S Matildom smo razgovarali o njenim brojnim umjetničkim interesima, o tome na koji je način njezin život između lutaka, glume, jazza i različitih gradova oblikovao jedinstven umjetnički ritam i o odnosu burnouta i kreativnog rada.

Što je bio presudan trenutak koji te potaknuo da potražiš nove mogućnosti u nekoj drugoj sredini izvan Hrvatske?

Mislim da sam oduvijek htjela otići jer mi se nije sviđao mentalitet okoline, bila sam žedna novih učenja i profesionalnih mogućnosti. U Zagrebu sam se družila s raznolikim, kvir i liberalnim ljudima i mi smo si stvorili neku svoju malu zajednicu. No, vrlo često smo doslovno morali bježati od ljudi koji su nas htjeli napasti jer smo bili “previše”, drugačiji, kakvi god. 

Nakon Zagreba sam prvo otišla u Osijek studirati Glumu i lutkarstvo. To je bila velika prekretnica. Studirala sam tri godine i tamo sam naučila nevjerojatno puno, zapravo više nego kasnije u Švicarskoj, i to i danas cijenim. Ipak, tamo se nisam osjećala kao kod kuće. Mentalitet, priče o ratu koje su stalno bile prisutne… Jednostavno mi nije odgovaralo. 

Nakon toga sam otišla u Švicarsku na diplomski iz lutkarstva. Fakultet je, nažalost, više naginjao fizičkom teatru nego lutkarstvu, ali ljudi su bili divni. Upravo sam tamo upoznala dvoje kolega s kojima od 2022. imam svoju kazališnu kompaniju Their Unparalleled Majesties’ Grand Royal Tabletop Theatre Company. Zajedno radimo predstavu Boxlife s kojom putujemo po svijetu. Do sada smo igrali u Švicarskoj, Češkoj, Austriji, Njemačkoj te u Americi, u San Franciscu. Ovog rujna pozvani smo na najprestižniji lutkarski festival u svijetu, Festival Mondial des Théâtres de Marionnettes u Francuskoj, te na Međunarodni festival u Subotici, a nadam se i barem jednoj izvedbi u Zagrebu.

U isto vrijeme jazz nikad nije nestao iz mog života. Uvijek sam ga nekako ubacivala u etide i predstave, išla na jam sessione, jednostavno ga nisam mogla izbaciti iz glave. Prije odlaska u Švicarsku otišla sam u Grožnjan na jazz kamp i tamo upoznala kontrabasista Gorana Rukavinu, koji je postao moj mentor i prijatelj. Shvatila sam koliko mi je kontrabas nedostajao, iako je bio težak instrument i često sam se osjećala kao da ne napredujem. Nakon diplome iz lutkarstva odlučila sam: sad ili nikad. Imala sam 26 godina i upisala jazz akademiju. Pripremala sam se nekoliko mjeseci, u međuvremenu odradila internship u Lutkovnom gledališču u Sloveniji i sada sam u Grazu.

Ta Švicarska mi je u tvojoj biografija bila tako neuobičajena, nisam navikla da je to zemlja u koju ljudi iz naše okoline idu studirati. Što je bilo prije, fakultet ili Švicarska?

Fakultet sam odabrala jer zapravo ne postoji puno diplomskih studija za lutkarstvo. Postoji jedan u Pragu, ali tamo moraš znati jezik, a prednost imaju studenti koji su završili njihov preddiplomski studij. Gledala sam i Berlin, ali taj studij se plaća i opet je tu bio problem jezika. U tom trenutku pojavio se novi studij, Teatro di figura na Accademia Teatro Dimitri. 

Zapravo sam prvotno željela upisati Puppet Try, projekt u kojem bi se svakog semestra selilo u drugu državu, ali nažalost, taj je projekt propao radi pandemije. Nakon Osijeka bila sam prilično izgubljena. Većina mojih kolega je nastavila studij, a ja sam sjedila u Zagrebu i nisam znala što dalje. Na kraju je Teatro Dimitri bio jedini studij na koji sam se prijavila. Primili su me i dobila sam stipendiju, što mi je tada jako puno značilo.

U kojem trenu ti je došlo da spojiš glumu, lutkarstvo i jazz?

Mislim da sam oduvijek spajala glazbu i kazalište. Na faksu u Osijeku često smo radili lutkarske etide u kojima smo svi bili iza scene. Svi smo bili bend, svirali smo i pjevali, i bili scenografi i dramaturzi. Mi smo radili sve, što je zapravo bilo fenomenalno jer su uvjeti bili nikakvi. Nismo imali pravu scenu, možda je sada imaju. Tada smo imali dvije prostorije, tri reflektora, od kojih su četiri i pol bila pokvarena. 

