Ako je i točno ono što na početku uvodnika zbornika Modern and Contemporary Artists’ Networks – An Inquiry into Digital History of Art and Architecture piše povjesničarka umjetnosti Ljiljana Kolešnik – da se, općenito uzevši, nije mnogo toga promijenilo u percepciji digitalne povijesti umjetnosti tijekom zadnjih pet godina – riječ je o tvrdnji koja vrlo skromno prikriva fantastične uspjehe njezinog istraživačkog tima okupljenog u istom periodu oko projekta ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja i aktivnosti proizišlih iz njega.

Riječ je o projektu koji je u periodu od 2014. godine kroz istraživanje tipova umjetničkog umrežavanja u 20. i 21. stoljeću izvršio pionirsku recepciju suvremenih digitalnohumanističkih rasprava i metoda u našem akademskom polju, i to u najboljem mogućem ključu – s punom sviješću o kontekstu, kao i metodološkim i ideološkim implikacijama prodora digitalnih pristupa u globalne akademske centre. Još su prve prezentacije rezultata projekta pokazivale izrazito ohrabrujuću razinu autorefleksije, kritičnosti, pa i političke investiranosti u smislu dijela odabranih tematskih fokusa, dok je angažiranje mladih znanstvenica i znanstvenika poput Nikole Bojića, Sanje Horvatinčić i Sanje Sekelj, čiji kustoski i znanstveni rad je izrazito polemički usmjeren prema kulturnoj i akademskoj matici, upućivalo i na promišljeni odnos prema dugoročnoj koristi za ovdašnju povijest umjetnosti.

Da ARTNET opravdano dobiva na međunarodnoj važnosti postalo je očito s prošlogodišnjom konferencijom Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, na kojoj su gostovale znanstvenice i znanstvenici iz Austrije, Rusije, SAD-a, Njemačke, Portugala, Španjolske, Srbije, Italije, Francuske, Velike Britanije, Danske i Mađarske, obuhvaćajući područja od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije. Kako smo već izvijestili na Kulturpunktu, gostujuće su sudionice na konferenciji tada zaključile da ARTNET-ovi znanstveni proboji nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da njegov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi.

Ovih dana dočekali smo i da istraživački rezultati ostvareni u okviru ARTNET-a dobiju svoju prezentaciju u tiskanom obliku. Publikaciju, koja nosi puno ime projekta, uredile su Ljiljna Kolešnik i Sanja Horvatinčić, a obuhvaća šest znanstvenih radova posvećenih različitim tipovima  umrežavanja aktera u polju vizualnih umjetnosti od početka 20. stoljeća do danas: Networking of Central European Artists’ Associations via Exhibitions. The Slovenian Art Association, Czech Mánes and Polish Sztuka in Zagreb in the Early 20th Century Irene Kraševac i Petre Šlosel, Between Art Nouveau and the Avant-Garde: The Personal (Ego) Network of Ivan Meštrović and the Map of Critical Reception of His Work during the 1910s Dalibora Prančevića, CIAM Network Visualisation – Detecting Ideological Ruptures in the CIAM Discourse Tamare Bjažić Klarin i Nikole Bojića, The Transition of New Tendencies from Neo-Avant-Garde Subculture to Institutional Mainstream Culture. An Example of Network Analysis Ljiljane Kolešnik, Between Creativity and Pragmatism: Structural Network Analysis and Quantitative Survey of Federal Competitions for Yugoslav Monuments and Memorial Complexes (1955–1980) Sanje Horvatinčić te Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective Željke Tonković i Sanje Sekelj.

Radovi pokazuju različite oblike korisnosti analize mreža za uočavanje kako osobnih putanja cirkulacije i recepcije – uz ukazivanje na neke manje poznate, a potencijalno važne rukavce, kao i slučaju Meštrovićeve osobne mreže (Prančević) – tako i strukturnih odnosa u pojedinim poljima, bilo da je riječ o iscrpnom prilogu proučavanju socijalističke memorijalne baštine u vidu analize strukture dosad slabo istraženih natječaja (tekst Sanje Horvatinčić) ili o promjenama u dinamici tzv. zagrebačke “nezavisne kulturne scene” na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite (Tonković i Sekelj). Potonji je tekst dobar pokazatelj da se u ARTNET-ovu okrilju odvija rad koji direktno doprinosi razumijevanju neposrednog kulturnog konteksta i polja u kojem djeluju dan-danas noseće umjetničke organizacije i udruge u kulturi.

