Naglasak u predavanju će biti stavljen na dugogodišnje projekte kulturne institucije Salt u Istanbulu, a Romi će obrazložiti zašto arhivirati i kako institucije mogu koristiti arhiviranje. Predavanje će otvoriti pitanja uloge arhiva i institucija u historizaciji i proizvodnji znanja.

Sezin Romi je viša knjižničarka i arhivistkinja u kulturnoj instituciji Salt. Osim što vodi knjižnicu ona vodi i procese nužne za provedbu istraživanja te za pristup umjetničkim arhivima pri Salt Research. Njezino područje interesa obuhvaća razvoj zbirki knjiga, istraživanje te arhivske projekte o povijesti umjetnosti u Turskoj nakon 1950-ih.

Ulaz na predavanje je slobodan.

Više informacija o predavanju možete pročitati ovdje.

U razgovoru sudjeluju Tihana Bertek, glavna urednica portala VoxFeminae te radnica u udruzi Prostor rodne i medijske kulture ‘K-zona’, Mario Buletić, muzejski savjetnik Etnografskog muzeja Istre i jedan od autora projekta Coming Out Museum – COME te Stuart Frost, jedan od kustosa izložbe Desire, Love, Identity: Exploring LGBTQ Histories te suvoditelj istoimenog projekta u British Museumu u Londonu. Moderator okruglog stola je Saša Tkalec, specijalist za zaštitu s iskustvom rada u području zaštite queer baštine.

U okviru događanja započinje i prikupljanje građe za LGBTIQ+ zbirku Muzeja grada Zagreba te su svi zainteresirani posjetitelji okruglog stola pozvani doprinijeti budućem sadržaju Zbirke MGZ-a donacijom vlastitih predmeta te (usmenih) svjedočanstava, priča i sjećanja, kao oblika mapiranja LGBTIQ+ povijesti grada.

Okrugli stol dio je projekta Tragovima drugih – program edukacije i kulturne razmjene s The British Museumom koji udruga Domino provodi u partnerstvu s Muzejem grada Zagreba.

Stipendisti_ce će moći sudjelovati u radnom okruženju koje se sastoji od bogate dostupnosti materijala i predmeta, interakcije sa znanstvenicima i umjetnicima na licu mjesta, aktivnog uključivanja u istraživanje i programiranje događaja institucija koje dodjeljuju nagrade, kao i organizacijske i stručne podrške. Poželjna je prezentacija rezultata istraživanja u Kasselu, kao i u publikacijama/izdavačkim forumima s međunarodnom vidljivošću.

Osigurana je mjesečna stipendija od 2000 eura za šest mjeseci istraživanja dokumenta u Kasselu, kao i pomoć pri podnošenju zahtjeva za vizu, pronalasku smještaja, rješavanju njemačke papirologije i istraživanju arhiva documente. Dvije stipendije u trajanju 6 mjeseci odvijat će se od 1. travnja 2024. do 30. rujna 2024. Istraživački boravak trebao bi započeti najkasnije 15. travnja.

Više informacija o uvjetima i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 31. siječanj.

Konferencija će okupiti domaće i međunarodne stručnjake_inje iz područja arhiviranja i arhiva zajednice, predstavnike_ce udruga, arhiva i ustanova, donositelje_ice odluka na nacionalnoj i lokalnoj razini te akademsku zajednicu. Kroz dva panela i dvije prezentacije predstavit će se rezultati istraživanja potreba i resursa organizacija civilnog društva iz cijele Hrvatske te izložiti prijedloge za bolji položaj nezavisnih arhiva.

Konferenciju organiziraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture (udruge Kulturtreger i Kurziv) i neformalna platforma nezavisnih arhiva i knjižnica (Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramsku umjetnost, Udruženje za razvoj kulture URK). 

