O neobičnosti ceremonije otvorenja, govori i činjenica da su ulaz u Centar Rog za vrijeme svečanosti čuvali zaštitari, posebna jedinica policije i psi. Ponovio se obrazac poznat s nasilne evikcije i rušenja Autonomne tvornice Rog, pa je tako i tokom ovog protesta upotrebljen suzavac. Represije koja se odvijala za vrijeme otvaranja novog Centra Rog ne bi se postidio ni donedavni premijer Republike Slovenije Janez Janša, vođa krajnje desne stranke SDS, protiv kojeg su građani ustrajno izlazili na ulice 105 petaka, sve do njegovog poraza na izborima u travnju 2022. godine. Samo godinu i pol nakon tih zbivanja, gradonačelnik Zoran Janković, koji već šesti mandat njeguje antifašistički imidž, kao i PR liberalne, ekološki, socijalno osviještene i LGBT-friendly osobe, vuče iste poteze kao Janša.

Usprkos tome što su gradska vlast i gradonačelnik uoči otvorenja naglašavali da će Centar Rog biti prostor otvoren za sve, kad su se prosvjednici zaustavili pred ulazom u Centar i probali ući unutra spriječili su ih zaštitari, nakon čega su stigli i policajci specijalne jedinice. Svakome tko je sudjelovao u događaju bilo je jasno je da je izjava o otvorenosti za javnost floskula i jeftina propaganda; kanapei su bili za visoke uzvanike, a robokapi za nepozvane “nekorisnike”.² Navode je opovrgnuo i sam inspektor sektora uniformirane policije izjavom da su zaštitari bili prisutni “jer se radilo o događaju zatvorenog tipa, ne o javnoj priredbi”.

Otpor do Centra Rog

Stvar s Rogom ima dug rep, o čemu je na ovom portalu već bilo riječi. Gradskoj upravi Ljubljane zgrada nekadašnje tvornice Rog u kojoj su živjeli i stvarali pripadnici nezavisne scene, dugo je bila trn u oku. Autonomnu tvornicu Rog su u 15 godina dugom postojanju koristili Antifašistička fronta, Ambasada Rog, Nevidljivi radnici svijeta i Socijalni centar, svoje prostore i arhiv su u njemu imali Građanska inicijativa izbrisanih, probe je održavao ženski zbor KOMBINAT, te su se okupljali brojni akteri progresivne umjetničke, aktivističke i društvene scene. Rog je nudio i uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, ateljee, suvremene cirkuske grupe, ugošćavao literarne događaje poput Mladih rima, koncerte i dr. Imao je i medicinsku kliniku i tečaj slovenskog jezika za tražitelje azila, kojima se tako pomagalo na putu ka integraciji u slovensko društvo. Rog je također bio mjesto gdje su dolazili mladi kad bi se našli u životnoj stisci ili se jednostavno nisu mogli ili htjeli uklopiti u zadane društvene obrasce. Rog je nudio krov nad glavom te na svoj nesvakidašnji način brinuo da se svaki namjernik osjeća sigurnim i dobrodošlim. Ključ starog Roga jeste bilo zajedništvo, sastojak koji je ljubljanskoj vlasti nedokučiv.

Atraktivan prostor u centru grada u kojem se skvot smjestio nije privukao ljubljansku gradsku vlast zbog zajednice koja se u njemu razvijala i rasla, već zbog neoliberalne težnje za ostvarivanjem profita i poduzetničkih sloboda unutar institucionalnog okvira. Bitku za Rog su morali dobiti, prvo u sudskom procesu, potom u evikciji, na kraju i u osmišljavanju novog koncepta Roga bez natruha starog zajedništva. Rogovci i njihovi prijatelji su u niz navrata uspjeli obraniti Autonomnu tvornicu od napada, međutim, 19. siječnja 2021. ljubljanska je vlast realizirala preuzimanje prostora i iseljavanja korisnika. Taj potez je bio posebno podmukao, jer su u to vrijeme zbog epidemije, evikcije, kao i okupljanje građana, bili zabranjeni. Po nasilnom izbacivanju korisnika započelo je uništavanje zgrade, opreme i umjetnina koje su se tamo nalazile. Istu večer su uslijedili protesti, koje je pratilo obilato korištenje suzavca, a prisutni su bili policajci konjanici, kao i policijski psi te je došlo i do privođenja.

