Umjetnik će za vrijeme trajanja izložbe provoditi vrijeme u galeriji u svrhe nastavka na procesualnom radu. Posjetitelji_ce su za vrijeme trajanja izložbe pozvani u komunikaciju s umjetnikom koja mu pomaže u daljnjem razvoju umjetničke prakse.

Izložba Ostava proizišla je iz materijala koje je umjetnik pronašao u obiteljskom stanu. Nakon što je preuzeo ostavljene predmete, Bućan ih “raspoređuje prema njihovu osobnom značenju, stvara među njima nove odnose, kolaže i mentalne mape uspomena. Paralelno s time vraća se svojim starim crtežima i nastavlja se na svoj dječački kreativni impuls s kojim ponovno crta i piše iz te duboke, pomalo zaboravljene intuicije.

Proces nastanka izložbe Ostava nalik je onome koji je Bućan provodio u svome stanu. Postavljanje izložbe nije samo smještanje radova u prostor nego njihovo razvijanje u prostoru kroz koje arhivski materijal pronalazi svoje novo mjesto i biva nadograđen novim materijalom i značenjima”, stoji u predgovoru Gregora Sirotića Marušića.

Šimun Bućan rođen je 1993. u Zagrebu. Završio je preddiplomski studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutno dovršava diplomski studij Novih medija na istoj akademiji. Radi kao profesionalni fotograf u kulturnom i modnom sektoru.

Rad je nastao specifično za prostor Haustor-galerije, a umjetnica njime povezuje teme efemernosti, povijesti, sjećanja, migracije i komunikacije. Sačić kroz medij tiska reagira na tiskarsku povijest prostora razmatrajući ga kao sredstvo arhiviranja.

Pohranjivanjem odgovora suvremenih umjetnika o njihovom radu, autorica kroz instalaciju bilježi njihov trag i gubitak. Kako stoji u najavi: “Otisci su, uz sitotisak, ručno tiskani drvenim slovima donesenima iz Hrvatske u Chicago. Obješeni na uže u dvorištu LiberSPACE-a, izloženi su utjecaju atmosferskih prilika i intervenciji publike, evocirajući procese rada, sušenja i iščezavanja.”

Vida Sačić, umjetnica i tipografkinja hrvatskih korijena sa stalnom adresom u Chicagu, istražuje teme imigracije i rada kroz tiskarske medije. Izlagala je u DeVos Art Muzeju u Michiganu, The Center for Book Arts u New Yorku te drugim međunarodnim ustanovama, uz česte izložbe u Chicagu. Njezina djela nalaze se u zbirkama Eskenazi muzeja i Newberry Library. Predaje kao redovna profesorica na Sveučilištu Northeastern Illinois i povremeno kurira.

Više detalja pronađite ovdje.

Instalacija je dio šireg istraživanja o efemernosti umjetničkih praksi, a realizira se kombinacijom grafičkog tiska i arhivskih pristupa. Prikupljeni tekstovi će se otisnuti na papiru i objesiti na štrik u haustoru zgrade u Jurišićevoj ulici, nekadašnjem domu tiskare, gdje se nalazi haustor galerija LiberSPACE. Tekstovi će se s vremenom mijenjati i brisati pod utjecajem kiše, vjetra i publike – upravo kao što nestaju i sjećanja na umjetničke radove.

Način prijave je pisanje jedne ili dvije rečenice kao odgovor na upit:
“Ukratko opišite svoj materijalni ili nematerijalni rad koji ste stvorili, a nije sačuvan.”  Zainteresirani_e šalju svoje odgovore mailom naslovljenim Prolazno na e-mail adresu studio@vidasacic.com.

Participativna instalacija bit će otvorena 5. srpnja.

Rok za slanje prijave je 20. svibnja, a više informacija o natječaju možete pronaći ovdje.

Pritom će se osvrnuti na probleme zaštite arhiva, knjižnica i muzeja u digitalnoj sferi od propasti i zaborava te biranja onoga što treba čuvati, kao i temom videoigara i njihovog arhiviranja. Što je abandonware? Koja je sudbina videoigara koje ovise o centralnim serverima?

Odgovore možete doznati u ponedjeljak, 2. prosinca od 20 sati. Više o događaju možete saznati ovdje.

CDU je osnovan sredinom 90-ih godina pa bih za početak predložila da se nakratko vratimo u taj kontekst. Što je u njemu bio ključni okidač za organizirano djelovanje i to u području izvedbenih umjetnosti?

Centar za dramsku umjetnost osnovan je izdvajanjem aktivnosti vezanih za kazalište i ples iz tadašnjeg Instituta Otvoreno društvo. Tih prvih godina 1995. – 96. CDU facilitira dodjelu sredstava Instituta Otvoreno društvo pojedincima i projektima, no vrlo brzo pokreće i svoje projekte – časopis Frakcija, produkciju dokumentarnog filma Factum i Imaginarnu akademiju u Grožnjanu. Znak vremena je, za današnje pojmove, pomalo staromodan naziv udruge; pojam izvedbenih umjetnosti u upotrebu će ući upravo kroz tekstove u Frakciji. O kontekstu tog politički i umjetnički klaustrofobičnog vremena devedesetih pisali su i govorili moji stariji kolege, suosnivači CDU-a, kao što su Goran Sergej Pristaš, Vjeran Zuppa, Vilim Matula, pokretač Factuma Nenad Puhovski i drugi. 

Kakvom se činila uloga CDU-a nekom tko se priključuje radu udruge u njenom formativnom razdoblju? Možete li izdvojiti neke ključne momente, bilo da je riječ o programima, suradnjama ili nekim drugim utjecajima, koji su usmjerili razvoj organizacije?

