U predgovoru Peršić ističe kako je naslov izložbe deriviran “iz publikacije Čovjek u prostoru Velimira Neidhardta, priručnika koji pruža kontekst o složenom odnosu čovjeka i prostora kao temelju zdravog i racionalnog urbanizma. Urbanizam, gradnja, prostornost, turizam i ekologija srodni su i međusobno uvjetovani pojmovi koji tvore kompleksnost čovjekovog kvalitetnog okruženja i balansa s prirodom (i drugim stanovnicima planeta)”, a Gudac ih istražuje tako što “unosi ekološke, auditivne i meditativne elemente u urbanu okolinu ukazujući na nužnost promjene postojećeg ritma i unošenje refleksivnosti u našu svakodnevicu.”

Vladimir Gudac hrvatski je likovni umjetnik. Od 1980. do 1990. bio je voditelj Galerije Studentskoga centra u Zagrebu. Bavi se interdisciplinarnim istraživanjima likovnih medija, a najčešće eksperimentira koristeći se fotografijom, videom, instalacijama i performansima. Djeluje i kao likovni kritičar.

Više informacija pronađite ovdje.

Poziv je otvoren za sve programske linije koje provodi i organizira ARL: Galerija Otok (vizualne umjetnosti), Scena Karantena (izvedba), Participacija / Protuotrov (istraživanja i razmjena znanja), Književnost u Lazaretima.

Prihvatljive aktivnosti uključuju izlaganje, izvedbu, filmski, glazbeni ili književni program, rezidencijalni boravak, (ko)produkciju, pripremu ili razvoj koncepta, edukacije, razgovore, predavanja i razmjene znanja, predstavljanja projekata ili istraživanja i sl. Aktivnosti moraju biti otvorene za javnost ili imati javan aspekt realizacije.

Mogući termini za rezidencijalne boravke su siječanj – travanj i studeni – prosinac.

Više informacija o programima i prostoru potražite na stranici ARL-a, a detaljnije upute i uvjeti za prijavu dostupni su u prijavnom obrascu.

Rok za slanje prijedloga je 1. kolovoz. 

Knjiga i izložba istražuju teme migracije, identiteta i pripadnosti kroz prizmu tipografije, tiska i osobnog arhiva. Projekt je nastao u suradnji s umjetnicima i umjetnicama iz regije, a objavljen je u izdanju Art radionice Lazareti.

Više informacija pronađite ovdje.

Ova mini-retrospektiva daje kritički pogled na prvih deset godina djelovanja ovog iznimno agilnog dizajnerskog studija, te u svojih simboličkih deset cjelina prikazuje izbor nekih od njihovih najvažnijih radova – ponajprije u području dizajna vizualnih identiteta, oblikovanja knjiga i publikacija te dizajna signalizacije.

Među predstavljenim projektima naći će se plakati i identiteti velikih manifestacija poput Adventa Zagreb i Festivala svjetla, institucija kao što je Sveučilište u Splitu, publikacije nezavisnih izdavača poput Multimedijalnog instituta, Kulturtregera i Art radionice Lazareti, kao i brojni drugi radovi.

Izložba će ostati otvorena do 23. kolovoza, a organizira je ARL u partnerstvu s HDD-om.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Uzimajući dječje igre kao svoj ishodišni istraživački materijal, plesna predstava Playing reality nastaje na sjecištu igre i izvedbe, zaigranosti i plesa, igrivosti i performativnosti. Autorski tim predstave kroz proces rada bio je s jedne strane posvećen koreografskoj analizi for-malnih aspekata pojedinih igara, njihovih varijacija, iznimaka i pravila, a s druge se strane bavio uplivom u afektivni svijet dječjih igara i atmosfere u kojoj se one odvijaju, preispitujući pritom neprestano reperkusije njihove transformacije u izvedbeni odnosno plesni materijal.