Nasilnu evikciju i rušenje Autonomne tvornice Rog pratile su i brojne druge kontroverze: uz sumnje na kršenje radničkih prava na gradilištu novog Centra Rog puno je prašine digla i sječa starih lipa uz Ljubljanicu pri Rogu, za koju je gradska vlast tvrdila da je zbog opasnosti neizbježna, ali da će na isto mjesto posaditi mlada stabla. Ljubljana se brzo zagrijava i brojne su alarmantno vruće točke u gradu, zato bi dragocjena odrasla stabla trebalo štititi, a sječa bi se trebala provoditi samo u krajnjim slučajevima, što trenutno u Ljubljani nije praksa. 

Ni s dodjelom prostora nije bilo bolje. Voditeljima novog Centra Rog zamjera se netransparentnost, između ostalog i zbog toga što osam korisnika starog Roga koji su sudjelovali na natječaju za dodjelu prostora u novom Centru, odgovor na aplikaciju uopće nije dobilo. Centar Rog je prostore pretežno dodijelio restoranima, trgovačkim i modnim brendovima, dok je manje od četvrtine prostora dostupno kreativnom sektoru. Prema riječima Eve Matjaž, znanstvenice i istraživačice, sindikalistice i suosnivačice kreativnog centra Poligon, prostori za radionice obuhvaćaju 25 % ukupne površine megalomanskog projekta vrijednog 27 milijuna eura.

Gentrifikacija na velika vrata

“Svaka stvar koju učinimo utječe na to da stanovi budu vrijedniji”, “Realna cijena stanova koja bi trebala biti na tržištu i koja će se dogoditi je 3000 eura po metru, izuzev ekskluzivnih lokacija. […]a izgleda da će i Trubarjeva prodavati stanove po 5000 eura, jer ovo je sada ekskluzivna lokacija zbog obnove Roga”, izjave su gradonačelnika Jankovića, koje se izravno tiču procesa gentrifikacije u Ljubljani. 

Mijenjanje pretežno stambenih urbanih područja s lokalnim stanovništvom kroz izgradnju ili obnovu u područja visoke turističke i uslužne namjene, dosegao je točku vrenja. Ulaganje u nekretnine u Ljubljani je glavna investicijska taktika kapitala, u čemu sudjeluje i gradska vlast. Cijene nekretnina su toliko visoke, da je osamostaljenje za mlade koji nemaju zaleđe u bogatim obiteljima gotovo nemoguća misija. Istovremeno se odvija i istiskivanje stanara iz urbanih sredina za potrebe turizma, a ključni problem gentrificiranog grada je upravo u tome što služi samo jednom segmentu stanovništva.³ Ne čudi stoga da će u novom Centru Rog umjesto socijalnih programa biti luksuzni restorani, te prostor za mainstream i malograđanštinu. 

Oslikavanje murala, grafita i kritičkih tekstova direktna su intervencija u prostoru koja često najavljuje preobrazbu društvenih odnosa. Možda baš zbog toga gradonačelniku Jankoviću smeta “prljanje” umivenog gradskog prostora. Prema izvještaju policije, na dan otvaranja Centra Rog prosvjednici su grafitima oštetili dva službena vozila policije, išarali grafite na zgradi Rog i susjednim zgradama, te oštetili reklamne vitrine. Svako se aktivističko grafitiranje, posebno ono koje se odnosi na kritiku elitizacije Ljubljane, kosi s vizijom “najljepšeg grada na svijetu”, grada sterilnih betonskih fasada i stakla, grada-kulise namijenjenog bogatim investitorima.

U skladu s time na stranici Centra Rog stoji objava: “Centar Rog i Knjižnica Rog će biti zatvoreni zbog sanacije štete nastale 26.10.2023. koje su počinili prosvjednice i prosvjednici, do ponedjeljka, 6. studenog 2023.” Nameće se pitanje je li neophodno da Rog i knjižnica budu zatvoreni zbog boje na fasadi, jaja na prozorima i razbijenog stakla na vitrinama, i još više da saniranje te štete iznosi čak 30 tisuća eura. Opravdano je zapitati se i pretjeruje li se i manipulira s procjenom štete nastale uslijed grafitiranja kako bi se time navukao gnjev građana iz čijih džepova se u konačnici čitava stvar financira. U isto vrijeme, na službenoj stranici se ne spominju iznosi investirani u Rog, niti objašnjava zašto se investicija povećala za 8 milijuna eura, odnosno 42 % od prvotno ocijenjene vrijednosti. 

