Piše: Vatroslav Miloš

Situacija koju putem medija bezbrižno pratimo iz udobnosti vlastitih domova ima sve elemente onoga što poznajemo kao distopiju. Rat, izbjeglice, zatvorene granice, suzavac, zidovi. Lako je pritom izgubiti pojam o tome da slika ili tekst koji pred sobom imamo nije dramatiziran, nije fikcionaliziran. Reporteri Novog lista Ladislav Tomičić i Davor Kovačević otputili su se u Beograd i napravili priču s izbjeglicama koje su, barem ako se načas vratimo na situaciju na makedonskoj granici, korak bliže neizvjesnoj mogućnosti života koji nije rat, razaranje i glad. “Od početka Arapskog proljeća, dirigiranog kaosa kojem su zapadni mediji dali ime što priziva optimizam i asocira na novi početak, do početka mjeseca srpnja ove godine iz Sirije i okolnih zemalja pred ratom je izbjeglo preko četiri milijuna ljudi”, piše Tomičić i nastavlja: “U pitanju je humanitarna katastrofa zastrašujućih razmjera. Preko milijun izbjeglica iz Sirije privremeno je udomila Turska. Na ovom mjestu kratko ćemo se zaustaviti pa upozoriti na ovo: ljude koji bježe od rata svjetski mediji predstavljaju kao imigrante/emigrante/migrante, iako bi točnije bilo napisati da su u pitanju izbjeglice. Da, izbjeglice su ujedno imigranti, ali svi imigranti nisu izbjeglice”.

Slučaj Ivane i Patrika Fogadića tjednima je u medijima razvijao senzacionalističke tabloidne naslove, da bi mjesec dana kasnije sve bilo kao nikada ništa nije desilo. Srećom, uvijek postoje oni koji će kopati dublje i preciznije od jednokratnog prikaza strave i užasa. Priča je to o monstrumima u nama: o Ivani i Patriku, Sylviji, Tedu, Assiji, Shuri, majčinstvu, ljubavi, institucijama, patrijarhatu, jezi. 

Novosti su prošloga tjedna, u znak sjećanja na Arsena Dedića, objavile intervju koji je s njime godinu dana ranije vodio Dragan Grozdanić. “Neću da budem informiran, cijeli svijet je preinformiran, i to loše”, kazao je Dedić, “Vrijeme informativnosti je svima napravilo zlo, stoga je bolje biti neupućen”. 

Što je zajedničko Iquitosu u Peruu, Petropavlovsku Kamčatskom, Nuuk na Grenlandu i Perthu u Australiji? Radi se o gradovima cestovno gotovo u potpunosti izoliranim od domicilnog teritorija, odnosno o činjenici da transport ovisi gotovo isključivo o nekonvencionalnim metodama putovanja, a što spomenute gradove, barem ako je suditi prema članku Nicholasa Gilla iz Guardiana, čini najzabačenijim gradovima na svijetu.    

Lawrence English australski je medijski umjetnik i skladatelj koji godinama djeluje u području “field recordinga” i bioakustike te se bavi “istraživanjem politika percepcije i prirode slušanja”, a krajem 2014. godine Factmag je objavio njegov “Vodič kroz ‘field recording’ za početnike”. “Po prvi put u povijesti”, piše English, “uši počinju zauzimati središnje mjesto u razumijevanju, istraživanju i poimanju svijeta oko nas”.

Billy Eliot Stephena Daldryja premijerno je prikazan u Motovunu 2000. godine, na drugom izdanju sada gotovo punoljetnog festivala. Motovun je film tada mladog kazališnog redatelja nagradio titulom najboljeg, a to je ujedno i prvi put da je nagrada Propeler dodijeljena. Tada gotovo nepoznat film kasnije je nominiran za čak 13 nagrada BAFTA te tri Oscara, a koliko su Stephen Daldry i njegova umjetnost važni festivalu motovunski tim pokazao je tako da je na svom sedamnaestom izdanju osmislio posve novo kino, kino Billy, na mjestu nekadašnjeg Bambus bara te počastio posjetitelje posebnom projekcijom Billy Eliota. Daldry je, pak, Motovunu ove godine poklonio nešto nesvakidašnje – svoj nedovršeni, nikada prikazan film Trash, kao veliko iznenađenje prve večeri festivala. S obzirom da smo zamoljeni za “susprezanje od pisanja bilo kakvih recenzija ili valorizacija pogledanog filma”, novi će Daldryjev film za sada ostati motovunska tajna i najbolji mogući početak filmskog festivala. 

