Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, a jedan od ciljeva udruge jest i razvijanje queer i feminističke kulture.

O festivalu te queer kulturi i aktivizmu u Hrvatskoj i regiji pričali smo s Antonijom Stojanović iz organizacije LORI.

KP: S udrugom PaRiter i Centrom za ženske studije Rijeka organizirale ste prvi regionalni festival queer i feminističke kulture u Rijeci. Čime ste se vodile pri organizaciji i sastavljanju programa i tko su bili/e sudionici i sudionice festivala?

Još prilikom osmišljavanja festivala bitno nam je bilo okupiti što više udruga, inicijativa, platformi te pojedinaca/ki iz sfere queer i feminističke kulture i/ili koji/e se bave pitanjima roda, prava seksualnih i rodnih manjina i sada, kad podvučemo crtu nakon prvog festivala, vrlo smo zadovoljne ostvarenim. Željele smo da to bude ne samo festival koji organizira udruga LORI, već da kreiramo platformu (za početak na razini regije, zemalja bivše Jugoslavije) za neke buduće umjetničko-aktivističke projekte, koja će s vremenom rasti, razvijati se i postati jedna konstanta na kulturnoj sceni Rijeke. Zato smo pristupile ne samo udrugama i ustanovama s kojima smo od ranije imale uspješnu suradnju (PaRiter, Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Art-kino, CGI iz Poreča, Labris, Sarajevski otvoreni centar…), već i drugim kulturnim čimbenicima: Građani/ke svom gradu, MMSU iz Rijeke, queer i/ili feminističkim umjetnicima/icama. Poseban “vjetar u leđa” bila nam je podrška Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture  (Rijeka je pod sloganom Luka različitosti proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine, uz irski Galway) kad su Smoquu uključili u svoj program, jer time su jasno pokazali pravac kojim žele ići u budućnosti.

Drago nam je da su se zapravo sve osobe/institucije/udruge koje smo pozvale na suradnju vrlo rado uključile, želeći doprinijeti razvoju queer i feminističke kulture u Rijeci i šire, ali i povećanju njene vidljivosti u javnosti. Sa svima njima smo skupa odlučivale o izboru sudionika/ica i svatko je dao doprinos iz svoje sfere djelovanja.

Programom je publici queer i feministička kultura predstavljena kroz umjetničke sadržaje (izložba Ane Hoffner i razgovor s umjetnicom, performans Nike Rukavine), audio-vizualne (nastup queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Queer UP! party gdje su glazbu puštale cure iz Zbeletrona, koncert Le Zbora, projekcija performansa kolektiva Haveit, projekcije kratkih filmova: Jagode, Tranzicija, Dont brejk maj turbofolk hart), radionicu Dodir, tijelo, seksualnost koju su vodile Jasminka Juretić i Ana Andrinić te panel rasprave (sa sudionicima/icama: Leila Šeper, Zoe Gudović, Franko Dota, Mirza Halilčević, a zbog bolesti nažalost nisu prisustvovale Mia Gonan, Nataša Velikonja i Nina Dragičević) te info štandove udruga i inicijativa koje se bave pravima žena i LGBTIQ osoba. Koncipiran je program kako bi se posjetitelji/ice mogli/e upoznati s poviješću i značajem queer i feminističke kulture, razviti kritičku svijest o njima, istražiti kulturni i društveni kontekst, te psihosocijalnu dimenziju ove kulture.

Isto, vrlo nam je bitno bilo privući što više “običnih” ljudi, to jest onih koji inače ne dolaze na naša događanja i pretpostavka je da možda ni ne znaju puno o toj tematici a upravo kako bismo ih o tome informirale, te smo zato odabrale što više javnih prostora za održavanje aktivnosti: Korzo kao “žilu kucavicu” Rijeke, kafiće, kino, jedan od najposjećenijih klubova za izlazak u gradu itd., s tim što nam je naravno najbitnije bilo da su ti prostori LGBTIQ friendly.

KP: Festival se bavio propitivanjem sloboda u odnosu na društvene, kulturne, institucionalne i individualne opresije. Koliko su one još uvijek prisutne u hrvatskom društvu, za razliku od zemalja u susjedstvu? Zašto ste baš pitanje slobode odlučile odabrati za prvu temu queer Festivala?

