autor – Kulturpunkt

Tragom geste

Sara Gurdulić — Mon, 08 Jan 2024 10:39:53 +0000

HDLU Istre raspisuje natječaj za sudjelovanje u prvom tematskom projektu u 2024. godini pod nazivom Tragom geste.

Tematski projekt Tragom geste istražuje gestu kao subjektivni izraz autorstva, njen sadržaj i različite sfere. Tekst natječaja podsjeća da likovna gesta nastaje kao posljedica kontroliranog, djelomično kontroliranog ili nekontroliranog pokreta, a od autora_ica se očekuje istraživanje u odnosima kontrolirano-nekontrolirano, vidljivo-nevidljivo i svjesno-nesvjesno.

Autori_ce u prijavi trebaju priložiti ispunjenu prijavnicu i fotografiju rada koja je imenovana prema pravilima: prezime i ime autora_naziv djela_tehnika_dimenzije_godina izrade.

Prijave za natječaj se moraju poslati na e-mail HDLU Istra i e-mail kustosa Milana Marina do 5. veljače 2024.

Više informacija o natječaju pronađite ovdje.

Doktrina šoka

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:17:13 +0000

Piše: Dejan Kršić

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

Dilema o odnosu arhitekture i “arta”, revijalnom izlaganju gotovih projekata ili prostornih eksperimenata, klasičnih vrijednosti ili hrabrih inovacija, vjerojatno nikad neće biti jednoznačno riješena, ali pravi problem je što ni sada a niti u predstojećim mjesecima kad se opet budu planirali nekakvi reprezentativni nastupi, nitko neće govoriti o greškama u proceduri, selekciji i prezentaciji naše umjetnosti i arhitekture na ovakvim “reprezentativnim” manifestacijama poput Expo-a i Bijenala u Veneciji, koja se na isti – kako se to popularno kaže – netransparentan način odvija već godinama. Sudeći prema njihovim dosadašnjim (ne)aktivnostima, recept HKA i UHA, da se organizacija budućih nastupa automatizmom povjeri njima, zasigurno nije neka garancija uspjeha, ali njihova reakcija, makar i nespretno, s razumljivim interesom strukovnih organizacija, ukazuje na traumatično mjesto, nestrukturiran i arbitraran način izbora selektora, pardon, povjerenika. Delegiranje od strane ministra kulture ne doprinosi autonomnost selektora ali zato uspješno ukida svaki oblik javne rasprave i odgovornosti. Netransparentnost izbora selektora, pa onda i umjetnika, rezultirali su time da se ove sezone nosi transparentna građevina koja se nakon par morskih milja vožnje sasvim transparentno iskrivila i zgusnula ali, tješimo se, pritom barem nikog nije ubila.

Društvene sile često djeluju na tajanstvene načine, stoga u ovakvoj sudbini paviljona možda ima i neke poetske pravde. Da je i došao do Venecije međunarodni odjek i ne bi bio puno veći. Nivo svog PR-a projekt je dosegnuo i prije otvorenja. A upravo ga je njegov fizički kolaps učinio društvenom činjenicom tamo gdje je i najvažnije, u vlastitoj sredini. Polemike, pisma, komentari, humoreske, iz dana u dan stranice dnevnih novina posvećene nečemu što izlazi iz okvira “poduzetničke klime”… Tek tako se u sklopu tog projekta otvorila mogućnost i prilika da se ovdje i sada diskusije o prostoru, kulturnoj politici, reprezentativnoj ulozi kulture, pravu javnosti i odgovornosti struke prenesu u javni, medijski prostor.

Znate već dobro sve one fraze kojima nam se objašnjava da se u kineskom pojam “kriza” bilježi istim znakom kao i pojam “šansa, prilika”; one narodne mudrosti poput “u svakom zlu neko dobro”, itd. I u ovom slučaju često ste ih mogli čuti ili pročitati u ovoj ili onoj verziji. I sve to bi doista mogla biti istina… ali samo pod jednim, gotovo nemogućim, doista utopijskim, uvjetom: kad bi iz svega toga nešto htjeli naučiti. Kad bi netko konačno preuzeo odgovornost, stao i javno priznao svoju grešku. Evo, zanijeli smo se, zeznuli smo, pogriješili.

Kad bi Biškupićevo ministarstvo u ovoj sušnoj godini krize, recesije, stezanja remena, općeg rezanja programskog novca koji niz međunarodno valoriziranih, socijalno vrijednih i umjetnički kvalitetnih projekata, pojedinaca, grupa i udruga s tzv. vaninstitucionalne kulturne scene dovodi na rub preživljavanja ili čak gura preko njega, priznalo da je zbog nabildavanja nečijih macho ega, više od milijun kuna bacilo ne toliko u poslovični vjetar koliko u željezo i valove.

Prema medijskim izjavama samo Ministarstvo kulture je do sad projekt financiralo s 930 tisuća kuna i na to je naknadno odobreno još dodatnih 100 tisuća a tome treba pridodati i druge izvore financiranja, donacije i sponzorstva. Iznosi navedeni u materijalima samog projekta nešto su veći – ukupno 175.000 E, cca 1.270.000 kn. Uvaženom kolegi Mrduljašu je pogled iz dalekog Japana očito malo zamutio vizuru pa je malo pogubio kritičke parametre. Nigdje u kulturnim djelatnostima – osim kod također nerealno pohlepnih, a za rezultate svog rada potpuno neodgovornih hrvatskih filmadžija – budžet u iznosu više od milijun kuna ne može se smatrati “skučenim resursima”. Bilo bi veoma zanimljivo vidjeti točan završni budžet projekta. Prema podacima napabirčenim u medijima izgradnja u Kraljevici plaćena je 400.000 kn, tegljenje 88.000 kn i vez u Veneciji 150.000 kn. To je pola budžeta. Ukoliko su troškovi izložbenog prostora u Arsenalu oko 290.000 kn kako je navedeno u publikaciji, na što li je utrošen ostatak? Postav kartonskih kutija, otiskani neuvezani arci papira i rudimentarne web stranice valjda nisu mogli toliko koštati? Usporedimo to i s onim s čime bi se trebali uspoređivati, ma koliko to nekima bilo mrsko – ukupan budžet zapaženog nastupa umjetničke grupe Škart, ovogodišnjih predstavnika Srbije, s ludističkim, zaigranim projektom Klackalište, rada koji je visoko rangiran na mnogim listama najzanimljivijih projekata pa ga je, začudo, čak i Jutarnji list uvrstio u listu deset najimpresivnijih naBijenalu, iznosi, držite gaće – 100.000 E od čega je svega 30.000 namijenjeno za podukciju rada i publikacije a ostatak za organizacione troškove, transport, čuvanje i čišćenje paviljona i slično. I pritom je, gle čuda, priliku da se predstavi u nacionalnom paviljonu projekt dobio na javnom natječaju.

Da bi dobili pravu sliku, te brojke je najbolje pogledati komparativno. Prema podacima na web stranicama Ministarstva kulture na natječaju je za organizaciju nastupa u Veneciji dodijeljeno 1.221.689,00 kn što odgovara iznosu otprilike četvrtine čitave godišnje financijske potpore u sektoru Nove medijske kulture (u koji se zbog konzervativnosti Likovnog vijeća gura i gotovo čitava produkcija suvremene umjetnosti). Čitava potpora za međunarodnu suradnju u kategoriji Likovne i vizualne umjetnosti iznosi 2.674.306,71 kn od čega skoro polovica otpada na Venecijansko bijenale, dok se izuzetni međunarodni nastupi naših vrhunskih umjetnika poput Sanje Iveković i Mladena Stilinovića jedva podupiru sa 7-8.000 kn.