Tonković i Sekelj svoje su istraživanje temeljile na rezultatima anketnih upitnika koje su ispunjavali pripadnice i pripadnici zagrebačke nezavisne scene. Prikupljena građa navodi ih na zaključak da su interakcije u nezavisnoj kulturi tijekom devedesetih, uslijed gubitka infrastrukture i prostora koji su u prethodnom razdoblju bili strukturna čvorišta mreže aktera, bile pretežito vođene atomiziranim, osobnim vezama, uz uočljiv manjak šire, sistemske suradnje i komunikacije. U tom smislu nezavisna kultura 90-ih obilježena je izrazitom nestrukturiranošću i raspršenošću, nedostatkom centralnih aktera oko kojih se polje formira. Prelaz u dvijetisućite gura, međutim, jednu skupinu u prvi plan: kolektiv WHW – Što, kako i za koga?: “Sudionici u istraživanju često su povezivali propulziju i naglu ekspanziju scene od dvijetisućitih nadalje s formiranjem kustoskog kolektiva WHW, točnije s prvom izložbom koju su organizirale nezavisne kustosice”, navode autorice. Ne samo da je izložba Što, kako i za koga?, organizirana povodom 152. godišnjice objavljivanja Marxovog Komunističkog manifesta “na inicijativu Arkzina i njegovog glavnog urednika Dejana Kršića“, svojim ekstenzivnim programom i mrežom suradnica i suradnika bila važan katalizator umrežavanja na nezavisnoj sceni, nego su suradnja i kolektivni rad ostali osnovnim principima WHW-ovog rada, upravo kao odgovor na potrebe polja.

Važnost WHW-a za mrežu ovdašnjih nezavisnokulturnih aktera, ali i za njihovo međunarodno povezivanje potvrđuje i vizualizacija suradničke mreže kolektiva u periodu između 2000. i 2006. godine, koju čine 56 izložbi i 51 diskurzivno događanje oko kojih je okupljeno čak 400 pojedinaca i 50 umjetničkih organizacija i skupina, domaćih i međunarodnih. Čak je i iz ovih površnih pokazatelja sasvim jasno da je riječ o uistinu nosivom elementu današnje nezavisne kulture u Hrvatskoj, koja se, kako pokazuju Tonković i Sekelj, s prijelazom u novo tisućljeće i političkim promjenama počinje izrazito strukturirati oko udruga, kustoskih kolektiva i suradničkih platformi.

I premda Tonković i Sekelj možda u svojem članku ne donose teze koje će znatno promijeniti shvaćanje procesa kojima se bave, riječ je o vrlo korisnom prikazu njihovih strukturnih odlika, dok naglasak na WHW-ovoj funkciji daje akademsku težinu kritikama upućenim institucijama koje taj kolektiv uglavnom zanemaruju. Tomu, uostalom, dugujemo i činjenicu da, dok čitavo polje priznaje presudnu ulogu WHW-a, dok i najrecentnija akademska istraživanja podcrtavaju taj dojam sâmih aktera, taj kustoski kolektiv je “vani cijenen, doma skvoter”, kako je povodom njihovog “preuzimanja” Kusthalle Wien pisala Ivana Pejić. Hoće li WHW ikada od ovdašnjih institucija dobiti podršku kakvu zaslužuje danas je, ako išta, samo sve više upitno. No dok god postoje vrijedni istraživači i istraživačice poput onih okupljenih oko projekta ARTNET, bar znamo da ozbiljnih argumenata za zagovaranje boljeg odnosa prema nezavisnoj kulturi neće nedostajati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Četverogodišnji interdisciplinarni istraživački projekt ARTNET, financiran od Hrvatske zaklade za znanost, provodi se na Institutu za povijest umjetnosti od 2014. godine. U okviru projekta istraživani su modeli organizacije i komunikacije koji proizlaze iz mreža modernih i suvremenih umjetnika. Istraživanje je polazilo od postavke da postoji određen broj modela umrežavanja koji dijeli zajedničke karakteristike, bez obzira na geografsku lokaciju i kulturni kontekst u kojem su umjetnici djelovali. Identificirani, opisani i obrazloženi u okvirima analitičkih uzoraka, modeli mreža bili bi primjenjivi u istraživanjima umjetničkih mreža u lokalnim, regionalnim i međunarodnim okruženjima. Jedan od ciljeva istraživačke grupe projekta ARTNET bio je dokazati da je raznovrsnost organizacijskih i komunikacijskih modela na kojima počivaju umjetničke mreže aktivne u okviru određenih umjetničkih scena i povijesnih razdoblja direktno proporcionalna dinamici i opsegu sudjelovanja tih umjetničkih scena unutar međunarodne vizualne kulture.

