U ovoj izložbi Mara Bratoš polazi od crno-bijelih fotografija nastalih 1995. godine, koje pripadaju vremenu neposredno nakon Domovinskog rata, kada je Dubrovnik još uvijek nosio vidljive tragove razaranja. Nekadašnja mjesta susreta, odmora i zabave, ostala su prazni, zapušteni ili zaboravljeni eksterijeri. Upravo su takvi prostori privukli Bratoš, tada studenticu zagrebačke Filmske akademije. Nisu je zanimali razglednički prizori Dubrovnika, nego njegova skrivena lica – mjesta koja Dubrovčani prepoznaju i nose u kolektivnom sjećanju, premda ih drugi posjetitelji Grada teško mogu smjestiti na lokalnoj karti.

Trideset godina poslije Mara Bratoš vraća se istim lokacijama, no povratak nije moguć na isti način. Pojedinim prostorima više nije moguće pristupiti. U hotel Argentina nije joj bilo dopušteno ući. U Šeherezadu također nije mogla ući pa fotografira tek njezin ulaz. Razlozi pritom ostaju po strani – je li riječ o obnovama, promijenjenim pravilima korištenja ili jednostavno novom identitetu tih mjesta. Važna je sama činjenica da su prostori koji su nekoć pripadali kolektivnom iskustvu danas postali nedostupni pogledu.

“Upravo ta nemogućnost postaje važan sloj ove izložbe. Fotografije iz 2025. godine nisu replike onih iz 1995., nego svjedočanstva promjene. One pokazuju kako se tijekom tri desetljeća nije promijenio samo izgled pojedinih lokacija, nego i njihov društveni status. Neka su mjesta obnovljena, neka su izgubila svoje sadržaje – poput stolova za stolni tenis kod Neptuna ili šahovskog polja na kojem više nitko ne igra šah – a neka su iza vrata koja se više ne otvaraju svakome”, stoji u najavi.

Razgovor povodom izložbe održat će se u petak 14. kolovoza u 21 sat na taraci Art radionice Lazareti. U razgovoru će uz autoricu sudjelovati povjesničarka umjetnosti i kustosica Anita Ruso Brečić, dramaturg i publicist Hrvoje Ivanković te povjesničar umjetnosti Ivan Vigjen.

Izložba ostaje otvorena do 1. rujna.

U predgovoru Peršić ističe kako je naslov izložbe deriviran “iz publikacije Čovjek u prostoru Velimira Neidhardta, priručnika koji pruža kontekst o složenom odnosu čovjeka i prostora kao temelju zdravog i racionalnog urbanizma. Urbanizam, gradnja, prostornost, turizam i ekologija srodni su i međusobno uvjetovani pojmovi koji tvore kompleksnost čovjekovog kvalitetnog okruženja i balansa s prirodom (i drugim stanovnicima planeta)”, a Gudac ih istražuje tako što “unosi ekološke, auditivne i meditativne elemente u urbanu okolinu ukazujući na nužnost promjene postojećeg ritma i unošenje refleksivnosti u našu svakodnevicu.”

Vladimir Gudac hrvatski je likovni umjetnik. Od 1980. do 1990. bio je voditelj Galerije Studentskoga centra u Zagrebu. Bavi se interdisciplinarnim istraživanjima likovnih medija, a najčešće eksperimentira koristeći se fotografijom, videom, instalacijama i performansima. Djeluje i kao likovni kritičar.

Više informacija pronađite ovdje.

Poziv je otvoren za sve programske linije koje provodi i organizira ARL: Galerija Otok (vizualne umjetnosti), Scena Karantena (izvedba), Participacija / Protuotrov (istraživanja i razmjena znanja), Književnost u Lazaretima.

Prihvatljive aktivnosti uključuju izlaganje, izvedbu, filmski, glazbeni ili književni program, rezidencijalni boravak, (ko)produkciju, pripremu ili razvoj koncepta, edukacije, razgovore, predavanja i razmjene znanja, predstavljanja projekata ili istraživanja i sl. Aktivnosti moraju biti otvorene za javnost ili imati javan aspekt realizacije.