Ovogodišnji će Propeler dodijeliti međunarodni žiri uz koji se također veže određena doza tajnosti, no iz posve drugačijih razloga. Članovi ovogodišnjeg žirija ljudi su u egzilu, pojedinci koji su zbog svog političkog djelovanja bili prisiljeni napustiti zemlje u kojima su rođeni. Članovi žirija dolaze s tri kontinenta, iz pet zemalja, a virtualno će zajednički odabrati ovogodišnjeg motovunskog pobjednika. Žiri čine Inna Shevchenko iz ukrajinske feminističke skupine Femen, jedina fizički prisutna članica žirija, potom Natalia Kaliada i Nicolai Khalezin iz Bjeloruskog slobodnog teatra i Alaa Basatneh, aktivistica koja vodi revoluciju u Siriji putem društvenih mreža. O svima njima prikazana su i tri filma: Ukrajina nije bordel Kitty Green, U glavnim ulogama: nestabilni bjeloruski elementi Madeleine Sackler te #Cura iz Chicaga: Društvenom mrežom protiv diktatora Joea Piscatelle. Također, festival “čuva” mjesto u žiriju za Olega Sensova, ukrajinskog redatelja i aktivista zatvorenog zbog optužbi za terorizam, te se na taj način priključuje inicijativi svjetskih renomiranih filmaša za puštanje redatelja na slobodu. Predsjednik žirija slavni je iranski redatelj Jafar Panahi, osuđen na šest godina zatvora zbog “djelovanja i propagande protiv vladajućeg sustava”. Zabranjeno mu je snimanje filmova, pisanje scenarija, razgovor s medijima te se trenutačno nalazi u kućnome pritvoru.

“U vremenima u kojima svi osjetimo jačanje ‘tvrde’ desnice i konstantne pokušaje smanjivanja slobode pojedinca i njegova izražavanja – ovakav žiri je reakcija na takvo stanje i snažna politička poruka”, poručili su organizatori Motovuna. Poruka bi možda bila i snažnija te vidljivija da su motovunci odlučili prikazati i neki film Sensova i Panahija, umjesto da su vizualni prikaz te političke poruke prepustili filmu američkog redatelja o američkoj djevojci koja koordinira pobunu u Siriji, američkoj redateljici koja je snimila film o odbjegloj bjeloruskoj grupi kazalištaraca ili australskoj novinarki koja je snimila film o ukrajinskim feministicama, a koje same nisu zadovoljne načinom na koji je njihova borba prikazana, kako je istaknula Inna Shevchenko prije projekcije filma Ukrajina nije bordel. 

Politički angažman okosnica je i programa Život je preformans u kojem su za sada prikazani dokumentarni film Damjana Kozolea o fotografu i konceptualnom umjetniku Ulayu te igrano-dokumentarni film Iaina Forsytha i Jane Pollard o dvadesettisućitom danu u životu Nicka Cavea, a motovunske filmofile očekuju i Moj zanat Mladena Matičevića o Arsenu Dediću, Pravi čovjek za kapitalizam Dušana Moraveca o Damiru Avdiću te Stariji parazit Janeza Burgera o Marku Brecelju. Sva tri umjetnika održat će i koncerte u Motovunu. U nedjelju, 27. srpnja, nakon projekcije verbalno zagušljive, no muzički perfektne dokufikcije o Nicku Caveu, Ulay je u kinu Bauer izveo performans kojim je filmsko platno rukama zagrijavao pa potom hladio, očitavajući maksimalnu i minimalnu visinu temperature i prevodeći ju u omjere svakodnevnog zauzimanja stavova za ili protiv neke ideje. Ovaj put ideja koju je Ulay odlučio tematizirati bila je politika autorstva, neodvojiva od koncepata originalnosti, genijalnosti, osobnosti, individualiteta, odnosno temeljnog koncepta po kojem se dodjeljuju nagrade ili vrednuje umjetnost, bio to film ili izvedbena umjetnost.