Pantomima, skrivač, twister, gumi-gumi, pokvareni telefon, graničar, skakavac i brojne druge, često zaboravljene, ponekad izmišljene, igre tako su postale plodno tlo za konstruiranje modularne matrice koja funcionira kao neka vrsta igrače mašine koja u dinamičnom flowu pred publiku dovodi kratke, ponekad bljeskovite, ponekad neprepoznatljive, sekvence sagrađene od apstrahiranih elemenata pojedinih igara. Napetost iščekivanja konačnog ishoda igre, pobjede ili poraza, pritom je suspendirana i zamijenjena drugom vrstom izvedbene napetosti koja se gradi postepenom akumulacijom raznolikog materijala koji u progresiji nudi sve kompleksniju rekonstrukciju svijeta igara.”

“Radovi Paska Burđeleza zadnjih se godina posebno usmjeravaju pitanju rada, uvijek snažno apelirajući na gledatelje, nerijetko (samo)kritički promatrajući vlastitu poziciju i ulogu umjetnosti u sistemu proizvodnje i reprodukcije. Dugogodišnji ciklus Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, u kojem je dosad realizirao niz akcija i site-specific instalacija, dobio je nastavak u formi izložbe Poštuj sezonca održane u jeku turističke sezone. Sad, na njezinom zalazu, izložba dobiva ekstenziju u formi razgovora koji će krenuti od specifičnosti rada u umjetnosti, njegove mistifikacije i potiskivanja u nevidljivost privatne sfere, da bismo preko (ne)mogućnosti umjetničkog organiziranja otvorili pitanje povezivanja s radničkim borbama izvan sfere umjetnosti. Namjera je u kratkom uvodnom izlaganju pokazati i neke primjere alata u borbi protiv izrabljivanja radnica u umjetnosti: smjernice o preporučenim honorarima (SPID), Kodeks prakse (Za K.R.U.H.), sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje (ZASUK), te nakon toga otvoriti razgovor s prisutnima”, stoji u najavi.

Iz najave: “Odlučna je umjetnički projekt kojim nam autorica pokazuje temu o kojoj se govori tiho i ispod glasa, koja izaziva nelagodu, sram i žaljenje – o suicidu. Nina Đurđević fotografirala je devetero ljudi koji su svoje pokušaje suicida preživjeli i o tome odlučili govoriti. Snimila ih je na mjestima na kojima su pokušali zaustaviti svoje živote. Svakom je portretiranju prethodio razgovor koji snimljen, a svaki od portreta prati tekst o svakom od tih susreta i razgovora. Na izložbi su i dva autoportreta koje je autorica snimila na mjestima gdje se 2001. ubio njezin otac i 11 godina kasnije i njezin brat.

O svom autorskom konceptu Nina Đurđević kaže: ‘Portretiranje osoba koje su pokušale suicid, nisu uspjele, danas su zadovoljne, na mjestu radnje sa osmijehom na licu. Ovo je najkoncentriraniji time i najprecizniji opis ovog projekta. Ovog autoportretnog projekta. Jer dolazim iz uspješne suicidalne obitelji. Moja nuklearna obitelj (mama, tata, brat i ja) reducirana je na pola. Spala na žensku polovicu. Moje je životno iskustvo uvelike obojano ovom, a i nekim drugim redukcijama. Moji stavovi također. Načini reagiranja. Percipiranje. I ne, ne mogu reći da sam zavoljela život, shvatila njegovu dragocjenost, mudro učila iz tuđih iskustava, počela živjeti punim plućima zbog ovih izgubljujućih iskustava. A ipak, volim život, mislim da je dragocjen kada ga takvim osjećaš, nastojim iskoristiti tuđa iskustva, živim najpunije što mogu. Ovaj je projekt zamišljen kao oda životu. Životu koji je naša istost. Živi smo, zar ne?'”