Mogući termini za rezidencijalne boravke su siječanj – travanj i studeni – prosinac.

Više informacija o programima i prostoru potražite na stranici ARL-a, a detaljnije upute i uvjeti za prijavu dostupni su u prijavnom obrascu.

Rok za slanje prijedloga je 1. kolovoz. 

Knjiga i izložba istražuju teme migracije, identiteta i pripadnosti kroz prizmu tipografije, tiska i osobnog arhiva. Projekt je nastao u suradnji s umjetnicima i umjetnicama iz regije, a objavljen je u izdanju Art radionice Lazareti.

Više informacija pronađite ovdje.

Ova mini-retrospektiva daje kritički pogled na prvih deset godina djelovanja ovog iznimno agilnog dizajnerskog studija, te u svojih simboličkih deset cjelina prikazuje izbor nekih od njihovih najvažnijih radova – ponajprije u području dizajna vizualnih identiteta, oblikovanja knjiga i publikacija te dizajna signalizacije.

Među predstavljenim projektima naći će se plakati i identiteti velikih manifestacija poput Adventa Zagreb i Festivala svjetla, institucija kao što je Sveučilište u Splitu, publikacije nezavisnih izdavača poput Multimedijalnog instituta, Kulturtregera i Art radionice Lazareti, kao i brojni drugi radovi.

Izložba će ostati otvorena do 23. kolovoza, a organizira je ARL u partnerstvu s HDD-om.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Uzimajući dječje igre kao svoj ishodišni istraživački materijal, plesna predstava Playing reality nastaje na sjecištu igre i izvedbe, zaigranosti i plesa, igrivosti i performativnosti. Autorski tim predstave kroz proces rada bio je s jedne strane posvećen koreografskoj analizi for-malnih aspekata pojedinih igara, njihovih varijacija, iznimaka i pravila, a s druge se strane bavio uplivom u afektivni svijet dječjih igara i atmosfere u kojoj se one odvijaju, preispitujući pritom neprestano reperkusije njihove transformacije u izvedbeni odnosno plesni materijal.

Pantomima, skrivač, twister, gumi-gumi, pokvareni telefon, graničar, skakavac i brojne druge, često zaboravljene, ponekad izmišljene, igre tako su postale plodno tlo za konstruiranje modularne matrice koja funcionira kao neka vrsta igrače mašine koja u dinamičnom flowu pred publiku dovodi kratke, ponekad bljeskovite, ponekad neprepoznatljive, sekvence sagrađene od apstrahiranih elemenata pojedinih igara. Napetost iščekivanja konačnog ishoda igre, pobjede ili poraza, pritom je suspendirana i zamijenjena drugom vrstom izvedbene napetosti koja se gradi postepenom akumulacijom raznolikog materijala koji u progresiji nudi sve kompleksniju rekonstrukciju svijeta igara.”

“Radovi Paska Burđeleza zadnjih se godina posebno usmjeravaju pitanju rada, uvijek snažno apelirajući na gledatelje, nerijetko (samo)kritički promatrajući vlastitu poziciju i ulogu umjetnosti u sistemu proizvodnje i reprodukcije. Dugogodišnji ciklus Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, u kojem je dosad realizirao niz akcija i site-specific instalacija, dobio je nastavak u formi izložbe Poštuj sezonca održane u jeku turističke sezone. Sad, na njezinom zalazu, izložba dobiva ekstenziju u formi razgovora koji će krenuti od specifičnosti rada u umjetnosti, njegove mistifikacije i potiskivanja u nevidljivost privatne sfere, da bismo preko (ne)mogućnosti umjetničkog organiziranja otvorili pitanje povezivanja s radničkim borbama izvan sfere umjetnosti. Namjera je u kratkom uvodnom izlaganju pokazati i neke primjere alata u borbi protiv izrabljivanja radnica u umjetnosti: smjernice o preporučenim honorarima (SPID), Kodeks prakse (Za K.R.U.H.), sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje (ZASUK), te nakon toga otvoriti razgovor s prisutnima”, stoji u najavi.

