Radionicu će voditi Josipa Lulić, trenerica kazališta potlačenih s gotovo tri desetljeća iskustva. Novinsko kazalište je jedna od prvih metoda koju je Augusto Boal razvio u svojem radu. To je jedna od središnjih tehnika kazališta potlačenih koja kreće od teksta, ali ne klasičnog dramskog, već od teksta iz neposrednog medijskog okruženja: to moze biti novinski članak, reklama ili riječi hit pjesme, a u današnje vrijeme i razne druge vrste medijskog sadržaja.

Ove sadržaje u novinskom kazalištu istražuju se putem kazališnih metoda, kako bismo ih analizirali i u njima prepoznali te transformirali sve što je napisano između redaka, a što utječe na naše živote. Na radionici će polaznici_e imati priliku upoznati se s 12 osnovnih tehnika novinskog kazališta i primjerima njihove primjene, a zatim ih i same_i isprobati. Prijave za sudjelovanje se vrše e-mailom na vesna.ivezic9@gmail.com.

Sudjelovanje se ne naplaćuje, ali je moguće donirati Centru, a preporučena donacija iznosi 5 do 15 eura.

Radionica je zamišljena s ciljem da kolektiv polaznika “međusobno reflektira doživljene i/ili percipirane kontekste koji približavaju stvarnost društvenim i rodnim dinamikama u tom polju. Sagledat ćemo mogućnosti za konstruiranje drugačijih perspektiva, verbaliziranje pozicija koje njegujemo tijekom produkcija, dodatno povlačeći paralelu između nezavisne i institucionalne scene”, stoji u najavnom tekstu.

Dino Čupevski je producent u umjetnosti, istraživač i direktor Atriuma (organizacije za umjetničko istraživanje i produkciju sa sjedištem u Skoplju), s više od devet godina iskustva u nevladinom sektoru, međunarodnim organizacijama, kao i u području umjetnosti i kulture.

Sudjelovanje je besplatno uz obaveznu prijavu putem obrasca, a više informacije pronađite ovdje.

Legislativno kazalište jedna je od tehnika iz arsenala kazališta potlačenih, intrigantna i inovativna tehnika teatarske izvedbe koja vuče korijene iz participativnog teatra. Riječ je o kazalištu s jasnom političkom svrhom: poticanje dijaloga i promišljanja o društvenim, političkim i zakonodavnim problemima odozdo, na inkluzivan i participativan način, koji omogućuje sudjelovanje osobama kojih se legislatura direktno tiče. Augusto Boal, brazilski dramaturg i redatelj, razvio  je ovu metodu u drugoj polovini 20. stoljeća s ciljem da temeljitije angažira publiku i potakne ih da razmisle o zakonima i političkim pitanjima koji utječu na njihov svakodnevni život. 

Osnovna zamisao legislativnog kazališta jest ta da se kroz interaktivnu izvedbu publici omogući da preispita postojeće zakone, da promišlja o njihovoj pravičnosti, pa čak i da predloži nove zakonske mjere i o njima raspravlja. U samoj izvedbi, glumci se pojavljuju u ulogama koje ilustriraju situacije povezane s konkretnim društvenim pitanjima, dok publika ima priliku intervenirati, pokušati utjecati na ishode situacija i predlagati zakonodavne promjene kako bi riješila probleme prikazane na sceni. Ova interakcija između publike i izvođača stvara prostor za kritičko razmišljanje o postojećim zakonima te potiče građane da preuzmu aktivnu ulogu u  oblikovanju društva. U okviru projekta Kazališni jezik, tema koju su polaznici radionica (23 osobe migrantskog porijekla) donijeli iz svojih življenih iskustava pokazuje kako su rasizam, ksenofobija i islamofobija duboko ukorijenjeni kako u svakodnevnim interakcijama, tako i u zakonskim okvirima.

Prijedlozi do kojih se došlo u okviru izvedbi legislativnog kazališta obuhvaćaju područja zaposlenja, zdravstva, informiranja, stanovanja i integracije i uključuju: produženje radnih i boravišnih dozvola, prekvalifikacijske tečajeve za tražitelje azila, besplatnu pravnu pomoć iz domene radnog prava, pristup zdravstvenoj skrbi, osnivanje besplatne ambulante, informacije na više jezika u javnim službama, osnivanje ureda za informiranje, izgradnju društvenih stanova, kontroliranu najamninu, suzbijanje diskriminacije u procesu najma, podizanje svijesti o problemima i prednostima multikulturalnog društva te uključivanje stranaca u politički život zajednice. Sve ove mjere imaju za cilj osigurati dostojanstvenu egzistenciju svima, bez obzira na administrativni status.