Moja generacija početkom dvijetisućitih već zna za CDU, već čitamo Frakciju, već pohađamo radionice kao studenti u Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu i pratimo Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, novopokrenute Platformu mladih koreografa, Urban festival i Queer Zagreb. Unatoč minimalnom i nestabilnom financiranju, to okruženje bilo je motivirajuće za niz autorica i autora – u tom periodu kreću Llinkt! (Iva Nerina Sibila, Katja Šimunić i Ljiljana Zagorac) Prostor+ i TRAFIK u Rijeci (Magdalena Lupi, Iva Nerina Sibila, Žak Valenta, Edvin Liverić, Lara Badurina i drugi), OOUR (Selma Banich, Sandra Banić Naumovski, Ana Banić, Mila Čuljak, Adam Semijalac), k.o. kombinirane operacije (Željka Sančanin, Saša Božić, Andrej Mirčev), Marmot Irme Omerzo, Sodaberg Marjane Krajač. Pravdan Devlahović, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Ivana Sajko pokreću izvedbeni kolektiv BADco. kojem se kao studentica dramaturgije pridružujem 2004. godine. Tijekom studija pratim eksploziju aktivnosti na zagrebačkoj nezavisnoj sceni i sve manje me zanima repertoar kazališnih institucija. 

Na tragu uspjeha Frakcije koja je promovirala rad nove generacije, ulazila u suradnje s časopisima kao što su Maska iz Ljubljane i TkH – Teorija koja hoda iz Beograda te koja u jednom momentu postaje međunarodan dvojezičan časopis, CDU pokreće niz prezentacijskih i diskurzivnih aktivnosti pod sintagmom Akcija/Frakcija – predavanja i radionice s međunarodnim gostima, obrazovno-produkcijske projekte poput suradnji s ekscenom, showcase produkcije autora i redatelja kao što su Damir Bartol Indoš, Ivica Buljan, Bobo Jelčić, Nataša Rajković, Natalija Manojlović, Slaven Tolj i Vlasta Delimar nazvan Mala fronta novoga performansa i plesa koji je doživio i svoje dubrovačko izdanje u suradnji s Art radionicom Lazareti te niz simpozija. 

Teško je uopće pobrojati i mapirati sve te suradnje koje je CDU inicirao ili u njima sudjelovao. U nedostatku vlastitih prostornih, tehničkih, financijskih resursa povezivalo se s drugim organizacijama, ulazilo u privremene, povremene ali i trajnije suradnje. Jedna od važnijih je Zagreb – kulturni Kapital Evrope 3000, suradnička platforma koju su 2003. pokrenuli CDU, Multimedijalni institut, Platforma 9,81 i Što, kako i za koga/WHW, a kasnije su joj se priključili Bacači sjenki, [BLOK], umjetnički projekt Community Art i Kontejner. Uz višegodišnju stabilnu financijsku potporu Kulturstiftung des Bundes te regionalne Erste Bank grupe platforma je organizirala niz aktivnosti koje su tematizirale promjene društvenih uvjeta kulturne proizvodnje i strukturni položaj nezavisne kulturne scene u Zagrebu. Uz izložbe, predstave, predavanja, simpozije i druge formate izdvojila bih kontinuirane razgovore o kulturnoj politici odozdo. Radila sam kao administrativna koordinatorica i urednica tiskanih izdanja platforme pa su mi sve te aktivnosti još svježe u sjećanju. Kažem, teško je sve pobrojati, sigurno sam preskočila par bitnih imena, ništa nisam rekla o Operaciji:grad 2005. u kompleksu Badel/Gorica u kojoj je naravno sudjelovao i CDU.

Uz suradnje s organizacijama, kolektivima i pojedincima s nezavisne kulturne scene, CDU je uspostavljao i trajne veze s institucijama, prvenstveno onima iz akademskog polja. Što su te suradnje značile za organizaciju?

Kako je dio osnivača CDU predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu poveznica s akademskim poljem je tu bila u startu, iako se tih ranih godina možda (g)radilo stvari i njoj usprkos. Dio nas studenata je objeručke prihvatio mogućnost rada u časopisu, sudjelovanje u radionicama, simpozijima, a kasnije i organiziranje novih aktivnosti. Frakcija je uvela pojam izvedbenih umjetnosti, ali i niz autora, teoretičara, teatrologa, dramaturga u naš diskurzivni prostor. Marin Blažević je pokrenuo biblioteku knjiga Akcija u sklopu koje su izdani prijevodi Hansa Thiesa Lehmanna, Jona McKenziea, Razgovori o novom kazalištu koje je on uredio i dvije knjige o Gavelli. Period tijekom kojeg je on preuzeo palicu glavnog urednika Frakcije (2005.-2009.) značio je veće povezivanje s nizom istraživača i teoretičara u polju, ne samo lokalno već i međunarodno, što je kulminiralo konferencijom profesionalnog akademskog udruženja Performance Studies International u Zagrebu 2009. Pojedina povezivanja i suradnje su donijele vidljivost, nove poveznice, sufinanciranje, izazove i motivaciju za daljnji rad.

Dva desetljeća izdavanja dvojezičnog časopisa Frakcija ubrajaju se u najveća postignuća organizacije, a značajan poduhvat bila je i njegova digitalizacija. Kako je izgledao taj proces? Što možemo doznati o suvremenim izvedbenim praksama i široj kulturnoj sceni na temelju te arhive, koliko je ona i danas relevantna?

Nakon dva desetljeća i 71 broja Frakcija se ugasila. Već smo tijekom izlaženja bili pokrenuli proces digitalizacije ranijih izdanja no bio je to spor i sporadičan rad. Kolegice Maja Mihaljević i Renata Šparada su pomogle oko digitalizacije najstarijih izdanja, a ključan je bio skener za knjige koji je razvio Multimedijalni institut, koji nam je pružio i tehničku podršku oko čitavog procesa digitalizacije. Kako su se upiti nizali jer su svesci nestajali, prvo iz knjižara pa iz antikvarijata, osigurali smo sredstva Zaklade “Kultura nova” i nakon pet godina dovršili projekt. Za mene je to bio i vrlo osoban projekt, uz Frakciju sam upoznala kazalište koje me je profesionalno odredilo, pet godina sam časopis vodila kao glavna urednica, i danas su mi neki od temata referentni.