Možemo taj “skučeni”, “zanemariv” i “nedovoljan” budžet usporediti i s nekim drugim ciframa. Istog dana (2.9.2010) na Dnevniku HRT-a jedna za drugom emitirane su vijesti o povratku teglenice u Kraljevicu i konačnom početku godinama očekivanog renoviranja čuvenog Francuskog paviljona u Studentskom centru u Zagrebu. Čitav budžet za obnovu tog već prilično ruiniranog objekta, fantastične prostorne zamisli i za svoje doba inovativnog tehničkog rješenja ovješenog krova, košta oko 9 milijuna kuna. Za takav izuzetan arhitektonski spomenik na jednoj od središnjih gradskih lokacija, važne kulturne uloge i vrijednosti, tih 9 milijuna kuna sve ove godine nije bilo moguće osigurati.

Ili drugi primjer: na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1/3 obrazovnog kadra čine vanjski honorarni suradnici (njih ukupno 60), a cjelokupni godišnji budžet za njihov rad i aktivnosti u nastavi iznosi 750.000 kuna. Naravno, to ne znači samo da je budžet za nastupe nacionalne reprezentacije u Veneciji priličan (na što li je samo potrošeno također cca 1,3 milijuna kuna dodijeljenih za prošlogodišnji potpuno promašen i međunarodno nezapažen nastup Nikole Koydla, Matka Vekića i Zoltana Novaka? Pritom, taj fijasko nije izazvao posebno burne reakcije strukovnih organizacija i javnosti!), već i da se u “društvu znanja” visoko školstvo ulaže kriminalno malo. Da studenti Arhitekture imaju bolje obrazovanje (koje bi uz tehničke i umjetničke, veću važnost pridavalo socijalnim aspektima profesionalne prakse i razumijevanju simboličke uloge arhitekture u društvu) onda se možda ovakve greške ne bi događale!

Ili finalni primjer, budžet od oko 1.200.000 kn za Venecijanski nastup ekvivalentan je cjelokupnom ovogodišnjem budžetu (sakrpljenom od niza domaćih i stranih financijera, zaklada i sponzora) programa Subversive Film Festivala – vrhunske manifestacije koja traje mjesec dana, na tri lokacije, sa prikazivanjem stotinjak domaćih i stranih filmova, desetcima uglednih stranih gostiju na konferenciji, tribinama i predavanjima, međunarodnom izložbom u bivšem prostoru Galerije/Muzeja suvremene umjetnosti …

I možemo biti sigurni da će tako biti i ubuduće, sve dok ovaj (i takvi, njemu slični) ministri i ovakva javna uprava, drže najveći dio financija. Državna reprezentacija je neupitna stvar. I što je najgore, ne propituje se osnovno pitanje, kakva reprezentacija, čime i za koju publiku. U tom smislu je ovaj ipak suvremeni ovogodišnji izbor predstavnika velik korak naprijed, ali upravo je time njihova odgovornost za neuspjeh veća.

U svojoj obrani kolega i njihovog paviljona Mrduljaš pribjegava i klasičnoj zamjeni teza: “Nije isto kada se novac poreznih obveznika nemilice troši na besmislice poput sportskih megalomanija i kada se ulaže u arhitektonske i intelektualne eksperimente koji ulaze u neotkrivena područja bez zadrške.” (Tim više što su upravo među autorima paviljona neki od istaknutih autora tih besmislenih megalomanskih sportskih objekata). Oni koji paviljon brane po svaku cijenu previđaju da ovakvi promašaji, koji su objektivno samo subjektivne prirode, bildanja nečijeg macho ega a ne neke prirodne nepogode, nepredvidljive nesreće, pomorske havarije, i u boljim ekonomskim situacijama od naše aktualne, izazivaju samo populistički revolt protiv svake suvremene, eksperimentalne umjetničke prakse. Posebno onih i inače marginaliziranih, vaninstitucionalnih praksi koje nemaju takvu ekonomsku i reprezentativnu ulogu poput arhitekture. Mogla bi se lako zamisliti neka teorija zavjere kako je krah paviljona samo planirani dio sustavne ‘šok terapije’ kako bi se opravdala daljnja budžetska rezanja potpore sektorima suvremene i novomedijske umjetnosti.

Nije li simptomatično da, svega par dana nakon što se široka javnost relativno benigno zabavljala slučajem “krempite”, riječki umjetnik i branitelj (kako se sam predstavlja) podiže prijedlog za pokretanje kaznenog postupka protiv umjetnika Janeza Janše, udruge Drugo more i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (institucije formalno zadužene za organizaciju nastupa na Bijenalu) zbog uništavanja državne zastave, pa kreće medijska haranga da su umjetnici pretjerali, prekoračili sve granice, itd. ukratko kriminalizacija izložbe i umjetničkog rada, a zatim i politički napadi i zahtjevi za ostavkom gradonačelnika koji takvu nedomoljubnu umjetnost dopušta i financira.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

Nakon svih burnih iskustava 20. stoljeća, jasno je da arhitektura ne može, ne smije, biti samo formalna prostorna igra. Uostalom, za takve stvari arhitekti danas imaju 3D računalne programe, projekcije, film, video… Žao mi je što perjanicama domaće arhitekture izgleda donosim loše vijesti, ali sada, u 21. stoljeću, se odlučuje o sudbini čovječanstva. Suočeni smo s izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inžinjeringa, urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora već čitave javne domene, od komunalnih usluga, zdravstva do zatvora i ratovanja…

Činjenica da je na kraju Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon otišao projektu iz Bahreina pokazuje koliko su bile promašene sve one tlapnje, PR spinovi o tome da je praktično dovoljno da naša teglenica, ponos hrvatske arhitekturne splavogradnje doplovi do Venecije u jednom komadu pa da im oduševljeni žiri uruči nagradu. Nagradu je – naravno – pokupio socijalno osviješten projekt, o siromašnim ribarima, gentrifikaciji, uništavanju tradicije, otporu lokalnog stanovništva i očuvanju javnog prostora. Projekt kritički orijentiran prema vlastitoj sredini, u jednoj od bogatijih zemalja svijeta …

Gotovo svi prikazi spominju i nizozemski paviljon, s i nama poznatom i bolno aktualnom temom, praznih, neiskorištenih građevina, posebno onih u javnom, državnom i gradskom vlastištvu, i mogućnostima njihovog alternativnog, novog korištenja. I u slučaju dobitnika Zlatnog lava za najbolji projekt,Architecture as air: Study for château la coste Junya Ishigami + associates, i u slučaju Bahreina, koji su imali jako različite pristupe, žiri je očito visoko vrednovao konkretan stav o prostoru uz minimalnu materijalizaciju i maksimalni kritički, intelektualni napor.

U takvoj situaciji hrvatski paviljon je prije svega promašio “ceo fudbal”, smisao zacrtane teme Bijenala, poruke da arhitektura sama po sebi i nije toliko važna koliko međusobno susretanje ljudi u prostoru, i svojom macho monumentalnošću nije imao nikakve šanse.