Nina Đurđević rođena je 1980. godine u Brežicama, Slovenija. Odnos s fotografijom započela je spontano još 1994. godine družeći se s tatinim fotoaparatom da bi već četiri godine kasnije ostvarila prvu samostalnu izložbu. Završila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer Filmsko i televizijsko snimanje te master program za fotografiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Članica je ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, dobitnica je nekoliko nagrada, a njeni radovi iz serije autoaktova Objekt(iv)na uvršteni su u fundus Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Iz predgovora: “LandEscape je krajolik koji nam izmiče, Mediteran hrastovih šuma kakvog više ne znamo, Mediteran koji nestaje pod vatrom i betonom. LandEscape je i svako dubrovačko stablo, taj najstariji stanovnik grada koji još uvijek stoji raskošan dok nevidljiv izmiče ‘napretku’, zasad. Između stijene i mora – palma, naranča, hrast, platana, čempres, bor. Te žive skulpture, ta rastuća djela, nose svu težinu suvremenog procjepa između kulture i prirode. A stablo je veza između olovke i papira, stablo utjelovljuje misao u zapis, bez stabla nema knjige, bez šuma ne bi bilo knjižnica. LandEscape traži dijalog o tome kako gledamo i što vidimo, razgovor o pejzažu kao estetskom pojmu usko vezanom uz etičku valorizaciju percepcije, ali i o odnosu prema prirodi, i o zasad utopijskoj želji za odmakom od eksploatacije i komodifikacije, komercijalizacije i destrukcije.

Služeći se metodama umjetničkog istraživanja, practise-as-research, promatranja, dokumentiranja, kroz dvije dubrovačke rezidencije oblikovali smo narativ i motive za izložbu LandEscape u fotografijama, videu i instalacijama. Stvorili smo radove kojima smo mapirali osjećaj mjesta i vremena grada i njegovog okoliša, osjećaj očekivanja, ali i nestajanja. Nema ništa pastelno u tom otkriću jer fantastični vidikovci i vizure se množe kako se prirodi prostor oduzima. Ništa od romantične ikonografije iz turističkih vodiča i razglednica. Mi svjesno napuštamo sliku koja služi zavaravanju, krivotvorenju, ideji iluzorne pastorale, propagandi, konvenciji tradicionalnog pejzaža, ali i svođenju prirode na svrhu, resurs, kapital. ‘Banket aranžman’ je ‘The view’, ‘The sunset’, ‘The sea’, ‘The LandEscape’, cjeline kojima oblikujemo postav izložbe, kojima otvaramo pitanje reinterpretacije baštine, pejzaža, zaštite prirode od ljudi.

LandEscape je sljedeća faza u našem artivističkom, ekološkom, mutimedijalnom, interdisciplinarnom i istraživačkom projektu Slušaj šume! kojeg razvijamo od 2019. kroz niz izložbi i programa. Projekt smo započeli rečenicom i jasnim stavom: deforestacija je bio-politički krajolik. Pejzaž pohlepe guta sve. Stoga naš angažiran umjetnički rad nastaje kao reakcija na devastaciju ekosustava kako na lokalnoj razini područja na kojem živimo, lokaliteta koje istražujemo i umjetnički obrađujemo, ali i kao reakcija na opći, globalni problem. Svakom novom izložbom temu razrađujemo dalje, oblikujući nova djela i proširujući, nadograđujući program uzimajući u obzir novu sredinu i/ili tematski pod-fokus. Nema eskapizma u LandEscapeu, stvaramo krajolik kojim inzistiramo na posthumanizmu, biocentrizmu, ekološkoj pravdi i umjetničkom djelu kao polju promjena, napretka, neprestane kreacije i potrage. Mijenjamo svijet mijenjajući svijest ako si dozvolimo vidjeti, osjetiti, doživjeti landscape.
Azra Svedružić & Demirel Pašalić

LandEscape je prostorno specifična izložba nastala kao rezultat dvaju dubrovačkih rezidencija, a umjetnici kroz fotografije, video i instalacije otvaraju razgovor o pejzažu koji nam izmiče, o prostoru, o vremenu, o drveću, baštini, ekološkoj pravdi.”

Izložba ostaje otvorena do 25. listopada i može se pogledati radnim danima od 11 do 19 sati.