Teorijski okviri projekta definirani su prostornom povijesti umjetnosti, kulturnom povijesti, teorijom društvenih mreža, teorijom komunikacije i recentnim teorijskim promišljanjima u području digitalne humanistike. Digitalni istraživački alati i metode razvijeni i primijenjeni u istraživanju uključuju geoprostornu analizu podataka, geoprostorno predstavljanje podataka, analizu društvenih mreža, vizualizacije mreža, VR/AR vizualizacije podataka, tematsko modeliranje temeljem jezične obrade i analize tekstualnih korpusa.

Članovi istraživačke grupe ovom će prilikom predstaviti temeljni rezultat projekta ARTNET – CAN_IS (Croatian Artists Networks Information System), interaktivnu bazu podataka u koju su do sada uneseni podaci za 28 018 pojedinaca (umjetnika, povjesničara umjetnosti, arhitekata itd.), 278 umjetničkih grupa, 2415 izložbi, 71 arhitektonski i urbanistički natječaj, 97 diskurzivna događaja, 107 časopisa, itd.

Detalje o projektu moguće je doznati na njegovoj službenoj stranici.

Kao svačija najdraža visokoobrazovna vreća za udaranje – bilo da je riječ o neoliberalnim ideološkim vodonošama ili desničarskim deliričarima – humanistika trpi napade na svim razinama. Proglašena najbeskorisnijim dijelom znanstvenog i obrazovnog sustava, prvo se našla na meti politika štednje, osobito u okrutnom britanskom kontekstu gdje su likvidirani čitavi odsjeci, da bi u novije vrijeme bila izložena i socijalnim posljedicama istih tih politika – jačanju nove desnice koja joj uz suvišnost pripisuje i ideološku toksičnost, ponaprije na temu takozvane “rodne ideologije”.

Iako zbog njezine specifične uloge u proizvodnji nacionalističke hegemonije humanistici na ovim prostorima možda i ne prijeti ekstremno rastakanje, ovdašnji kontekst nedvojbeno obilježava sve izraženije favoriziranje tzv. STEM područja nauštrb humanistike i društvenih znanosti. Najsvježiji podsjetnik na to ovogodišnji je natječaj za program stipendiranja Za žene u znanosti koji provode L’Oreal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, raspisan 8. studenog. Riječ je, naime, o natječaju namijenjenom polaznicama “doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja”. Pritom se među njegovim brojnim spornim elementima posebno izdvaja činjenica da tijelo zaduženo za natječaj koji diskriminira znanstvenice iz društvenog i humanističkog područja djeluje pri – Ministarstvu kulture!

Najpropulzivniji odgovor metropolske humanistike na nepovoljan položaj u kojem se nalazi je jačanje tzv. digitalne humanistike, koja je otvorila teren za susret s područjem tehničkih i prirodoslovnih znanosti, osobito IT sektorom i tzv. data sciences. U hrvatskom je kontekstu pionirski projekt ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja, koji Institut za povijest umjetnosti provodi od 2014. godine uz podršku Hrvatske zaklade za znanost. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, riječ je o projektu iz područja digitalne povijesti umjetnosti koji istražuje komunikacijske i organizacijske modele modernih i suvremenih mreža umjetnika.

Rezultati prvog ciklusa (2014. – 2016.) tog izuzetno zanimljivog poduhvata prezentirani su prošle godine nizom tribina i tematskim brojem časopisa Život umjetnosti. Projekt je otad nastavio rasti, a njegovu je sve veću važnost onkraj lokalnog konteksta potvrdila međunarodna konferencija Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, koja se održala od 12. do 14. studenog u Sveučilišnom računskom centru Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Instituta / ARTNET-ovog tima, Srca i nacionalne ispostave mreže DARIAH, europske Digitalne istraživačke infrastrukture za umjetnost i humanističke znanosti. Konferencija je okupila znanstvenice i znanstvenike bazirane u Austriji, Rusiji, SAD-u, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Mađarskoj, iz područja u uzbudljivom rasponu od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije.

Kao zaključak glavnog dijela programa, drugi je dan konferencije donio i finalnu diskusiju u kojoj su izabrane sudionice nastojale sumirati pitanja i probleme kojih su se doticala pojedinačna izlaganja. U razgovoru su sudjelovali pročelnica Odsjeka za povijest umjetnosti Sveučilišta u Málagi Nuria Rodríguez-Ortega, istraživačica i predavačica na Višoj školi za ekonomiju Nacionalnog istraživačkog sveučilišta u Moskvi Margarita Kuleva, viša suradnica u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU-a Jasenka Ferber-Bogdan, predavač na École du Louvre i suradnik na istraživanju na Sciences Po medialabu u Parizu Christophe Leclercq i doktorandica na Odsjeku za mrežne i podatkovne znanosti pri CEU-u u Budimpešti Júlia Perczel.