Formalne prostorne igre, i dalje ponekad mogu biti zanimljiva estetska činjenica ali su rijetko društveno i politički relevantne. U tom svom ideološkom sljepilu arhitekti djeluju kao vedri dragovoljci neoliberalnog kapitalizma. Prijašnji kreativni uspjesi članova arhitektonskog tima ne mogu ih amnestirati od odgovornosti, baš kao što i sramotna ranija šutnja strukovnih organizacija nije dobar argument za omalovažavanje njihove reakcije i daljnje ušutkavanje. Ono što nam prije svega treba nisu mahnite novogradnje ili obnova traljavo realiziranih paviljona, već upravo odgovornost i javna diskusija.

Odbijajući pomilovati slavne pisce kolaboracioniste, general De Gaulle presudio je: Za veliku slavu i velika odgovornost. U svjetlu našeg arhitektonskog i urbanističkog kaosa i diskusija potaknutih ovim Splavom Meduze i njegovih 15 brodolomnika, ta se izjava može čitati i u suprotnom smjeru, i tako poslužiti kao dobro uputstvo za budući rad naših već razglašenih arhitekata i njihovih studenata. Ukoliko žele postići umjetničku veličinu, pravu slavu, prvi korak je samodisciplina i velika odgovornost prema vlastitom radu. Ne samo prema naručiteljima koji projekt financiraju, već prvenstveno prema javnosti koja će rezultate njihovog rada morati svakodnevno preživljavati.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Thru’ these Architects Eyes

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:11:58 +0000

Piše: Dejan Kršić

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća…). “Prostorni crtež u armaturnoj mreži” ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te “susrete u arhitekturi”, pa se nabacuju spasonosne ideje da “some friends” čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse … Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju “čistom formom”, “sexy atmosferom”, oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama.

I upravo tu iskosa prilazimo do bitnog nesporazuma hrvatske arhitekture, kulture i kulturne politike, koji ovaj krah u gotovo laboratorijski čistom obliku pokazuje. Zlatnim lavovima naše arhitekture, mladim urbanim ekspertima veoma se lako ismijavati s primitivizmom političke elite, tih raznih Milasa, barba Luka, čak i samog financijera Biškupića, na zagrebačkom nivou Bandića i njegovog kulturmeštra Ljuštine, splitskog Keruma… Oni se, kako saznajemo iz novina koje smatraju to relevantnom informacijom, druže s neuobičajeno kulturnim tajkunom Emilom Tedeschijem i njegovom suprugom, arhitekticom dakako, koji umjesto da posjećuju thompsonovske derneke i sinjsku alku, financiraju Pipse i odlaze na Venecijansko bijenale. Za razliku od onih političkih primitivaca u razvezanim kravatama, kojima ni skupa odijela u koja su jučer uskočili ne mogu pridati kultiviran look, oni su naravno obrazovani, informirani, govore strane jezike, nepretenciozno ali skupo odjeveni, i dok ispijaju svoje dobro ohlađene vrhunske berbe s visoka gledaju na one s kojima se moraju dogovarati o svojim mega-projektima. Međutim, oni sami su proizvod te političke klime. Njezina čeda. Djeca pretvorbenog kapitalizma. Izraz kulturne logike kasnog tuđmanizma. Ne samo kao dobitnici u jednom trenutku tranzicije, u pukom klijentelističkom smislu, zato što njihovi arhitektonski uredi uglavnom žive od velikih (para)državnih narudžbi (sportske dvorane, muzeji, rive, škole, vrtići, POS, spomen područja…), reprezentativnom arhitekturom (p)održavaju sliku vlasti i daju vidljivu formu moći kapitala. Oni u praksi dijele istu spontanu ideologiju. Naravno, zasigurno se razilaze u pitanjima ukusa i lifestylea, ali u dubini isto im je shvaćanje arhitekture kao ideologije. Kad čitate intervjue s arhitektima svako malo u njima probija lagana doza anti-intelektualnog prezira prema akademskom diskursu, aktivističkom petljanju “civila” koji staju pred buldožere i kamione, sustavnom donošenju regulatornih urbanističkih planova koji bi sputavali neobuzdane kreativne proplamsaje njihovih prostornih vizija kao i neutaživa žudnja da se sagradi nešto opipljivo, po mogućnosti veliko. Povremeno se u intervjuima koje je za potrebe projekta s autorima vodio Marko Golub nazire da su i oni sami svjesni niza problema, pitanja, neriješenih situacija, problematičnosti tretiranja arhitekture na bijenalnim izložbama, odnosa naručitelja i realizacije … a opet, je na kraju srž Just Do It ideologije na djelu, znaju što čine a ipak to čine, i u tome je njihova osobna tragedija. Kao što na nivou kulturne politike ministar Biškupić (ne kao puki pojedinac nego kao sinegdoha političke kaste, HDZ, SDP, IDS, svejedno…) ne može ići dalje od ideje izgradnje monumentalnih, reprezentativnih zgrada za institucije nacionalne kulture (MSU Zagreb, planovi za muzeje u Rijeci, Puli, Vukovaru, snovi o dolasku nekog Guggenheima … lanac prekapacitiranih sportskih dvorana diljem zemlje, novi stadioni…), tako niti krema naše arhitekture ne razmišlja puno dalje od “realizacije”. U neobjašnjivom trenutku iskrenosti decenijski zloduh zagrebačke arhitekture i urbanizma definirao je to kao “lokacijsku arhitekturu” – svaka ideja urbanizma i socijalne uloge arhitekture je napuštena – odnosno prepuštena marginalnim udrugama arhitekata, otkačenim pojedincima i skupinama aktivista. Vodi se oštra borba za maksimalnu izgradnju neke parcele u visinu i širinu, bez puno razmišljanja i razumijevanja životnih potreba korisnika, građana … To je pokazatelj da identitarne politike (nacije, nacionalne kulture, reprezentacije…) lijepo, bez ikakvih problema, idu ruku pod ruku s rizomatskim, fluidnim strukturama suvremenog globaliziranog kapitala. Obje imaju i zajedničkog neprijatelja čijem su uništenju posvećene – javnu kritičku sferu. Transparentnost zgrada – paviljona ili korporativnih poslovnih zgrada, svejedno – ne služi samo da radnike/stanovnike drži pod kontinuiranom stvarnom i simboličkom prismotrom, u nekim suvremenim verzijama Panoptikona, već i da maskira apsolutnu neprozirnost struktura globalnog kapitala.

S jedne strane, na primjeru Cvjetnog prolaza jasno se pokazalo da velik dio tih medijski eksponiranih arhitekata ne razumije ideju javnog prostora (da shopping centri nisu javni prostor!), da su im etički parametri savitljiviji od paviljona, a s druge, na primjerima od prve “obnove” Cvjetnog trga preko splitske Rive, pa do zagrebačke Arene, da je arhitektura u svojoj naravi “totalitarna” – jednom kad je to izgrađeno, kocke su bačene, i građani, korisnici se tome, htjeli ne htjeli, moraju prilagoditi. Upravo zbog toga bi arhitekti u svojoj djelatnosti morali biti izuzetno socijalno, kulturno pa i ekonomski osjetljivi. U protekla dva desetljeća simboličke i stvarne neoliberalne betonizacije, u tom barbarizmu čelika, tehno-betona, refleksnog stakla i leksana, naši arhitekti tranzicije – i političari i arhitekti i njihove strukovne udruge – bili su “u korak” sa svjetskim trendovima. Jedino što nisu uočili da su se proteklih godina, barem od početka ekonomske krize, stvari na toj ipak kulturnoj sceni, svjetskoj sceni koja se bavi promišljanjem smisla i uloge arhitekture, stvari lagano promijenile. Kako je to u tekstu o Venecijanskom bijenalu formulirao kritičar Guardiana Justin McGuirk, zgrade nisu tu da bi njihove slike i nacrte arhitekti stavili u svoj portfolio i odjurili po novu narudžbu, njihov smisao nije da arhitekti izraze svoju osobnost.