“Integraciju razumijemo kao višesmjerni proces višestruke transformacije zajednica u dinamičnom višekulturnom društvu. Kako bi osigurali uvjete za integraciju važno je razumjeti strukturne nejednakosti i osigurati dostojanstvenu egzistenciju svima, bez obzira na administrativni status”, napomenuto je u Otvorenom pismu čiji čitav sadržaj možete pronaći ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstava je kroz konkretne životne situacije pokušala ukazati na diskriminaciju koju novi stanovnici Zagreba često proživljavaju – poput uskraćivanja zdravstvenih usluga zbog nedostatka potrebne (a stranim državljanima većma nedostupne) dokumentacije, stihijskog podizanja cijena proizvoda na tržnici te isključivosti u iznajmljivanju stanova. Ovakva socijalno angažirana tematika nedvojbeno je važan dio legislativnog teatra (tipa interaktivnog kazališta usredotočenog na poticanje razmišljanja o sustavu u kojemu živimo, kao i načina njegova poboljšanja), no moment u kojemu on zaista počinje izlaziti iz okvira klasičnog kazališnog formata počinje tek nakon završetka uvježbanog glumačkog nastupa. Tada se težište prebacuje na publiku i kroz jednostavno pitanje o pitanju – doslovce, pitanje o tome koje se uopće pitanje izvedbom htjelo postaviti – ona postaje ne samo aktivni sudionik predstave, već i sustvaratelj njezina značenja i poruke.

U naglasku na učešću gledatelja ogleda se temeljna odrednica Kazališta potlačenih, kojemu je legislativni teatar jedna od metoda. Kazalište potlačenih razvio je brazilski glumac, redatelj i kazališni pedagog Augusto Boal, vođen idejom demokratizacije čitavog kazališnog iskustva. Kako i samo ime nagoviješta, ovaj vid dramskog stvaralaštva orijentiran je na osnaživanje potlačenih skupina te poticanje dijaloga, što ga pozicionira na čvorište umjetnosti i aktivizma. Moglo bi se reći da se njegovi ciljevi granaju na dva različita kolosijeka: institucionalni i kulturni, odnosno društveno-politički i individualni. To se najviše razabire upravo u legislativnom tipu, ali i u jednom drugom, možda i poznatijem obliku – forum kazalištu.

Forum kazalište služi se standardiziranom dramaturgijom kako bi prikazalo odnos između protagonista i antagonista, koji kulminira sukobom i okončava porazom protagonista. Predstava I’m not racist, but… izvjestan je hibrid ovih dviju tehnika, zbog čega joj je krajnji zadatak postizanje strukturnih promjena, odnosno izgradnja pravednijeg društva posredstvom institucija. Međutim, kao i u svakoj drugoj angažiranoj umjetnosti, ova poruka potpuno bi se izgubila kada ne bi bilo onih koji je primaju, i kroz to primanje uče primjenjivati. Publika se ovakvim interaktivnim izvedbama izvlači iz sigurne, receptivne, pasivne anonimnosti i poziva da promisli o prikazanom problemu, isproba uloge protagonista i ostalih sudionika te istraži drukčije moguće rasplete situacije.

Na subotnjoj izvedbi jedan je posjetitelj podijelio kako ga je, kada je na vlastitoj koži doživio rasnu netrpeljivost, najviše razočarala šutnja njegovih prijatelja i okolnih svjedoka. Zatim je uprizorena forum-scena iz prethodno priređenog repertoara gdje djevojka (protagonistica) propušta autobus jer vozačica (antagonistica) nije voljna komunicirati ni na kojem drugom jeziku doli hrvatskom. Spomenuti gledatelj stupa na pozornicu i posreduje između djevojke i vozačice kako bi pomogao djevojci, u čemu naposljetku uspijeva i djevojka se ukrcava na autobus. Intervencija publike pokazuje se stoga kao dvostruki podvig: promatrač samim podizanjem glasa prestaje biti neutralan, a upriličavanjem tritagonista na pozornici preobražava se iz statičnog podržavatelja nepravde u njezinog aktivnog suzbijatelja. Dakle, uloge protagonista, antagonista i tritagonista vrlo su elastične. Uzmimo primjer vozačice autobusa: nakon smirivanja sukoba ona odmahuje rukom i govori kako samo želi raditi svoj posao. Tim potezom svlači odijelo antagonista i otpravlja samu sebe u sferu bezlične privatnosti. No, upravo je taj partikularan poriv ponovno vraća na stanovište antagonista – stanovište nemara za druge. 