Iz najave: “Monomit nastaje po knjizi Josepha Campbella The Hero’s Journey u kojoj autor analizom narodnih priča postavlja obrazac po kojem nastaju priče. Obrazac, kojeg naziva Junakovim putem, sadrži dvanaest dijelova po kojoj priča dobiva svoj početak, sredinu i kraj.

Predstava Monomit nastavlja istraživati Junakov put te se ostvarila u obliku rituala na sceni koji sadrži koreografiju plesa, glazbe i svjetla. Inspiraciju za ples crpi iz mitskog bića Androgen koji slikovito prikazuje jedno tijelo koje je stvoreno od dva.

Ideju pokreta vodi Marta Habulin Satinović, a vješto utjelovljenje Androgena izvode Eva Kocić i Gendis Putri Kartini. Za dizajn svjetla zaslužan je Martin Šatović. Čini se da je i sam Monomit prošao Campbellov junakov put, koji se sastoji od katalizatora, prelaska praga, katastrofe i klimaksa, ali se na svom putu, kao i sve stvari koje putuju, razvio u nepredviđenom smjeru. Sada je bliži misli velikog američkog pisca Thorntona Wildera: ‘Mit nije priča koja se čita s lijeva na desno, od početka do kraja, već stvar koja se cijelo vrijeme drži pred očima.'”

Ulaznice, po cijeni od 5 EUR, možete rezevirati na e-mail i porukom u inbox FB stranice ili kupiti na ulazu u ARL sat vremena prije početka izvedbe.

U Dubrovniku je registrirano 685 udruga civilnog društva, od čega veliki broj njih radi u području nezavisne kulture. Osim privatnih prostora, većina prostora i infrastrukture koje te udruge koriste u vlasništvu su Grada Dubrovnika, a modeli njihovog korištenja različiti su i ovise o konkretnim prilikama. Pregled trenutačnog stanja upravljanja infrastrukturom za kulturu mogao bi se proširiti na različite aktere, no ovdje ćemo obuhvatiti samo tri reprezentativna primjera. Platforma za Lazarete primjer je sudioničkog upravljanja prostorom triju lađa povijesnog kompleksa Lazareti u kojima djeluju Art radionica Lazareti, Udruga za promicanje medijske kulture Luža, humanitarna udruga Deša Dubrovnik, Plesni studio Lazareti i Studentski Teatar Lero. Prostor Galerije Flora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik u vlasništvu je udruge te zbog toga uspijeva prkositi naglašeno turistificiranom, nekada uistinu prekrasnom ambijentu Uvale Lapad gdje se Galerija nalazi. Udruga za promicanje klasične glazbe Sve ostalo je glazba kreira program projekta Renesansni vrt u prostoru ljetnikovca Bunić Kaboga u Rijeci dubrovačkoj, kojim upravlja Grad Dubrovnik.

Sudioništvo s rokom trajanja

Platforma za Lazarete je suradnička i zagovaračka platforma korisnika prostora spomeničkog kompleksa Lazareti u Dubrovniku. Čine je udruge koje su u ovome trenutku tamo smještene, da bi se lakše utjecalo na lokalne politike u području kulture, javnih prostora i civilnog društva. Cilj platforme je osnažiti i povezati udruge koje čine jedini društveno kulturni centar u Dubrovniku nastao “odozdo” – udruživanjem članica u zajedničkom stvaranju otvorenog, dostupnog, aktivnog javnog prostora žive kulture. Podsjetimo, spomenički kompleks Lazareti nalazi se u neposrednoj blizini povijesne jezgre Dubrovnika. Izgrađen je u 17. stoljeću za potrebe provedbe mjera karantene, a sastoji se od deset zgrada ili lađa, kako ih korisnici Lazareta nazivaju, te pet unutarnjih dvorišta između lađa i jednim zajedničkim ulaznim trgom koji sve prostore longitudinalno povezuje. Nakon pada Dubrovačke Republike početkom 19. stoljeća, taj je prostor preuzimao mnoge, uglavnom utilitarne namjene pa je između ostalog služio kao skladište, klaonica, tržnica, vojne barake, smještajni prostor za izbjeglice i drugo. Također, zbog svoje blizine povijesnoj jezgri, kroz vrijeme je bio u fokusu raznih idejnih projekata rušenja ili obnove koji su se pojavljivali od 1930-ih godina. Od 1980-ih njegova je namjena uglavnom javna, društvena ili zabavna. 