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao “nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim”. Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih “kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom” nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom “autorskom” shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije.

Ako je u današnjim tehnološkim uvjetima 15 perjanica hrvatske arhitekture nesposobno napraviti konstrukciju približne veličine 19 x 9 x 5,5 m a da pod vlastitom težinom u kretanju ne kolabira, možemo se samo iskreno nadati da svoje građevine na kopnu projektiraju daleko pažljivije. Presmiješna izjava selektora Modrčina koji je u jednom od prvih nastupa otprilike rekao da je udruženi arhitektonski tim savladao sve prepreke, ali more, eto, nije mogao, podsjeća na onu Kerumovu, kad se urušio dio kompleksa bivše tvornice “Nada Dimić” (još jednog skandala tranzicijske urbane zapuštenosti), da su oni Dalmatinci, navikli graditi na čvrstom kamenu a da je u Zagrebu tlo meko, pa se eto, dio zgrade neočekivano srušio.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Reagiranje struke: arhitektura i moral

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:04:22 +0000

Piše: Dejan Kršić

Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje.

Tim povodom, neki su Tomislavu Ćurkoviću, predsjedniku Hrvatske komore arhitekata i Hrvoju Hrabaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih arhitekata, zbog toga što su kasno reagirali u slučaju Cvjetnog i Varšavske, ili se do danas uopće nisu oglasili, negirali i svako pravo na kritiku. Njihove (ne)aktivnosti u slučaju projekta Cvjetni prolaz svakako ih ne svrstavaju u moralne veličine i prvoborce javnog interesa ali taj propust ne može ih zauvijek i nužno delegitimirati u izražavanju stavova. Negirati im pravo da reagiraju zato što nisu reagirali ranije znači uskratiti i mogućnost da ubuduće reagiraju, što je pogrešno i štetno. Dapače, činjenica da su sad reagirali obvezuje strukovne organizacije na promptne reakcije i ubuduće, na primjer u slučaju golf terena na Srđu. Široka i stručna javnost imaju pravo to od njih očekivati, pa i zahtijevati.

Njihov istup je ocijenjen i nekolegijalnim – ali zar bi doista trebalo održavati lijepu fasadu nekonfliktnosti mada nije nikakva tajna da se na arhitektonskoj sceni već desetljećima širi područje brojnih konflikata, borbi za premoć u strukovnim organizacijama, s kontinuiranim insinuacijama suprotstavljenih klika za klijentelizam, namještanje natječaja i sumnjivo upravljanje strukovnim organizacijama.

Slučajevi Cvjetnog/Varšavske i paviljona razlikuju se u puno toga, no kad je riječ o ocjeni reakcije strukovnih udruga jedna razlika je ipak bitna. Ma koliko nam Horvatinčićev projekt bio nesimpatičan, smatrali ga štetnim, pogrešnom orijentacijom u razviju Donjeg grada, rezultatom ortačkih dealova i institucionalne korupcije, u kojoj su sva nadležna tijela više puta mijenjala i prilagođavala svoje odluke i pravila pogodujući jednom određenom investitoru pa se danas, kao i u slučaju brojnih privatizacijskih zločina, nalazimo u svojevrsnoj pravnoj pat poziciji u kojoj projekt očito nije legitiman ali je na papiru legalan… unatoč zlogukim predviđanjima i dobrim šansama da se to desi, tamo se ipak nije ponovila Kupska. Suočen s pritiskom javnosti “mrski kapital” je očito slijedio sigurnosne standarde. A ovdje su isključivo radi svog autorskog egzibicionizma 15 eksponiranih arhitektica i arhitekata potpuno svjesno brutalno zanemarili temeljna pravila i obaveze struke.

“Najbolje se vizure (…) stvaraju dok su snažni valovi. Ovaj osjećaj nestabilnosti, čak i pomalo opasnosti, namjerno je potenciran” prenose nam novinari riječi selektora. Autori sami uporno naglašavaju da nije riječ o “instalaciji” nego arhitekturi. A smisao arhitekture je da bude sigurno sklonište ljudima. Temeljni uvjet za to je da stoji, a ne da posjetitelje dovodi u pogibelj. Arhitektura nije bez razloga, uz medicinu i pravo, jedna od rijetkih profesija o kojoj ovise ljudski životi i za koju je zbog toga obavezno članstvo u komori, svojevrsna licenca koja osigurava određene standarde profesionalnog djelovanja. Stoga, bez obzira na svoju raniju neaktivnost, Arhitektonska komora i UHA imaju ne samo pravo već i obavezu reagirati, ali pritom ih treba podsjetiti da ne mogu izbjeći svoj dio odgovornosti za dva desetljeća “domobranskog” djelovanja i stanje u kojem su se zbog takve politike našli i arhitektura kao struka i naš okoliš. Svu tu betonizaciju obale, favele urbanih vila, novogradnje bez osiguranih komunalnih standarda, repetitivna rješenja stambenih novogrdnji koja kao da dolaze iz nekog ArhiCAD templatea za post-postmodernu arhitekturu, sve su to potpisali i odobrili neki licencirani arhitekti, članovi Komore i Društva, a da te strukovne organizacije nisu ni pisnule. Međutim, ono što kritičari istupa Ćurkovića i Hrabaka, shvaćenih kao predstavnika “šutljive većine” struke koja “vrijedno, savjesno i odgovorno obavlja arhitektonski posao”, previđaju je da u toj situaciji ni autori paviljona, vrhunska imena naše suvremene arhitekture, u nekom trenutku gotovo svi aktivni u vodstvima strukovnih organizacija, nisu neka nevinašca.

Priopćenje zbori frazama o “ugledu naše zemlje”, “dignitetu struke” i vraća nas na sukob dvaju koncepcija – one koja “u revijalnom tonu”, teži prezentaciji realizacija i onoj koja smatra da su međunarodne izložbe prilika za kreativni iskorak, eksperiment, produbljivanje promišljanja i teorijskog diskursa o arhitekturi, suvremenoj umjetnosti… Nažalost, dvije sada javno sukobljene struje u arhitektonskom establishmentu možda se razlikuju u shvaćanju sadržaja pojma “reprezentirati hrvatsku arhitekturu na Bijenalu“, ali nisu toliko udaljene kao što bi se moglo pomisliti i očekivati. I ovih 15 autora je u svojoj ‘strasti za Realnim’ tvrdoglavo inzistiralo upravo na prezentaciji realizirane konstrukcije. Nije im bilo dosta zamisliti paviljon, poigrati se s koncepcijama i mogućnostima (kao što je to povjerenik izvorno zamislio) ili ga napraviti i pokazati negdje kod kuće (kako elokventno sugerira kolega Mrduljaš), a u Veneciji se predstaviti dokumentacijom, vizualizacijama i elaboracijom teorijskog diskursa u pozadini projekta. Ponukan reakcijom Predsjednika HKA i UHA u Večernjaku se oglasio i Branko Silađin koji, kao i neki drugi, problem realizacije pojednostavljeno locira u “kolektivizaciji projekta” (s neizrečenom ali jasnom aluzijom na neuspješnost “komunističkog” modela). No pravi problem autorskog tima je upravo u tome što se nisu dovoljno odrekli uloge Autora. Što se barem većina – jer sigurno među pojedinim članicama i članovima tima postoje značajne razlike u mišljenju i ponašanju – članova i članica tima rukovodila osobnim profesionalnim interesima.