Večeras je, između ostalog, na programu još jedna poslastica, film američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, sniman tijekom razdoblja od dvanaest godina te kineski Crni ugljen, tanki led Diaoa Yinana. Također, Arsenu Dediću danas će u Motovunu biti uručena nagrada 50 godina posvećena izuzetnim pojedincima koji su pola stoljeća posvetili radu na filmu. Cjelovit program potražite na službenim stranicama festivala.

Ovogodišnji 17. Motovun Film Festival održava se od 26. do 30. srpnja na poznatom brdu filmova, a svojoj će publici predstaviti sedamdesetak filmskih naslova, hrvatske premijere filmova nagrađivanih na najuglednijim svjetskim festivalima te bogat glazbeni i zabavni program. Na press konferenciji održanoj u Laubi u utorak, 1. srpnja, Igor Mirković, direktor festivala, Milena Zajović, selektorica glavnog programa i Paola Orlić iz odnosa s javnošću predstavili su glavne atrakcije programa ovogodišnjeg izdanja festivala. 

Uz već dobro znane programe festivala, ove je godine uvedeno i par noviteta. Jedan od njih novi je program za djecu i tinejdžere pod nazivom Buzz@teen koji će se odvijati na novoj festivalskoj lokaciji u Buzetu i koncentriran je u dva vikenda, od 25. do 27. srpnja i od 1. do 3. kolovoza. U dva kina bit će prikazano dvanaest filmova za mlade čiji je cilj pobuditi njihovo zanimanje za europski film. Ovime se Motovun Film Festival priključuje sveprisutnom europskom trendu u kojima festivali dječjim programima njeguju svoju buduću publiku, razvijajući ljubav za estetiku i poetiku europskog filma. Kako bi buzetski program nudio sadržaje za cijelu obitelj, uz filmove za mlade bit će prikazano i šest odabranih filmova iz glavnog programa MFF-a. 

Još jedan novitet je sastav ovogodišnjeg žirija festivala nazvan Žiri u egzilu koji po prvi put neće činiti profesionalci koji se bave filmom i filmski autori nego aktivisti i umjetnici koji su zbog svog angažmana bili prisiljeni iseliti iz svojih zemalja te živjeti i djelovati iz drugih dijelova svijeta. O svim članovima žirija bit će prikazani i dokumentarni filmovi koji zrcale situacije žarišta civilnih i vojnih sukoba iz kojih dolaze. 

Svake godine Motovun Film Festival predstavlja jednu nacionalnu kinematografiju te je ove godine zemlja partner festivala Turska. Direktor festivala Igor Mirković ovim riječima predstavio je razloge odabira: “Kako naša televizijska publika već godinama iskazuje veliki interes za djela turske audiovizualne industrije, odlučili smo im pokazati i drugu stranu turske filmske industrije, neke druge priče i estetike, pa je tako naša zemlja-partner ove godine Turska. Odabrali smo recentne filmove koje je voljela turska publika ili međunarodni festivali, a stiže i turska redateljska reprezentacija predvođena međunarodno poznatom Yesim Ustaoglu“. 

Selektorica Milena Zajović istaknula je nekoliko atraktivnih naslova koji će biti prikazani među 21 filmom u sklopu glavnog programa festivala. To su čak tri filma u trajanju od tri sata: njemački film Žena policajca zatim Stavros, istaknut kao jedan od zanimljivijih predstavnika suvremene grčke kinematografije te ukrajinski film Pleme koji bez uljepšavanja tematizira svijet gluhonijemih tinejdžera. Također je istaknut i film Boyhood američkog redatelja Richarda Linklatera, jedinstven u povijesti kinematografije, koji je sniman u periodu od dvanaest godina i prati odrastanje i starenje svojih glumaca. 