Što si dobila iz tog iskustva nedostatka i neprestanog improviziranja, a što iz iskustva obilja i dostupnosti?

U Osijeku smo naučili biti beskrajno kreativni jer nismo imali mnogo. Imali smo profesore i prostor, donekle, ali vrlo često smo radili vani ili u garderobi. Jednostavno nije bilo dovoljno prostorija za sve, pa kad bi netko radio svoj završni projekt, ti si se morao povući negdje drugdje. Radili smo doma, u 7 ujutro ispred Akademije jer bi netko zaboravio doći otključati prostor. Doslovno sam studirala od 7 ujutro do 9 navečer. Vikendima bismo se nalazili kod prijatelja, skuhali kavu i radili lutkarske etide. Nismo imali materijale, izvlačili smo stvari iz ormara, rezali, šivali lutkama vestice, izrađivali sve sami. Ta kreativa koju smo tamo stekli mislim da mi je najviše pomogla u stvaranju vlastitih projekata. 

Primjerice, za projekt Where is the Beat? napisala sam tekst, skladala pola glazbe (drugu polovicu Ivan Luić), imala dva vanjska oka, ali nisam imala dramaturga_inju, scenografa_kinju ni majstora_icu za svjetla. Navikla sam se biti sam svoj kazališni kreator, što smatram velikom prednošću jer naučiš razmišljati o svemu. Naravno, uvijek je bonus imati nekoga tko ti može dati vanjsku perspektivu.

U Švicarskoj su resursi bili dostupniji. Da sam bila u Zürichu, to bi bio potpuno drugačiji svijet, ali naš je faks bio u talijanskom dijelu zemlje, prvu godinu smo proveli u bivšoj vojarni koju smo dijelili s vojnicima. Nije bilo glamurozno, ali kada bi došlo vrijeme projekata, imali smo na raspolaganju oko pet tisuća franaka dok smo u Osijeku imali, recimo, 300 kuna. Možda ne pamtim točne iznose, ali razlika je jasna. Mogla sam platiti ljude s kojima sam radila, glazbenike s kojima sam surađivala. Švicarska me, s druge strane, otvorila. Tamo sam se počela manje sramiti svog tijela. U Osijeku sam se često osjećala nesigurno jer nisam bila “konvencionalno ženstvena”. Uvijek sam dobivala te tipične ženstvene uloge koje mi nisu bile ugodne. 

Reci mi više o ideji i procesu rada na Where is the Beat?

Dugo sam se mučila s tim što želim napraviti. Još sam na preddiplomskom u Osijeku htjela osmisliti vlastiti projekt, ali me bilo strah i bila sam u lošem mentalnom stanju. Na kraju sam s kolegicom napravila lutkarsku predstavu o baki i psu. Bila je namijenjena odraslima, radilo se o baki koja se drogira jer joj je umro suprug. Nije bila posebno uspješna, ali prošla sam i preživjela. Unatoč tome, uvijek sam osjećala potrebu da napravim nešto vlastito, kao da sam sama sebi morala nešto dokazati. Taj unutarnji glas koji mi je stalno govorio “nisi dovoljno dobra” bio je uvijek prisutan.

Zato sam za diplomski odlučila napraviti nešto sama. Prvo sam htjela da tema bude potpuno drugačija, nisam željela govoriti o burnoutu, depresiji i mentalnom zdravlju. Ali ništa drugo nije dolazilo. U jednom trenutku sam jednostavno odustala od borbe i rekla: “U redu, ne mogu ništa drugo smisliti, idemo s ovim.” Prva scena koja se pojavila bila je rečenica: “All of my friends feel like shit.” To je bila prva iskrena misao koja se dogodila, jer su svi moji prijatelji pričali istu priču. Umorni su, iscrpljeni, stalno im se plače, nisu sigurni imaju li depresiju, osjećaju se preopterećeno i izgorjelo.

Mislim da si baš pogodila moment u društvu koji je dosta jak i aktualan. 

Ali poanta je bila da predstava ne bude depresivna i teška. Ne volim mračne predstave. To je moja osobna preferencija, ali sjećam se jedne predstave u Švicarskoj o silovanju i pomislila sam: zašto sam ja ušla i sada sat vremena gledam to. U svijetu već ima dovoljno rata, smrti i užasa, pogotovo sada. Zašto bih ja htjela donijeti još nešto što nosi taj osjećaj?