Kolega Mrduljaš misli da u obrani svojih kolega lukavo dribla kad relativizira “nagnuće” paviljona tvrdnjama da je “važna kreativna prostorna zamisao”, da “usidrenje u venecijansku lagunu nije konačni i jedini smisao tog arhitektonskog projekta” i pitanjima “da li je paviljon uopće morao ploviti u Veneciju i što bi se fundamentalno promijenilo time što bi teglenica jedan dan bila privezana uz venecijansku rivu?” Upravo su ta pitanja možda najoštrija (avaj, u tekstu samo implicitna) unutarstrukovna kritika neopravdanog egzibicionizma autorskog tima, jer doista ih nitko nije tjerao da paviljon fizički sagrade – prostorna zamisao se mogla ispitivati i putem maketa, 3D digitalnih modela, u virtualnom prostoru… Ni kad je sagrađen, a znalo se za financijska ograničenja, probleme transporta i lučkog veza, nitko ih nije silio da paviljon mora biti u Veneciji. Povjerenik 23.7.2010, dakle otprilike mjesec dana prije otvorenja, obavještava organizaciju Bijenala da će zbog financijskih ograničenja projekt prezentirati samo u obliku dokumentacije. Bez obzira na sve autori inzistiraju da se paviljon, doslovno “po svaku cijenu”, otegli u Veneciju. Čak i povjerenik Modrčin, u uvodniku koji na gotovo dirljiv način prikazuje kako je arhitektonski tim odbacivao sve njegove koncepcije, tvrdi:

Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.

Dakle po njihovim vlastitim parametrima, time što nije stigao na odredište i ispunio svoju ulogu, projekt je doživio neuspjeh. I tu se nema što relativizirati. Najbolje bi bilo da su to odmah otvoreno priznali i, kad su već toliko pričali o nestabilnosti, pretvorili u dio koncepta. Ali, kad se plutajući paviljon toliko deformirao da ga autori nisu željeli ni približiti u vidokrug venecijanskog žirija, autori i njihovi spin masteri su iznenada okrenuli ploču i pokušali minimalizirati katastrofu izjavama da su zadovoljni i ovakvim predstavljanjem, da ni Ministarstvo nema primjedbi… Doista, onda pitanje zašto su tu opasnu skalameriju uopće i gradili i teglili do Venecije, i nije tako apsurdno. Ukoliko je, kao što kolega Mrduljaš sugerira, “prostorno otkriće važnije od reprezentativnosti i doslovne prisutnosti”, zašto onda u nastavku stoji i “treba se nadati da će teglenica biti obnovljena”? Nejasno je zašto i sami autori nakon svega inzistiraju da se paviljon popravi, eventualno ponovo pokaže u Veneciji i zatim, poput one skalamerije Penezića i Rogine koja samo zauzima prostor u stalnom postavu MSU, uvali riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Za to ne postoji drugo objašnjenje osim težnje da se takvom muzealizacijom direktno upiše među historijske vrhunce hrvatske arhitekture. U novinama je čak objavljena “ekskluziva” da će Emil Tedeschi obnoviti paviljon. Mada je, kad se tekst pročita dalje od naslova, jasno da on nigdje nije ni izrekao a kamoli se obavezao da će financirati obnovu, pogotovo ne u cjelosti. Dakle, sve skupa malo djeluje kao medijski reket. Uostalom, jasno je da nikakvo “otklanjanje oštećenja” nije moguće. Ovakva konstrukcija može se “sanirati” samo na jedan način – sve poskidati, deformirani materijal baciti u staro željezo, i onda (ako se već mora) graditi iznova i nadamo se malo pametnije.

U svom priopćenju Komora i Udruženje hrvatskih arhitekata tvrde da je sama ideja izlaganja putem plovećeg paviljona u suprotnosti sa propozicijama i strukturom Bijenala kao izložbene manifestacije. Sudionici tvrde da to nije točno. Nepristranog tumačenja nema. Doista nisam dovoljno upućen u propozicije Bijenala da bi ovdje arbitrirao tko ima pravo. Vjerojatno takav slučaj uopće nije predviđen, pa tako ni eksplicitno zabranjen, pa se u toj sivoj zoni otvara mogućnost sasvim uobičajenog dogovaranja i pregovaranja s upravom i kustosima Bijenala. No, očito je ovdje naprosto riječ o (još jednom) katastrofalnom upravljanju projektom a nesumnjiv propust u organizaciji nastupa dokumentiran je i u objavljenim materijalima. Iako je od početka bilo jasno da nigdje nisu osigurana sredstva za plaćanje lučkog veza, iz tiskanih je materijala vidljivo da je komunikacija s upravom Bijenala o mogućnostima veza u sklopu manifestacije bila slaba i kad je stigao eksplicitan odgovor da organizacija Bijenala ne može organizirati vez, u zadnji čas se iznajmljuje komercijalni vez po astronomskim cijenama. Hrvatski mediji, u tipičnoj skorojevićkoj maniri, u prvi mah slavodobitno naglašavaju prevažan podatak da je na tom mjestu nedavno bila privezana i jahta Romana Abramoviča – što navodno košta oko 20.000 eura dnevno – pa je, sve da je i čitav stigao, plutajući paviljon tamo trebao biti izložen samo dva dana!? Zanimljivo je da kod nas te “efermerne”, “tranzicijske” strukture uvijek zahtijevaju tone čelika i tisuće eura.

Kao što splav nije brod, niti neuvezani arci papira nisu knjiga. U tim jednostavnim istinama ukazuje se srž nesporazuma koji autori imaju sa svojim projektom, njegovom ulogom i smislom ili drugim riječima, s javnom odgovornošću prema publici i javnim financijama, novcem poreznih obveznika. Uostalom to je ona ista nonšalancija koju su naručitelj (MK) i jedan od sudionika/autora već eklatantno pokazali u slučaju zgrade MSU. I kad im kažete da je drugačijom konstrukcijom, izolacijom zgrade, korištenjem velikog dijela ravnog krova (pa možda i dijela fasada) za postavljanje solarnih ćelija zgrada ne samo mogla pokrivati svoje velike potrebe već i zarađivati na prodaji struje HEP-u, onda nitko od nadležnih to ne razumije i u biti ih nije ni briga. I ponovo se potvrđuje ono što je Teodor Celakoski iz Prava na gradpregnantno definirao u pitanju: Zašto je javni novac jeftin, s njim se olako postupa, neobvezujuće troši, dok se za svaku kunu privatnog novca, financijera ili sponzora, bez problema skidaju gaće!?

