Piše: Marija Borovičkić

Izložba Doktor i ja Antuna Maračića u Atelieru Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti komunicira na najmanje dvije sadržajne razine: onoj vizualnoj, likovnoj i umjetničkoj koja izložbu uvjetno rečeno konvencionalizira, te na osobnoj, subjektivnoj i prijateljskoj, koja pomiče fokus s umjetničke produkcije na oblike koegzistencije komplementarnih senzibiliteta dvaju umjetnika. 

Radi se o svojevrsnoj ilustriranoj priči o dugogodišnjem poznanstvu Ivana Kožarića i Antuna Maračića, pri čemu potonji kao narator preuzima ulogu odabiranja i kreiranja perspektive i načina prezentacije fragmenta “zajedničkog”. Ovaj “jednosmjerni” potez i nije toliko iznenađujući imamo li na umu činjenicu da Ivan Kožarić “nosi” svoje impozantne godine nekom vrstom unutarnje vitalnosti koja se odražava u njegovom zdravlju i specifičnoj, dijelom i mladenačkoj, energiji, ali isključuje mogućnost jasne komunikacije i razgovora s ljudima. Drugim riječima, Ivan Kožarić kao 95-ogodišnji starac ovom je izložbom prikazan ujedno kao beskrajno inspirativna i poticajna umjetnička veličina te kao kolega i prijatelj kroz desetljeća druženja, pronalaženja i stvaranja zajedničkih životnih i umjetničkih momenata, uz svu labavost njegove trenutne istovremenosti prisutnosti i neprisutnosti.

Proslava njegova rođendana poslužila je kao ključni motivator za umjetničko-prijateljskim djelovanjem Antuna Maračića koji proslavu prepoznaje i opisuje kao vrstu “fenomena”, “mističnog impulsa” i neobično raširene potrebe. Radi se naime o činjenici da u posljednjih desetak godina rođendan Ivana Kožarića spontano slavi niz osoba s umjetničke scene, organizirajući brojne događaje, poput slavlja i izložbi. Utoliko izložba Doktor i ja ne samo da prati već gotovo tradicionalni niz proslava i obilježavanja njegova rođendana, već i apostrofira i osvještava činjenicu tog oblika spontane geste. 

U predgovoru izložbe autor naglašava: “Ljudi, kolege, i oni dakako kojima je blizak, koji su u stanju primiti njegove poruke, koji ga razumiju ili tek slute njegov značaj – zacijelo osjećaju da obilježavanjem tog dana, na intenzivniji, primjereniji, potrebniji način slave nešto više. Ne znam kako drukčije objasniti taj fenomen. Riskirajući patetiku i pretjerivanje, ne odolijevam, a da ne ustvrdim da je u svijesti bliskih suvremenika Kožarićev rođendan, na neki način, rođendan života i umjetnosti uopće!”.

Na sličan, njemu svojstven, način, Antun Maračić opisuje i niz drugih odnosa, koincidencija, događaja i životnih epizoda koje su se dogodile i razvile nekim oblikom sukreacije, nadopune ili dijeljenja. Brojni događaji su pritom dnevnički zabilježeni, fotografirani i materijalizirani isključivo njegovom rukom i inicijativom. Iako je razvidno da oba umjetnika vrlo često dijele slične senzibilitete, smisao za humor, specifične interese, interpretacije, mogućnosti zapažanja i kreiranja u domenama svakodnevice, bitno je primijetiti da upravo u detalju čestih prepoznavanja i načina bilježenja događaja i trenutaka od strane Antuna Maračića možemo naslutiti istovremenu različitost praksi dvaju umjetnika. 

