Riječ je, na kraju krajeva, o žanru u kojem tinejdžere većinu vremena igraju glumci koji su dobrano, ako ne i debelo u dvadesetima: Gabrielle Carteris i Ashleigh Murray su tako, primjerice, počele glumiti srednjoškolke u Beverly Hills 90210 i Riverdaleu kada im je svakoj bilo po 29 godina, dok je Bianca Lawson debitirala kao srednjoškolka u Pretty Little Liars kada je imala čak 31 godinu! No u svijetu tinejdžerskih serija – to je nešto najnormalnije na što nitko neće trepnuti.

Isto kao što se vjerojatno nećete ni previše iščuđavati nad time kako je u Sex Education, engleskoj seriji o engleskim tinejdžerima, praktički preslikana socijalna hijerarhija srednjih škola iz američkog pop-imaginarija – od neuglednih nerdova, preko jockova u napuhnutim sportskim jaknama, pa sve do škvadre zločestih “popularnih” cura… Što je u slučaju Sex Educationa posve namjerno: autorica serije Laurie Nunn ne krije da se inspirirala serijama i filmovima poput Freaks and Geeks i Mean Girls te komedijama Johna Hughesa iz osamdesetih.

S tim da su ta opća mjesta američke teen-mitologije tek jedan od kamena-temeljaca od kojih je sazdan posve osebujni svijet ove serije koji je jedva nalik ičemu drugom što se može vidjeti na televiziji. A kamoli u stvarnome svijetu!

Za početak: iako svi likovi u seriji žive u istom mjestu, mi ne znamo ni kako se ono zove. Znamo da tinejdžeri Sex Educationa pohađaju srednju školu Moordale, ali nijednom nije eksplicitno navedeno da se tako zove i njihovo mjesto… ili bi to bio grad? Ili bar gradić? Jer tako bi se valjda, u najmanju ruku, okarakteriziralo naselje koje je dovoljno veliko da ima srednju školu veličine sveučilišnog kompleksa, fine restorane, noćni klub za samce srednjih godina…

A opet, prema onome što vidimo na ekranu, ispada da svi iole dobrostojeći mještani tog neimenovanog mjesta žive u – velikim kućama nasađenima nasred bujne prirode, bez ijedne druge građevine na vidiku. Školarci čekaju autobus na stanicama s trošnim drvenim stupovima usred ničega, okruženima samo šumama i brdima. Jedino što u seriji liči na ljudsko naselje je park kamp-kućica u kojima živi sirotinja – a opet, ti deseci kamp-kućica su poredani tako uredno i simetrično da u panoramskom prikazu djeluju skoro kao prizor iz nekog SF-filma. E, da, ima i nešto između deponija i napuštene željezničke postaje, s naizgled neiscrpnom zalihom lomljivih predmeta za razbijanje bejzbol-palicom kada se poželite malo ispuhati!

Geografija Sex Educationa kao da slijedi logiku snova u kojima se jedan čas nalazite u svom domu, u idućem trenutku se šećete gradskom promenadom, samo da bi zatim odjednom prolazili autobusom pored nekog kanjona na putu tko zna kamo: svaka od tih lokacija jest nalik nečemu što vam je poznato iz stvarnosti, ali na javi ih nikada niste, niti ih igdje uopće možete vidjeti jednu do druge.

A najbolje od svega – NIJE sad da serija brije na nekakvo oniričko čudaštvo. Niti malo! Njezina prostorno-vremenska neodređenost je čisto u službi estetike bezvremenosti i univerzalnosti: da nije engleskih naglasaka i ipak neizbježnog dopisivanja smartfonima, lako biste mogli pomisliti da bi se Sex Education mogao zbivati bilo kada i bilo gdje u zadnjih tridesetak godina. Ali valjda to i jest jedan od razloga zašto je serija postala tako naširoko popularna.

Glavni lik serije je Otis, sin jedinac razvedene seksualne terapeutice koja ga oduvijek potiče na otvoren razgovor o njegovim osjećajima i seksualnim čežnjama. I koliko god Otisu znalo biti neugodno zbog toga, isto tako je s vremenom upio dosta njezinog psihoanalitičkog know-howa – pa kada njegova školska kolegica Maeve skuži da ima talenta za to, ona ga nagovori da pokrenu tajni biznis savjetovanja učenika u vezi njihovih seksualnih problema… Za “ordinaciju” pritom, uzgred budi rečeno, odabiru stari školski WC koji – kao još jedan prilog ambijentalnom nadrealizmu serije – više izgleda kao nešto što su, ne znam, Amerikanci izgradili prilikom okupacije Vijetnama pa je nakon njihovog povlačenja ostalo napušteno i obraslo vegetacijom?