Od hrvatskih filmova koji će biti prikazani na festivalu posebno je istaknut film redatelja Kristijana Milića Broj 55, koji donosi ratnu priču nadahnutu stvarnim događajima i lišenu sentimentalnosti. Ostali naslovi na koje je ukazana posebna pozornost su i Djeca tranzicije iz Hrvatske i Varvari i u koprodukciji Srbije, Slovenije i Crne Gore, jedna dokumentarna i jedna igrana priča, obje o odrastanju i problemima nasilja u tranzicijskim društvima.  

Uz navedene programe tu su i Program filmova o umjetnicima, Motovunski kratki (čiji raspored i program izlazi 4. srpnja), Quicikies te Motovun Maverick, dodjela počasne festivalske nagrade, koja je ove godine pripala ruskom redatelju Andreju Zvjagincevu. Također bit će dodijeljena i nagrada 50 godina Arsenu Dediću, nagrada kojom Motovun Film Festival odaje priznanje umjetnicima koji su pola stoljeća tj. cijeli svoj radni vijek posvetili filmu.

Motovun Film Festival popratit će i poseban program HRT-a Motovun na trećem, gdje će gledatelji imati prilike svaki dan na HTV3 pogledati jedan od nagrađivanih filmova te festivalske kronike prijašnjih izdanja. 

Bilo je to u petom osnovne. Uđem ja u WC kadli tamo moja najbolja prijateljica iz djetinjstva pili ruku na radijator. To ja samo malo, onako, da se opustim, al’ nemoj nikom reć! Nisam nikome ni mislila reći jer sam, sjećam se toga, mislila kako mi nitko neće vjerovat da se netko ide rezat na radijator. Mislim, kad ni meni nisu vjerovali da sam pismena… Sjećam se isto tako da nije bilo emo pokreta onda (ma zamislite!) pa ga nitko, u slučaju da se pročulo za pokušaj ozljeđivanja radijatorom, nije mogao promatrati kao jedan od glavnih uzroka. Zato je ova radijatorska mangupica obožavala Ninu Badrić. I nije se ubila na kraju, udala se. Sad, koliko to dođe na isto kad su žene u pitanju, ne znam, al’ danas, okvirno gledajući, vodi jedan normalan, zdrav život. Ma što god to bilo. Poslije te scene s radijatorom nije više pokazivala sklonosti ka toj specifičnoj vrsti opuštanja, al’ glazbeni ukus joj je, godinama poslije, postao ekvivalent za najstrašniju balkansku jezu. Što opet nije zabrinjavajuće jer, usprkos užasu koji se čuje iz njenog mp3 playera, automobila i kuće, i dalje živi.

Surfajući po internetu, u moru nebuloznih tekstova koje ćete naći ako samo upišete u tražilicu emo+samoubojstva, pronašla sam čak (!) dva koja pišu o emo kulturi na zavidno normalan i zdrav način. A normalan i zdrav čovjek se mora načuditi baš zbog preostalih 90% pizdarija koje je Google izbacio. Jedan je s T-portala i upravo taj objašnjava fenomen emo pokreta i kulture, a ovaj drugi sa stranica HND-a, objavljen u Feral Tribune-u, pojašnjava novonastali odnos medija naspram emo populacije. Naime, mediji u nas uspjeli povezati emo pokret i nedavno, skoro epidemijsko, suicidalno ponašanje djevojčica i dječaka diljem Hrvatske.

Iako mi, kad god naletim na neki blog ili myspace emo klinca i klinke ili baš na njih po tramvajima i ulicama, nije jasno kad su i kako točno počeli padati na uniformiranost i trend, ipak me ne čudi da je emo postao dio potrošačkog društva i pretvorio u šminkerski pokret kojem je, iako je izravno potekao i nastao iz glazbe, odjednom glazbu stavio. Jer, nema toga što kapitalizam neće pretvoriti u proizvod. Umjesto u CD shopu, čeka se red na dovoljno crnu maskaru za izlet u javnost. Umjesto emo kulture formira se emo pokret koji ovdje lagano može okrznuti emo glazbu, al’ nije ona toliko bitna koliko sama šminka. Umjesto još jednog od glazbenih pravaca, emo postaje brand za sve što se pod njega može utrpati. Krene li se samo od odjeće, pitanje je gdje ćemo stati. Vjerojatno negdje blizu psihoterapije, ali ne bez izravnog sudjelovanja kapitalističkog društva koje će klince uvjeriti da su baš oni emo i onda im redom ponuditi sve čime se ta emo srca mogu zaliječiti.