Da u ovoj priči ne bude sve crno zaslužan je Spomenik izbrisanima koji se nalazi u novom Parku izbrisanih, ispred Centra Rog. Iza odvažnog idejnog rješenja spomenika stoje Irena Woelle, Vuk Ćosić i Aleksander Vujović, a realiziran je u obliku gornjeg dijela slova Ć, čime se u prostoru efektno komemorira čin nezakonitog administrativnog brisanja ljudi iz drugih saveznih republika bivše Jugoslavije.⁴ Inicijativa za Park izbrisanih, kako ga je Grad Ljubljana nazvao odlukom gradskog vijeća, podnesena je zajedno s udrugom Amnesty International Slovenije.

Unatoč tome što Park izbrisanih i Spomenik izbrisanima predstavljaju rijedak pozitivan aspekt cijele priče, ostaje dojam da se njime pere imidž gradske vlasti. No javnost neće zaboraviti da je s istog mjesta 2021. godine, uz brisanja dragocjene zajednice Autonomne tvornice Rog, po drugi put izvršeno i brisanje izbrisanih koji su u okviru Građanske inicijative izbrisanih djelovali u Socijalnom centru Rog od 2006. pa sve do nasilne evikcije. U evikciji su izbrisani izgubili i svu povijesnu dokumentaciju svojih borbi.

Indikativan je i govor povodom svečanog otkrivanja spomenika. Prema pisanju novinara Mihe Žorža gradonačelnik “najljepšeg grada na svijetu” naglasio je da je Gradska uprava Ljubljane, a ne civilno društvo, ta koja je financirala spomenik, da je gradsko vijeće donijelo odluku o Parku izbrisanih i da evikcija Roga nije bila nezakonita, jer je o tome odlučio sud. Također je ponovio svoja predviđanja, kako će Centar Rog stanovima na Trubarjevoj cesti na kojoj se Rog nalazi, povećati vrijednost za 50 %.

“Danas sam ovdje jer je cijela priča s tzv. Rogom farsa. Govorilo se da će ovo biti mjesto za kreativce, ali kreativci stoje vani na kiši”, izjavila je spisateljica i prevoditeljica Dijana Matković na prosvjedu povodom otvorenja novog Centra Rog u Ljubljani. Na sličnom tragu je i Miha Blažič koji kaže: “Prvo je bila važna lijepa, nova, obnovljena osvjetljena zgrada, koja će privući drugu vrstu posjetitelja u Ljubljanu, sav sadržaj je bio sekundaran. Sadržaj je tu i zbog toga što je trebalo evikciju i gradnju na neki način opravdati.” Nedvojbeno je novi Rog otvorio rasprave o tome u kakvim gradovima želimo živjeti, s preispitivanjem razvojne politike Ljubljane možda suočio i one segmente građana koji ranije za tu temu nisu pokazivali interes. 

Ljubljana Centar Rog možda treba, međutim ne u obliku kakav je sada. Program kreativnog centra bi trebao biti usmjeren otvaranju pitanja i pronalaženju načina da se grad otvori svima, posebno brinući o problematici nezavisnih kulturnih radnica i radnika. Dok gradske strukture koje nemaju sluha za potrebe građana to ne shvate, novi Rog ostaje najočigledniji primjer gentrifikacije, a njegovo otvorenje će se pamtiti kao puka demonstracija moći vlasti. 