Čitava arhiva je javno i trajno dostupna na frakcija.cdu.hr uz kompletnu i pretraživu bibliografiju. Današnja scena izvedbenih umjetnosti, i nezavisna i institucionalna, u svojim zanimljivijim segmentima nastavak je konteksta koji je Frakcija prvo izmaštala pa i izgradila – vokabular koji koristimo, reference na koje smo kroz Frakciju prvo nabasali i koje su ušle u naše tekstove, performansi i predstave koje smo propustili drugačije zabilježiti već im tragove nalazimo na stranicama časopisa. Arhiva Frakcije je i osobna arhiva mnogih nas koji smo traljavo dokumentirali svoj rad. Upiti oko rijetkih preostalih primjeraka tiskanog izdanja te oko korištenja arhivirane građe najčešće dolaze iz institucija višeg obrazovanja, ne samo iz Hrvatske. 

Što je s ostalom građom koja je nastala kao rezultat rada organizacije? Koliko ste pažnje uopće posvećivali dokumentiranju rada? Postoji li i dalje neka količina nesređene građe koja je teže dostupna?

Rijetke su organizacije nezavisne kulturne scene, posebno u tim resursima skromnim godinama kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, imale kapaciteta adekvatno dokumentirati svoj rad i arhivirati materijale različitih formata. Nije još bilo online resursa, a uglavnom nije bilo niti fizičkog prostora. Dokumentaciju našeg rada ne prikupljaju niti čuvaju službeni arhivi ili muzeji, čime je značajan dio umjetničkog, istraživačkog, teoretičarskog i kritičarskog rada u polju zaboravljen ili nedostupan široj javnosti. Postojeće, fragmentirane i često polu-privatne arhive nisu sistematizirane niti adekvatno obrađene, sadrže materijale koje često nije moguće identificirati i kontekstualizirati te nisu dostupne javnosti. Frakcija i biblioteka knjiga CDU su pohranjeni u knjižnicama, ali tu je i niz jednokratnih manjih publikacija, plakata, fotografija na klasičnom filmu, VHS kazeta i DVD-a. Znam da je plakat projekta O radu na kojem su surađivali Silvo Vujičić i Dejan Dragosavac Ruta otkupio MSU, nešto toga je u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture, u arhivama suradničkih organizacija i institucija. Ali mnogo građe je izgubljeno, ili nije dostupno jer se nalazi na našim računalima (fotografije događanja koje smo organizirali), policama (gdje držim poneki letak i brošuru), u ladicama (audio snimke intervjua koje sam vodila za Frakciju na različitim medijima za većinu kojih više ne posjedujem uređaje), garažama ili špajzama (primjerak plakata koji MSU sigurno drži u boljim uvjetima). 

Je li postojao interes istraživača za vašom arhivskom građom? Na koji način odgovarate na te potrebe? 

Kojeg li olakšanja kada na upit za pojedini članak možeš odgovoriti linkom na arhivu čitavog časopisa! Da, upiti stižu, e-mailom uglavnom, ponekad preko društvenih mreža. Često i upiti za kontaktom osobe koja je u nekom trenutku surađivala s CDU ili Frakcijom. Materijali kolektivne memorije nastali u vaninstitucionalnom kontekstu su često zanimljivi istraživačima, posebice u polju izvedbenih umjetnosti koje u Hrvatskoj institucionalni arhivi neadekvatno prate.

Koliko se u ovom periodu promijenila organizacija? Što se u smjeni generacija dogodilo s programima? Je li vam bilo važno zadržati njihov kontinuitet ili se usmjerenje organizacije mijenjalo s novim ljudima? 

Centar za dramsku umjetnost je od osnivanja 1995. doživio transformaciju kroz četiri generacije umjetnika, istraživača, kustosa, urednika i kulturnih djelatnika – od Vjerana Zuppe i Nenada Puhovskog; Gorana Sergeja Pristaša, Ivane Sajko, Agate Juniku, Emine Višnić i Marina Blaževića; Une Bauer, Jasne Jasne Žmak, Gorana Ferčeca, Olivera Frljića i mene; do Mile Pavićević, Nine Gojić, Matije Price, Nataše Antulov, Karle Crnčević, Espija Tomičića i Lucije Klarić. Taj višegodišnji proces nije bio bez kriza, konceptualnih, financijskih, ali niti bez inovativnih, eksperimentalnih i hrabrih produkcijsko-organizacijskih zaokreta i projekata koji su pratili rast i razvoj hrvatske scene suvremenog kazališta i plesa, interdisciplinarne i novomedijske prakse, te svježe istraživačke i teorijske rasprave. 

Kako je izgledao prijenos organizacijskih znanja, vrijednosti i načela rada na nove članove i članice? Vidite li neki potencijal u organizacijskim arhivskim praksama u svrhu međugeneracijskog prijenosa znanja?

Prijenos organizacijskih znanja u CDU se većinom odvijao organski, prvo kroz suradnju pa kasnije samostalno preuzimanje pojedinih aktivnosti i projekata. Uz ograničene ljudske resurse i često prekaran rad tijekom svih ovih godina bilo je i proklizavanja. Uz dokumentaciju javnih aktivnosti i izdanja od koristi bi bila i cjelovitija arhiva ugovora, troškovnika, aplikacija i izvještaja, dijelom da automatiziramo nužnu administraciju, a dijelom jer ponekad kroz dokumente koji čine pozadinu naših aktivnosti svašta zanimljivo možemo saznati i sačuvati od zaborava. 

Intervju je realiziran u sklopu projekta Zajedno smo jači – znanjem protiv krize koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr. 