U raspravi je do izražaja ponajprije došao dvojaki karakter mladosti digitalne humanistike: s jedne strane, činjenica da je riječ o razvijajućem interdisciplinarnom području čini je institucionalno fragmentiranom i metodološki nerazrađenom, no isti taj prostor nedefiniranosti čini digitalnu humanistiku poticajnim prostorom istraživačkog eksperimenta i inovacije. Rodríguez-Ortega je tako, primjerice, pozvala na veću učestalost susreta poput ARTNET-ove konferencije, ali i na mapiranje istraživačkih grupa u Europi, SAD-u, Južnoj Americi i drugdje – ne samo s ciljem pregleda stanja, nego i kako bi se srodne inicijative, često razmjerno izolirane, mogle povezati i razmijeniti metodološka i druga iskustva.

Kada je riječ o metodološkoj razini, Rodríguez-Ortega je upozorila na izraženu podatkovnu usmjerenost glavnine digitalnohumanističkih istraživanja i istaknula potrebu za razvojem novih teorijskih okvira i kategorijalnih aparata, pritom inzistirajući na suradnji s matematičarima, računalnim znanstvenicima, dizajnerima podataka i drugim znanostima i disciplinama. No Rodríguez-Ortega je upozorila i na izrazitu infrastrukturnu i financijsku nejednakost kada je riječ o kapacitetima humanistike za suradnju s tehničkim i prirodnim znanostima, koja prijeti njezinim kapacitetima da u zajedničkim istraživačkim projektima funkcionira kao ravnopravan partner.

Na pitanje različitih pozicija i perspektiva osvrnula i Margarita Kuleva koja je kao bitan izazov digitalnoj humanistici istaknula njezinu metodološku raznovrsnost. Različita znanstvena zaleđa uvjetuju bitno različite, ponekad i suprotne naglaske koje je potrebno uskladiti u pojedinim projektima. Kuleva se dotakla i etičkog aspekta prikupljanja podataka, kao i njegovog utjecaja na proučavana polja, pozivajući se na projekt mapiranja petrogradskih sociologa čija je baza podataka počela funkcionirati kao svojevrsni izvor akademskog prestiža za uvrštene znanstvenike.

O komplementarnim pitanjima prikupljanja kao selekcije i interpretacije, ponajprije u području digitalizacije, progovorila Jasenka Ferber-Bogdan koja je upozorila da i sâma izrada metapodataka posjeduje interpretativnu dimenziju. Pitanja što digitalizirati i koje podatke učiniti dostupnima istraživačkoj zajednici nadovezuju se na razmišljanja Margarite Kuleve, potvrđujući da i u masovnim okvirima digitalnih repozitorija preživljavaju srodni problemi klasične povijesti umjetnosti.

Nadovezujući se na isticanje potrebe za mapiranjem područja digitalne povijesti umjetnosti, Christophe Leclercq je podsjetio da postoji inicijativa da se izradi online repozitorij takvih projekata, dok je Júlia Perczel pozvala na promišljanje načina da digitalni teren povijesti umjetnosti ne bude koloniziran od strane podatkovnih znanosti. Formiranje raznovrsnih istraživačkih grupa i suradnji je dobro, smatra Perczel, ali nas vraća na pitanje neravnopravnih budžeta i infrastrukturnih kapaciteta. Za Perczel, jedan od načina da povijest umjetnosti i humanistika izbjegnu kolonizaciju jest da diktiraju postavljanje epistemoloških pitanja u okviru sličnih suradnji među različitim disciplinama i znanstvenim područjima.