Iako se radi o konceptualnom, multimedijalnom umjetniku širokog spektra interesa, Antuna Maračića prepoznajemo najčešće kroz fotografske radove i specifičan interes za prividnim banalnostima i koincidencijama svakodnevice koja je nerijetko opisana popratnim tekstovima ili pričama. Pritom upravo narativni segment nosi vrijednost za sebe i nadopunjuje snimljeni fotografski prizor u kojem je, prema riječima autora, fotografija tek “oblik kaptiranja organskog ready madea, dakle trenutka neke dinamičke konstelacije stvari i događaja”. Ključnim kontekstom i “uranjanjem” u specifično očište umjetnik vješto i elokventno raslojava pogled na niz višeznačnih opažajnih razina. Stoga Antun Maračić podjednako “vrijedi” i kao fotograf i kao narator – stvaratelj i prenositelj priče, majstor opažanja i artikuliranja trivijalnog.

I upravo trivijalnost i spontanost odnosa izgrađenog i podijeljenog s prijateljem koji je ujedno i jedan od naših najvećih živućih umjetnika, Antun Maračić sustavno bilježi, arhivira i na koncu prezentira javnosti u formi izmaknutog umjetničkog koncepta fragmenata životnih ispovijesti. Brojne sekvence zabilježene su na razne načine, vrlo često dnevnički i neplanski, u medijima kao što su: video, fotografija, crtež, kiparsko-instalacijski asamblaž ili rukom pisani tekst/ugovor/linija na papiriću.

Izložba je postavljena ispred Atelijera Kožarić kojeg je MSU otkupio i čije je autorstvo na prvi pogled neupitno. No imamo li na umu da je njegov idejni začetnik i kustos 1990-ih godina upravo Maračić, “posredovanost” ovog atelijera ujedno promatramo kao ključnu anticipaciju i začetak oblika suradnje koju Maračić sintetski artikulira desetljećima kasnije, u formi upravo ove izložbe. 

Jedan od radova na izložbi je Sretan / presretan / oduševljen iz 2008. godine koji prati priča na legendi. Autor opisuje svoj prvi susret s izjavama ispisanim olovkom na 3 papira A4 formata: Sretan sam da sam sretan. Presretan sam da sam sretan. Oduševljen sam da sam sretan. U tom se trenutku inicijalno Kožarićev autorski rad počinje preklapati s Maračićevim koji autora fotografira s natpisima i kasnije organizira akciju lijepljenja plakata/fotografija po gradu ispisujući na nekima od njih dodatno rukom personaliziranu i parafraziranu poruku: “Sretan ti / Presretan ti / Oduševljen ti rođendan, Doktore”.

Priča o Doktoru detaljno je opisana i “opravdana” u dugačkom uvodnom tekstu kojim autor pozicionira sebe naspram osobe kojom se bavi, na koju se referira i kojoj nešto posvećuje. Tako saznajemo da je oslovljavanje s Doktore dugotrajna i interna stvar dvaju prijatelja koja također ide u jednom smjeru a kojom Maračić sebi dopušta dozu humora i “viška familijarnosti” prema Kožariću, opravdavajući svoju potrebu tituliranja činjenicom poznavanja Kožarićeve “djetinje otvorenosti” i opuštenosti u komunikaciji čak i sa znatno mlađim kolegama.  Doktor pri tome obuhvaća čitav dijapazon odnosa dvaju prijatelja i kolega: onaj opušteni i zafrkantski, onaj koji se odnosi na nedvojbenost poštivanja, sklonosti i simpatije, i onaj koji definira kodirani i iskustveni jezik dviju osoba koje pristaju na vrstu socijalne i generacijske igre. 

Iako su bliski senzibilitetima, jasna različitost potpisa ovih autora uočljiva je i kroz forme njihova izražavanja i pisanja. Pri tome, kao što je navedeno, Kožarić svoj tekst reducira i sadržajno maksimizira, dok Maračić koristi narativnu i dužu opisnu metodu ispisivanja teksta i misli. Ako možemo povući paralelu i reći da kratka priča osvaja nokautom, a roman bodovima, svakako možemo pripisati Kožariću nokaut, a Maračiću bodove. 

Naslanjajući se na Kožarićeve kratke izjave slične aforistici i lakonskom izrazu koje u sebi objedinjuju činjenicu autorove lucidnosti, specifičnog humora i vitalnosti umjetničkog stvaralaštva, Maračić snima kratki video  na kojem Kožarić izjavljuje “Spor sam ali nedostižan!”, nakon čega oboje dijele trenutke iskrenog smijeha, ponavljanja i oduševljenja izgovorenim.