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Splav meduze

admin — Wed, 08 Sep 2010 08:07:42 +0000

Piše: Dejan Kršić

“Za većinu nas, dizajn je nevidljiv. Sve dok ne zakaže. /…/ Nesreće, prirodne katastrofe, krize. Tek kad sistem iznenada krepa, privremeno postajemo svjesni izuzetne snage i moći dizajna i efekata koje izaziva. Svaka nezgoda pruža kratkotrajni moment svijesti o realnostima života, o onome što se doista događa i ovisnosti o dizajnerskim sustavima koji leže u temeljima našeg svijeta…”

[Bruce Mau/Institute without Boundaries: Massive Change, Phaidon 2004]

Pomalo tragikomičan razvoj situacije s ovogodišnjom (re)prezentacijom Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture koja se pod naslovom People meet in Architecture od 29. kolovoza do 21. studenog 2010. odvija u sklopu Venecijanskog bijenala, porinuo je u proteklim tjednima niz tekstova i komentara u našim medijima, posebno na webu, portalima i društvenim mrežema. Od velikih očekivanja, napuhivanja nacionalnog ponosa, preko iskrenih jadikovki do PR damage-control spinova i naposlijetku nervoznih reakcija sudionika na komentare novinara iziritiranih uskraćivanjem jasnih i potpunih informacija. Brojni kritički komentari, podjednako laika i stručnjaka, od strane sudionika i dragovoljnih zagovornika projekta odbacivani su i prokazivani kao “hrvatski jal”, tipičan “nek susjedu crkne krava” mentalitet, “naša malicioznost” itd. Pa hajmo onda malo temeljitije pogledati o kakvom se sistemu u tom ludilu radi.

EINSTURZENDE NEUBAUTEN

Kao što se sam projekt trebao predstaviti na tri razine (teglenicom koja predstavlja ploveći paviljon; izložbom dokumentacije projekta u hrvatskom izložbenom prostoru u Arsenalu; publikacijom namijenjenoj posjetiteljima koja objedinjuje čitav projekt), tako su i problemi s ovogodišnjim nastupom hrvatske reprezentacije na Bijenalu trostruki – na nivou koncepcije, izvedbe, i, što je najvažnije, strukturni.

Inicijalna ideja ovogodišnjeg povjerenika Lea Modrčina nije bila nezanimljiva i naišla je na opću potporu. Ako već nemamo paviljon, zamislimo mogućnost da ga dovezemo u luku! Venecija je grad na moru, Hrvatska blizu, pomorska tradicija, stoljetne veze … sve se činilo logičnim. No umjesto da je svoj inicijalni koncept jasno realizirao s malim timom istomišljenika, očito se debelo zeznuo kad je na suradnju pozvao čak 15 prominentnih arhitekata i arhitektica (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato, Pero Vuković, Tonči Žarnić). U medijima i promo materijalima samog projekta neobično često se naglašavala tvrdnja da su se svi sudionici odrekli ne samo honorara, nego i “svog ega”. Nažalost, osnovna lekcija Freudove psihoanalize o pojmu nijekanja (Verneinung) uči nas da kad pacijent kaže nešto u stilu “sanjao sam da se paviljon nakrivio, ali to nije moja mama”, naravno da taj san nije ni o čemu drugom nego o mami. Dakle, ako nam stalno nabijaju na nos da se 15 vrhunskih hrvatskih arhitekata odreklo ega, onda je prilično izvjesno da u igri od početka ništa drugo i nije bilo osim ega. To je jasno vidljivo i iz kompozicije i sadržaja materijala dostupnog na web stranici projekta pod nazivom The Book.

Mada je u početku zamišljen kao prezentacija raznolikih idejnih prijedloga o mogućnostima plovećeg paviljona, ubrzo su arhitekti natjerali selektora na promjenu koncepcije i stvarnu izgradnju objekta, mada je od početka bilo jasno koja su ograničenja i s kolikim budžetom raspolažu. Kako je publikacija ipak napravljena prije havarije u transportu u njoj se provukla i, nažalost nepotpisana izjava: “…I personally think this is a mess; if you want to build it, everything will become so complicated that it is better if we see for other solutions…” Nažalost, očito nitko nije poslušao taj usamljeni glas razuma. Selektor je pustio izabranim arhitektima da mu tako potpuno promijene inicijalnu koncepciju ali se za uzvrat tvrdoglavo držao naslova koji je postavio. Tako koncepcijska zabuna počinje već od naslova Brod / The Ship / La Nave: A Floating Pavilion. Nažalost, teglenica jest plovilo ali nije brod. Pa ako je taj plutajući paviljon inicijalno imao namjeru komunicirati odnos Hrvatske s morem te među-morski odnos Venecije i Hrvatske, burnu zajedničku prošlost, onda je artefakt koji je brojni tim “eksperata” porodio potpuno neadekvatan tj. promašen. Prvenstveno konceptualno, a na kraju smo lijepo vidjeli čak i u smislu realizacije. Više od svega paviljon predstavlja jednu formalnu vježbu, eksperiment dostojan ambicioznijih studenata arhitekture, koji se sav iscrpljuje u vlastitoj formi. Pritom, paviljon je izgubljen u translaciji upravo radi svoje neadekvatne konstrukcije, koja, mada vizualno efektna, zasigurno nije ništa tako revolucionarno kako nam PR sugerira. Da ne govorimo o tome što se, kad čitate opise, koncepcija jedva razlikuje od floating pavilliona Jeana Nouvela, Monolita za Expo iz 2002.

Činjenica da se konstrukcija iskrivila, i to prema iskazu pomoraca ne u nekoj užasnoj, nepredviđenoj morskoj stihiji, već praktično po bonaci, bolno svjedoči o tome da je u konstrukciji i planiranju transporta neko zakazao. Do danas nismo čuli informaciju da li je transport bio osiguran (što je standardna procedura pri transportu umjetničkih djela) i na koju svotu? I prema kakvoj dokumentaciji? Arhitekti sad govore da ih je “more iznenadilo”!? Čime li ih je to iznenadilo, što li je samo to prevrtljivo more u zadnji čas izmislilo što nisu mogli znati prije koji mjesec? Prema relevantnim svjedočenjima, koja smo nakon niza poluinformacija na kraju dobili, statičari su ipak konzultirani, ali za proračun do 10% nagiba (mada je veliko pitanje što to točno znači na moru, gdje su dinamička opterećenja bitno drugačija nego na kopnu). Inženjeri brodogradnje i varioci uključeni u projekt sugerirali su da za potrebe transporta paviljon bude obučen u skelu, neku vrstu sanduka koji će učvrstiti konstrukciju na horizontalni pomak. No arhitekti nisu htjeli ni čuti za takvo narušavanje čistoće njihove prostorne vizije. Ich möchte frei furry hentai games mit sexy furries spielen, die viel pelzigen Sex und Yiff Porno haben! Nun, was denkst du, wie sich deine Mutter fühlen würde, wenn du das zu ihr sagen würdest? Denkst du, sie wäre stolz auf dich, weil du zugibst, dass du ein RPG spielen willst, in dem du eine Hundedame fickst? Oder glaubst du, sie würde sich dafür schämen, dass ihr einziger Sohn, ihr ganzer Stolz, seinen Spaß daran hat, eine virtuelle Farm von Monster-Mensch-Hybriden mit riesigen Titten zu züchten? Vielleicht will sie sich sogar zu Ihnen gesellen und gemeinsam zu einem Platformer über inzestuöse Prema istim svjedočenjima sugestiju da se paviljon u transportu učvrsti skelom nisu prihvatili prvenstveno stoga što onda ne bi bilo “spektakularnog uplovljavanja u Veneciju”, pa je konstrukcija koja “pokazuje da se o prostoru može razmišljati kroz gradacije njegove gustoće”, u venecijansku luku uplovila nešto zgusnutija nego što je krenula iz Kraljevice.