Kako bi se zbivanja u ovom području obogatila novim znanjima, u sklopu projekta Ekspozicija – Teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas koji se provodi uz financijsku podršku Hrvatske zaklade za znanost (IP-2019-04-1772) priređuje se radionica (samo)arhiviranja posvećena ženskoj fotografskoj praksi. Radionica je organizirana temeljem saznanja da je za današnju recepciju i kontekstualizaciju radova fotografkinja potrebno osvrnuti se i na metodologiju samoarhiviranja, kojoj su mnoge autorice (nesvjesno) pribjegle tijekom života. Dio njih, na primjer, samoinicijativno je tijekom života prikupljao hemerotečnu građu, poput Slavke Pavić i Erike Šmider, koja ju je osim toga sama i digitalizirala. Na tragu toga, na radionici će se raspravljati o samoarhiviranju i samoorganizaciji kao modelima stvaranja materijalnih i digitalnih feminističkih arhiva, uz izravan rad na materijalu koji je o svom vlastitom radu prikupila Smiljka Pavlović. 

Smiljka Pavlović (Koprivnica, 1951.), maturirala je na fotografskom odjelu Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Nakon mature odlazi u Njemačku, gdje je od 1972. do umirovljenja 2014. profesionalno radila kao foto-reporterka u dnevnim novinama u Felbachu te Waiblingenu. Fotografije su joj objavljene u raznim publikacijama, a sudjelovala je i na više skupnih izložbi njemačkih fotoreportera, kao i na nekoliko samostalnih izložbi. Jedna je od rijetkih foto-reporterki, a zahvaljujući svom istančanom dokumentarnom pristupu bila je u prilici zabilježiti čitav niz tema iz javnog života njemačke provincije, kao i svakodnevice tamošnjih stanovnika. Izuzetno posvećena zadacima koji su joj bili povjereni, a što joj je u konačnici odredilo i privatni život, svojim fotografijama sadržajno je pokrila širok raspon događanja tipičnih za dnevne novine.

Za vrijeme dvodnevne radionice, osim teorijskog uvoda u ovu temu, polaznici će raditi na originalnom materijalu Slavke Pavlović koji će se razvrstati, evidentirati, dijelom digitalizirati te predstaviti na web stranici projekta. Na taj način stvorit će se preduvjet za formiranje digitalnog arhiva priređenog za daljnje postupanje. Osim toga, za vrijeme radionice govorit će se o specifičnim problemima vezanima uz procese samo-arhiviranja i samoorganizacije, koji nerijetko ovise o osobama bez stručnog iskustva u postupanju s ovakvom građom, te djeluju mimo “struktura moći” o kojima u najvećoj mjeri ovisi standardno razvrstana i čuvana arhivska građa. 

Voditeljica radionice je Sandra Križić Roban. Radionica će se održati od 4. do 5. studenog u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti te na lokaciji Galerije Spot. Prijave za sudjelovanje primaju se na e-adresu zaključno do 20. listopada, uz obavezu sudjelovanja u oba dana radionice zbog podjele aktivnosti.

Koji je glavni cilj organizacije i arhiva te koji su razlozi njegovog osnutka?

Cilj naše organizacije i arhivanje je, analiza i upoznavanje šire javnosti o važnosti očuvanja sjećanja svakog pojedinca u lokalnom, regionalnom te nacionalnom kontekstu kako bi demokratizirali kulturu sjećanja te pružili prostor novim i dosad nevidljivim pojedincima naše lokalne i regionalne sredine. Isto tako, želimo doprinijeti razvoju otvorenog i raznovrsnog znanja o lokalnoj povijesti preko individualnih životnih priča naših sugrađana i sugrađanki. 

Dijeljenjem priča koje se nalaze u našem arhivu te organizacijom raznih javnih predavanja i događaja o našoj kolekciji i aktivnostima općenito, želimo upoznati širu javnost o raznolikosti ljudskih iskustava. Također, jedna od bitnijih stavki našeg rada je da je sva arhivska građa je uvijek dostupna javnosti za istraživačke i akademske svrhe.

Što se tiče same građe, od samog osnutka arhiva, inkluzija različitih društvenih skupina, bez obzira na rod, spol, dob, profesiju, rasu, klasu te porijeklo, bila nam je ključna. Ono što ova svjedočanstva čini tako relevantnim – čak i ako, u nekim slučajevima, nemaju, akademski gledano, “književnu“ vrijednost – jest činjenica da su uopće nastala te da je postojala svijest o njihovoj potencijalnoj vrijednosti za budućnost, što mi smatramo da svakako i jest. Pisanje dnevnika često proizlazi iz potrebe za izražavanjem, služi kao izravan kanal za prenošenje emocija, osjećaja i, upravo zbog toga, iskreno svjedočanstvo te omogućuje direktni kontakt s pojedinom osobnom iz pojedinog vremena i povijesnog konteksta, što, iz naše perspektive, našu organizaciju, a time i arhiv, čini vrlo vrijednom nadogradnjom svakog povijesnog i antropološkog istraživanja.

Možete li pobliže objasniti proces sakupljanja građe? 

Ponosni smo na činjenicu da je velika veličina građe koju trenutno posjedujemo donirana od strane članova obitelji starije ili možda preminule osobe koja je vodila bilješke o svojem životu i događajima koje je proživjela, ali postoji i građa koju su građani našli van konteksta vlastite obitelji, često odbačene na smetlište, no odlučili su je donirati u nadi da će netko naći nešto vrijedno za vlastito istraživanje o lokalnoj te regionalnoj povijesti.

Koje su metode očuvanja građe?

AADD digitalizira svu arhivsku građu te se nalazi u zasebnim dosjeima u javnoj knjižnici Biblioteca de São Lázaro u Lisabonu. Svi digitalizirani dokumenti dostupni su javnosti u svakom trenutku, dok su dokumenti i ostala tvrda građa, poput samih dnevnika i memoara dostupni isključivo uz naš nadzor.

Koliko ljudi radi u organizaciji te na kojim pozicijama? 