Treba napomenuti da svaki izloženi rad, osim priče koja opisuje vrijeme, uvjete, razlog i “vrijednost” eksponata ili bilješke sekvence života, nerijetko isprepliće ono životno i umjetničko do neprepoznatljivosti i u konačnici ne pretendira jasnom umjetničkom radu već prenošenju svojevrsne ideje i prakse zajedništva. Pri tome svaki prezentirani segment nosi dozu dubokog poštivanja, sklonosti i simpatije prema Kožariću, što Maračić na više mjesta apostrofira, stvarajući auru emocionalne, osobne, iskrene i ispovjedne izložbe koja zaobilazi patetiku i daje si oduška u prepoznatljivoj, kreativnoj i lucidnoj duhovitosti oba umjetnika. 

Snimke Kožarićeva pogleda (2009. – 2016.) bilježe primjerice oblak ili stablo platane koje je Kožarić tijekom zajedničke šetnje uočio, a Maračić za njega fotografirao. Pritom “za njega” ne predstavlja samo “posvetu njemu” već i oblik aktivnosti “umjesto njega”, imajući na umu činjenicu da umjetnik zbog starosti posljednjih godina ne bilježi fotoaparatom kao što je to radio prije. Utoliko Maračićeva gesta postaje aproprijacija i ekstenzija ali čini se i tiha nota sjećanja na nekadašnje zajedničke aktivnosti osobe i prijatelja koji i je i nije tu. I sam se autor u nekom trenutku pita: “Razmišljao sam poslije: on se ničega od tog našeg izleta neće sjećati (…) Znači da je ta investicija (…) bez šanse nekog oplođenja, kao crtanje na pijesku uz more, efemerija bez trajnosti (…) No tu se afirmira ideja trenutka kao vrijednosti…”. 

Možemo primijetiti da je na neki dirljiv način cijela ova izložba posvećena fascinaciji i udivljenju osobom kod koje kroz godine prepoznajemo različite oblike i intenzitete “prisutnosti” i sudjelovanja. Ponekad je samo svijest o trenutnom zadovoljstvu prijatelja dovoljan okidač za Maračićeva djelovanja koja osim bilježenja “prizivaju” i osjećaje melankolije polaganog nestajanja.

Međutim, ova izložba može otvarati i niz dilema i potencijalnih šumova u komunikaciji kao što je navedeno i u katalogu izložbe. Naime, Maračić ne bježi od pojmova “uzurpiranja”, “eksploatacije” ili “šlepanja na veličini”, kao elemenata koji mnogima mogu pasti u oko i predstavljati umjetnički i etički problem. Ono što u nekim radovima ostaje rubno i diskutabilno, svakako je latentna doza neke vrste nametljivosti i uzbuđenja u načinu komunikacije i ophođenja Maračića prema Kožariću, i ona zasigurno uvelike ovisi o dojmovima pojedinog promatrača. Kožarić na trenutke, pogotovo zadnjih godina, može djelovati kao vrsta zahvalne pasivne “kulise” i “medija” za djelovanje druge osobe i utoliko ostaje nejasno koliko on sudjeluje ili ne sudjeluje u radnji.  

S druge strane, jasna linija njihove specifične komunikacije, koju u selektiranom, arhiviranom i  materijaliziranom obliku ovom izložbom pratimo kroz dulji period njihova poznanstva, dokazuje vrstu kontinuiranog obostranog dijaloga koji s vremenom ujedno mijenja i načine ophođenja tj. nužno umanjuje balans reciprociteta zajedničkog sudjelovanja.