1. U slobodnom prijevodu: “Malo je velik taj Rog da bi ga se okružilo, zar ne?” Naslov se referira na izjavu gradonačelnika Jankovića uoči otvorenja Centra, kojom aludira na veličinu zgrade i minorizira prosvjednike. Dodatkom “nje” ismijava se Jankovićev nazalni govor. (op. ur.) ↩︎
2. Koalicija nekorisnika Centra Rog naziv je inicijative koja okuplja ljude različitih iskustava i profila, ne isključivo korisnike AT Rog, s ciljem promjene smjera razvojne politike Ljubljane. ↩︎
3.  Zanimljiv osvrt na temu gradskog razvoja, urbanizma, Roga i gentrifikacije Ljubljane, ali i šire, za portal Disenz napisao je Matija Pušnik. ↩︎
4. Tokom osamostaljena Slovenije, građani koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije su automatski dobili državljanstvo novonastale države. Međutim, rođeni u drugim republikama SFRJ koji su u Sloveniji imali stalno prebivalište, dobili su rok od šest mjeseci da zatraže državljanstvo. Čak 25.671 stanovnika nije dobilo državljanstvo i bili su izbrisani iz registra stalnog stanovništva. Posljedično su izgubili sva ekonomska, zdravstvena i socijalna prava; ostali bez dokumenata, stanarskog prava, zdravstvenog osiguranja, ostali bez poslova i gurnuti na sam rub društva. Za njih je počeo vrijediti Zakon o strancima, stoga su tretirani kao stranci koji ilegalno borave u Sloveniji. Među izbrisanima su čak  i osobe rođene u Sloveniji. Godine 1999. slovenski Ustavni sud je utvrdio da je brisanjem prekršeno ustavno načelo pravne sigurnosti (što je sastavni dio načela o pravnoj državi, kojega garantira 2. članak Ustava RS) te zabrana diskriminacije iz 14. članka Ustava RS. Također je bilo prekršeno načelo jednakosti pred zakonom. Veliki senat Evropskog suda za ljudska prava je presudom od 12. 3. 2014. procijenio da brisanje i njegove posljedice predstavljaju kršenje ljudskih prava. Po ocjeni Amnesty Internationala brisanje je najgrublje sistematično kršenje ljudskih prava u Sloveniji. Sam spomenik je u slovenskom javnom prostoru izazvao puno kontroverze. Dio javnosti još uvijek nije svjestan štete koja je država nanijela dijelu svojih građana, a često se u diskursu spominje kako su si izbrisani sami krivi jer su kalkulirali što im se više isplati.  ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Najprije, treba objasniti da se radi o skvotiranom prostoru koji je udomio uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, suvremene cirkuske grupe, prostor za koncerte, ateljee i slično. Prostor su koristili Antifašistična fronta, Nevidnih delavcev sveta (Nevidljivi radnici svijeta) i mnoge druge umjetničke, političke i sportske grupe, a postojala je i medicinska klinika za tražitelje azila. Tijekom godina program namijenjen javnosti bio je besplatan, a kroz Rog je prošlo na stotine neafirmiranih umjetnika, muzičara, aktivista itd. U 15 godina koliko postoji Tovarna Rog, bilo je nekoliko pokušaja dogovora s gradskim vlastima, kao i s tvrtkom MOL koja je vlasnik, no nijedan od njih nije urodio nikakvim rezultatom, čak ni kada su “ilegalci” tražili ugovor o privremenom korištenju s obvezom napuštanja prostora. Prostor kao takav nikad nije dobio ugovor niti se formalizirao, a njegovi su korisnici proklamirali da “kao neformalna mreža pojedinaca vjerujemo da su naši postupci potpuno legitimni i utemeljeni, iako trenutno nemaju službeno dopuštenje”. Stoga je društveni centar s dvjestotinjak redovitih korisnika često bio bez struje, a 2010. i 2016. pred vratima su se našli policija i bageri. Priča o autonomnom prostoru Tovarna Rog završila je 19. siječnja ove godine, kada je u ranim jutarnjim satima prostor eviktiran te je istovremeno počelo rušenje kompleksa. Korisnici koji su se tamo našli uhićeni su, dio njihovih stvari je konfisciran, dok je veliki dio opreme ostao zatrpan pod ruševinama.

Mogli bismo reći klasična priča jednog skvotiranog prostora kakvi nestaju s karte posljednjih desetak godina da ne postoji jedan nelogičan twist. Na mjestu Roga gradska uprava Ljubljane želi graditi ni manje ni više nego – društveno-kulturni centar, odnosno žele zamijeniti skvotirani kulturni centar za kulturni centar financiran novcima Europske unije. Nešto očito suštinski nedostaje postojećem stanju u skvotiranom prostoru ako je Grad Ljubljana spreman uložiti 1.85 milijuna eura za model privatno-javnog partnerstva koji bi realizirao potpuno istu funkciju, na istom mjestu, u novoizgrađenoj zgradi i s potpuno novim korisnicima. Gradonačelnik Zoran Janković iz svoje “apolitične”, liberalno-lijeve stranke Pozitivna Slovenija (nezgodan naziv s obzirom na epidemiološku situaciju) ovakvim iracionalnim pristupom pokazuje da mu dijalog sa skvoterskim pokretom nije ni najmanje zanimljiv.