Nažalost, naročito posljednjih nekoliko godina vidimo da pitanje opresije u našem društvu, ali i većem dijelu Europe,  nije samo prisutno još uvijek, nego bismo prije rekle sve više.  Sve veća prisutnost i jačanje “snaga” koje slobode pojedinca/ke žele umanjiti pa i ukinuti (prije svega, na meti su LGBTIQ zajednica i prava žena), dovode nas do toga da se moramo boriti ne samo za slobode koje priželjkujemo, već i za očuvanje onih već stečenih. Primjera za to u Hrvatskoj imamo na nesreću i previše – svakodnevno svjedočimo raznim oblicima opresije – “najsvježiji” su primjeri nacrta Obiteljskog zakona, ali ne zaboravimo i micanje termina životno partnerstvo iz nekoliko zakona donesenih u protekle 2 godine, što onda uzrokuje pravne poteškoće kada čovjek želi uživati to svoje pravo. Primjerice, u 2016. godini izglasano je nekoliko poreznih zakona. Iako se u Općem poreznom zakonu izjednačavaju sve institucije (brak, izvanbračna zajednica, životno partnerstvo…), u Zakonu o porezu na dohodak, Zakonu o porezu na promet nekretnina i Zakonu o lokalnim porezima se nigdje (!) ne spominju životni/e partneri/ice (niti izvanbračni drugovi) kao oni koji mogu ostvarivati porezne olakšice, već samo bračni drugovi. Ovo je veliki problem, budući da ako se u zakonu ova vrsta zajednice ne spominje to neposredno otvara prostor za diskriminaciju u praksi.

Također, imamo i sve češću “tihu” institucionalnu opresiju, opet naročito usmjerenu prema LGBTIQ osobama: primjerice, trans osobe imaju zakonska prava na određene medicinske zahvate, na promjenu dokumenata, ali u praksi im nerijetko institucije ta prava ograničavaju ili jednostavno, ne odobravaju. Potom slijedi dug, zamoran i ne uvijek uspješan proces da osoba dobije uslugu koju je trebala dobiti odmah.

Zato smo odlučile na pitanje Sloboda – jesmo li uistinu slobodni/e? kao temu vodilju Smoque te željele i javnost uključiti u promišljanje o tome.

O stanju po pitanju sloboda u susjednim zemljama na festivalu su govorili/e sudionici/ice iz BIH, Srbije, Slovenije, prikazivani su radovi i iz Crne Gore i s Kosova, pa je nekako naš opći zaključak da taj opresivni val nije mimoišao ni naše susjede, jedino po čemu se naše zemlje razlikuju su one slobode stečene od ranije, a koje su sad na meti.

KP: Povijest queer kulture u Rijeci u sklopu Festivala predstavile ste queer šetnjom gradom. Koliko je bogata povijest queer kulture u Rijeci i koliko se slobodno razvijaju alternativni oblici kulture i aktivizma u ovom gradu?

Queer kultura u Rijeci postoji već dosta dugo, razvija se manje-više konstantno, a najbitnija kultna alternativna mjesta su zapravo i izgrađena na konceptu beskompromisne slobode, npr. OKC Palach. U tom smislu, lijepo je živjeti u sredini gdje se ti alternativni oblici kulture i aktivizma razvijaju, a da li i koliko slobodno trenutno, to je nažalost upitno jer dosta financijski ovise o institucijamako suko su one s razine države – pa, dovoljno je reći da svjedočimo koliko su te institucije naklonjene alternativnoj kulturi i aktivizmu.

Queer šetnja je izazvala jako puno interesa prije svega među lokalnom publikom, jer je dosta ljudi željelo čuti o povijesti svog grada, iako je to prvenstveno zamišljeno za sudionike/ice iz drugih gradova, da njima približimo Rijeku. Namjera nam je bila upoznati publiku sa životom queer i LGBT osoba u Rijeci tijekom vremena. Kroz istraživanje o tome nam je najinteresantnije bilo to što Rijeka ima i u prošlosti je imala dosta friendly mjesta za okupljanje, upoznavanje LGBTIQ “ekipe”, ali i dalje nema gay kafić ili klub. za razliku od drugih, ne nužno većih gradova u regiji gdje je opresija jača.  To nam jasno pokazuje da što su individualne slobode veće, manja je potreba manjine da se drži u začahurenim prostorima kao i većine da tu manjinu getoizira.

KP: S izjednačavanjem prava i većom vidljivosti LGBTIQ zajednice i specifični oblici queer kulture poput draga, sve više postaju dio mainstream ili popularne kulture. Treba li queer kultura zadržati svoju aktivističku prirodu kako bi ostala relevantna za LGBTIQ pokret ili je neizbježno njeno “utapanje” u suvremenim pop kulturnim tokovima?