Zbog konstantog manjka potpore i financijskih sredstava, nemamo mogućnosti zaposliti više ljudi pa se snalazimo s onime što imamo, kako možemo. Trenutno u AADD-u radi dvoje ljudi na puno radno vrijeme na mjestu projektnog menadžera i osobe zadužene za odnose s javnošću. 

Koje su ključne prepreke i izazovi s kojima se susrećete u dosadašnjim arhivskim i istraživačkim djelatnostima? 

Kao vjerojatno i velika većina organizacija ovog tipa, naš konstantan problem je manjak financijskih sredstava i ovisnost o projektim prijavama na raznim razinama, što naravno otežava opstanak kontinuitet pojedinih aktivnosti.

Koji su primjeri uspješne kolaboracije u području arhiviranja s drugim nevladinim organizacijama, akademskim institucijama ili lokalnim arhivima?

U proteklih deset godina surađivali smo na velikom broju projekata te sa mnogim institucijama diljem Europe. Surađujem s drugim europskim institucijama koje rade na istim ili sličnim temama, a sudjelujemo u nekoliko lokalnih i nacionalnih inicijativa s partnerskim javnim ili privatnim subjektima (Lisabonska općina i neprofitne kulturne inicijative poput Festivala TODOS); i radovi u umjetničkim objektima o sjećanju s nacionalnim i međunarodnim partnerima (2017.: Kroz sjećanja – Europa za građane (IT, PT, GE); 2018.: Pohranite budućnost — Umjetnici, memoari i građanska prava za Europu u trećem tisućljeću – financiran od strane European Cooperation Projects – suradnja između umjetnika, tvrtki i arhiva iz Portugala, Italije, Francuske i Hrvatske; 2021.-2023.: Dnevnici migranta – FSE Portugal 2020.).

Možete li navesti primjere kako su različiti članovi zajednice, poput studenata i volontera, uključeni u proces arhiviranja?

Arquivo dos Diários pokušava uključiti lokalnu i nacionalnu zajednicu kako bi došli do mogućih autora dnevnika i pozvali ljude da doniraju svoje dokumente. Obično u našem prostoru primamo ljude koji rade na vlastitim publikacijama i akademskim radovima te trebaju dodatne izvore informacija koje  se nalaze u našoj bazi podataka. Također smo u kontaktu s ljudima koji istražuju teme ili povijest za kazališne komade, dokumentarne filmove te ostale umjetničke radove. 

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Kako je nastala ideja o osnivanju RomArchivea? Mnogi međunarodni kustosi, na različite načine, uključeni su u njegov rad. Na koji način to oblikuje i obogaćuje rad RomaArchivea i ponudu arhivskih zbirki?

Godine 2012. Franziska Sauerbrey i ja podržale smo kulturni okvirni program za otvaranje spomenika Sintima i Romima ubijenima za vrijeme nacionalsocijalizma u Berlinu. Bile smo suočene i s vlastitim rupama u znanju (na primjer, u našim školskim udžbenicima nismo pronašle ništa o holokaustu nad Sintima i Romima) i s raznolikim kulturnim blagom Sinta i Roma. Postojala je očita hitnost da se nešto poduzme. Stoga smo kontaktirale Saveznu zakladu za kulturu, isprva s vrlo otvoreno formuliranim zahtjevom: Kao najveća kulturna zaklada u Europi, ne biste li se htjeli posvetiti najvećoj manjini u Europi koju čini 12 milijuna ljudi? Zanimanje je bilo veliko te je Franziski Sauerbrey i meni povjereno međunarodno istraživanje koje je trebalo razjasniti: Što zajednica treba? Kakav bi projekt imao smisla? Tijekom našeg istraživanja razgovarale smo s umjetnicima, političarima i aktivistima u svim europskim zemljama. Jedan odgovor koji smo uvijek iznova dobivale bio je: trebamo veću vidljivost. Trebamo muzej koji predstavlja naše kulture. Naravno, izgradnja romskih muzeja u svim europskim metropolama nije zadatak Savezne zaklade za kulturu. Rodila se ideja o digitalnom arhivu koji bi kao format mogao odgovarati transnacionalnoj zajednici Sinta i Roma. Savezna zaklada za kulturu financirala je provedbu projekta do samog pokretanja, partner za tehničku provedbu pronađen je u Stiftung Deutsche Kinemathek, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je naknadna sredstva za dugoročnog domaćina digitalne arhive, Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma, u Heidelbergu.

Više od 150 ljudi iz 15 zemalja bilo je uključeno u razvoj RomArchivea. Svaki dio arhiva imao je svog kustosa. Time je omogućeno prije svega jedno – prikazati raznolikost romskih kultura. Kroz razgranatu mrežu kustosa i njihovih radnih skupina, RomArchive je imao pristup velikom broju privatnih i institucionalnih arhiva diljem Europe.

Kako biste opisali RomArchive i njegove fokuse? Iz koje su potrebe nastali izgradnja i upravljanje Arhivom?

Središnji ciljevi RomaArchivea uključuju stvaranje vidljivosti, prevladavanje stereotipa, rekonstrukciju povijesti i dekolonizaciju znanja. Nije usmjeren samo na većinska društva, nego i na samu manjinu. Povjesničarka umjetnosti Timea Junghaus, koja je vodila odjel za vizualnu umjetnost u arhivu, jednom je rekla: “Osnovno je ljudsko pravo imati pristup vlastitoj kulturi”.

RomArchive slijedi smjernicu “ništa o nama bez nas”. Sadržaj deset arhivskih odjeljaka (vizualne umjetnosti, književnost, glazba, kazalište, flamenko, ples, film i kontekstualizirajući odjeljci o politici slike, pokret za građanska prava i glasovi žrtava o holokaustu nad Sintima i Romima) sastavili su kustosi iz zajednica. To je novo.