Do kraja rasprave posebno je istaknuta važnost promišljanja nejednakosti i odnosa moći u međunarodnom polju digitalne humanistike, pri čemu je kao njegova prednost uočena razmjerna nestrukturiranost, zbog koje stroge podjele na akademske centre i periferiju još nisu uspostavljene. U tom smislu, gostujuće su znanstvenice zaključile da ovdašnji proboji u području digitalne humanistike nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da ARTNET-ov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi. Uzevši u obzir vidljive rezultate njihova rada, to se nipošto ne čini kurtoaznom gestom, a otvorenim ostaje jedino pitanje u kojoj će se mjeri ovdašnji znanstveni i akademski sustav, također izložen konzervativnoj uzurpaciji, pokazati blagonaklonim prema ovom izuzetno vrijednom projektu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politike štednje kojima elite od pojave ekonomske krize revno batinaju europsko stanovništvo neizbježno su u obliku izrazite liberalizacije i komercijalizacije dohvatile i znanost i visoko obrazovanje. Kao i beskorisna kultura, na udaru se našla i tvrdoglavo nekonkurentna humanistika kojoj je, uz dramatično povećanje školarina, rezove financiranja, a ponekad i ukidanje čitavih odsjeka, nametnuta i stroga evaluacija učinkovitosti i kvalitete “pružanja usluge” studentima-konzumentima, često neuskladiva s vrstom istraživačkog i predavačkog rada koji se u njezinu okrilju obavlja.

Pod prijetnjom izgona u institucionalni i proračunski rezervat uslijed neoliberalne opsesije tzv. STEM područjima, metropolska humanistika nije samo pokušala opravdati svoje postojanje predstavljajući se više ili manje korisnom nadopunom tehničkom obrazovanju. Oslanjajući se na napredak računalne tehnologije, data mininga, dizajna podataka i proučavanja društvenih mreža, ponudila je i vlastiti metodološki odgovor – digitalnu humanistiku, čija je bliskost STEM-u dovela do upliva novih, često ozbiljnih financijskih sredstava, a atraktivnost i interaktivnost prezentacije rezultata doprinijela novoj vrsti vidljivosti na raznovrsnim portalima i blogovima.

I u hrvatskom kontekstu je obrazovni i znanstveni sustav – u zadnje vrijeme posebno aktualan zbog neizvjesnog statusa Cjelovite kurikularne reforme – jedno u nizu pitanja oko kojeg povremeno lešinare razni, manje ili više opskurni zagovornici neoliberalne demontaže javnih dobara. Srećom, unatoč njihovim strastvenim željama, humanistika se kod nas još uvijek ne nalazi u onoj vrsti sistemske opasnosti u kojoj je, primjerice, u Velikoj Britaniji gdje ju je, pod optužbom neprofitabilnosti i beskorisnosti, zaposjela valjda jedina skupina beskorisnija od samih humanista – znanstveni tehnokrati.

Izazov STEM pokreta i tržišnog usmjeravanja znanosti i obrazovanja, međutim, konstantno je prisutan. Kapitalizirajući na ideološkoj atraktivnosti STEM-a, ulogu glavne domaće libertarijanske zvijezde preuzeo je ugledni borac protiv socijalističkog mentaliteta Nenad Bakić. Njegova je “STEM revolucija” naišla na očekivanu adoraciju mejnstrim medija poput Jutarnjeg lista, izražavanu tekstovima kojima nedostaje tek slika Bakića kako toplo ljubi kompjuter među mikročipove da bi nas vratili u najbolje dane korporativnog novinarstva.

Uzevši u obzir nadređeni euroamerički ekonomski i akademski kontekst, ali i lokalnu ideološku konstelaciju, izuzetno zanimljivo djeluje vijest da je prvi ovdašnji digitalnohumanistički znanstveni projekt – ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja – predstavio dio rezultata istraživanja obavljenih u razdoblju od 2014. godine, kada je pokrenut, do 2016. godine. Sudeći prema istupima znanstvenika koji u njemu sudjeluju, može se reći da je dobra vijest za naš akademski kontekst da upravo ARTNET oblikuje ovdašnju recepciju digitalne humanistike.

Nakon gostovanja u Rijeci, Splitu i Zadru, koja svjedoče o namjeri da se ARTNET-ove implikacije i rezultati aktivno prezentiraju i diskutiraju u što širem okviru, u petak, 9. lipnja, u zagrebačkom klubu MaMa održala se tribina Scenariji razvoja digitalne humanistike. Na njoj su povodom zadnjeg broja časopisa Život umjetnosti, posvećenog upravo ARTNET-u, gostovale voditeljica projekta i znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti dr. sc. Ljiljana Kolešnik, znanstvena suradnica na Odsjeku za lingvistiku FFZG-a dr. sc. Daniela Katunar, samostalna istraživačica dr. sc. Tihana Puc te dvoje doktoranada na projektu: Nikola Bojić i Sanja Horvatinčić, oboje također s IPU-a.

