“Dolaskom suvremenih tehnologija sve manje pišemo pisma – iako komuniciramo bez prestanka zaboravili smo napetost iščekivanja i trud koji smo nekoć ulagali da bismo pronašli prave riječi. Kroz Ciklus epistolarnih dokumentaraca u Dokukinu ponovno otkrivamo čar dopisivanja i kako filmski autori i autorice materijaliziraju pisma u filmsku formu”, stoji u najavi ciklusa.

Neki od filmova počivaju na fiktivnim pismima kao okidačima priče, a drugi autobiografskim ili dnevničkim komponentama pronađenim među brojnim intimnim, prijateljskim ili obiteljskim korespondencijama.

Raspored projekcija izgleda ovako:

• 3. veljače, subota:
  • 19:00 Između revolucija (r. Vlad Petri)
  • 20:30 Odsanjani (r. Ruth Beckermann)
• 4. veljače, nedjelja:
  • 19:00 Između revolucija (r. Vlad Petri)
  • 20:30 Aurélia Steiner (Melbourne) i Aurélia Steiner (Vancouver) (r. Marguerite Duras)
• 9. veljače, petak:
  • 20:30 Između revolucija (r. Vlad Petri)
• 10. veljače, subota:
  • 19:00 Pismo iz Sibira (r. Chris Marker)
  • 20:15 Novosti od kuće (r. Chantal Akerman) i Mjere udaljenosti (r. Mona Hatoum)
• 11. veljače, nedjelja:
  • 19:00 Dezerteri (r. Damir Markovina) i Zašto mama vazda plače? (r. Karmen Obrdalj)
  • 20:30 Između revolucija (r. Vlad Petri)

Više informacija o programu pronađite ovdje.

U subotu, 24. kolovoza, s početkom u 19.30 sati, u Muzeju grada Splita održava se tribina Moja priča u šest kadrova, “tribina o stripu kao autobiografskom mediju i njegovim mogućnostima u radu s mladima”, u kojoj će sudjelovati Helena Janečić, Ivan Svaguša i Janina Pavić. Istovremeno bit će otvorena i izložba radova štićenica Doma za djevojke i doma Miljenko Dobrila naslovljena Ja, superjunakinja.

Izvor: Antibarbarus / Foto: Milomir Kovačević, iz serije Sarajevski fragmenti

Život nije pravedan. To si naučio/la još u vrtiću kad je teta dala tvoju igračku onom novom klincu, a ti si k’o šonjo ostao/la sa strane i muvao se od jedne grupice do druge, praveći se da si za danas odabrao ulogu promatrača. Život je težak. To smo naučili još u osnovnoj kad smo shvatili da nam ne ide matematika ili kemija ili fizika i da ćeš si zeznuti još jedno ljeto grijući ionako pregrijanu stolicu. Život je jebeno zabavan. I ne da mi se više gradirati poantu o životu. Život je što god odlučiš da je i eto, živiš ga onako kako želiš. Dogode se tu i rastave, preljubi, izvanbračna djeca, maloljetničke trudnoće, otac zlostavljač, majka alkoholičarka, muž kriminalac i diler, sin narkoman, susjed pedofil zbog kojeg moraš nešto budnije paziti na dijete… Dogodi se i dobar posao, diploma, stan, auto, kuća, nenadana lutrija, nema što se ne dogodi prosječnom Hrvatu, pa eto, baš do tridesete. I taj naš prosječni Hrvat nikad ni ne pomisli kako bi bilo lijepo kad bi on to sad sve zapisao i dao javnosti da pročita kako se to on, nazovimo ga Milan Jurić, nosi s životom i čemu se nada u budućnosti. Ne, Milanu to dosad nije palo na pamet jer zna da neće ni zaraditi niti će se proslaviti. Eventualno će se nakladom ugrijati jednu zimu i razmišljati kako preživjeti sljedeću.
Ipak, ono što ne može Milan, mogu neki drugi.

“Od trenutka kada je u javnost procurila informacija o još neobjavljenim memoarima jedne od “najkontroverznijih” osoba hrvatske estrade bilo je jasno da knjiga nikako neće proći nezapaženo – pogotovo ako je ista ispričana u okvirima nečega što bi se moglo smatrati erotskim romanom”, kaže Index.hr o zapisima Nives Drpić. Ne znam samo što na sve ima reći Lana Pavić.

Moderna vremena vjerojatno mijenjaju i brzinu i način na koji starimo pa se nekako pokušavamo prilagoditi zahtjevima vremena u kojem živimo. Ma, pričam pizdarije. Zapravo hoću reći: jedva da su prevalile dvadeset i petu i opala -; prije nego kosti zahvati rahitis, artritis, osteoporoza, ajde slovo dva o (zanimljivom) životu kojeg sam dosad živjela, tj. preživjela.