Prije nije postojalo središnje mjesto koje je do te mjere prikupljalo kulturno bogatstvo Sinta i Roma i činilo ga dostupnim. Uspjeli smo uspostaviti vrijednu suradnju s arhivima kao što su Phonogrammarchiv Wien, koji ima jedinstvene snimke usmene povijesti, ili Mađarska akademija znanosti i Centro Andaluz de Flamenco, koji su nam dali povijesnu sliku i zvučni materijal o mađarskim plesovima i gitano flamenku. U bazi se nalazi preko 5000 zapisa. Tako nastaje raznolika slika kultura Sinta i Roma. Namjerno koristim množinu, jer (jedna) kultura Roma ili Sinta ne postoji. Kao pionirski projekt, RomArchive je osvojio brojne nagrade. Uz nagradu Grimme Online Award 2020., nagrađen je i Europskom nagradom za baštinu Europa Nostra 2019. godine.

Osim materijala objavljenih na web stranici, RomArchive ima interni arhiv. Možete li opisati kako ga skupa gradite i održavate?

Interni arhiv, odnosno baza podataka, sadrži 5000 predmeta. Samo dio se može vidjeti na internetu, ali se pristup internoj arhivi može zatražiti. 

U fazi pokretanja, tehnološku razinu postavio je i održavao Sitftung Deutsche Kinemathek. Sada Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma te kustosi ili njihovi timovi to moraju odrađivati sami. To znači – digitalizacija, inventarizacija u bazi podataka, katalogizacija, indeksiranje. Ako se objekti prikazuju online, tu se radi i na uređivanju: kontekstualizacija tekstova, imenovanje autora i, naravno, određivanje prava. RomArchive radi s Creative Commons pravima (CC licence).

Uzimajući u obzir da kroz ovaj arhiv nastojite izbjeći zamke predstavljanja nerealne slike homogene “romske kulture”, koliko je izazovno bilo predstavljati raznolikost tih kultura? Što biste naveli kao ključne prepreke i probleme s kojima se susrećete?

RomArchive se ni na koji način nije želio izložiti riziku da pokuša definirati što je romska kultura, ponovno stvarajući usku sliku. Ne, RomArchive pokazuje heterogenost zajednica Roma i Sinta u svijetu i čak sadrži kontradiktorne informacije. Recimo, jedni kažu da su šarene suknje stereotip, a drugi da se njihova baka i danas tako oblači. RomArchive mora izdržati ove kontradikcije.

RomArchive bi radije prikazao zamućenu stvarnost nego zamrznuo sliku. To izaziva pažljiviji pogled.

Kakva su iskustva i primjeri vaše suradnje u arhivistici?

Velika većina predmeta inicijalno je potjecala iz privatnih zbirki što također odražava činjenicu da ranije nisu postojali arhivi. Naravno, ušli smo i u nekoliko institucionalnih suradnji, s Phonogramm arhivom u Beču, s Mađarskom akademijom znanosti u Budimpešti ili s Centro Andaluz de Flamenco, ali to su bile iznimke. U području pokreta za građanska prava, naravno, puno je došlo iz Dokumentacijskog i kulturnog centra njemačkih Sinta i Roma u Heidelbergu kao kontaktne točke za vizualni materijal.

Osim prilike za učenje, istraživanje i interakciju, arhivi pomažu u izgradnji zajednice s jakim osjećajem identiteta. Kako je zajednica uključena u arhiviranje unutar RomArchivea?

Same zajednice koriste arhivu za svoj rad. Mislim na aktiviste koji znanje prikupljeno u RomArchive vide kao alat. Pokušavaju se osloniti na konkretne izvore za svoj aktivistički rad u različitim područjima poput istraživanja holokausta ili rada na građanskim pravima. Budući da većina građe dolazi iz privatnih arhiva, zajednica je od početka uključena u razvoj RomArchivea.

Koji su vam izvori financiranja i jesu li adekvatni? 

Savezna zaklada za kulturu financirala je projekt s 3,75 milijuna eura za provedbu do pokretanja, Goethe institut također je podržao projekt, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je dodatna sredstva. Zvuči kao velik novac (i jest), ali s obzirom na dugo razdoblje razvoja (6 godina) i veliki broj ljudi uključenih u projekt (150 ljudi), to je bila razumna svota.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Za potrebe istraživanja kreiran je online anketni upitnik s ukupno 45 pitanja otvorenog i zatvorenog tipa. Prikupljanje podataka trajalo je u razdoblju od 20. ožujka do 2. svibnja 2023. godine, a anketu je ispunilo 70 organizacija civilnog društva. Samom je upitniku pristupilo 228 ispitanika, no samo ih je 30,7% ispunilo anketu u potpunosti. Posrijedi može biti činjenica da brojne organizacije ne prepoznaju da provode aktivnosti arhiviranja u svrhu očuvanja organizacijskog pamćenja, da im u sklopu upitnika nije dovoljno dobro pojašnjen pojam organizacijskog pamćenja, te da ne smatraju temu očuvanja organizacijskog pamćenja relevantnom za njihov rad.

Reprezentacija

U istraživanju su sudjelovale 64 udruge, 4 saveza udruga i 2 umjetničke organizacije. Najviše je ispitanika iz Grada Zagreba (31,4 %), zatim iz Splitsko-dalmatinske županije (12,9 %), potom iz Dubrovačko-neretvanske (11,4 %), Osječko-baranjske (10 %), Istarske (8,6 %) i Karlovačke županije (7,1 %). Najviše organizacija registrirano je u Zagreba, potom u Dubrovniku, Osijeku, Splitu i Karlovcu.

Najzastupljenije područje djelovanja organizacija je “kultura i umjetnost” (64,3 %), što ne iznenađuje jer se radi o području civilnog društva koje kontinuirano proizvodi građu koja se dokumentira i arhivira, te koje je za razliku od drugih područja djelovanja ima sektorsku Zakladu Kultura nova koja, među ostalim, podržava očuvanje organizacijskog pamćenja. Najzastupljenija područja djelovanja unutar područja “kultura i umjetnost” su interdisciplinarno (37,1 %), vizualne umjetnosti (35,7 %), izvedbene umjetnosti (27,1 %), pa izdavaštvo (22,9 %) i glazba (21,4 %). Više od 25 % ispitanika OCD-ova djeluju u području “obrazovanje, znanost i istraživanje” (25,7 %), potom “demokratska politička kultura” (22,9 %), “ljudska prava” (20 %) te “ostala područja djelovanja” (20 %).