Možda na svoj način mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje sami u svemu tome. Da ih barem na sat vremena nasmijem i da ih inspiriram. To mi je bila glavna poanta, a naravno, djelomično je sve to bila i terapija za mene, iako si to nisam željela priznati.

Što ti je bila glavna inspiracija za predstavu?

Veliku ulogu je odigrala skulpturalna instalacija ambijentalnog karaktera Dokolica umjetnice Ines Krasić. Osim toga, na mene je utjecala i knjiga njemačko-korejskog filozofa Byung-Chul Hana pod nazivom The Burnout Society. U predstavi sam citirala nekoliko njegovih rečenica, onih velikih misli koje ti ostanu u glavi pa o njima razmišljaš mjesecima i tek ih nakon godinu‑dvije doista shvatiš.

Kakve planove imaš za Where is the Beat? 

S jedne strane, voljela bih je usavršiti, a s druge, postoji taj dio mene koji želi da za mene ostane nedovršena jer još uvijek osjećam potrebu da bude savršena, a znam da nije. Istovremeno, dio mene zna da je želja za stalnim dorađivanjem u suprotnosti s onim što predstava sama poručuje, a to je da je dovoljno dobro zapravo dovoljno. Ne moraš biti fenomenalna u svemu što radiš. Skuliraj se, odi sjest, pojedi grah u Zagorju, c’mon man.

S obzirom na lutkarsku pozadinu i kazališno iskustvo, kako zamišljaš svoje mjesto i doprinos unutar jazz scene?

Ako nikad nisi slušao jazz i dođeš na koncert, sve ti je čudno. Jazzeri se međusobno smiju nekim internim forama, razumiju glazbene citate ili prepoznaju trenutke kada se netko u bendu zabuni i onda to postane simpatično, a ti stojiš tamo i nemaš pojma što se događa. Mislim da bi bilo divno kada bi jazz glazbenici otvorili vrata publici, ne samo izašli na pozornicu i odsvirali svoje originalne pjesme. Ako im pokažeš svoju energiju, ako se zabavljaš i to dijeliš s publikom, tu nastaje konekcija. 

Voljela bih uvesti humor u jazz koncerte, kao što neke pjevačice mijenjaju stare, često seksističke tekstove jazz standarda na duhovit način. Publika se nasmije, a kvaliteta glazbe ne pati. Smatram da humor i otvorenost publici samo obogaćuju iskustvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mrkonjić je, kako navode studenti u otvorenom pismu, optužen za nesavjesno i neredovito izvršavanje posla, te vrijeđanje, ponižavanje, zlostavljanje, prijetnje i nuđenje droga studentima. Ovom su odlukom upravna tijela Sveučilišta i Akademije navedenom profesoru omogućila nastavak rada sa studentima. U tom povodu razgovarali smo s članovima inicijative AUKOS Progovara o njihovoj komunikaciji s upravnim tijelima sveučilišta te podršci profesora i drugih sveučilišta.

Kako je izgledala vaša komunikacija s upravama Sveučilišta i Akademije?

Nakon donesene odluke Žalbenog stegovnog povjerenstva, dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Helena Sablić Tomić, sazvala je sastanak Odsjeka za kazališnu umjetnost na koji su bili pozvani svi studenti i profesori istog. Sastanak je otvorila dekanica, a predvodili su ga još predsjednik Stegovnog povjerenstva izv. prof. dr. sc. Ivica Šola, prodekan za nastavu i studente izv. prof. dr. sc. Borko Baraban i tajnik Akademije [Doktorske škole] Antun Emert. Uprava je studente uputila u proces koji se odvio nakon što je doc. art. Domagoj Mrkonjić bio optužen za neprimjereno ponašanje. Objasnili su kako se prvo sastalo Etičko povjerenstvo koje je zaključilo da je došlo do povrede etičkog kodeksa te se potom sastalo Stegovno povjerenstvo koje je nakon devetosatnog saslušanja svjedoka donijelo jednoglasnu odluku koja je podrazumijevala prijedlog otkaza ugovora o radu Domagoju Mrkonjiću.