Budući da vlastitu političku poziciju često prezentira kao pragmatičnu, ne ideološku, i komunalnu, a ne popularnu, mogli bismo reći da je ovdje u pitanju vrlo nepragmatičan potez iz financijske perspektive, ali i u kontekstu njegove komunalne “zelene” politike. Naime, osim gradnje gradskog stadiona, ono po čemu je ova ljubljanska uprava značajna su urbane politike koje prate progresivne trendove diljem Europe: elektrifikacija javnog prijevoza, uređivanje javnih prostora, izbacivanje automobila iz centra, participativno planiranje, prostori za kreativne industrije itd. Sam Rog svoju je schrödingerovsku namjenu dobio 2010. u sklopu jedne takvog procesa, točnije europskog projekta Druga šansa: od industrijske upotrebe do kreativnog impulsa, pridruživši se gradovima Nürnbergu (bivša tvornica AEG), Leipzigu (HALLE 14 bivše tvornice pamuka), Veneciji (Arsenali) i Krakovu (tramvajsko skladište). Cilj projekta je nadograditi nekadašnja industrijska mjesta u središta kulture, pa tako i Rog iz Autonomne tvornice pretvoriti u Centar za suvremenu umjetnost.

Čini se ipak da Jankoviću postojanje autonomnog Roga nasuprot umivenog kulturnog centra ne predstavlja bitnu sadržajnu razliku, a postoji stavka koja u njegovoj pragmatičnoj, zelenoj i neoliberalnoj agendi ima viši prioritet. Ma koliko nam se projekti društvenih centara, transformirane industrije ili kreativnih hubova činili progresivni i potentni modeli razvoja grada odozgo, često je njihova praktična politička svrha servisiranje tokova investicija. Nekadašnje industrije, skvotovi i nedovršena zemljišta postaju prostor trgovine i spekulacije nekretninskog biznisa kroz razvojne planove, temporary-use modele prenamjene i polivalentne praonice novaca iz projekata. Tvornica Rog, kao i mnogi drugi skvotovi koji su se našli na teritoriju buduće investicije, nije pogodna predinvesticijska situacija za neometan tok novca koji Jankovićevoj agendi predstavlja nesavladivu kontradikciju. Tako je i ova poprilično agresivna evikcija, uz podršku Janše i dijela slovenske javnosti, poslužila kako bi prokazala na koji način gradska uprava bira svoje razvojne strategije. Skvotirani prostori u kontekstu urbanih politika često služe kao lakmus papir koji ukazuje okvir unutar kojeg se urbana politika prenosi u prostor. Čini se da je od dvijetisućitih do danas skvotiranje postalo preradikalno i za zelene i socijaldemokratske politike, što nam ukazuje na mnogo konzervativniji okvir u kojem se danas urbane politike razvijaju u usporedbi s prethodnim desetljećima.

Tome u prilog ide još jedan, nešto kompleksniji, primjer vlasti jedne skvoterice u jednom od važnijih gradova i za skvotiranje i za suvremenu pojavu progresivnih stranaka. Naime, Ada Colau, trenutna gradonačelnica Barcelone u drugom mandatu, svoj je politički put počela kao sudionica u blokadama evikcija, zauzimanju stanova koje su banke uzele pod hipoteke i sličnim akcijama koje nizozemski teoretičar Hans Pruijt prepoznaje kao kategorije skvotiranja. Zbog toga Adina stranka, Barcelona En Comú, neće nikada deklarativno zagovarati evikcije skvotiranih prostora. Budući da znaju gdje im glasačka baza provodi vikende, tu se ne istrčavaju. Ipak, njihova vlast u Barceloni među skvoterima ima razjedinjujući efekt. Dok se jedni priklanjaju osvježenom licu nove urbane politike fokusiranom na urbana zajednička dobra, feminizam i municipalizam, drugi je smatraju primjerom kako predstavnička moć korumpira politički ideal. Naime, činjenica je da su od 2015. godine kada je Colau izabrana za gradonačelnicu evikcije u porastu, u čemu glavnu ulogu ima konzervativnija regionalna razina katalonskog sudstva i uprave. Manji broj evikcija provodi se po nalogu lokalne gradske uprave i njihove policije Guardia Urbane. Neke od tih evikcija bile su brutalne poput one 2017. godine, društvenog centra La REA u kojoj su četiri osobe hospitalizirane s teškim ozljedama i jedna u komi. Pozadina te evikcije nerazjašnjena je uloga vladajuće stranke u trgovini zemljištem na kojem je skvotirana zgrada stajala.