Mi queer kulturi i pristupamo s aktivističko-umjetničkog aspekta jer ocjenjujemo da naše društvo još nije dovoljno upućeno u taj vid kulture – u to smo se uvjerile nakon medijskih objava o festivalu na raznim portalima, što lokalnim, što nacionalnim, gdje su komentari bili dosta nepovoljni po nas, ali i odraz nepoznavanja materije. Ako na sam spomen queer i feminističke kulture (određeni) dio javnosti na umu ima “bespotrebno paradiranje” i neke sramotne, čak bih se usudila reći i bolesne insinuacije (govorimo o javnim komentarima na portalima, te određenim člancima o festivalu), jasno nam je da je queer kultura u Hrvatskoj daleko od mainstreama i popularne kulture, te je aktivistički moment upravo u tom informiranju i senzibiliziranju javno. Budući da joši još uvijek  živimo u pretežito patrijarhalnom društvu koje ne priznaje odstupanja od binarnog viđenja identiteta s jasno određenim muško-ženskim ulogama, queer kultura je ta koja propituje i preoblikuje zastarjele koncepte uz približavanje pojma rodnog identiteta, razbija predrasude i pomiče granice društva u smislu integracije različitosti.

U tom smislu, Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, mi festival doživljavamo kao spoj umjetnosti i aktivizma, te nam je svakako cilj istaknuti aktivistički moment u queer kulturi.

KP: U kontekstu trenutne socijalno-političke situacije i dominacije desno radikalnih skupina u javnom prostoru, koliko ima prostora za rast i nadogradnju ovog, ali i sličnih queer festivala?

Prostora u Hrvatskoj mislim da ima, manje rekla bih nego ranijih godina, ali postoji, i to upravo zbog (ranije) dostignute razine opće svijesti. Potrebe svakako da ima, upravo jer je i ta postignuta razina prava i opće svijesti ugrožena i dovodi se u pitanje. Naravno da nas zabrinjava jačanje desno orijentiranih skupina koje su se infiltrirale u sve sfere javnog života, pa time mogu kontrolirati što i u kojoj mjeri možemo predstaviti široj javnosti. To najbolje vidimo kroz presjek medijskog prikazivanja primjerice, LORI zadnjih godina. Alarmantno nam je bilo kad smo više puta doživjele da nam dođu novinari/ke, naprave reportažu i potom kažu da će vidjeti hoće li se to i kako moći objaviti, jer “znate kako je, i kod nas je došlo do promjena”.

No, u ovakvim trenucima, smatramo da je najbolje što možemo učiniti zapravo djelovati još više, umrežiti se s organizacijama i platformama s istim ciljevima i uz solidarnost i zajedničke napore, nesumnjivo da možemo kreirati prostor za razvoj queer i feminističke kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Redateljice Maša Drndić i Sanja Marjanović i ove su godine između ogromnog broja pristiglih prijava, odabrale selekciju i složile program najrecentnijih studentskih filmskih i animiranih radova, pristiglih iz preko 50 zemalja svijeta. U samo tri dana, koliko festival traje, publika će moći vidjeti ukupno 47 autorskih radova od kojih 20 igranih, 16 dokumentarnih i 11 animiranih filmova. U sklopu svakodnevnih projekcija publika će moći vidjeti i presjek radova studenata sveučilišta u Rijeci pod imenom DOMAĆINI.

Žiri festivala dodjelit će nagrade za najbolji igrani, dokumentarni i animirani film dok će publika već tradicionalno dodijeliti nagradu najboljem filmu po njihovom izboru. Novost je i da će dio stručnog žirija biti autori pobjedničkih filmova na prošlogodišnjem izdanju STIFF-a, koji dolaze iz raznih europskih zemalja.

Uz gostujući žiri, posjet festivalu su najavili i brojni autori čiji će filmovi biti prikazani na ovogodišnjem izdanju festivala.

Kao i uvijek STIFF donosi i nešto posebnog programa pa tako pozivaju publiku da tijekom festivala navrate u službeni festivalski hub, Book Caffe Dnevni Boravak, gdje će moći vidjeti trailere i najave filmova s festivala te se družiti s organizatorima, volonterima i gostima u ležernom ambijentu.

