Unatoč stilizaciji majke kao narcisoidne, megalomanske i nacionalističko-buržujske, svegutajuće zvijeri, njen lik prepoznat je i kao važna, pomno građena, moćna ženska pojava, koja se od kćeri Buge razlikuje bar utoliko što je aktivna, odlučna, politički subjektivirana (nedvojbeno “organska intelektualka” svoje klase).

“Zato smo – a i da ne potpadnemo sasvim Cesarčevoj polemičkoj poziciji – odlučili kontrastirati antipode: revolucionarnog aktivista, smjernog ideologa Augusta Cesarca i Zofku Kveder, zagovarateljicu jugoslavenskog meštrovićevskog nacionalizma, spisateljicu i sufražetkinju koja 1917. godine prva javno traži žensko pravo glasa (što je ostvareno tek 11. kolovoza 1945.)”, stoji u najavi novog Motora mijene koji se održava 17. siječnja u Booksi.

Literaturu potražite ovdje.

Roman Bjegunci, koji je Cesarec pisao kroz cijele dvadesete godine i napokon ga objavio 1933. (prvi nacrt romana potječe iz 1920.) , govori o emigrantima koji su od jugoslavenskog i mađarskog (Horthyjeva) režima pobjegli u Prag, glavni grad tadašnje demokratske republike Čehoslovačke. Roman iscrtava tableau u kojem se sukobljavaju različite političke pozicije čiji su predstavnici socijaldemokrati i komunistički revolucionari, buržujski političari, reformisti i mistici. Strukturiran je oko središnjeg sukoba između studentice Buge i njezine majke, licemjerne aktivistice zagrebačkog buržoaskog feminističkog pokreta (vjerojatno spisateljica Zofka Kveder). Sukob između majke i kćeri nadrasta, međutim, privatni horizont i odražava cijeli dijapazon sukobljenih političkih strana 1920-ih, kada buržoazija pokušava provesti moralnu i duhovnu reformu kojoj prkose mladi zagovaratelji revolucije. Ove druge, međutim, ne predstavlja toliko Buga sama koliko njezini poznanici, primjerice Nikola Višnjić, kojeg njezina majka optužuje da zagovara nasilje: “A radilo se o tom da je Višnjić dolazio sve više pod uticaj događaja u Rusiji, oktobra, Brestlitovska… I naročito ona brestlitovska logika je majku silno revoltirala, ona ju je smatrala samo zločinom”. Kao što majka optužuje Višnjića zbog priklanjanja revolucionarnom nasilju, tako Buljuz, koji nije samo zagovaratelj revolucije, nego i potpuni fanatik, optužuje Bugu za prazne fraze i defetizam: “Samo kultura, kultura, inkvizicija, inkvizicija, čovječnost, čovječnost… sve to, što smo već bezbroj puta čuli od različitih frazera… […] A onda kada se radi da se borbom dođe do čovječnosti, onda odbija tu borbu, kao uostalom i ti!”

Za razliku od Buge, koja pada žrtvom korumpirane ekonomije obitelji, njezin kolega sa studija, umjetnik Ilija Koren uspijeva se trgnuti iz estetskih “fantazija” i “snova” te tako doživljava političko “buđenje”: “A ja hoću da život i stvari gledam lice u lice, onako kakve su one u stvarnosti! I stvarno da učestvujem u životu i radim na izmjeni toga života, pa makar, kako rekoh, i uz žrtvu samoga sebe!” Nakon što prođe kroz tu transformaciju, on kao glavnu prepreku Buginoj političkoj subjektivizaciji ističe privatne brige. Slično kao i Višnjić, koji uzvikuje da je potrebno samo “znati se snaći i odlučiti, to je sve!”, Koren tvrdi da upravo bujanje privatnog života – čega je Bugina majka glavni nositelj – blokira političko ostvarenje: “Pa majka! Nema sumnje da je pojam majke nešto veliko, što nas još danas manje više sve intimno veže na jednu sferu osjećajnosti”. Međutim, mi smo “tim nesretniji, čim se više povlačimo u svoj privatni život, koncentriramo se u svoje intimnosti!”

Sken knjige dostupan je ovdje, a kopije vas čekaju u Booksi. Ako ćete sigurno doći i hoćete knjigu, javite se na mail ili na facebook događaj.