Art radionica Lazareti duže je od trideset godina sinonim za dubrovačku nezavisnu umjetničku scenu, dok u hrvatskim i regionalnim okvirima predstavlja jednu od najstarijih nevladinih udruga uopće i jednog od najživljih, najvažnijih aktera civilnog društva. Pokrenuta kao neformalna inicijativa 1988. godine, Art radionica Lazareti, i Galerija Otok kao njena vizualno-umjetnička ispostava, organizacija je primarno usmjerena prema suvremenim umjetnostima i viziji Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetnički vođenog prostora, živog “mjesta zajednice”. S Gradom Dubrovnikom 2000. godine potpisan je ugovor o korištenju dijela prostora spomeničkog kompleksa na rok od 25 godina. Da bi se takav ugovor potpisao i bio valjan, trebalo je razraditi načine na koji će se ti prostori koristiti, predvidjeti sadržaje i način održivosti, što je i napravljeno u okviru projekta Karantena. Nakon poslijeratog povratka turizma kao važne i unosne djelatnosti, gradske vlasti počinju imati sve više interesa za taj prostor, a kulminacija se događa 2012, kada pod pritiskom ideje komodifikacije i komercijalizacije prostora, ad hoc počinje s djelovanjem Platforma za Lazarete koja okuplja sustanare ARL-a da bi se 2013. počelo sa zajedničkim zagovaračkim aktivnostima. 

Grad odlučuje obnoviti sedam od deset lađa, a tri koje su pod ugovorom s ARL-om ostaviti neobnovljene. U tome su trenutku u Platformu okupljene udruge uspjele dogovoriti s Gradom potpisivanje aneksa ugovora s ARL-om koji je omogućio ARL-u da s Dešom Dubrovnik, Teatrom Lero i Klubom Lazareti potpiše (pod)ugovore o korištenju tog dijela Lazareta, pa su naposlijetku i preostale tri lađe obnovljene. Logičan nastavak truda i daljnjeg razvoja dijaloga o sudioničkom upravljanju u kulturi dovodi 2018. do projektnog financiranja iz Europskog socijalnog fonda za razvoj društveno-kulturnog centra Lazareti na temelju javno-civilnog partnerstva pod nazivom Mjesto zajednice. Provedba projekta traje dvije godine, a u prvoj je godini proveden javni poziv kojim se stanovnici i organizacije civilnog društva s područja Dubrovnika pozvaju da predlože aktivnosti koje bi realizirali u prostoru Lazareta, u suradnji s udrugama koje čine Platformu za Lazarete. Te su se aktivnosti počele realizirati 2020, zastale su za vrijeme pandemije, a nastavile u 2021. U drugoj godini projekta radilo se na prijedlozima modela integracije s Dubrovačkom baštinom d.o.o. koja u ime Grada Dubrovnika upravlja prostorom Lazareta te kreira aktivnosti u prostoru pet lađa kroz projekt Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika. 

Folklorni ansambl Linđo kao gradska institucija u kulturi ima svoju logiku upravljanja i svoje aktivnosti, koristi dvije lađe, a u preostale tri djeluju organizacije Platforme za Lazarete i Klub Lazareti. Trenutni model sudioničkog upravljanja opstaje u Lazaretima te oni zaista funkciniraju kao mjesto zajednice i društveno-kulturni centar, s rokom trajanja do 2025, kada ističe ugovor potpisan 2000. između Grada i Art radionice Lazareti. Kakvi će se modeli zajedničkog upravljanja razviti nakon toga, hoće li ih biti, ili će se suradnja ograničiti na neko zajedničko koordinacijsko tijelo, partnerstvo u aktivnostima ili na nekom projektu, ostaje za vidjeti, a sve to će dosta govoriti o našem trenutku u vremenu, o Dubrovniku danas te o stupnju njegovog društvenog i kuturnog razvoja: jesu li sazreli uvjeti za dugoročno javno-civilno partnerstvo i za sudioničko upravljanje.

