Ana Kuzmanić je vizualna umjetnica u čijem radu prevladavaju radovi realizirani izvan galerijskog prostora, u kojima nerijetko poseže za pedagoškim metodama i kolaborativnim stvaralaštvom. Diplomirala je slikarstvo u Zagrebu i studirala u Velikoj Britaniji, a osim samostalno, djeluje i u sklopu međunarodnog kolektiva Eastern Surf. Institut za suvremenu umjetnost za radove Promjena s klupe i Glasnije! Govori glasnije! dodijelio joj je 2018. godine nagradu Radoslav Putar. Tijekom prvog lockdowna, Kuzmanić je inicirala projekt Art Without Place u kojemu su sudjelovali kulturni radnici_e iz različitih sredina, dijeleći iskustva i perspektive o budućnosti umjetnosti i kulture. Nedavno je predstavljena istoimena publikacija nastala na temelju istraživanja. Tim povodom s umjetnicom smo razgovarali o istraživačkom procesu, posljedicama egzistencijalne prijetnje koju je pandemija donijela te nužnosti sistemske promjene kulturnog sustava.

KP: Istraživanje Art Without Place inicirala si tijekom prvog pandemijskog vala, kada si pozvala radnike_ce u kulturi da podijele iskustva tog prijelomnog trenutka. Što te potaknulo na prikupljanje iskustava na globalnoj razini? Jesi li već tada imala jasnu ideju o tome kako ćeš, sa svojim suradnicima, dalje oblikovati materijal?

Prošle godine trebala sam imati izložbu u galeriji PS122 u New Yorku. Izložba je radi korone odgođena, no kustos Ian Cofre i ja svakako smo željeli nastaviti suradnju. S umjetničkom organizacijom Oaza iz Zagreba također sam planirala projekt no naši planovi bili su ugroženi pandemijom. Kako bi svojim radom odgovorila na izazove sa kojima se cijeli svijet suočavao u tom trenutku, u ožujku 2020. došla sam na ideju za projekt Art Without Place. Ivana Borovnjak iz Oaze je prihvatila projekt, a galerija PS122 je projekt podržala, tako da je knjiga od početka nastala iz prekooceanske suradnje. Već u svibnju 2020. godine, projekt je predstavljen na stranicama instituta Hampton iz New Yorka. 

Takav nastanak knjige reflektira neke općenitije principe. Bilo da pričamo o zdravstvenoj, ekonomskoj ili ekološkoj krizi, izazovi s kojima se suočavamo su globalni, a do rješenja ne možemo doći bez šireg društvenog dijaloga. Na početku pandemije znanstveni svijet se ujedinio u pokušaju traženja rješenja, a cjepiva su nastala kao rezultat istraživanja mnogih laboratorija diljem svijeta koji su međusobno dijelili dostupne informacije. Umjetnost i kultura podjednako su oblikovane lokalnim kako i globalnim zbivanjima, a dijeljenjem različitih iskustava možemo učiti jedni od drugih. Također postoji i kontekst lockdowna, u kojem se većina poslovnog i privatnog života preselila na internet. Potreban je jednaki napor za razgovor sa susjedom i osobom na drugoj strani svijeta. Logično je bilo iskoristiti te prednosti i pokrenuti dijalog sa ljudima iz različitih sredina. 

U trenutku kada je website Art Without Place postao dostupan na internetu nisam mogla znati koliko i kako će ljudi reagirati. Nadala sam se da će se priča proširiti van uskog kruga suradnika i na tome sam aktivno radila u pozadini. Međutim, u to vrijeme nisam imala neki jasnu ideju konačne forme, više sam se bavila samim procesom. Ideja kako oblikovati prikupljen materijal nastala kao odgovor na proces i priloge koji su  prikupljeni. 

Knjiga Art Without Place objavljena je u prosincu prošle godine. Tiskani primjerak može se nabaviti kod izdavača, umjetničke organizacije Oaza, a elektronička knjiga u otvorenom pristupu biti će dostupna za nekoliko mjeseci. Više o procesu nastanka knjige možete saznati na snimci nedavne promocije na sajmu Printed Matter’s Virtual Art Book Fair u New Yorku.

KP: Osim iskustava koja mahom bilježe atmosferu neizvjesnosti koja nas je preplavila u trenutku kada je sve stalo, u upitnik si uključila i pitanje o budućnosti kulture nakon pandemije. Možeš li se osvrnuti na odgovore iz današnje perspektive? 

Knjiga je izašla skoro godinu dana nakon početka pandemije Covid-19 i prvih prikupljenih priloga. Iz današnje perspektive, većinu priloga vidim kao dokument tog vremena. U njima prepoznajem određeno stanje šoka, koje je najizraženije u prilozima iz Zagreba koji je u prvim tjednima lockdowna bio pogođen potresom. Tada nitko nije znao koliko će to trajati, kako će se pandemija razvijati, i koje će biti njene posljedice. Mnogi odgovori reflektiraju tu neizvjesnost i egzistencijalnu prijetnju. 

U većini odgovora nazire se važnost solidarnosti i potreba za sistemskom promjenom. Danas mi se čini da smo pomalo umorni. Međutim i dalje smo suočeni sa istim pitanjima, a nesigurnost je možda i izraženija jer znamo da kriza nije privremena. Taj prvi instinkt za solidarnošću je po mom mišljenju ispravan i na tom tragu bi trebali nastaviti djelovati kako bi zajedno izgradili neke nove vizije, pronašli neka praktična rješenja.

KP: Uz pojedinačne odgovore, u publikaciji je prisutna i općenitija razina podataka o kulturnim politikama. Kako i zašto ste se odlučili ispreplesti podatke “odozdo” i “odozgo”? Na koji način te različite razine u knjizi ulaze u interakciju?

Statistiku smo uključili kako bi dali širi kontekst vremenu u kojem su prilozi nastali, da bi potencijalni čitatelji iz budućnosti razumjeli krizu s kojom smo se suočili. Na osnovu podataka prikupljenih na stranici prikupili smo statističke podatke iz zemlje u kojoj je prilog pisan i u trenutku pisanja priloga. Ti podaci su prezentirani paralelno sa svakim prilogom. Oni se uglavnom odnose na brojeve zaraženih i umrlih te na različite političke reakcije politike u pokušaju kontrole virusa koje su u konačnici oblikovale našu svakodnevnicu. Izazovi s kojima su se radnici u kulturi suočili slični su svugdje u svijetu, no statistika pokazuje na razlike u statusu umjetnika i kulture u različitom zemljama. Kroz takvu kontekstualizaciju otvara se globalni prostor za dijeljenje i učenje.