***

Kako biste pročitali ostatak teksta, pogledajte sljedeća poglavlja:

Uzdizanje do razine dijaloga

admin — Mon, 08 Mar 2010 15:56:24 +0000

Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tekstove o tekstovima objavio je u časopisu Gordogan gdje je jedan od članova uredništva. U svojim se tekstovima Ivić predstavlja kao društveni kritičar, povremeno s diskretnom autobiografskom crtom, a gdjekad i polemičkom. Knjiga Napulj i druga imaginarna mjesta donosi nam izbor tekstova koje je Ivić objavljivao u proteklih tridesetak godina. To su eseji koji na vrlo spretan način povezuju dvije velike autorove strasti: prošlost i književnost. Autor piše o velikanima svjetske književnosti, sastavlja minijature, govori o teoretičarima i ocjenjuje knjige stvarajući rukopis koji na nevjerojatan način spaja i klasično i moderno, poetsko i znanstveno.

KP: Naslov knjige je Napulj i druga imaginarna mjesta. Zašto Napulj?

N.I.: Upravo stoga što ga u samom tijelu knjige nema. Napulj je sanjano mjesto, poput Calvinovih Città imaginarie, poput platonističke ideje možda. Govori stanovitu prazninu i manjak, neuspjeh svakog završavanja. Ima nešto vulgarno u zadovoljstvu sa vlastitim završenim tekstom. Međutim, ta vulgarnost je istodobno i zalog figuriranja teksta u ekonomiji tekstova i autora, tj. drugačije rečeno, u kulturi.

KP: Jedan od tekstova iz spomenute zbirke Napulj i druga imaginarna mjesta je i onaj iz ranih 80-ih o dandyma. Oni su danas mutirali i transformirali svoj identitet. Tko su današnji nosioci tog identiteta u književnosti, postoje li uopće?

N.I.: Oscar Wilde je nemoguć u svijetu u kojem su nogometaši i manekenke uzor života, a wikipedia uzor znanja. Wilde je govorio otprilike da Engleska još nije spremna za njega i to je proročanski u jednom posebnom smislu: danas, sto godina kasnije, svijet je spreman za anti-dandyje koji odgovaraju na utvaru Wildea.

KP: Jedan od zanimljivih naslova u knjizi je i Kako studentima govoriti istinu o povijesti. Koji je populistički odgovor na to pitanje?

N.I.: Populistički odgovor je pred nama posljednjih dvadeset godina, u svakodnevnici novina, publikacija o Gotima i Stepincu, da spomenem samo neke. Doista se može žaliti za antikom, kad povijest nije bila važna u onom smislu u kojem je postala važna u XIX. stoljeću.

KP: Prva rečenica u tekstu o mikrofašizmu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je fašizam diskreditiran. Obrazlažeš to lažnim proklamiranjem onih koji su duboko u sebi zagađeni tom ideologijom. Može li se uopće govoriti o smrti mikrofašizma u skoroj budućnosti ili je to najnoviji i najopasniji mutant nakon eskapade sredinom dvadesetog stoljeća?

N.I.: Fašizam je diskreditiran u ime političke korektnosti (“pa ipak smo mi svijet”) ali zbog toga nije nestao iz svakodnevnog ponašanja. I on je, kao i populistička povijest s kojom često ide zajedno, stalno pred nama i u nama, u obliku mikrofašizma među ostalim. To samo po sebi nije ništa novo ni posebno značajno, iako poziva na stalnu borbu. Postaje značajno kad se mikrofašistički stavovi ustanove kao norma neke kulture, kad isključivanje na svim razinama postaje način života i pisanja.

KP: Kada se piše književna kritika, kada se pišu osvrti ne može se ne misliti o tome – kome se obraćamo. Kome si se ti obraćao kroz svoje tekstove?

N.I.: Samome sebi. Neki su mi tekstovi bili ponuđeni, ali uvijek sam, najprije, pisao samome sebi, ne stoga što mi drugi nisu važni, nego stoga što mi često kriteriji drugih djeluju upitno. Ako ispitujem neke izvjesnosti u tekstovima o kojima pišem, ne mogu svoje ispitivanje ograničiti samo na te tekstove. To ne znači da sam sam sebi neizvjestan nego da su i moje izvjesnosti jednako tako podložne ispitivanju kao i izvjesnosti drugih. Ne čita se nekažnjeno Marka Aurelija: gnušam se onih koji su sposobni, vrlo akribično, učeno i često ispravno pronicati tekstove drugih suspendirajući pritom pronicanje samog sebe kao subjekta koji proniče.

KP: Postoji li “viša” zadaća pisca koji piše tekstove o tekstovima. Koje su opasnosti i prednosti?

N.I.: Ovo “viša” mi djeluje jako devetnaestostoljetno. Pisanje, kao što je govorio Sartre, ne spašava nigdje i nikoga ali pomaže živjeti. Ne bih odijelio opasnosti od prednosti: kad se piše o tekstovima, opasnosti (od vlastitih pogrešaka do sasvim prizemnih agresija od strane drugih) su istodobno prednosti jer otvaraju prilike koje možda ne bi bile viđene. Da nastavim sa Sartreom, pisanje nije mač – opet jedna devetnaestostoljetna, ali ustrajna himera, posebno živahna u današnje vrijeme: zanimljivo je kako mnogi današnji kritičari, teoretičari i pisci insistirajući na političkom impaktu tekstova o kojima govore, čak i s najboljim namjerama i najkorektnijim stavovima promoviraju totalitaristički pogled na svijet.

KP: Jedna od tvojih teza govori o tome da se strane tekstove ne može čitati ako ne poznajemo jezik na kojemu autor piše. Ključni je problem stvarna mogućnost prevođenja. Možeš li malo objasniti tezu jer se ona odnosila primarno na neke od naših vodećih, uvjetno rečeno, intelektualaca koji se prelakonski odnose prema citatima i referencama velikih mislilaca.

N.I.: Ono što sam govorio i pisao znači samo da je pomna analiza nekog teksta neozbiljna bez dubinskog poznavanja jezika na kojem je napisana. Razumljivo je da ova, kako ti kažeš, teza, izaziva urlike i cvilež naše intelektualne estrade: intelektualna estrada je simulakrum intelekta i sasvim je logično da se bavi simulakrumom analize na simulakrumu teksta. Ne mogu vjerovati tekstovima koji navode Derridu iz internetskih kanibalizacija ili prijevoda, pozivaju se na njega, brišući pritom sve što je on opetovano rekao o prevođenju i kanibalizaciji. Ozbiljnost analize je u poniznosti koja znači uzdizanje do razine onog što se analizira, a ne skupljanje svega u bezdanu otpadaka globalizacije, tj. internetu. Ne radi se o spuštanju Derride npr. na svoju razinu, nego o uzdizanju sebe do Derridine razine, do polja gdje dijalog doista počinje, tj. prestaje biti simulakrum dijaloga.

KP: Možda najcitiraniji francuski autori su Foucault i Barthes, kao Derrida i Deleuze. Njima se kite i prostituiraju njihove misli na sve strane. Radi li se o trendu?

N.I.: Da, trend ali da li nazvati nešto trendom išta objašnjava? U svakom su vremenu neka imena u svim ustima: jednom Schopenhauer, jednom Nietzsche, jednom Sartre. To nije ništa novo. Kao ni ono što Foucault (evo ga opet, hehe) zove rijetkošću misli. U toj posvemašnjoj rijetkosti misli koja je isto posvudašnja, citati tih autora zvuče kao zazivanja ili inkantacije svećenika, vračeva i derviša. Praznina je podnošljiva ako na njoj sjedi Deleuze ili neki drugi autoritet; zaziv se miješa u zboru drugih praznina. To zborsko zazivanje je simulacija dijaloga o kojoj sam maločas govorio. I, što je još zabavnije, simulacija kritičnosti i kritike.