Opiranje prostornoj komodifikaciji

Po svemu zanimljiv, ali i uspješan primjer opiranja turistifikaciji onaj je Florinog doma i Galerije Flora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, smještenih u samom srcu Uvale Lapad, gradskog predjela s nizom skladnih obiteljskih vila sagrađenih u periodu između dva svjetska rata, te hotelskim objektima i jasno ujednačenom stambenom arhitekturom podignutom nakon Drugog svjetskog rata. Danas prostor Uvale Lapad sve više i sve češće preuzima sterilni, brzopotezni arhitektonski sadržaj, s nagrđujućim primjerima betonizacije i devastacije obale. Teško je, naime, u današnjoj Uvali pronaći zgradu koja nije predimenzionirani hotel upitne arhitektonske kakvoće, restoran, kavana ili mjesto za prodavanje izleta, a sve to izvedeno je na vrlo neelegantan, gotovo nakaradan način. Arhitektonski sklad Galerije i vile Flora zamjetan je u tom kontekstu na prvi pogled: podsjetnik je na nekadašnju urbanizaciju prostora Uvale, gotovo konceptualno zarobljen u novonastalim okolnim sadržajima.

Flora Jakšić (1856.-1943.), pokroviteljica i okupljateljica umjetnika, i sama slikarica, oporučno je ostavila svoju kuću za potrebe likovnih umjetnika, sugrađanima i javnosti, zamislivši je kao zakladu, te je tako obavezala vlasti da je nastave koristiti isključivo u kulturno-umjetničke svrhe: izlagačke, radne, rezidencijalne i druge. Nakon dugogodišnje pravne bitke između HDLU Zagreb, koji je polagao pravo na Florinu vilu u Lapadu te je namjeravao zamijeniti za nekretnine u staroj gradskoj jezgri i HDLU Dubrovnik, korisnika Florinog doma, presuđeno je u korist dubrovačke podružnice kao legalnog pravnog sljednika koji je konačno početkom ove godine uknjižen na zgradu Florinog doma. Dubrovački likovnjaci tako su u svoje vlasništvo konačno dobili prostor u kojemu su od Florine smrti do danas izlagali, gdje su se družili sa stranim umjetnicima i međusobno, u koji su ulagali, ponekad i vlastita sredstva. 

U okviru zgrade Florinog doma djeluje i Galerija Flora, koja svake godine objavljuje javni natječaj za izlaganje, te tako uključuje umjetnike u kreiranje svojih programa. Propozicije natječaja uključuju i tematiziranje javnog prostora, samog mjesta vile Florinog doma, Lapada opkoljenog neukusnom turistifikacijom. Poziv je otvoren za samostalne izložbe, manje grupne izložbe, kustoske koncepcije, prostorne intervencije, akcije, performanse te programe koji uključuju lokalnu zajednicu. Kako je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika neprofitna udruga, financiraju se iz proračuna Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture, a sredstva dobivaju isključivo za program. Manje je poznato da su članovi HDLUDU svojim radom i vlastitim sredstvima u zgradi uredili rezidencijalni boravak za gostujuće umjetnike, fasadu zgrade, sada uređuju medijateku, prostor za suvremene umjetničke prakse koji će služiti i kao knjižnica, čitaonica, prostor za druženje. Pročelje kuće također povremeno postaje izlagački prostor, a pripadajući vrt je redovito mjesto druženja prilikom otvorenja izložbi, radionica i drugih događanja, što usred intenzivnog mediteranskog okoliša predstavlja logičnu i nužnu ekstenziju interijera i podrazumijeva dodatne mogućnosti izlaganja, site-specific umjetničkih eksperimenata i javnih akcija, posebno s obzirom na izgrađeni okoliš koji sve snažnije šteti prirodnim ljepotama uvale.