Međutim, čuditi se danas svemu tome nije ni potrebno. Kapitalistička mašina će, makar joj se određena supkultura sklanjala s puta, pomesti baš nju kao svoju idealnu sirovinu. Jer, sve na čemu se može zaraditi doprinosi funkcionalnosti takvog sustava. Nama preostaje čisto, stopostotno konzumerističko društvo, u kojem se starije generacije kako tako i snalaze, ali dok sustiže klinčadiju današnjice i stvara potrošače pod krinkom, u ovom slučaju glazbene kulture, dolazi do izražaja proračunatost s kojom se ide na tržište. Djeca postaju ciljana grupacija, a u svemu tome, ljudi moji, uopće nema glazbe. Iako para ima na bacanje.

I onda mediji nađu instant rješenje za sve: emo pokret! Rješenja zagonetki više nisu ni vrijeme, ni klima, ni tranzicija, ni preveliki broj nezaposlenih roditelja. Sad će se rješenje pronaći upravo u emo pokretu tako što će mu stati na kraj. A kako Hrvati staju određenim pojavama na kraj?

Pa panikom. A ima i očiglednog neznanja u svemu.

Poslije jednog od nedavnih samoubojstava tinejdžera, iz usta novinarke Mirjane Hrge, koja je napravila reportažu na licu mjesta, mogla se čuti ova rečenica: Ne znamo što je emo, ali vjerujemo da je pokušaj samoubojstva možebitno povezan s tim neobjašnjivim fenomenom. Naglasak je na ovom – Ne znamo što je emo i neobjašnjivi fenomen. Sad, moram picajzliti, jer ovaj sistem stvaranja moralne panike u društvu ne može imati temelja u društvenom općem dobru. Da se tako izrazim. Jer, kad izvještavate o nečem, a ne znate što je to nešto, jasno je da to direktno postaje neobjašnjivi fenomen. Na taj način tjerati strah roditeljima u kosti i stvarati još veće tenzije za stolom u vrijeme nedjeljnog ručka u obiteljima malih emoanera… E to stvarno nije u redu. Jer, ionako osjetljive duše (po medijskoj interpretaciji, dakako) tjeraju još više prema rubu. Al’ vijest je vijest, šta ćeš, a i dokaz da se povijest ponavlja. Sjećate se osamdesetih i darkera? Ja se, priznajem, ne sjećam, al’ čitala sam Perasovićevu knjigu Urbana plemena. Zabrana nošenja crne odjeće po školama i skrivanja darkera od javnosti, a sve kao direktan proizvod medijske panike uzrokovane valom, navodnih, darkerskih samoubojstava.

Ono što se dogodilo je, ni manje ni više, stvaranje vijesti na jedan površan i, kad se odmaknemo od kapitala i gledamo s ljudske strane, bezobrazan način. Okriviti emo populaciju za porast samoubojstava i propagiranje istog kad se nagomilaju nerješivi problemi i onda, sutradan, pozvati par predstavnika emo pokreta da demantiraju sve što je isti medij samo dan ranije iskoristio kako bi imao udarnu vijest govori, kad su komercijalni televizijski mediji u pitanju, o još jednoj stepenici niže u novinarstvu. Bez daljnjeg. Doznati što je emo glazba, kultura, pokret, razdvojiti glazbu od trenda i one koji zbilja pripadaju emo populaciji i na tome napraviti vijest… E, to bi bilo malo profesionalizma za društvo u kakvom bi svi voljeli živjeti jedan dan, ali previše posla za tek jednu udarnu vijest. Zar ne?

Osim toga, jedini pravi emo u Hrvata je Arsen. Kad bi tako površno izjednačili emo s emocionalnom glazbom. U očima njenim more, /svjetluca joj sol u kosi, /, ona ne da da je slome , /otima se i prkosi. … Pih! To je pravi emo, otima se i prkosi.