Ove godine festivalski program i popratni sadržaj fokusirat će se na dokumentarni film. Tribina o procesu rada na dokumentarnom filmu pomicanjima granica tradicionalnog dokumentarnog filma DOKS IN FOCUS, na kojoj će gostovati regionalni i inozemni gosti, održat će se u subotu, 15. listopada, u 16 sati u Art-kinu Croatia.

Po proglašenju pobjednika STIFF-a te po zatvaraju festivala, u subotu 15. listopada, publika će moći uživati u Tunelu na službenom STIFF after partiju.

Neovisna Lista Oportunista Dejana Oblaka i Vedrana Senjanovića prati kandidaturu istoimene političke opcije na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 2011. godine, sastavljenu od studenata političkih znanosti čiji je glavni politički cilj bio parodija cijelog demokratskog izbornog procesa kakav danas postoji u Hrvatskoj. NLO  se  vodio  idejom  da  mnogi  građani  ne  znaju  za  koga točno  glasati, da  je  sustav parlamentarne demokracije rezultirao siromašnim dvostranačjem bez maštovitosti i inovativnosti. U filmu pratimo 14 kandidata i način na koji se snalaze na političkom terenu.

Ana trg Jelene Novaković prati gospođu Anu koja već 40 godina na glavnom gradskom trgu u Zagrebu, svaki dan ispred crkve prodaje religijske kalendare i krunice. S vremenom trg je postao ovisan o njoj i ona o njemu.

Bez dana odmora, po suncu, snijegu, kiši, nedjeljom i blagdanima, Ana već 40 godina dolazi pred gradsku crkvu prodavati religijske kalendare i krunice. Iako prima redovnu penziju i ne pripada socijalnom dnu, ona ima druge motive. Samo pet metara dalje svoj štand razvila je Zorka, njezina neposredna konkurencija. Poslovnu logiku zadržavanja kupaca primijenile su jednostavno – međusobnim spuštanjem cijena. Iako u neprestanom sukobu, ne mogu jedna bez druge. Ovisnost o dinamičnom mikrosvijetu neprestanog protoka informacija, tračeva i živopisnih gradskih likova, učinila ih je simbolima jednog mikro prostora. Ana, Zorka i Trg, nerazdvojni su trio u duhovitom socijalnom eseju o pripadanju i prijateljstvu. 

Na velikom ljetnom platnu Art-kina od 16. do 19. srpnja prikazuje se film kojeg je nagradila publika Festivala mediteranskog filma Split Priče s asfalta, film kojeg je nagradio žiri FMFS – Kad otvorim oči, zatim obožavani film svjetske festivalske publike Druga majka te drama Sve što dolazi, nagrađena Srebrnim medvjedom na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu.

Komična drama Priče s asfalta Samuela Benchetrita s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi priča je o nevjerojatnim susretima punim nježnosti, smijeha i suosjećanja u svijetu urbanog otuđenja. Priče s asfalta priče su o isprepletenim sudbinama i svemu što nas čini ljudskim bićima: manama, vrlinama, snovima i nadama. Samuel Benchetrit poznat je publici FMFS-a po filmovima Chez Gino i Oduvijek sam želio biti gangster. Priče s asfalta pogledajte u subotu, 16. srpnja u 21.30 sati .

Nedjelja, 17. srpnja u 21.30 sati  donosi dramu Kad otvorim oči Leyle Bouzid. Tunis, ljeto 2010., nekoliko mjeseci prije Revolucije. Osamnaestogodišnja Farah upravo je maturirala, a njena obitelj već je vidi kao buduću liječnicu. Ona, međutim, ne razmišlja na isti način. Pjeva u političkoj rock grupi čiji su stihovi kontra režima i bori se protiv autocenzure članova grupe. Ima veliku strast za životom, buntovnički otkriva opijate, ljubav i noćni život svoga grada, a rat vodi i s majkom Hayet, koja je opasnosti ustanka protiv režima osjetila na vlastitoj koži. Film je pobjednik Dubai Film Festivala i nagrade Europa Cinemas na festivalu u Veneciji.