Pokušaji revitalizacije povijesnih zdanja

U novijoj je povijesti veliki broj povijesnih ladanjskih zdanja u Dubrovniku i njegovoj okolici znatno zanemaren, devastiran ili potpuno uništen. Jedan od svijetlijih primjera je ljetnikovac Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj (blizu suburbanog naselja Mokošica) koji je u potpunosti obnovljen 2013. s javnom namjenom održavanja kulturnih programa. Obnovu je financirala Zaklada Caboga Stiftung posredstvom dr. Iva Felnera, jednog od posljednjih potomaka obitelji Caboga. Ljetnikovac je u vrijeme obnove bio u vlasništvu Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture RH, stoga je uz multinamjensku dvoranu za događanja na prvom katu, u prizemlju smješten Restauratorski zavod. Od 2021. godine čitav je ljetnikovac odlukom Vlade RH prešao u vlasništvo Grada Dubrovnika, a njime upravlja gradska tvrtka Dubrovačka baština d.o.o., ista ona koja upravlja i dijelom spomeničkog kompleksa Lazareti, točnije s pet njegovih lađa. Od obnove pa sve do danas, Zaklada Caboga Stiftung svake godine donacijama sufinancira održavanje ljetnikovca te odabrane kulturne programe, neke u partnerstvu s udrugama civilnog društva, a neke u partnerstvu s javnim institucijama u kulturi, kao što su Dubrovačke ljetne igre. 

Udruga Sve ostalo je glazba, osnovana u Dubrovniku s misijom povezivanja izvedbenih umjetnosti i klasične glazbe, bavi se osmišljavanjem i izvođenjem koncerata, multimedijalnih projekata i radionica koji publici prezentiraju klasičnu glazbu na nekonvencionalan način. Jedan od njihovih dugovječnijih projekata pod nazivom Renesansni vrt kreiran je za prostor ljetnikovca Bunić-Kaboga u kojemu se izvodi i iz kojeg je proizašao. U povijesno osviještenoj izvedbi, glazbenice rekreiraju atmosferu salona kakvi su nekada bili u tom istom prostoru, i na njih, kao svoje goste, pozivaju publiku. Programi su besplatni za građane Dubrovnika i državljane Republike Hrvatske, dok se stranim državljanima naplaćuju ulaznice za program po komercijalnim cijenama. Usmjeren na revitalizaciju i revalorizaciju dubrovačkih ljetnikovaca, projekt Renesansni vrt brendirao je ljetnikovac Bunić-Kaboga kao mjesto okupljanja lokalnog stanovništva, ali i stranih gostiju, te se pokazao važnim za razvoj kulturnog turizma. 

Na ovakav bi se način trebali u budućnosti revitalizirati i ostali devastirani ljetnikovci u vlasništvu Grada. Primjerice, izrađeni su projekti revitalizacije ljetnikovca Bosdari-Škaprlenda kao društveno-kulturnog centra i memorijalnog muzeja Ruđera Boškovića te ljetnikovca Gučetić-Zbutega-Lazarević kao društveno-kulturnog centra suburbanog naselja Mokošica u Rijeci dubrovačkoj. Za sada nisu krenuli u realizaciju. Svakako treba napomenuti kako se tijekom cijele godine u ljetnikovcu Bunić-Kaboga odvijaju radionice i programi koje organiziraju Dubrovačke ljetne igre, javna ustanova u kulturi, uz potporu Zaklade Caboga Stiftung i u suradnji s Dubrovačkom baštinom d.o.o. Udruga Sve ostalo je glazba u tom partnerstvu osmišljava i izvodi Radionicu MUZA namijenjenu mladima srednjoškolske dobi. Program kreće od njih, na način da ih voditeljice radionice i mentorice dovode u prostor ljetnikovca, upoznavaju s njegovom prošlošću i ladanjskom svakodnevicom, pa na temelju njihovih dojmova, jer radi se o dramskoj i glazbenoj radionici, nastaje izvedba rekreiranja salona kao i elementi izvedbe nastale prema biografskim pričama nekadašnjih vlasnika, pripadnika vlastelinskih obitelji, a sve kroz zajednički rad polaznika srednjoškolaca te mentorica za glazbu i dramu. Cilj je oživjeti povijesni prostor te izvedbu konceptualno vezati uz ljetnikovce i njihovu povijest. 