Prepoznavanje ovih smjena u suštini je ipak društveno pitanje. Tendencija k animozitetu nije egalitarno raspoređena, i potaknuta tek trenutkom i raspoloženjem, već proistječe iz sistemske neravnopravnosti. Kuringa (istovremeno i facilitatorica i moderatorica) Josipa Lulić, inače povjesničarka umjetnosti i voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ, naglašava da živimo u sustavu koji potiče rasizam, pa se može zaključiti da za mijenjanje toga sustava moramo u istom potezu mijenjati i sebe i sustav – i tu se spajaju institucionalno, društveno-političko i kulturno, individualno. Strukturne promjene u demokratskom društvu počivaju na edukaciji i participaciji, te na osvještavanju važnosti tritagonista. Tako su prije početka predstave posjetitelji opskrbljeni olovkama i papirima, kako bi se iznađeni prijedlozi mogli zapisati i naknadno povezati u jedinstven dokument, koji će se potom slati i gradskim i državnim vlastima.

Jedan od prvih zahtjeva na popisu svakako će biti organizacija tečajeva jezika, objašnjava Josipa Lulić. Potreba za učenjem hrvatskog većini je sudionika i bila glavna motivacija da se pridruže radionicama kazališta. Takvo što ne čudi, jer je sama predstava dio projekta Kazališni jezik, kojega provodi Centar za kazalište potlačenih POKAZ. Projektom se kroz kontinuirane kazališne radionice nastoji pomoći strancima da usvoje jezik i rade na vlastitom protunarativu prevladavajućem diskursu. Nesrazmjerna podjela resursa (zdravstvene skrbi, krova nad glavom, jednake cijene hrane, znanja) na neki je način radikalizirana u nemogućnosti organiziranog učenja jezika, jer se time ignorira svojevrstan hendikep proizašao iz puke zatečenosti na novom prostoru, a svojstven je upravo strancima, i to napose onima u nezahvalnom društvenom položaju (kao što su, recimo, strani radnici u prekarnom zaposlenju). Budući da su integracijske politike u Hrvatskoj gotovo nepostojeće, zajedničko kreiranje konkretnih rješenja, još k tome u kreativnoj, umjetničkoj formi, ujedno je i inovativno i imperativno. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako se možda čini kako se u posljednje vrijeme institucionalni tretman rodno uvjetovanog nasilja, a time i nasilja u obitelji, ipak malo poboljšao, barem ako je suditi po javnim istupima i najavama nadležnih tijela, činjenicom ostaje kako živimo u duboko patrijarhalnom društvu koje i dalje štiti nasilnike i svaljuje krivnju na žrtve. U posljednjih nekoliko mjeseci (nažalost, tek pod pritiskom inicijative #SPASIME koja okuplja slavne osobe) predstavnici vlasti napokon su se sastali s udrugama koje se bave obiteljskim nasiljem te su osnovani županijski timovi za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Unatoč navedenim pozitivnim pomacima u praksi se za slučajeve obiteljskog nasilja i dalje izriču minorne kazne, sustav podrške žrtvama nedovoljan je i neadekvatan te se o obiteljskom nasilju, a pogotovo načinima njegove prevencije, ne govori dovoljno.

Sedam studentica ovogodišnjeg obrazovnog programa Centra za mirovne studije u suradnji s Centrom za kazalište potlačenih POKAZ odlučile su kao dio svog završnog rada pristupiti ovim problemima kroz okvir legislativnog kazališta. POKAZ je zagrebačka udruga aktivna u područjima različitih varijanti kazališta potlačenih, a uz studentice CMS-a u pripremi i izvedbi je sudjelovala jedna od njegovih voditeljica, dugogodišnja praktičarka kazališta potlačenih Josipa Lulić.