Sex Education od početka očekuje da ćete takve neobične detalje uzimati zdravo za gotovo, navodeći vas na suspenziju nevjerice potrebnu da bi se prihvatila i centralna stavka svijeta ove serije – a to je da se gotovo pa sve životne brige i preokupacije njezinih likova vrte oko… njihovih seksualnih odnosa.

Mislim, okej, znam da će neki na to reći da se i u stvarnom životu zapravo manje-više sve vrti oko seksa: nisam siguran koliko bih se mogao složiti, ali dobro, nebitno! Slagali se ili ne – činjenica jest da u stvarnosti barem, ako ništa drugo, ne pričamo o seksu baš non-stop… Za razliku od Sex Educationa – u kojem svi, i staro i mlado, stalno sve nešto o seksu i seksualnim problemima, k’o Hrvati o masonima i koronavirusu! Pa mislim, govorimo o seriji u kojoj srednjoškolci naprave hiperseksualizirani školski mjuzikl o Romeu i Juliji, s falusoidnim plesačima i raspjevanim vaginama i svim – i to, kako se čini, ne smeta nešto posebno nikome od njihovih roditelja u publici?

Tako da, ono, tajna seksualna psiho-klinika pod okriljem srednje škole: ništa čudno u svijetu Sex Educationa. Pri čemu je spektar seksualnih problema oko kojih Otis savjetuje svoje vršnjake izuzetno širok, od masturbacije pa do klistiranja i korištenja lubrikanata… Sex Education je u tom pogledu serija dostojna svog imena, jer otvara brojne teme o kojima mlađi gledatelji rijetko s kim mogu pričati bez srama. I mada seksualni savjeti koje serija nudi znaju biti i praktične naravi, njezina je glavna poanta da ipak nema boljeg lijeka za rješavanje kako seksualnih, tako i inih međuljudskih problema – od iskrene i otvorene komunikacije.

Naravno da protagonisti Sex Educationa nisu uvijek iskreni prema sebi i prema drugima: da je tako, ne bi bilo nikakvih konflikta, a time ni serije. Kojoj svakako služi na čast što u svom središtu ima tako prekrasne pozitivce kao što su Otis i njegov gej prijatelj Eric, a opet, ni oni si ponekad jednostavno ne mogu pomoći – a da ne ispadnu totalni kreteni! Kao što, naprimjer, u drugoj sezoni Otis ispadne šupak sa svojom pijanom tiradom na kućnom tulumu, a ni Eric se bome ne proslavi sa svojim ljubavnim trokutom. Glede kojeg sam, s jedne strane, navijao da završi s jednim dečkom – stvarno se ne sjećam kada sam zadnji put toliko zagriženo navijao da dva lika iz neke serije završe skupa – dok mi je istovremeno bilo užasno bed zbog onog drugog dečka kojem nije prestajao davati lažne nade.

Ali u Sex Educationu svako razbijanje glavom o metaforički zid u pravilu biva okončano osvještavanjem kako svojih, tako i tuđih želja i potreba. I tu Sex Education prestaje biti samo serija o jednom ekscentričnom fiktivnom svijetu – i postaje serija o jednom boljem svijetu. Svijetu u kojem možemo, uz malo dobre volje i razumijevanja, riješiti manje-više sve naše međusobne probleme, ili bar otvoriti put ka njihovom rješavanju. Svijetu u kojem je dovoljno da kažemo drugima što uistinu želimo i što osjećamo i da pitamo druge što oni uistinu žele i osjećaju – i sve će odmah biti lakše.

Ako vam to sve zvuči kao utopija – neću proturječiti, jer Sex Education i jest utopija… Ali, što je drugo utopija nego – svijet kakav trebamo i kakvom trebamo, kakvom moramo težiti?

Dok gledam Sex Education, imam osjećaj kao da je ta utopija nadohvat ruke. To je jedan tako divan osjećaj! I zato je ovo jedna tako divna serija.