Međutim, snažna turistifikacija podilazi komercijalizaciji te tako utječe na sve javne strukture, pa izvedbe Renesansog vrta u ovom aranžmanu i s ovakvom strukturom stranih gostiju nisu dovoljno financijski isplative te ne bi bile moguće bez donacija zaklade Caboga-Stiftung. Zato je vrlo upitno hoće li ljetnikovac Bunić-Kaboga uspjeti zadržati ovakve programe ili će i on biti podvrgnut isključivo iznajmljivanju u svrhu održavanja komercijalnih događanja. 

Počevši od primjera Platforme za Lazarete kao zanimljivog i turbulentnog, za sada uspješnog sudioničkog upravljanja prostorom, ali s neizvjesnim ishodom nakon isteka ugovora 2025, zatim sretnog slučaja uknjiženja dubrovačkog ogranka HDLU na zgradu Florinog doma koja je tako zaživjela u oporučno određenoj namjeni njene vlasnice Flore Jakšić, dolazimo do primjera pokušaja revitalizacije povijesnih zdanja, vlasnički i upravljački netipično organiziranih. 

Primjer ljetnikovca Bunić-Kaboga karakterističan je za Dubrovnik, jer se radi o vrijednom povijesnom zdanju u koje treba ulagati velika sredstva za obnovu. Nalazi se u Rijeci dubrovačkoj, nekada ladanjskom predjelu, a danas suburbanom naselju, daleko od stare gradske jezgre u punom turističkom pogonu. Suburbana zona ljetnikovaca lako bi mogla pasti u svaku vrstu zaborava, a time i prostorne, građevinske te kulturološke devastacije. Svaki od tridesetak ljetnikovaca u predjelu Rijeke dubrovačke zaštićeno je prirodno i kulturno dobro. Slučaj ulaganja inozemne zaklade neprofitnog karaktera u vrlo skupu i zahtjevnu obnovu ljetnikovca (radi se o 3 milijuna eura!) te u odabrane kulturne programe neobičan je, ali hvalevrijedan pothvat kojim se ukazalo na potrebu obnove i kulturnog brendiranja čitave povijesne zone Rijeke dubrovačke, kao i uključenja prostora ljetnikovaca u život lokalne zajednice.

Slučaj Galerije Flora čiji je upravitelj, HDLU Dubrovnik, vlasnik zgrade Florinog doma i kao takav može prkositi trendovima komercijalizacije i komodifikacije javnih prostora, iznimka je u dubrovačkom kontekstu. Sudioničko upravljanje u Lazaretima dolazi u pitanje nakon isteka potpisanog ugovora s Gradom Dubrovnikom. Unatoč naporima zaklade Caboga Stiftung te udruge Sve ostalo je glazba, nakon što zaklada prestane davati donacije programima, ljetnikovac Bunić-Kaboga dolazi pod upravu Dubrovačke baštine d.o.o. i vrlo je upitno hoće li se u njemu nastaviti izvoditi bilo kakav kulturni program. Isto vrijedi i za projekte revitalizacije u tekstu već spomenutih ljetnikovaca kao memorijalnog centra i društveno-kulturnog centra, pa bismo u zaključku mogli reći da u Dubrovniku vlasništvo prostora u velikoj mjeri određuje upravljanje njihovim kulturnim sadržajima.