Najveći broj organizacija osnovan je između 2000. i 2009. godine (42,9 %), potom od 2010. do 2019. (25,7 %). Jednak je broj organizacija osnovanih prije 1990. i u desetljeću od 1990. do 1999. (14,3 %) – od organizacija osnovanih u tom ključnom društveno-političkom trenutku za oblikovanje današnjeg civilnog društva u Republici Hrvatskoj (1987-1992), jedna je iz područja kulture i umjetnosti, dvije iz područja zaštite okoliša i prirode te dvije iz područja ljudskih prava i socijalne djelatnosti.

Svega 8 organizacija (10 %) ima više od 100 članova. Najveći broj članova imaju organizacije koje djeluju još od prve polovice 20. stoljeća (1928., 1947. i 1950.) te po jedna organizacija iz područja branitelji i stradalnici (osnovana 2011.), zaštita okoliša (2004.) te plesna umjetnost (2006.) Jedna trećina organizacija nema nijednog zaposlenog, dok svega 8 od 70 organizacija zapošljava više od 10 ljudi. Jedna organizacija zapošljava više od 30, a jedna više od 90 ljudi. Anketiranih 70 organizacija imalo je ukupno u 2022. godini 4585 članova, 2153 volontera i 367 zaposlenih.

U 2022. godini 25 % organizacija ostvarilo je prihode manje od 15 000 EUR, dok je 25 % organizacija ostvarilo prihode veće od 200 000 EUR. Najviše organizacija djeluje u unajmljenom prostoru (47,1 %), a nešto manje od trećine organizacije djeluje u prostoru koji je dobiven na korištenje bez novčane naknade (31,4 %). U najvećem broju slučajeva vlasnik prostora je jedinica lokalne samouprave (45,7 %), dok je na drugom mjestu fizička osoba (24,3 %). Čak 15,7 % organizacija nema stalni prostor za rad.

Arhiviranje

Više od 50 % organizacija prikuplja fotografije, plakate, publikacije koje je izdala organizacija, brošure, videozapise, elektroničke zapise i ostale datoteke, dok 45 % njih čuva zvučne zapise i zbirku izvadaka iz novina i časopisa. 16 organizacija prikuplja osobna svjedočanstva i sličnu građu. Pored građe koja pripada njihovoj organizaciji, dio organizacija u svom arhivskom fondu čuva i građu vezanu uz područje djelovanja organizacije (48,6 %), građu fizičkih osoba (20 %), drugih organizacija (17,1 %), neformalnih građanskih inicijativa i društvenih pokreta (15,7 %) te građu iz ostalih područja djelovanja (11,4 %).

Kod nešto više od 50 % organizacija arhivski fond je podijeljen na više mjesta i ne postoji kao cjelina ili je uglavnom nesređen (nerazvrstan). Kod nešto više od 25 % organizacija dio arhivske građe nepovratno je izgubljen i uništen, dok se u 14,3 % slučajeva arhivski fond organizacije dijelom nalazi u privatnim arhivima osoba te mu se ne može pristupiti.

Na pitanje o tome tko je unutar organizacije zadužen za bavljenje arhivskom građom, 90 % ispitanika odgovorilo je kako se arhivski rad obavlja periodično te da ga obavljaju sami, dok je u samo 4,3 % organizacija angažirana stručna osoba koja se bavi tom građom (3 organizacije). Od vanjskih suradnika, 18,6 % organizacija povremeno se oslanja na volontere, dok se svega jedna organizacija oslanja na pomoć studenata.

U pogledu procjene različitih prepreka u sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje, najveći dio organizacija suočava se s nedostatkom vremena (78,6 %), manjkom ljudskih resursa (74,3 %), nedostatnim financijskim sredstvima (68,6 %). Nadalje, navedene prepreke odnose na neodgovarajuće prostorne preduvjete (58,9 %), nedostatak stručnih znanja (55,7 %), tehničke preduvjete (47,1 %), te odlazak ljudi sa specifičnim znanjima iz organizacije (24,3 %).

Upitnik je sadržavao i pitanje o različitim preprekama u digitalizaciji građe s kojima se susreću organizacije. Dobiveni nalazi u skladu su s rezultatima o problemima i preprekama s kojima se organizacije općenito suočavaju kada je riječ o sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje: manjak vremena (83,6 %), nedostatna financijska sredstva (74,6 %), troškovi održavanja digitalnog arhiva (64,2 %), nedostatak ljudskih resursa (66,7 %).

Više od 50 % organizacija koje su sudjelovale u istraživanju učinile su dio svoje arhivske građe dostupnim za javno korištenje. Nešto manje od trećine organizacija nije javno prezentiralo ili aktiviralo arhivsku građu i trenutno to ne planiraju, dok 21,4 % organizacija to još nije učinilo, ali planiraju. Oko 30 % organizacija organiziralo je izložbu odabrane arhivske građe, oko 25 % objavilo je publikaciju o povijesti djelovanja organizacije, a oko 20 % koristilo građu u obrazovne svrhe.

Financiranje

Od ukupnog broja organizacija, 58,6 % nije koristilo nikakve izvore financiranja za očuvanje organizacijskog pamćenja. Kod 41,4 % organizacija koje jesu koristile izvore financiranja, većinom se radi o sredstvima jedinica lokalne samouprave, dok je na drugom mjestu Zaklada Kultura nova (12,9 %). Manji broj ispitanika naveo je ostale izvore financiranja: Hrvatski audiovizualni centar, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodno vijeće za arhive te međunarodne zaklade.