Uprava je bila otvorena za pitanja studenata pa su i dobili jedno vezano uz slučaj Roberta Raponje – hoće li se dotični vratiti na nastavu. Dekanica je na to odgovorila da u slučaju Raponje nema zakonske smetnje koja bi to spriječila. Osim toga, izv. prof. dr. sc. Šola uputio je studente da se ubuduće, ako dožive fizičko nasilje, obrate policiji. Nakon sastanka poslan je upit Žalbenom stegovnom povjerenstvu sa zamolbom za uvid u Odluku Žalbenog stegovnog povjerenstva i sastanak njegovih članova sa svim studentima Odsjeka. Studentima nije bio omogućen uvid u Odluku niti su dobili odgovor na upit o zajedničkom sastanku.

Osim toga, održani su sastanci studenata s dekanicom i rektorom. Sastanak s dekanicom i prodekanima Akademije, o kojem ćemo moći reći više tek kada dekanica potpiše zapisnik sastanka, održao se 24. siječnja. Isto vrijedi i za sastanak s rektorom koji se održao 27. siječnja, dan prije prosvjeda, nakon što su studenti u 7:48 sati dobili e-mail iz ureda rektora u kojem ih se pozvalo na sastanak istog dana u razdoblju između 9 i 12 sati.

Jesu li se članovi_ce Uprave oglasili povodom održanog prosvjeda? 

Studenti inicijative su, nakon najave prosvjeda, a prije njegovog održavanja, bili na zasebnim sastancima s dekanicom i rektorom. Ni na jednom sastanku nije se spominjao prosvjed, no dekanica je za Glas Slavonije dala izjavu: “Stava sam da se stvari ne rješavaju na ulici jer je sve poduzeto.” Trenutno smo u iščekivanju zajedničkog sastanka studenata s dekanicom i rektorom. Osim toga, nakon prosvjeda nitko se iz nadležnih institucija nije oglasio u vezi naših zahtjeva te se ponašaju kao da ih nikada nismo ni postavili. Iz takve nedostatne komunikacije zaključujemo da se ne shvaća ozbiljno ni nas ni nepravilnosti na koje ukazujemo.

Jeste li dobili podršku profesora i/ili nenastavnog osoblja sa Sveučilišta ili Akademije?

Profesori su se službeno oglasili 27. siječnja sastavivši izjavu u kojoj navode da čvrsto stoje uz studente u borbi protiv bilo kakvog oblika nedoličnog ponašanja. U cijelom procesu profesori su studentima pružali neizmjernu psihološku podršku, pogotovo u trenucima svjedočenja. Želimo naglasiti da se njihova podrška nije pojavila tek od početka navedenog događaja, već se studentima jasno daje do znanja, od trenutka upisa studija, da su im profesori na raspolaganju u vezi bilo kakvih poteškoća te da im se mogu obratiti ako trebaju pomoć. U nastavku se nalazi poruka podrške koju su profesori poslali inicijativi AUKOS Progovara.

Možemo li očekivati nove akcije i na koje se načine studenti_ce drugih sveučilišta mogu priključiti i iskazati vam podršku?

O nastavku akcija bit ćete naknadno obaviješteni. One ovise o daljnjim odlukama uprave Akademije i Sveučilišta. Ukoliko se u određenom razdoblju studentski zahtjevi navedeni u Javnom pismu ne ispune, studenti će poduzeti daljnje mjere kako bi sebi i nadolazećim generacijama osigurali studiranje bez nasilja. U slučaju da se prosvjedi nastave, pozivamo studentice i studente svih fakulteta da nam se pridruže. Kako smo već više puta objasnili, ovo nije problem isključivo našeg odsjeka, ovo je problem cijelog sveučilišnog sustava koji omogućuje profesorima da bez posljedica šamaraju studente i nedolično se ponašaju. Zahvaljujemo svima koji su dosad podržali Inicijativu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mrkonjić je optužen za nasilno i neprimjereno ponašanje prema studentima putem neanonimne prijave u kojoj se navodi niz situacija u “kojima je Mrkonjić bio pod utjecajem alkohola ili opojnih sredstava, a detaljno se opisuju i scene omalovažavanja, vrijeđanja, prijetnji te fizičkog nasilja nad studentima”, navode studenti_ce okupljeni_e u inicijativu AUKOS Progovara u tekstu za Telegram.hr. Nakon podnesene prijave, studenti_ce su, zbog sveučilišnog pravilnika, morali_e prisustvovati suđenju zajedno s osuđenim, koji im je upadao u riječ i protivio se njihovim izjavama, prenosi Telegramova novinarka Dora Kršul. 