Legislativno kazalište podvrsta je kazališta potlačenih koje je razvio brazilski aktivist, redatelj i pedagog Augusto Boal, a srodna je njegovoj najraširenijoj varijanti forum kazališta. Baš poput forum kazališta, u ovom pedagoškom i radioničkom obliku sudionice/i izdvajaju specifičan društveni problem, vrstu nepravde ili tlačenja i oko njega razvijaju scenu koja prikazuje specifičnu situaciju potlačenosti. Problem nadalje razrađuju prizorima u kojima su naznačene uloge protagonista/kinje, potlačenih, tlačitelja i džokera/ice (osobe koja facilitira situaciju i moderira komunikaciju s publikom). Nakon što se tako osmišljena scena jednom odigra pred publikom, publika je pozvana sudjelovati, prepoznati problem i obratiti se izvođačicama/ima pitanjima i komentarima. Zatim slijedi ponovna izvedba scene u kojoj članice/ovi publike mogu same/i odigrati ulogu potlačene strane i pokušati pronaći načine promjene ishoda u okvirima konkretne nepravedne situacije. Pritom je specifičnost legislativnog kazališta potlačenih u tome što je fokus na pravnom sustavu koji omogućuje tlačenje, pa je publika usmjerena propitivati postojeću regulaciju i predlagati moguća poboljšanja legislativnog okvira te u tom smislu iznaći vrlo praktična i konkretna rješenja.

Grupa studentica Mirovnih studija izabrala je psihičko nasilje u obitelji kao polazišnu situaciju tlačenja koju su razradile u obliku predstave Tišina, izvedene 9. i 13. lipnja u prostorima Vestigiuma i Kuće ljudskih prava. Pritom su osmislile scenu u kojoj se žrtva psihičkog nasilja u obitelji obraća svim mogućim institucijama koje bi joj trebale pružiti pomoć – policiji, Centru za socijalni rad i civilnoj udruzi za zaštitu žena žrtava nasilja. Policija odbija goniti počinitelja (po službenoj dužnosti nije obvezna pokrenuti postupak na temelju prijave psihičkog nasilja jer se radi o prekršajnom, a ne kaznenom djelu), socijalna radnica proglašuje se nenadležnom, dok civilna udruga koja jedina pokazuje minimalnu razinu suosjećanja i razumijevanja razmjera problema nema nikakve ovlasti.

U opisanoj sceni i daljnjim intervencijama publike naglašene su neuralgične točke trenutnog institucionalnog i društvenog tretmana psihičkog nasilja u obitelji te su izdvojena neka od mjesta na kojima postojeći sustav podbacuje i doprinosi nasilju. Iako je nasilje u obitelji definirano posebnim Zakonom koji izrijekom spominje psihičko nasilje kao njegov oblik, a statistike pokazuju kako je fizičkom nasilju u velikoj većini slučajeva prethodilo psihičko, veliku prepreku predstavlja činjenica da se obiteljsko nasilje smatra oblikom prekršajnog, a ne kaznenog djela, za što zakoni predviđaju manje i prvenstveno novčane kazne. Kazneni zakon, doduše, nudi mogućnost ozbiljnijih zatvorskih kazni, no samo za nigdje jasno definirane “teže” prijestupe. Budući da sudska praksa teži blažim kaznama za obiteljske nasilnike, velika se većina obiteljskog nasilja u Hrvatskoj i dalje prekršajno tretira.

Činjenica da se psihičko nasilje ne smatra dovoljno ozbiljnim oblikom nasilja, direktno onemogućuje žrtvama pristup sigurnim kućama i skloništima za žene žrtve nasilja, kojih je ionako premalo – tek osamnaest u cijeloj državi. Uz to, nepostojanje kriznih centara pokazuje se kao ozbiljan nedostatak i opasan sustavni previd, kao i ozbiljna potkapacitiranost sustava socijalne skrbi i obrazovnog sustava čiji djelatnici/e najčešće prvi izvan obitelji imaju priliku zamijetiti nasilje (ukoliko se ono odvija u obitelji s djecom). 

Svi ovi institucionalni faktori doprinose stigmatizaciji žrtava i šutnji koja okružuje psihičko nasilje kao društveni fenomen. Uza sve navedeno, možda najvažniji zaključak suradnje studentica CMS-a i POKAZ-a jest taj da nasilje proizlazi iz zajednice i zajednica ga treba rješavati, a nužan preduvjet tomu upravo je razbijanje tišine koja ga okružuje.