Iz najave: “Odlučna je umjetnički projekt kojim nam autorica pokazuje temu o kojoj se govori tiho i ispod glasa, koja izaziva nelagodu, sram i žaljenje – o suicidu. Nina Đurđević fotografirala je devetero ljudi koji su svoje pokušaje suicida preživjeli i o tome odlučili govoriti. Snimila ih je na mjestima na kojima su pokušali zaustaviti svoje živote. Svakom je portretiranju prethodio razgovor koji snimljen, a svaki od portreta prati tekst o svakom od tih susreta i razgovora. Na izložbi su i dva autoportreta koje je autorica snimila na mjestima gdje se 2001. ubio njezin otac i 11 godina kasnije i njezin brat.

O svom autorskom konceptu Nina Đurđević kaže: ‘Portretiranje osoba koje su pokušale suicid, nisu uspjele, danas su zadovoljne, na mjestu radnje sa osmijehom na licu. Ovo je najkoncentriraniji time i najprecizniji opis ovog projekta. Ovog autoportretnog projekta. Jer dolazim iz uspješne suicidalne obitelji. Moja nuklearna obitelj (mama, tata, brat i ja) reducirana je na pola. Spala na žensku polovicu. Moje je životno iskustvo uvelike obojano ovom, a i nekim drugim redukcijama. Moji stavovi također. Načini reagiranja. Percipiranje. I ne, ne mogu reći da sam zavoljela život, shvatila njegovu dragocjenost, mudro učila iz tuđih iskustava, počela živjeti punim plućima zbog ovih izgubljujućih iskustava. A ipak, volim život, mislim da je dragocjen kada ga takvim osjećaš, nastojim iskoristiti tuđa iskustva, živim najpunije što mogu. Ovaj je projekt zamišljen kao oda životu. Životu koji je naša istost. Živi smo, zar ne?'”

Nina Đurđević rođena je 1980. godine u Brežicama, Slovenija. Odnos s fotografijom započela je spontano još 1994. godine družeći se s tatinim fotoaparatom da bi već četiri godine kasnije ostvarila prvu samostalnu izložbu. Završila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer Filmsko i televizijsko snimanje te master program za fotografiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Članica je ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, dobitnica je nekoliko nagrada, a njeni radovi iz serije autoaktova Objekt(iv)na uvršteni su u fundus Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Iz predgovora: “LandEscape je krajolik koji nam izmiče, Mediteran hrastovih šuma kakvog više ne znamo, Mediteran koji nestaje pod vatrom i betonom. LandEscape je i svako dubrovačko stablo, taj najstariji stanovnik grada koji još uvijek stoji raskošan dok nevidljiv izmiče ‘napretku’, zasad. Između stijene i mora – palma, naranča, hrast, platana, čempres, bor. Te žive skulpture, ta rastuća djela, nose svu težinu suvremenog procjepa između kulture i prirode. A stablo je veza između olovke i papira, stablo utjelovljuje misao u zapis, bez stabla nema knjige, bez šuma ne bi bilo knjižnica. LandEscape traži dijalog o tome kako gledamo i što vidimo, razgovor o pejzažu kao estetskom pojmu usko vezanom uz etičku valorizaciju percepcije, ali i o odnosu prema prirodi, i o zasad utopijskoj želji za odmakom od eksploatacije i komodifikacije, komercijalizacije i destrukcije.