Već ovaj popis sudionika na tribini i projektu djeluje ohrabrujuće: izbor, primjerice, Bojića i Horvatinčić kao doktoranda čiji je kustoski i istraživački rad obilježen izrazitom kritičkom i političkom sviješću sugerira da se u ARTNET-ovu slučaju nikako ne radi o mehaničkom i oportunističkom uvozu nove metropolske pomodnosti, nego o znanstveno pažljivoj recepciji svjesnoj konteksta pojave digitalne humanistike i njenih metodoloških i ideoloških problema. Polazeći od pretpostavke iskazane u najavi tribine da “periferna ekonomska i kulturna pozicija iz koje tribina progovara predstavlja svojevrsnu prednost omogućavajući da se od samoga početka kritički pristupi evaluaciji digitalne humanistike”, govornici su redom upozoravali na niz disciplinarnih, institucionalnih i tehnoloških pitanja koja njena pojava otvara u akademskim centrima, ali i u ovdašnjem kontekstu.

Ljiljana Kolešnik tako je u uvodnom izlaganju odmah upozorila na aspekt strukture moći unutar akademije i približavanje digitalne humanistike području STEM-a. Disciplinarna teritorijalnost i metodološki zazor česte su reakcije humanističkih starosjedioca, osobito uzevši u obzir veliki priljev sredstava u to novo područje, dok se tradicionalnije zasnovani istraživački projekti moraju snalaziti u uvjetima sve reduciranijeg financiranja. Priljev korporativnog interesa koji je ranije bilo bliži tehničkim ili biomedicinskim istraživanjima također znači otvaranje pitanja tko financira istraživački rad i s kojom svrhom, kojeg je humanistika u tom smislu dosad uvelike bila pošteđena.

Tihana Puc istaknula je problem znanstvenih izvora, s kojim se susrela radeći na svom doktorskom istraživanju međunarodne vidljivosti mlađih hrvatskih umjetnika od 1991. do 2012. godine, izrađenom na Institutu za napredne studije u Lucci. Kako je formiranje digitalnih baza podataka preduvjet za analizu, Puc je upozorila na izražene asimetrije u dostupnosti građe između ekonomskih i kulturalnih centara i periferije. Umjesto ispunjenja jednog od njenih programatskih obećanja – mogućnosti globalnog, “udaljenog” čitanja (prema F. Morettiju) – digitalna humanistika zasad očekivano reproducira nejednakosti svjetskog ekonomskog sustava, što je opasnost na koju je upozorila i Kolešnik.

Međutim, dajući uvid u detalje pojedinih istraživanja u sklopu ARTNET-a, Kolešnik je ipak ukazala na kapacitete ovog pristupa da iz perspektive poluperiferije decentrira uobičajenu kartografiju modernističke i avangardne umjetnosti. Govoreći, primjerice, o proučavanju umjetničkih mreža vezanih za Nove tendencije, pojasnila je kako one sugeriraju centralnost latinoameričkog polja i u prvi plan guraju njegove srodnosti s jugoslavenskim, umjesto fokusa na uobičajena središta euroameričkog modernizma i neoavangarde.

Znanstveni rad Rekonstrukcija osobne mreže Almira Mavigniera i njezina relacija prema prvoj izložbi Novih tendencija. Primjer  primjene mrežne analize i mrežnih vizualizacija u povijesti umjetnosti u koautorstvu Kolešnik, Bojića i Artura Šilića, objavljen u navedenom broju Života umjetnosti, sugerira i korektivnu ulogu koju bi njihov pristup mogao imati u pogledu konstrukcije rodne slike umjetničkih pokreta. Tako, primjerice, Dadamaino i Nanda Vigo po stupnju centralnosti pripadaju najutjecajnijim osobama u Mavignierovoj mreži, koju autori smatraju društvenim kapitalom ključnim za nastanak i organizaciju Novih tendencija. Navodi ih to na zaključak da su te dvije umjetnice “zasigurno imale mnogo značajniju ulogu u procesu umjetničkoga umrežavanja krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, od one koju im pripisuju dostupne studije o Novim tendencijama”.

No dok je mogućnost finijeg uvida u makro- i mikrorazinu umjetničkog umrežavanja, uz sav metodološki oprez kojeg se izlagači ni u jednom trenu nisu odrekli, nedvojbeno izuzetno zanimljiva, najuzbudljivijima su se pokazale temeljne implikacije koje ovakva vrsta istraživanja nosi za sve aspekte akademske proizvodnje – od organizacije rada, preko vrste znanstvenog proizvoda, do načina njegove prezentacije.

Ponajprije, riječ je o radu koji više ne ovisi o jednom “briljantnom” znanstveniku-genijalcu, akademskoj zvijezdi koja će na potpuno asimetrično globalno akademsko tržište izbaciti svoj novi hit, nego o dugotrajnom kolektivnom radu utemeljenom na podjeli specifičnih zadataka koji često zahtijevaju potpuno drukčije vrste stručnosti.