Osim toga, skvoteri kritiziraju i promjenu taktike kojom se policijskim akcijama više ne targetiraju skvotovi već skvoteri, i to u širokim anti-terorističkim kampanjama. Ovo se naravno odnosi na onaj radikalniji dio barcelonskog pokreta. Promatrajući geografiju skvotiranih prostora u Barceloni u članku Squatting Cycles in Barcelona, većina skvotiranih prostora se pomakla prema periferiji i siromašnijim kvartovima, u odnosu na centralne kvartove i obalu gdje se najviše skvotiralo u zlatno doba druge polovice devedesetih. Neki skvotirani društveni centri kao što je Can Batlló u toj su atmosferi odlučili iskoristiti administraciju koja je blagonaklona prema legalizaciji, kako bi dobili stabilniji status i veće mogućnosti financiranja. Trenutni dijalog između pokreta okupas – skvoterske zajednice u Barceloni i vladajućih progresivnih garnitura je kakofonija u kojoj se na svakodnevnoj razini zauzimaju i gube skvotirani prostori. Prema tome, ne možemo reći da lokalna progresivna vlast stvara sigurnu klimu za skvotiranje, premda bi im cjelokupni narativ pokreta trebao biti ne blizak, nego temeljan. Politika Colau je institucionalizacija i kontrola radikalnih socijalnih pokreta, a to je nerijetko slučaj i s ostatkom europske zelene ljevice, primjerice lokalnom vlašću u “skvoterskim” okruzima Kreuzberg i Neukölln u Berlinu ili zeleno-lijevom koalicijom koja je upravljala Bečom od 2010. do 2020. To ipak ne objašnjava brojnost ni silinu kojom se izvršavaju evikcije, pogotovo u slučaju Barcelone.

Pozadina evikcija nerijetko su prostorno-tržišni odnosi kao faktor gentrifikacijskih procesa u gradu, koji dolaze u paketu s progresivnim urbanim politikama pedestrijanizacije i beautifikacije javnog prostora, ozelenjivanja i urbanih obnova centara te afirmacije kreativnih industrija. Ada Colau i njezino indirektno sudjelovanje u čišćenju skvotova u Barceloni, i evikcija Roga u Ljubljani od strane Jankovića primjeri su situacija kada odnos prema skvotiranim prostorima i zajednici oko njih predstavlja lakmus papir za progresivnost lijevih i zelenih politika lokalnih gradskih uprava. Boja papira promjeni se kada se prijeđe crta u otežavanju servisiranja tokova međunarodnog ili globalnog kapitala. Obje uprave koje sebe doživljavaju progresivnima ne uspijevaju pomiriti svoj odnos, ne čak ni s generalnim okvirom kapitalizma, nego s vrlo specifičnom ulogom spekulativnog kapitala u neoliberalnoj formaciji grada.

Jedna od važnih uloga skvotiranja u kontekstu urbanih politika je ustvari pedagoška. Ne postoje, naime, institucije koje bi nas učile funkcioniranju i djelovanju unutar okvira urbanih politika. Skvotirani prostori nerijetko su mjesto na kojem se pojedinci, htjeli ne htjeli, upoznaju s vlasničkim odnosima, pravno-legalnim okvirima, urbanističkim i tržišnim dinamikama itd.  S obzirom na svoju ulogu u nastajanju i održavanju društvenih pokreta, pa čak i progresivnih stranaka, s pravom možemo razmotriti ovu pedagošku dimenziju kao imanentnu samom pojmu skvotiranja. Namjera analize političke pozadine evikcije u Ljubljani stoga nije kritika ni parlamentarnih, ni neparlamentarnih lijevih i zelenih opcija, već osvrt na činjenicu da ostajemo bez prostora radikalne pedagogije za urbane politike, zbog toga što smo dopustili da općeniti kontekst u kojem se one stvaraju postane konzervativniji i određeniji neoliberalnim tržištem. Trenutna ofenziva na skvotove koja se događa na razini Europske unije tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama. Ovo pitanje podjednako bi si trebale postaviti sve strane ovog imovinsko-pravnog spora.