U iščekivanju presude Stegovnog suda koji je propisanom procedurom utvrdio odgovornost docenta, Mrkonjić usmeno daje otkaz koji kasnije povlači. Stegovno povjerenstvo potom reagira predlažući otkaz kao stegovnu mjeru, a Mrkonjić na tu odluku prilaže žalbu koja se 11. siječnja 2025. uvažava. “Žalbeno vijeće argumentira da prvobitno Stegovno povjerenstvo nije u obzir uzelo rezultate anonimnih studentskih anketa; da teži nedostaci i propusti ‘nisu utjecali na studente u tolikoj mjeri’; da je navedeni profesor bio pod osobitim stresom te da su zaključci o prijetnjama i optužbama za nuđenje droga ‘pogrešno, odnosno preuranjeno doneseni’”, navode studenti AUKOS-a u priopćenju.

Studenti_ce Odsjeka za kazališnu umjetnost i inicijativa AUKOS Progovara, potaknuti ovim razvojem događaja organiziraju prosvjednu akciju koja će se održati 28. siječnja u 11 sati na Trgu Svetog Trojstva. Inicijativa studenata_ica se obraća Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera, upravi AUKOS-a i rektoratu Sveučilišta putem otvorenog pisma. U njemu upozoravaju na sličnu situaciju koja se odvila na Akademiji s profesorom Robertom Raponjom, također optuženim za zlostavljanje studenata.

Studenti_ce zahtijevaju: “javno očitovanje o navedenim događajima te zauzimanje stava o kršenju etičkih kodeksa i nasilju na Sveučilištu, javno obrazloženje odluke Žalbenog stegovnog povjerenstva akademije, promjenu Stegovnog pravilnika i postupka na razini Sveučilišta, sprječavanje dolaska spomenutih profesora (koji trenutno ne održavaju nastavu) na nastavu u budućnosti te uvođenje semestralnog sastanka studenata i profesora na temu međuljudskih odnosa na Akademiji”.

Studentskom prosvjedu u Osijeku podršku su dali studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Umjetničke akademije u Splitu i Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.¹

Problematizirajući sustav koji podržava nasilje nad studentima, predstavnici_e zagrebačke inicijative Škandal (ADU) u priopćenju ističu prijeko potrebnu solidarizaciju studenata u borbi protiv nepravednih hijerarhijskih struktura koje nastavljaju štititi zlostavljače. Uzimajući u obzir uvodno naznačeni lokalni kontekst koji je završen udaljavanjem profesora Prohića, odnosno zabranom predavanja, no ne i otkazom, inicijativa Škandal dodatno potiče studente_ice da se priključe, a institucije na odgovornost.

“Upisali smo Akademiju kako bismo se obrazovali i kreativno izražavali u sigurnom okruženju. Apeliramo na upravu naše Akademije i sveučilišta da nam isto i omoguće. Smatramo promjenu nužnom kako bi Akademija bila dostojanstveno, sigurno, potentno i kvalitetno mjesto studiranja. Smatramo nedopustivim da ostatku profesora, koji nam upravo to i omogućuju, ugledu sustavno štete zaštićeni pojedinci. Pozivamo vas na promjenu! Sada ste vi na redu, usudite se progovoriti”, zaključuje inicijativa AUKOS Progovara.

1. Izvorna verzija teksta sadržavala je informaciju da je podršku studentskom prosvjedu u Osijeku dala zagrebačka inicijativa Škandal. Radi cjelovitosti, tekst je 28. siječnja dopunjen informacijom o podršci studenata i studentica Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci te Umjetničke akademije u Splitu. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Osim lokalnih, predstavljene su i produkcije drugih akademija, poput Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Muzičke akademije u Puli, Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Umjetničke akademije u Splitu.

Tim povodom razgovarali smo sa studenticama Paulinom Marijom Vukojom, Tamarom Biskupović, Helenom Gazdek, Lunom Fuchs, Danijelom Grezom i profesoricom Tanjom Lacko.

U žurbi ilegalno parkiramo blizu Kulturnog centra Travno i hitrim korakom ulazimo u dvoranu u 20:10, s grižnjom savjesti kašnjenja na predstavu, ne znajući da zapravo stižemo na vrijeme dodjele nagrada ovogodišnjeg PIF-a (Međunarodnog festivala kazališta lutaka). Nakon simpatične dvadesetominutne dodjele i očite dominacije predstave Šapat duše Tamare Kučinović u izvedbi članova ansambla HNK Varaždin u polju nagrada za naj_______, na red je stigla ispitna produkcija 3. godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Ništa nije večno sem Brene. I ostalo je povijest. Ona jugoslavenska.