Pritom rezultati istraživanja u sklopu ovakvih projekata nipošto nisu jedini, a nužno ni najvažniji proizvodi: riječ je i o vrijednim bazama podataka, razvijanju softvera i tehnologije za njihovo prikupljanje, analizu i prezentaciju. Komercijalna zanimljivost ovih alata poziva na rješavanje pitanja vlasništva, osobito kada je riječ o projektima financiranim javnim sredstvima. Primjerice, u ARTNET-ovu slučaju baza s oko 8000 umjetnika pripada Hrvatskoj zakladi za znanost. Hoće li je i na koji način Zaklada učiniti dostupnom javnosti nije jasno, no ono što je nedvojbeno je da bi proizvodi ovakvih projekata trebali biti public domain, tako da drugi znanstvenici ili, primjerice, obrazovne institucije imaju slobodan pristup tim vrijednim resursima.

Aspekt na koji je posebno upozorio Nikola Bojić jest nepostojanje adekvatne znanstveno legitimirane forme za objavu ovakvih znanstvenih istraživanja koja evidentno nisu prilagođena prezentaciji u printu. U pitanju nije samo preglednost vizualizacija podataka, pogotovo u slučaju gustih, kompleksnih ili trodimenzionalnih mreža, nego i njihova interaktivnost – ukratko, ambijent u kojem su digitalnohumanistička istraživanja najprimjerenije prezentirana jest upravo onaj digitalni. Proučavatelji su stoga osuđeni da svoj najvažniji komunikacijski kanal koriste tek kao nužno sredstvo za prikupljanje akademskih bodova, dok je puna recepcija njihova rada prepuštena internetskim stranicama projekata i, sve češće, službenim blogovima.

Kao primjer kako jedna institucija posvećena računalnom proučavanju u području humanistike funkcionira mogao bi poslužiti Stanford Literary Lab koji je 2010. godine pokrenuo talijansko-američki teoretičar Franco Moretti. Riječ je o svojevrsnom odjelu Sveučilišta Stanford koji provodi vlastita istraživanja, ali i nudi otvorenu infrastrukturu i logističku podršku svim zainteresiranim studentima i zaposlenicima, kao i znanstvenicima s drugih institucija. Na njegovoj jednostavno i komunikativno oblikovanoj internetskoj stranici nalazi se popis suradnika s kontaktima, popis projekata sa sažecima te dvije sekcije na kojima je moguće pristupiti tekstovima proizvedenima u okrilju Laboratorija.

Sekcije se razlikuju i po oblikovanju i po tipu građe: prva je jednostavan popis linkova na znanstvene radove objavljene u sklopu istraživanja u SLL-u, koji se, umjesto standardne znanstvene klasifikacije, nazivaju “pamfletima” i donose najraznovrsnije analize – od jezika izvješća Svjetske banke, preko opsežnih proučavanja dinamike književnih polja pa do zanimljive “emocionalne kartografije” Londona izrađene temeljem građe iz devetnaestostoljetnih romana.

Budući da je Moretti suradnik New Left Reviewa, dio SLL-ovih “pamfleta” na kojima je radio objavljivan je u prerađenom obliku i tamo. Iako tekstovi čiji je Moretti isključivi autor nose njegov potpis, interesantno je da u broju NLR-a iz rujna i listopada 2016. godine uz spomenutu “kartografiju”, za koju na stranici Laboratorija stoji da su je izradili Moretti, Ryan Heuser i Erik Steiner, stoji potpis – “Stanford Literary Lab”. Koji su konkretni razlozi za to nije poznato, no takvo što bi moglo upućivati na drukčiji pristup diseminaciji akademskog znanja, koja proizlazi iz kolektivne proizvodnje u digitalnoj humanistici. Takav pristup mogao bi podrazumijevati drukčiji odnos prema autorstvu, a time i autorskim pravima u znanosti, što otvara prostor za razgovor o emancipaciji akademske proizvodnje.

Druga sekcija SLL-ova sajta naslovljena je Techne i donosi, u formi bloga, komentare metodoloških, programerskih i tehnoloških pitanja s kojima se istraživači susreću u svom radu. Takva forma omogućuje komunikaciju sa zainteresiranim posjetiteljima – bilo da je riječ o znanstvenicima, informatičkim stručnjacima ili javnošću – koji često nude vrijedne savjete ili komentare nedvojbeno vrijedne za ovo formirajuće i kompleksno interdisciplinarno polje.