KP: Trend je fake i kopija-kopije, kako u filmu, kazalištu tako i u književnosti te pretjerana citatnost, pretjerano oslanjanje na druge autore i strukture. Što misliš o toj struji, stilu? Jesu li balkanski autori, da ih svedemo na to obilježje – još uvijek zakopani u postmoderni?

N.I.: Opet nema ništa samo po sebi loše u citatnosti. Gdje počinje pretjerivanje? S jedne strane, citatnost je postojala oduvijek: Platon i Montaigne citiraju na veliko. I nikome ne pada napamet reći da pretjeruju. S druge, ima epoha koje su obilježene originalnošću, kao romantizam na primjer. Problem postmoderne (opet, što je to?) je, djelomice, i u opreci s romantizmom koja, kao i svaka opreka, čuva u citatnosti trag originalnosti. Otuda rad u napetosti, vidljiv kod dobrih pisaca. A kod nas dobrih pisaca ima jako, jako malo. Kao stanovnici Maconda u Cien años de soledad, mi živimo u fatamorgani književnosti. Možda stoga što živimo, unatoč internetu i globalizaciji, jednu lokalnu stogodišnju prazninu, rijetkost i samoću.

KP: Ako se mora klasificirati, ti sigurno spadaš u moderne pisce koji se uz moderne tekstove jednakim guštom bave i antičkim. Fascinaciju je teško ne primijetiti, ali od kud dolazi?

N.I.: Moja fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva. Kao dijete, čitao sam udžbenike iz povijesti mojih starijih rođaka, obožavao sam biblioteku jednog od mojih prastričeva povjesničara. Poput barbara u IV. stoljeću, kad sam bio jako mali, fascinirale su me kamene ruševine, Salona npr. čije su ruševine bile u blizini te biblioteke. Kasnije, čitao sam tekstove i još mislim ono što sam davno mislio: dao bih život da mogu napisati rečenicu poput Tacitove.

KP: Velika književna ljubav ti je Marguerite Yourcenar, a u jednom intervjuu si rekao da je to iz “osobnih razloga”. Smijemo li znati koji su to razlozi? Može li se za njene Hadrijanove memoare reći da su klasična platforma queer pisanja?

N.I.: Pišem, kao što sam rekao, samome sebi, stoga moja “ljubav” prema Yourcenar može biti jedino osobna. To je užitak teksta, užitak čitanja. Yourcenar nije moja jedina “ljubav”, već jedna od njih, o kojoj sam opetovano pisao. Ali ja jednakom “ljubavlju” volim i mnoge druge pisce. U stvari, teško mi je zamisliti književnost (u antičkom smislu litterae, svega što je napisano) bez “ljubavi”. Sumnjičav sam prema tehnokratima književnosti za koje ona predstavlja dokazni materijal.

Hadrijanovi memoari su rijedak primjer klasičnog pisanja: klasičnog u smislu klasike (antike i klasičnog kao uzoritog) te u smislu klasicizma (discipline pisanja). Sa recimo Genetovim Querelle ili Journal d’un voleur (Genet i Yourcenar su manje više suvremenici), HM opasuje polje koje bi se moglo nazvati platformom queer pisanja. Možda. Pojam queer pisanja je beznadežno inficiran politikom, što samo po sebi nije ni loše ni dobro; postaje loše kad se ta politika otkriva totalitarnom, tj. kad se kontingentna polja konstruiraju kao otpaci ili agresivni susjedi.

KP: Parafrazirat ću tvoju misao i naslov da postoje oni romani za ljude koji ništa ne čitaju i romani za ljude koji svašta čitaju. Ti kao pravi književni sladokusac i ekspert sigurno možeš preporučiti neke nove buduće klasike?

N.I.: Baš zato što čitam klasike ne mogu preporučiti ni jednog budućeg klasika. Ne stoga što mislim da ih nema (ima novih autora koji mi se sviđaju) nego stoga što se neugodno osjećam prorokujući u budućnost za koju više volim da ostane potpuno otvorena. Imenujem li nekog budućim klasikom i to se obistini, dobivam naknadnu potvrdu vlastite pronicljivosti, što je tužno. Ali i oduzimam budućnosti sposobnost da proizvodi prave događaje, što je odvratno. Zapravo, iako kod nas ima mnogo onih koji zaposjedaju prošlost, ima ih još više, na svim poljima pa i na kulturnom, koji zaposjedaju budućnost, koji govore u ime budućnosti. I njihov govor, progresivan inače, odlično se slaže sa zazivima i inkantacijama nad prazninom o kojima sam maločas govorio.

KP: Misliš li da je danas pisanje podcijenjeno? Gdje je danas čovjek kojemu je pisana riječ najjače oružje, gdje je intelektualac u tranziciji?

N.I.: Da na to odgovorim, trebao bih znati što je tranzicija i što je intelektualac. A to ne znam. Mogao bih lako zazvati nekog velikog autora i proizvesti simulakrum odgovora… ne.

KP: Puno mladih pisaca, komentatora i svojevrsnih reakcionara nema odgovornost prema onome što potpisuju. Kako se stvara odgovornost prema tekstu? Na što se sve mora misliti prije nego li se nešto objavi?

N.I.: Na tekst koji se piše i samo na to. Sve drugo je sekundarno, puka ekonomija razmjene prizemnih interesa.

KP: Što misliš o bolonjskom procesu a posredno o studentskim prosvjedima prošle godine?

N.I.: Ponovit ću ono što sam rekao i napisao: sistem je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga provode. A isti ljudi su ustanovili bolonjski sistem i sad ga pokušavaju demontirati, kao obijesna djeca nezadovoljna igračkom. To je kao u starom vicu o bordelu: kad bordel ne ide, ne mijenjaju se kreveti i zastori nego kurve. Bolonja ili ne bolonja, uvijek će ostati jedna stvar: izravno suočavanje s problemom znanja i znanjem problema, i kod nastavnika i kod studenata, te otvorenost mogućnosti da to suočavanje nešto promijeni u onom koji se suočava. Ali i, kao tamna strana otvorenosti, zatvorenost promjenama i odbijanje suočavanja. Osim hvalevrijednih dnevnopolitičkih ciljeva (ne mislim to pejorativno), studentska blokada upozorila je upravo na tu zatvorenost i to odbijanje suočavanja, i to nažalost katkad sasvim nesvjesno i neizravno. Ali zbog toga nije manje dragocjena: studentska blokada, barem na mom fakultetu, je najznačajniji događaj koji se na njemu zbio u posljednje vrijeme.

KP: Što misliš o trendu “studies” koji se i kod nas sve više implementiraju u obrazovni sustav, više kao alternativa nego li klasično obrazovanje? (Mislim na Ženske i Mirovne studije kod nas, vani LGBT studies.)

N.I.: U tome ne vidim ništa loše ukoliko ono što zoveš “studies” uspije interiorizirati prethodno znanje: ženski studiji koji isključuju logiku i argumentaciju, kulturalni studiji koji isključuju filologiju (izabirem dva primjera iz mnogih što je naravno nepravedno) samo su simulakrum onog što bi trebao biti studium i postaju odlično rasadište, pravo sjemenište simulakruma intelektualca i njihovih pseudokritičkih dijaloga.