Kada je riječ o ministarstvima kao izvoru financiranja, najviše je organizacija (sedam) koristilo sredstva Ministarstva kulture i medija, dok je jedna organizacija koristila sredstva Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Među organizacijama koje su koristile izvore financiranja, najviše je onih koje su ta sredstva upotrijebile u svrhu objave specijalizirane publikacije (24,3 %), potom za sistematizaciju i sređivanje postojeće arhivske građe (12,9 %), opremanje čitaonice, izložbenog prostora i sličnih javnih dokumentacijskih prostora (10 %), digitalizaciju građe (8,6 %), objavu audiovizualnog materijala (8,6 %), stručnu obradu, analizu i interpretaciju građe (7,1 %), istraživanje i prikupljanje arhivske građe (7,1 %).

Prijedlozi mjera i preporuka za donositelje odluka

Upitnik je sadržavao neobavezno pitanje otvorenog tipa o prijedlozima mjera u svrhu poticanja organizacijskog pamćenja. Ukupno su prikupljena 34 odgovora. Analizom dobivenih odgovora izdvojene su dvije temeljne vrste mjera: obrazovne i financijske. Iz dobivenih odgovora vidljiva je potreba za sustavnom podrškom organizacijama civilnog društva u tom području.

“Poticanje razvoja arhiva nezavisne kulture koji nisu dio same organizacije, tj. arhiva koji djeluju neovisno o organizacijama. Ovo predlažemo jer rad na organizacijskom pamćenju unutar organizacije često nadilazi naše kapacitete. Isto tako, u okvirima financiranja u kakvima se nalazimo, slabi su izgledi da će organizacije civilnog društva iz područja nezavisne kulture imati sredstava za kontinuiran i stručan rad na prikupljanju, organizaciji i očuvanju arhivske građe.”

“Smatram da bi bilo dobro nastaviti s inicijativom za zajednički arhiv – kroz dogovor o financiranju takvog tijela / organizacije ili dr. ustrojstvenog oblika (godišnja financijska podrška ili članarina uz naravno, podršku institucionalnog okvira za razvoj CD – Zaklada i Ureda za udruge).”

Na neobavezno pitanje otvorenog tipa o preporukama za donositelje odluka prikupljen je 21 odgovor. Organizacije su istaknule nedostatak u pogledu financijskih sredstava i nedostatak u pogledu organizacijske podrške, što uključuje i potrebu za besplatnim obrazovnim sadržajima u ovom području. Nekoliko je ispitanika istaknulo potrebu za boljom suradnjom s vanjskom službom Državnog arhiva.

“Financijski podržati u većoj mjeri, osigurati sredstva za zapošljavanje osobe da se time bavi. Financirati i mentorske programe kroz koje će se omogućiti kvalitetnije arhiviranje.”

“Vanjska služba pri arhivima trebala bi biti otvorenija za rad s organizacijama civilnog društva. Hrvatsko arhivističko društvo koje je mjesto gdje se stvara popis privatnih imatelja /stvaratelja arhivskog gradiva trebalo bi biti transparentnije i uključiti same organizacije u odlučivanje o tome koje se gradivo kojih organizacija ima smatrati arhivskim.”

“Primarno je da se gradivo OCD-a valorizira kako bi trebalo. S obzirom na postojeće mjere i (ne)aktivnost državnih institucija za brigu o organizacijskom pamćenju neprofitnog sektora, jasno je da one nisu svjesne od kakve važnosti je gradivo koje OCD-i čuvaju iz čega proizlazi i manjak interesa za očuvanje gradiva OCD-a. Jednom kad se prizna važnost navedenog gradiva, možemo pričati o dodatnoj financijskom pomoći i razvoju privatnih arhiva organizacija, no nažalost još smo daleko od toga.”

Zaključno

S obzirom na nedostatak prethodnih istraživanja na temu organizacijskog pamćenja, nalazi izloženi u anketnom izvještaju mogu biti korisni u promišljanju mjera kojima bi se potaknula sustavna podrška organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe. Na temelju provedenog istraživanja može se konstatirati kako je riječ o važnom, ali zanemarenom području djelovanja. Jednako tako, radi se o području kojim se sve organizacije civilnog društva bave, barem na razini prikupljanja materijalnih dokaza za izvještaje o potrošnji namjenskih sredstava, ne uključujući financijsku administraciju što je zakonska obaveza.

Ključni problem i prepreka s kojom se organizacije suočavaju odnosi se na manjak odnosno nedostatak vremena za sustavnu brigu o organizacijskom pamćenju. Čak 83,6 % organizacija istaknulo je da naprosto nemaju vremena obavljati rad koji nije dio nekog projekta ili nije podržan kroz institucionalne podrške za civilno društvo. Prema iskazima, radi se o sporadičnom, periodičnom radu koji obavljaju sami, uz rijetke prilike angažmana vanjskih stručnjaka i suradnika. Stoga ne čudi da je među preporukama spomenuta i suradnja s vanjskom službom službenih državnih arhiva za koje se smatra da imaju adekvatne ljudske, prostorne i tehničke resurse da surađuju s organizacijama.

Na važnost podrške organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe ukazuju i odgovori 28,6 % organizacija kako postoji interes vanjskih stručnjaka, znanstvenika i istraživača za arhivskom građom koju čuvaju. Gubitak građe, kao i njezina nesređenost i nesistematiziranost, ne predstavlja samo problem organizacijama koje gube važan aspekt vlastite memorije, nego i zainteresiranoj javnosti, stručnjacima i istraživačima koji ostaju zakinuti za nezamjenjive izvore informacija o povijesti djelovanja organiziranog civilnog društva i njegovog utjecaja na razvoj lokalnih zajednica i procese demokratizacije društva.

Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.

Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. 

Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste. 

Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. 

Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.

Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.

“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. 

Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju. 

Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma. 

No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. 

Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress. 

Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. 

Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.