Nagovještaj atmosfere nadolazeće predstave bio je jasan za vrijeme same podjele nagrada, koja se održala na pozornici s već postavljenom scenografijom. Dok je voditeljica čitala imena dobitnika imala sam napeti staring competition sa slikom Josipa Broza Tita, koja je stajala iznad mikroprikaza sobe na koju mi sliči veći dio zagrebačkih stanova u najmu. Na scenu ispod Titove slike dolaze Maša (Tea Mandarić) i Olga (Lora Kovač), sestre oprečnih iskustava u prošlom sistemu – Maša je titoljupka i jugoslavenska poslušnica, dok je Olga prkosna propitkivačica i vjernica iza zatvorenih vrata. Njihovom društveno-političkom ping-pongu prepiranja kao dodatan reket dolazi treća sestra Irina (Ana Ilakovac), gastarbajterica s poklonima, pokojim njemačkim izrazom u govoru i nadom u bolje negdje drugdje.

Tri sestre, tri potencijalne sudbine u svakom nam sistemu, i tri odabira: ostati i prihvatiti situaciju, ostati i buniti se protiv situacije ili potražiti sreću drugdje? Jasno je da je pitanje postavljeno čitatelju/gledatelju u sadašnjosti, čemu su u predstavi par puta odlično doskočili i upalili svjetla uz britak pogled postave u publiku. Jasno sugestivno bez nepotrebnog objašnjavanja i banaliziranja, dovoljno kratko za nasmijati se i shvatiti poantu, i nastaviti dalje uz hitro vraćanje na priču. Predstava započinje raspravom o cenzuri, lajtmotivom Jugoslavije – Maša i Olga razgovaraju o slučaju filmskog redatelja Lazara Stojanovića čiji je diplomski film Plastični Isus (1971.) zabranjen, a on sam osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Plastični Isus domišljato je iskorišten motiv, osim u kontekstu rasprava o cenzuri, nalazi se i među poklonima ausländerke Irine, a apsurd ovog blagoslova s Hrelića dolazi do vrhunca kada ga Asja (Asja Vidović), Mašina kći “drukčija od drugih”, stavlja na glavu u hipnotizirajućoj plesnoj sceni.

Dvije sestre nakratko pomiruje balkanska heroina Lepa Brena, upriličena u lutku kojom vješto i uigrano barataju Ivan Dragičević, Matej Žerjav, Rafael Anočić i Stjepan Bešlić. Travnom se ori Miki, Mićo, a na pameti mi misao Shvaćaju li ovi Španjolci koji nisu nakon podjele nagrada izašli iz dvorane o kakvoj je glazbeno-društvenoj veličini riječ? dok slušaju Joj, joj, Miki, Miki joj, sve bih dušo dala, kad bi bio moj. Sigurna sam da su osjetili barem tračak naivne balkanske nade u iskreno zajedništvo za vrijeme scene u kojoj lutka Brena izvodi Jugoslovenku, pjesmu na koju mi se oči napune suzama, ne jer sam jugonostalgičarka (rođena sam 1996., pobogu), već zbog razočaranosti u jeftine pokušaje prodavanja ideje zajedništva koje pijemo kao čašicu otrova uz jutarnju prijatnu kaficu.

Lepa lutka me u spomenutim scenama iznimno zabavlja i zadivljuje, ali mi se grlo steže u sceni u kojoj lutka više nije bezvremenska glazbena ikona, već protusistemski novinar za kojeg je zakukuljeno rečeno da se bacio kroz prozor. Napeta scena fizičkog nasilja u kojoj su jedini akteri lutka novinara, neidentificirani muškarac i lampa, ostavlja gorak okus u ustima i dozu straha za sve one hrabrije i buntovnije, u kojem god sistemu bili. 