Komedija Druga majka, najdraži film publike brojnih filmskih festivala na repertoaru je Art-kina u ponedjeljak, 18. srpnja u 21.30 sati. Val radi kao kućna pomoćnica i svoj posao shvaća vrlo ozbiljno. U uvijek savršenoj uniformi odano ispunjava sve potrebe svojih nadređenih, istovremeno brižno odgajajući njihovog sina Fabihna. Elegantna kuća za koju se brine savršeno je organizirana, dok jednoga dana u posjet ne dođe Valina mlada i ambiciozna kćer Jessica. Njezina poletnost i samopouzdanje do temelja narušavaju strogu ravnotežu i čvrsti klasni poredak kućanstva. Dok napetost raste, Val mora odlučiti kome je zapravo odana i što je spremna žrtvovati. Kroz mračni humor i opipljive likove, Anna Muylaert gradi intenzivnu dramu o sudaru starih principa i novih svjetova. Film je osvojio više od 20 nagrada diljem svijeta, uključujući posebno priznanje žirija na Sundanceu te nagradu publike na Berlinaleu.

Posljednji film ‘mediteranskog’ repertoara je Sve što dolazi Mie Hansen-Løve, nagrađen na ovogodišnjem Berlinaleu. Nathalie je profesorica filozofije u srednjoj školi u Parizu. Strastveno radi svoj posao i obožava učenicima prenositi ljubav prema kritičkom razmišljanju. Udana s dvoje djece, rastrgana je između svoje obitelji, bivših učenika i vrlo posesivne majke. Jednoga dana, suprug joj objavi da je napušta zbog druge žene. S novostečenom, nametnutom, slobodom, Nathalie se nalazi pred izazovom da iznova stvori svoj život. Film je dobitnik Srebrnog medvjeda u Berlinu za najbolju režiju.

Salò ili 120 dana Sodome talijanska je antiratna horor drama te ujedno jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Riječ je posljednjem filmu kojeg je režirao Pier Paolo Pasolini jer je nedugo nakon premijere ubijen pod neobičnim okolnostima. Pasolini je izjavio da je film alegorija na moderni kapitalizam, u kojem su materijalne vrijednosti i želja za konzumerskim užitkom i profitom potpuno uništila duhovni život i humanost. Film je do danas zabranjen u mnogim zemljama.

Radnja je film smještena u Salò, glavni grad Mussolinijeve fašističke Socijalne republike, 1944. godine. U palači na obali jezera Garda, četiri dužnosnika organiziraju sadističke orgije ustrojene pripovijedanjem triju pripovjedačica uz klavirsku pratnju, iživljavajući se nad bezimenim mladićima i djevojkama. 

Program se provodi u suradnji Art-kina s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja Rijeka, Udrugom antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke i Samoupravne Interesne Zajednice (Galerija SIZ).

Rođena 1982. godine, Maša Drndić je diplomirala pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te magistrirala pri Baltic Film and Media School u Tallinnu. U posljednjih sedam godina bavi se intenzivno filmom te je autorica nekoliko kratkometražnih i srednjemetražnih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova: Moj Beograd, In the Shadow, Detashe, A couple of stories before the departure (u koautorstvu s Inese Tīkmane), Factory in progress i Polazište za čekanje. Kao snimateljica, montažerka i scenaristkinja potpisuje preko deset kratkih i srednjemetražnih igranih filmova.

Film možete pogledati 28., 29. i 30. ožujka u 18 sati u riječkom Art kinu Croatia.  

Pravi ljubavni film, u režiji čelnog čovjeka Motovun film festivala, donosi priču dvoje 70-godišnjih tinejdžera koji kreću u svoju posljednju pustolovinu. Život im odjednom postaje drugačiji, autom koji ne može u rikverc krenut će neutabanim stazama, bacit će mobitele u rijeku, poslat će svakodnevicu kvragu i kao bjegunci krenut će u posljednju avanturu, gdje ih čeka brod kojim Helena nije otplovila prije šezdeset godina.

Kratki utorak, zahvaljujući izbornici programa Vanji Hraste, donosi 12 kratkih animiranih radova Zagrebačke škole crtanog filma pokrivajući raspon od 1957. do 1978. godine. U sklopu odabranog programa nalazi se i Oscarom nagrađeni film Dušana Vukotića – Surogat, Idu dani Nedjeljka Dragića te tri nastavka Maxi Cat serijala Zlatka Grgića. Inspektor se vratio kući, crtana filmska satira Vatroslava Mimice iz 1959. godine, donosi niz duhovitih situacija, komičnih detalja i fantaziju opterećenu željom za doživljajem nečeg tajanstvenog, napetog i dinamičnog. U programu su još i Don Kihot u režiji Vladimira Kristla, Zid Ante Zaninovića, Satiemania Zdenka Gašparovića i drugi.