Služeći se metodama umjetničkog istraživanja, practise-as-research, promatranja, dokumentiranja, kroz dvije dubrovačke rezidencije oblikovali smo narativ i motive za izložbu LandEscape u fotografijama, videu i instalacijama. Stvorili smo radove kojima smo mapirali osjećaj mjesta i vremena grada i njegovog okoliša, osjećaj očekivanja, ali i nestajanja. Nema ništa pastelno u tom otkriću jer fantastični vidikovci i vizure se množe kako se prirodi prostor oduzima. Ništa od romantične ikonografije iz turističkih vodiča i razglednica. Mi svjesno napuštamo sliku koja služi zavaravanju, krivotvorenju, ideji iluzorne pastorale, propagandi, konvenciji tradicionalnog pejzaža, ali i svođenju prirode na svrhu, resurs, kapital. ‘Banket aranžman’ je ‘The view’, ‘The sunset’, ‘The sea’, ‘The LandEscape’, cjeline kojima oblikujemo postav izložbe, kojima otvaramo pitanje reinterpretacije baštine, pejzaža, zaštite prirode od ljudi.

LandEscape je sljedeća faza u našem artivističkom, ekološkom, mutimedijalnom, interdisciplinarnom i istraživačkom projektu Slušaj šume! kojeg razvijamo od 2019. kroz niz izložbi i programa. Projekt smo započeli rečenicom i jasnim stavom: deforestacija je bio-politički krajolik. Pejzaž pohlepe guta sve. Stoga naš angažiran umjetnički rad nastaje kao reakcija na devastaciju ekosustava kako na lokalnoj razini područja na kojem živimo, lokaliteta koje istražujemo i umjetnički obrađujemo, ali i kao reakcija na opći, globalni problem. Svakom novom izložbom temu razrađujemo dalje, oblikujući nova djela i proširujući, nadograđujući program uzimajući u obzir novu sredinu i/ili tematski pod-fokus. Nema eskapizma u LandEscapeu, stvaramo krajolik kojim inzistiramo na posthumanizmu, biocentrizmu, ekološkoj pravdi i umjetničkom djelu kao polju promjena, napretka, neprestane kreacije i potrage. Mijenjamo svijet mijenjajući svijest ako si dozvolimo vidjeti, osjetiti, doživjeti landscape.
Azra Svedružić & Demirel Pašalić

LandEscape je prostorno specifična izložba nastala kao rezultat dvaju dubrovačkih rezidencija, a umjetnici kroz fotografije, video i instalacije otvaraju razgovor o pejzažu koji nam izmiče, o prostoru, o vremenu, o drveću, baštini, ekološkoj pravdi.”

Izložba ostaje otvorena do 25. listopada i može se pogledati radnim danima od 11 do 19 sati.

Iz najave: “Monomit nastaje po knjizi Josepha Campbella The Hero’s Journey u kojoj autor analizom narodnih priča postavlja obrazac po kojem nastaju priče. Obrazac, kojeg naziva Junakovim putem, sadrži dvanaest dijelova po kojoj priča dobiva svoj početak, sredinu i kraj.

Predstava Monomit nastavlja istraživati Junakov put te se ostvarila u obliku rituala na sceni koji sadrži koreografiju plesa, glazbe i svjetla. Inspiraciju za ples crpi iz mitskog bića Androgen koji slikovito prikazuje jedno tijelo koje je stvoreno od dva.

Ideju pokreta vodi Marta Habulin Satinović, a vješto utjelovljenje Androgena izvode Eva Kocić i Gendis Putri Kartini. Za dizajn svjetla zaslužan je Martin Šatović. Čini se da je i sam Monomit prošao Campbellov junakov put, koji se sastoji od katalizatora, prelaska praga, katastrofe i klimaksa, ali se na svom putu, kao i sve stvari koje putuju, razvio u nepredviđenom smjeru. Sada je bliži misli velikog američkog pisca Thorntona Wildera: ‘Mit nije priča koja se čita s lijeva na desno, od početka do kraja, već stvar koja se cijelo vrijeme drži pred očima.'”

Ulaznice, po cijeni od 5 EUR, možete rezevirati na e-mail i porukom u inbox FB stranice ili kupiti na ulazu u ARL sat vremena prije početka izvedbe.