Ovakav se tip autonomnog istraživačkog odsjeka ili institucije na raspolaganju znanstvenoj zajednici i otvorene za komunikaciju s javnošću čini poželjnim organizacijskim oblikom kada je riječ o digitalnoj humanistici. Osim što bi takav zasebni “laboratorij” donio trajnu znanstvenu infrastrukturu, njegovo bi zasebno financiranje moglo osigurati da dobar dio znanja proizvedenog u njegovu okrilju bude prezentiran i dostupan na način koji je otvoren i primjeren implikacijama digitalnohumanističkog rada.

Uzevši u obzir kapacitete mrežne analize i njene primjenjivosti na kultursociološke okvire poput Bourdieuove teorije književnog polja, takva bi se institucija – okupljajući, primjerice, povjesničare umjetnosti, komparatiste, južnoslaviste, sociologe, muzikologe, filmologe itd. – u našem kontekstu mogla posvetiti iscrpnom proučavanju jugoslavenskog kulturalnog polja i dati mu znanstveno utemeljenje koje bi bilo neprocjenjivo za ovdašnju akademiju.

Iako je domaćih sugovornika, kao što su primijetili ARTNET-ovi predstavnici, malo, čini se da ih je ipak moguće pronaći. Iz područja društvenih znanosti, to bi zasigurno mogao biti sociolog Marko Lucić, čiji se znanstveni članak Hijerarhija i borbe u mreži književnih kritika: operacionalizacija Bourdieuove teorije književnog polja i simboličkih borbi eksponencijalnim modelima slučajnih grafova, objavljen 2015. godine u Reviji za sociologiju, nadovezuje na radove nizozemskog sociologa Woutera de Nooya. Uparene s njegovim književnoznanstvenim znanjem, Lucićeve bi se dubinske metodološke kompetencije u području teorije mreža mogle pokazati iznimno vrijednim za digitalnohumanističke projekte u bilo kojem području.

Kada je riječ o IT zajednici, interes programera i stručnjaka za podatkovne sustave Filipa Rodika za društveno-političke teme svjedoči da se među njenim pripadnicima mogu pronaći tehnološki vrlo osposobljeni pojedinci motivirani za primjenu svojih znanja u društvenjačkom ili humanističkom, umjesto u korporativnom okružju.

Osnova koju stvaraju znanstvenice i znanstvenici uključeni u ARTNET čini se vrlo dobrim polazištem za ovdašnji razvoj digitalne humanistike. Njihova kontekstualna i politička svijest, kao i pažljivi kritički pristup metropolskim inovacijama, čini ih idealnim nositeljima njene recepcije. Na Hrvatskoj zakladi za znanost ostaje da prepozna širu korist od njihova rada i da omogući slobodnu cirkulaciju njihovih vrijednih rezultata – bio bi to mali, ali važan korak u zasnivanju digitalne humanistike koja neće biti podređena korporativnim interesima, nego će raditi na demokratizaciji znanstvene proizvodnje i otvorenom pristupu njenim spoznajama.

Tribina je namijenjena otvaranju šire rasprave o metodološkoj konfiguraciji digitalne humanistike te problematici njenog odnosa prema tradicionalnim istraživačkim praksama humanističkih znanosti s jedne strane, a s druge strane njene izloženosti negativnim tržišnim utjecajima digitalnih tehnologija koje se za polje vežu. Polazeći od dosadašnjih istraživanja u polju računalne lingvistike te iskustava primjene metoda digitalne humanistike unutar povijesno umjetničke discipline, tribina će naglasak staviti na evaluaciju posljedica višedesetljetnog razvoja ovog polja u zemljama poput SAD-a i Italije, kao i na potencijalne scenarije njegova razvoja u lokalnom kontekstu. Periferna ekonomska i kulturna pozicija iz koje tribina progovara predstavlja svojevrsnu prednost omogućavajući da se od samoga početka kritički pristupi evaluaciji digitalne humanistike, odnosno, da se aktivira kritički aparat post-kolonijalnih, feminističkih, materijalno-historijskih i drugih teorijskih temelja.

Sudionici okruglog stola su dr.sc. Ljiljana Kolešnik, znanstvena savjetnica i voditeljica projekta ARTNET, Institut za povijest umjetnosti, dr.sc. Daniela Katunar, znanstvena suradnica, Odsjek za lingvistiku, FFZG, Tihana Puc, samostalna istraživačica, Nikola Bojić, doktorand na projektu ARTNET, Institut za povijest umjetnosti, Sanja Horvatinčić, asistentica i izvršna urednica Života umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti.