan Majerović Stilinović (HDS – ZAMP), Romana Večerić (HDS – ZAMP), Olja Dešić (HGU Rijeka), Vedran Meniga (Seasplash festival), te Damir Batarelo (Savez udruga Molekula)

Naziv druge tribine je Izazovi klupske glazbene scene, a bit će održana u subotu 22. ožujka s početkom u 19 sati, u klubu Palach. Irena Povše (Buba Booking, Ljubljana), Mate Škugor (Žedno uho, Zagreb), Miran Rusjan (Moonlee records, Ljubljana), Bojan Bojkov (Lynx Lynx Music, Zagreb), Danijel Badanjak (Močvara, Zagreb), Goran Boneta (PUK, Rijeka) sagledati će temu klupske glazbene scene u cjelini, počevši od problematike organizacijskog dijela, promocije, pitanja publike, relacija organizator-klub te medijske prezentacije.

Klub Život bit će domaćin nastupa vokalno-slikovno-instrumentalnog benda Žen iz Zagreba u petak 21. ožujka, s početkom u 23.30 sati. Kako i sam naziv benda pomiče normativna ograničenja, tako je i njihov glazbeni izričaj u potpunosti u opreci s nametnutim žanrovskim glazbenim definicijama. Njihovu glazbu najbolje je opisati kao spoj kraut-post-math-dreamy-synth-psy-indie rocka, ali njihova glazba se kreće u žanrovskom smjeru stvaranja potpuno novog glazbeno-vizualnog pravca. Njihov debitantski album I onda je sve počelo izdan je u svibnju 2013. godine za queer feministički label Unrecords iz Beča zauzeo je visoka mjesta kad je riječ o prošlogodišnjim izdanjima uopće.

Bogat subotnji program 22. ožuka započinje od 12 sati sajmom ploča u Kružnoj ulici, a navečer završava posebnim programom pod nazivom Radijski DJ session by N.M.Bangavi. Filmski dio festivala zaokružuje premijera dokumentarnog filma Posljednjih 100 u klubu Palach, riječke redateljice Morane Komljenović koji prati događanja tijekom posljednjih stotinu dana aktivnosti kultnog riječkog kluba Palach. U ponedjeljak, 24. ožujka u Palachu će biti održan osvrt na rad engleskog kantautora Nicka Drakea, a povod za to je četrdeseta godišnjica njegove smrti. Glazbenom osvrtu svojim nastupom pridružit će se akustični freak-folk one-man projekt Pjover.

Festival zajednički organiziraju Udruga Diston i Studentski kulturni centar Sveučilišta u Rijeci, a partneri u provedbi programa su MMSU Rijeka, Art-kino Croatia, Dis-patch kolektiv Beograd, Udruga RARE Vinkovci, Glazbeni Centar Rijeka, Sveučilište u Rijeci i Omladinski hostel u Rijeci. 

Izvor: Distune

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu te je večeri, s početkom u 18 sati, domaćin središnjeg događanja – tribine Knjiga u krupnom planu, na kojoj će se razgovarati o knjizi, njezinu statusu i budućnosti u hrvatskom društvu s predstavnicima nadležnih institucija i interesnih skupina.

U Noći knjige sudjeluje više od stotinu autora, urednika, prevoditelja, te podjednako veliki broj knjižnica, knjižara i klubova, diljem Hrvatske. U progam su se uključili i Hrvatsko društvo pisaca te Centar za ženske studije.

Ciljevi manifestacije su obilježavanje Svjetskog dana knjige i autorskih prava te Dana hrvatske knjige, promicanje knjige, kulture čitanja, prevođenja, izdavaštva, knjižnica, autora i čitatelja, povezivanje institucija, organizacija, neprofitnih i interesnih skupina te tvrtki koje se bave knjigom u svrhu promicanja knjige i kulture čitanja, poboljšanje suradnje knjižara, nakladnika, medija i državnih institucija te otvaranje vrata dijaloga između književne produkcije i publike i organizacija tribina i diskusija koje bi poticale na međusobni dijalog u rješavanju problema statusa knjige, autora, prevoditelja, izdavača i knjižnica

Organizatori prve ‘Noći knjige’ su: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Knjižnice grada Zagreba, Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore, Udruga za zaštitu prava nakladnika – ZANA, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Knjižni blok – Inicijativa za knjigu, te portal za knjigu i kulturu Moderna vremena Info.

Detaljan program potražite ovdje.