Lana je prije godinu i pol, dvije najviše, najavila pisanje svoje autobiografije. Sve se to odigralo nakon njenog bračnog brodoloma i skandala koji je završio po svim naslovnicama žutih i manje žutih listova. Ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg sam zakolutala očima na tu informaciju osim onog vezanog za njene godine. Sve drugo o njoj već znamo, sve smo imali dosad prilike čitati po novinama, gledati na televiziji, slušati tračeve i ogovaranja, nema se tu više ništa za reći. Ali ne, ima… Još malo objašnjavanja svima nama gdje je i kako sve pošlo po krivu. Autobiografija je rješenje za pravo lice medalje jer javnost je dosad sustavno bila bombardirana s poluinformacijama koje će svoju puninu i širinu te prefiks polu izgubiti baš u autobiografiji. A zašto ne bi napisala dramski tekst? Ili, hm, zašto ne bi sačekala najmanje pedesetu i onda se uhvatila pisanja iste knjige, baš tog diskurzivnog književnog oblika? U međuvremenu neka se uhvati pisanja putopisa. Zašto, npr. ne bi sačekala neke pozne godine u kojima bi iskustvom mogla iznijansirati cijeli smisao knjige? Zato jer to nije isplativo. Željezo se kuje dok je vruće. Ma koliko čin kovanja bio nerazuman. Iako je ovdje zapravo jako razuman -; isplativost je tržište koje je željno čitanja takvih površnih sadržaja za razbibrigu. A nijedan drugi književni oblik nije toliko fleksibilan i prilagodljiv kao autobiografija.

Nives ima istu priču koja je ipak malo drugačija. Dok se Lana povukla u mir koji pruža obiteljski život, Nives se, otkako je zakoračala u iste vode, nekako povampirila. Prvo je vodila Playboyjevu emisiju na RTL-u, onda je odlučila poraditi na još jednom malom Drpiću, tj. Drpićki, a odmah poslije poroda je završila na modnoj pisti gdje je (ne baš toliko) slučajno pokazala dio blagodati Majke Prirode. Nekoliko dana kasnije na internetu su osvanuli citirani dijelovi memoara na kojima radi zadnje tri godine ako se ne varam. I nije osvanulo ništa što neće zainteresirati javnost. Mislim, tko bi zdravog razuma ostao indiferentan prema informacijama o silovanju šesnaestogodišnjakinje? Nitko. Čak ni televizija koja je opet, i ovaj put, dala prostora potrebi jednog prosječnog hrvatskog celebrityja za objašnjavanjem narodu zašto i kako. Ono što je pravi cilj samog tog opravdavanja je reklama, dobar uvod za ono što tek slijedi, a Nives je na dobrom putu da u prva dva tjedna rasproda sve primjerke svoje autobiografije. Dijelovi memoara koji su osvanuli na internetu pisani su stilom jeftinih ljubića s nekakvim trivijalnim, erotskim nabojem koji sam taj čin silovanja prikazuje kao nešto smiješno i neozbiljno. A malo je teško povjerovati da bi netko s takvom traumom htio na nas ostaviti baš takav dojam, zar ne? Kao da se ništa nije dogodilo. Ako je i za samopromociju i reklamu – previše je. Shvatila je to i Nives pa je dotrčala na Red Carpet pojasniti malo pobliže, ljudskije, ne toliko bezbrižno i bezobzirno što je zapravo htjela reći. A kad se knjiga objavi, bit će još takvih “što je pisac htio reći” pojašnjavanja i samopromoviranja.

Očito je da se trči za medijskom pozornošću. Isti je princip i na Zapadu s kojeg je sve došlo. Jedina je razlika u tome što ti zapadnjaci imaju nešto što bi i mogli zapisati. Zamislite koliko bi Britney zaradila na autoriziranoj biografiji (mislim da nema živaca za autobiografiju) u kojoj bi pojasnila kroz što sve prolazi samo zadnjih godinu dana? Mi smo cijeli taj trend malo balkanizirali pa smo valjda umislili da je autobiografija nešto za što samo trebaš biti malo češće po novinama i televiziji. S malo više sreće nego Milan, koji iskreno, ima zanimljiviji život od dva estradna primjera. Al’ jebi ga, tko će platiti Milanove dogodovštine kad se nalaze na svakom kantunu grada i priča ih opet neki drugi Milan ili Ivica? Interes za životom javnih osoba je velik jer ih koristimo kao nekakvu moralnu vertikalu, potrebno prljavo rublje za treniranje liberalizma u nama, al’ pitanje je što kad takve priče postanu moralna horizontala? Kad postanu samo proizvod u lancu zarade? U redu, ako onaj tko prodaje svoj život ima što prodati i ako prolazi kod naroda. Mi smo plodno tlo za fantazmagoriju. Bring it on, Nives!