Ovdje je prisutno i pitanje komunikacijskih nijansi unutar kojih svaki materijal, makar naizgled nerežiran, dokumentarni i arhivski, ima više od jedne dimenzije tumačenja, kontekstualizacije i načina prezentacije koja je u slučaju ove izložbe jasno orijentirana. Obraća se Ivanu Kožariću u formi rođendanskog poklona – vrste sumirane dnevničke bilješke zajedničkog; te široj javnosti u formi izložbe koja na reprezentativan i deskriptivan način pokušava iznijeti interne i kodirane znakove i odnose.

Ono što Maračić napominje u predgovoru je neka vrsta prejudiciranja i odgovaranja na najteže potencijalne kritike: “…bez obzira na to koliko ovaj nastup mogao djelovati kao saprofitsko prianjanje uz našeg klasika, umjetničku enciklopedijsku veličinu – moja savjest je mirna. Osjećam se ekskulpiranim intenzitetom svojega motiva koji smatram kolegijalnim i prijateljskim”. 

Prisjetimo se još jednom činjenice da ova izložba “pleše” na tankoj liniji između umjetnosti, dokumentarizma i svakodnevice; umjetničkog objekta, sjećanja i dnevničkog zapisa; slikovnog i tekstualnog; javnog i privatnog. Osobne i emocionalne razine svijesti i potrebe djelovanja superponirane su samim eksponatima i utoliko je teško razlučiti interno i eksterno, umjetničko i neumjetničko te govoriti o spomenutoj mogućnosti ili nemogućnosti objektivizacije drugoga i postojanju ili nepostojanju etičkog šuma. Korijenski dio ove priče dijelom će ostati zaključan između dviju involviranih osoba kao neprenosiva i isključivo njihova stvar.

S druge strane, vežući se na karakter radova i kontekst bilježenja efemerija, svakodnevnog i banalnog, prisjetimo se Novih umjetničkih praksi 1960-ih i 1970-ih godina koje su, makar različitih generacija, bitno obilježile i Maračića i Kožarića. Tada pionirska praksa dematerijalizacije i konceptualizacije umjetničkog rada isprepletenog sa dokumentarnim i idejnim postavila je temelje upravo ovakvim oblicima razmišljanja, djelovanja i izlaganja i vidno se utkala u životne i umjetničke optike oba umjetnika.

Osim specifičnog i dojmljivog prezentiranja ideje zajedničkog, uvjetno rečeno, konceptualnog jezika dviju osoba, izložba Doktor i ja ponovno generira neku vrstu posvete i dijaloga, pri čemu Maračić, već za Kožarićeva života, diže neobične konceptualne forme malih gestualnih spomenika i memorabilija posvećenih umjetniku i prijatelju.

Izložba Doktor i ja Antuna Maračića otvorena je u Atelieru Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti od 10. lipnja do 11. srpnja 2016.

U sklopu programa “Laboratorij za oživljavanje” umjetnica Kristina Leko krenula je tragom Marice, mljekarice koja je Kožariću godinama na vrata stana donosila sir i vrhnje. Ivan Kožarić, zajedno sa suprugom, rado je Maricu i njezinu obitelj posjećivao vikendima, pješačeći putem koji je do njezina imanja u Gornjoj Bistri vodio preko Sljemena. Rezultat je video instalacija koja obuhvaća i re-aranžman dijela fundusa Atelijea Kožarić. Kristina Leko interpretirat će Kožarićev opus na vlastiti način, postavljajući tzv. male ljude u njegov centar. Njihovi portreti, kao i crteži s prizorima iz seoskog života naći će se, privremeno, u jednoj novoj konstelaciji. 

Naime, Leko polazi od činjenice da za većinu Kožarićevih portreta ne znamo tko su, odnosno od teze da su tzv. obični mali ljudi nerijetko dominantna Kožarićeva fascinacija i referentno polje. Na otvorenju će biti prisutni članovi obitelji “naše drage Marice”, gospođe Marije Škrlin-Batina. 

Video rad Naša draga Marica/Rezanje Sljemena REVISITED i privremene intervencije u prostoru Atelijera Kožarić bit će predstavljeni na rođendan muzeja, 6. prosinca, u 12 sati. Moći će se razgledati do 25. siječnja 2015.