Kazalište potlačenih, kao forma koja omogućuje siguran prostor za demokratičnu razmjenu znanja i može rezultirati praktičnim rješenjima, pokazuje se kao vrijedno oruđe za artikulaciju problema koji nisu dovoljno društveno osviješteni. Preostaje vidjeti koje su konkretni legislativni prijedlozi proizišli iz suigre publike i izvođačica dviju izvedbi predstave Tišina, a njihovu će prezentaciju studentice održati na završnom događanju Mirovnih studija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od 2008. godine MKFM mijenja oblik te se dijeli na dva podfestivala: Pulski forum i Ljetna plesna radionica. Pulski forum u potpunosti je posvećen ideji kazališta potlačenog, a ovogodišnje će izdanje biti održano od 20. do 28. lipnja u prostorima Istarskog narodnog kazališta (INK). Obuhvatit će radionice, predstave i prezentacije.

Kazalište potlačenih razvijao je tijekom posljednjih trideset godina brazilski redatelj Augusto Boal. Kod potlačenih ljudi odnosno svih onih kojima je potpuno ili djelomično oduzeto pravo na dijalog, ovaj sistem kazališnih vježbi, igara i tehnika ima za cilj razviti kazališni jezik kao osnovni ljudski jezik kojim mogu komunicirati s drugim društvenim subjektima i izraziti svoju volju i svoje želje. Samim time kazalište potlačenih potiče ljude na djelovanje, a zbog svoje dinamizirajuće prirode forum kazalište najraširenija je tehnika kazališta potlačenih.

Predstave koje će Pulski forum ugostiti ove godine jesu Pallapupas iz Barcelone, Divided We Fall iz Edinburgha, The Educator in Times of Crisis iz Bologne, Madalenas iz Berlina, Marte INK-a te Učimo zajedno, rastemo zajedno Hrvatskog centra za dramski odgoj. Također, bit će prikazan film Zelita Viana Augusto Boal i Kazalište potlačenog te predstavljeni Subversive festival, projekti FRATT (Fighting Racism Through Theatre) i TOgether, knjiga Birgit Fritz te Estetski dijalozi Bárbare Santos i Tilla Baumanna.

U kontekstu rada Augusta Boala, na Pulskom forumu ponajviše su zastupljene radionice. Tako se radionica Nevidljivo kazalište kao oruđe za poticanje debate u javnom prostoru temelji na Boalovoj teoriji i tehnici, obogaćenima analizom nekoliko ponajboljih primjera akcija Nevidljivog kazališta u Europi. Dio trodnevne radionice bit će i stvaranje jednostavne akcije, a voditelj je radionice Roberto Mazzini iz Zadruge Giolli, osnivača projekta FRATT.

Kako prikazati krizu kroz Kazalište potlačenog? Izvor ove krize navodno je činjenica da smo “živjeli iznad svojih mogućnosti”, da “nema novca” ili da “nam fali poduzetničkog duha”. Mnogi prikazi koji leže u temeljima zdravorazumskih narativa duboko su usađeni u svakome od nas. Ponekad su oni rezultat informiranog pristanka, ali često se temelje na vrsti simboličkoga nasilja kojega nismo svjesni. Učinkovitost tlačenja leži i u njegovoj netransparentnosti i nevidljivosti, a slika zbilje kakvu prikazuju tlačitelji često je i sama po sebi tlačenje. Na radionici koju vodi José Soeiro, portugalski sociolog, političar i praktičar, pokušat će se istražiti kako kazalištem otkriti prikrivene mehanizme koji leže u temeljima krize koji danas proživljavamo te kako može Kazalište potlačenog doprinijeti u razvoju oruđa za građane kako bi shvatili izvor dominacije i kako bi je se riješili.

TOgether moduli dio su procesa edukacije projekta TOgether, a otvorene su svima zainteresiranima. Sastoje se od teorijskih seminara koje će voditi Bárbara Santos, generalna koordinatorica Centra Kazališta potlačenog do 2008. godine. Pokrenula je Laboratorij Madalena – Kazalište potlačenih žena, inovativno estetsko iskustvo o specifičnoj potlačenosti koje doživljavaju žene. Umjetnička je voditeljica KURINGA-e i urednica brazilskog časopisa Metaxis.

Cjelokupan raspored ovogodišnjeg Pulskog foruma potražite ovdje.

INK / M.M.