Nakon četrdesetak minuta u kojima je Tito gravitacijsko polje svih zbivanja, i predstavi i njemu dolazi kraj. Tito umire, Maša očajava, Olga ojačava i svi prisutni skupljaju se na hrpicu dok slušaju već poznati audiozapis objave smrti iz 1980. Slušamo Duge noge, Brena lutka poprima Brena realnu veličinu lutkara Stjepana Bešlića koji u visokim štiklama izvodi zvijezdu, a zatim mirno sjeda pored sestara. Na pozornici ogoljeni glumci-lutkari pitaju i sebe i nas kada je to uistinu bilo bolje ili je to vrijeme sada ili je bilo ili nas možda čeka, neopterećeni teretom govora o vremenima u kojima nisu živjeli jer nekako iskreno daju do znanja da ne znaju, jer kako bi znali? Neizostavan motiv slobode dolazi ponovno na red u ovom obraćanju, u momentu u kojemu Stjepan Brena s prekriženim nogama u štiklama nestašno prokomentira manjak queer slobode u Jugoslaviji, što sam shvatila kao kratak obračun s pojavom jugonostalgije u mlađoj queer populaciji. Naši junaci ne daju odgovor na pitanje kad je bilo bolje niti se kroz predstavu trude ponuditi odgovor, već nam daju na pladnju perspektive i svoja proučavanja uz vraški dobru zabavu.

Skladan tim talentiranih glumaca i lutkara, pitak i duhovit tekst Ivana Dragičevića i nepretenciozno hvatanje u koštac s teškom ukorijenjenom povijesno-društvenom temom omogućili su mi da pogledam jedan od najboljih studentskih ispita u dosadašnjem životu, za koji mi je čak neobično i pomalo bizarno reći da je “studentski ispit” jer mi izlazi iz konvencionalnih i već ustaljenih okvira ispita. Nadam se da će zagrebačka publika ponovno uskoro imati priliku pogledati Ništa nije večno sem Brene, uz dodatnu nadu da će toga puta u publici biti i njihovi zagrebački glumački kolege.

Leo Pavlović student je diplomskog studija vizualne umjetnosti s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a uz njega dobitnica natječaja za pisanje popratnog teksta izložbe je Ljubica Bilić, studentica Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu.

Iz teksta Ljubice Bilić doznajemo kako “radovi Ornamentalni kontinuum i Svinje povezuju vizualni aspekt kao neodvojiv vid umjetnosti s onim očitovanim u tradicijskoj baštini Slavonije. Pavlović, rodom iz Novske u Slavoniji, inspirirao se izravnim dodirom s narodnim nošnjama, folklorom, plesom, glazbom i selom te ih utkao u okvire svoje poetike”.

Izložba će biti otvorena do 2. veljače, radnim danom od ponedjeljka do petka od 10 do 13 i od 17 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Ulaz je slobodan.

Srđana Maksimović predstavit će svoj diplomski rad pod nazivom Redukcije konstrukcije, a Ana Marguš predstavit će radove iz ciklusa Sekvence trenutka.

Iz izjave Srđane Maksimović: “Ideja koja me vodila na putu prema realizaciji diplomskog rada rodila se iz osobnog oduševljenja prema građevinama koje me pratilo još od malih nogu; neobičnosti i kolosalnosti arhitekture, impozantnosti njihovog prisustva, ali i dihotomije toga sa funkcionalnosti koja proizlazi iz svrhe pružanja utočišta. Skice i rad prikazuju privremenu konstrukciju (arhitekturu, zgradu ili arhitektonski element) koji neprestano iznova uspostavlja slobodan domišljaj, što se ne zasniva na pravilima produktivne kao i neproduktivne imaginacije. U radu konstruiram i reduciram arhitekturu na papiru, medijapanu, zidu.. Pomoću linija oblikujem slobodan nacrt jer ga postojeći sustav ili stroga pravila unaprijed ne utvrđuju. Konstrukcije se sastoje od nepovezanih preklapajućih linija, ne čine se kao da prenose nikakvu stvarnu zgradu ili strukturu već samo nagovještaju građevne elemente ili blokove te niz virtualnih lažnih zgrada. Radovi trebaju biti nesavršeni kao što u stvarnosti ništa nije savršeno te u njima iznova konstruiram usprkos novim problemima. Eksperimentiram s onim što bi se tek moglo dogoditi u stvarnosti, a događa se u mojoj imaginaciji, istraživanje onoga što u svom misaonom svijetu mogu promišljati u određenom trenutku i na određenom mjestu, vidjeti ili napraviti u svojim vizijama ili postupcima – vježba gradnje novih misaonih prostora.”

Iz teksta Antonije Mihovilović o Sekvencama trenutka: “Sve počinje iz nule. Golo i hladno. Na podu.
Boja. Pijesak. Šećer. Boja. Grebanje. Struganje. Bijelo, pa crno. Trenutak podizanja, promatranja, pa iznova. Grebanje. Premazivanje. Bojanje. Skoro pa ritualno umjetnica Ana Marguš opisuje svoj pristup radu. Bez koncepta, započinje proces čišćenja. Čišćenje same sebe od podražaja i emocija, prenoseći iste na ogoljenu pozadinu naglim, kratkim i eksplozivnim pokretima. Kako čisti sebe, tako čisti i rad. Dominantne crne i bijele plohe oživljava unoseći u njih teksturu, rezajući i urezivajući tragove u mokre nanose boja i medija. Ovime umjetnica unosi jačinu koja je napeta i u jukstapoziciji opuštajuće okoline. Sat. Dva. Tri. Dan. Rad je gotov, ali nije savršen. Još uvijek se može doraditi, ali to označava rođenje novog. Boja. Pijesak. Šećer. Boja. Grebanje. Struganje. Bijelo, pa crno. Trenutak podizanja, promatranja, pa iznova.
Grebanje. Premazivanje. Bojanje. Ciklus Sekvence trenutka čine dva diptiha GYM (160 x 240 cm) i Sfere linija (220 x 260 cm) kao i monumentalna Energija crne (280 x 180 cm) koja predstavlja i svojevrsnu poveznicu, jednu sekvencu trenutka cjeline. gDetalji nisu važni, važna je cjelina. Ne treba biti lijepo, već istinito. Rad je tu zbog rada!”

Iz najave: “Sutra to možeš biti ti / Tomorrowitcouldbeyou autorski je projekt studenata 1. godine Diplomskog studija Glume nastao u sklopu kolegija Majstorska radionica glume 2: glumac pred dramskim tekstom. Maloljetničko nasilje događa se upravo sada. Dok čitate ovaj tekst, dok gledate ovu predstavu. Upravo u ovom trenutku jedan dječak dobiva udarac u trbuh, jedna djevojčica prima udarac u glavu. Upravo u ovom trenutku jednog dječaka ismijavaju, a drugog izruguju, jednu djevojčicu odmjeravaju, a o drugoj šire laži. Upravo u ovom trenutku, negdje u bespuću interneta jedan dječak čita ružni komentar o sebi, jedna djevojčica pokušava izbrisati video koji kruži bez njene dozvole. Maloljetničko nasilje prisutnije je i okrutnije nego ikad, a njegove su posljedice dugotrajne i razorne, nepovratno mijenjaju živote svih uključenih i ostavljaju nas tako bespomoćnima.

Priča ove predstave događa se u jednom neimenovanom gradu koji bi mogao biti bilo koji grad na svijetu, ali mogao bi biti i grad u kojem živimo. Jedna maloljetnica je pretučena, dvije maloljetnice su privedene, snimka nasilja objavljena je na društvenim mrežama, policija pokušava saznati što se dogodilo, svjedoci pokušavaju naći razloge zašto nisu reagirali, stručnjaci traže uzroke, razbacuju se statistikama i nadmeću analizama, doktori pokušavaju spasiti jedan život, roditelji se pokušavaju opravdati , a javnost se pita: Tko je kriv? Društvo? Škola? Sustav? Roditelji? Mediji? Političari? Društvene mreže? Kompjuterske igrice? Lažni heroji? Krivi autoriteti? Nedostatak empatije? Kaos svakodnevice? Ili nešto sasvim drugo, nešto neimenovano, nešto zlokobno što se nalazi u svima nama? I iako na ta pitanja ne znamo odgovore, želimo o njima razgovarati, ovdje i sada, ovom predstavom, jer želimo hodati ulicama na kojima se to ne događa, plesati na tulumima na kojima se to ne događa, ići u škole u kojima se to ne događa i zapravo, raditi predstave u kojima se to ne događa.”

Iz najave:”‘Čovjek radi da bi zaslužio dokolicu, a dokolica ima samo jedan smisao: da se izađe iz rada. Pakleni krug.'” Ovim citatom francuski teoretičar Henry Lefebvre započeo je dekonstrukciju svakodnevice kao osobnog i kolektivnog fenomena. Ona je svo ono nedefinirano vrijeme koje nam prolazi u isto tako nedefiniranim radnjama. A kako izgleda najnormalniji od svih dana? Koji proživljavamo svaki dan, uvijek iznova… od kojeg nema bijega. Ova predstava prikazuje isječak iz mizerije radnog dana neimenovanog protagonista koji pokušava zadržati prisebnost u vrtlogu svakodnevice, ali čija se nejaka ličnost drobi pod pritiskom te polako gubi svaki dodir sa stvarnim svijetom.”

Predstava je nastala kao završna diplomska predstava na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku pod mentorstvom redatelja Jasmina Novljakovića.