Program:

9-9:45, okupljanje i kava

9:45-10, otvaranje konferencije, organizatori

10-12, Panel: primjeri razvijanja organizacijskih i community arhiva, infrastrukture za organizacijsko pamćenje i sjećanje zajednice

Natalija Havelka (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava), Osijek

Srdjana Cvijetić (Art radionica Lazareti), Dubrovnik

Ivana Francišković Olrom (Eko Pan), Karlovac

Tonči Kranjčević Batalić (queerANarchive), Split

Ana Kutleša (Muzej susjedstva Trešnjevka), Zagreb

Maja Grubišić (Romski edukacijsko-kulturni centar), Zagreb

moderira: Tea Kantoci, Centar za dramsku umjetnost

12-13, pauza za ručak

13-14, Online predstavljanje: Marta Michalska, Centar za arhive zajednice (Centrum Archiwistyki Społecznej), Varšava

facilitira: Ana Abramović, Savez udruga Klubtura

// predstavljanje Centra kao inovativne ustanove u kulturi koju su suosnovali organizacija civilnog društva Osrodek KARTA i Ministarstvo kulture, jedina te vrste u državi koja služi kao središte pokreta arhiva zajednice u Poljskoj

14-14:30, pauza za kavu

14:30-16:30, Panel: potencijal organizacijskih arhiva i arhiva zajednice u institucionalnom krajoliku te participacijske prakse koje se razvijaju unutar njega

Vesna Lendić Kasalo, Ured za udruge Vlade RH

Elizabet Kuk, Hrvatski državni arhiv

Vlatka Lemić, ICARUS Hrvatska

Željka Miklošević, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti, Filozofski fakultet u Zagrebu

Jasna Jakšić, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

moderira: Nikola Mokrović, Documenta

16:30-17, pauza za kavu

17-18, Online predstavljanje: Rok Vevar, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv (TSDA) u Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova, Ljubljana

facilitira: Hana Sirovica, Kurziv

// bottom-up arhiv slovenske plesne scene smješten u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova, okuplja donacije kazališnih ustanova, umjetničkih organizacija, udruga, umjetnika i ostalih pojedinaca //

18, zatvaranje konferencije

***

O sudionicima_ama:

Natalija Havelka, izvršna direktorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek. Od 2005. godine aktivna je članica Centra, najprije kao volonterka, a zatim kao pravna savjetnica na poslovima pružanja besplatne pravne pomoći. Sudjeluje u radu nekoliko stručnih tijela i radnih skupina: voditeljica je Županijskog tima Osječko – baranjske županije za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, članica Radne skupine za praćenje zločina iz mržnje i Radne skupine za izradu Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Predsjednica je Upravnog odbora Platforme za međunarodnu građansku solidarnost CROSOL, članica izvršnog odbora Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”, članica povjerenstva za karijerno savjetovanje Pravnog fakulteta u Osijeku. Završila je interdisciplinarni neformalni program za pokretače nenasilnih društvenih promjena Mirovni studiji u organizaciji Centra za mirovne studije, te Školu ekonomskih i socijalnih prava u organizaciji Inicijative A11. Trenutno studira na postdiplomskom specijalističkom studiju Ljudska prava na Pravnom fakultetu u Osijeku (akademska godina 2023/2024). 

Srdjana Cvijetić voditeljica je Art radionice Lazareti (ARL) od 2013. godine, stalno zaposlena u ARL od 2001. godine. Završila je studij Komparativne književnosti i Opće lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radno iskustvo u organizacijama i institucijama koje se bave kulturom i umjetnošću stječe od 1990.: Press ured Dubrovačkih ljetnih igara, Knjižnica MSHS/IUC Dubrovnik (2000.), Festival Karantena ARL (1997.-2001.); urednica kataloga filmskog festival SEE docs in Dubrovnik (2001.); asistentica kustoskog tima i urednica kataloga za hrvatsku izložbu na 51. Venecijanskom bijenalu (2005.); urednica rubrike kultura u lokalnom tjedniku Setemana (2004/05.) urednica svih izdanja ARL, suradnica inkubacijskog tima i urednica kandidacijske knjige Dubrovnika za EPK2020 (2015.-2016.). Članica je Upravnog vijeća Dubrovačkih ljetnih igara (2016/2017.), predsjednica Saveza udruga Klubtura (2021-danas).

Ivana Francišković Olrom više od 20 godina dio je arhiva Eko Pana. Punog naziva Pan, udruga za zaštitu okoliša i prirode, osnovana je 2002. godine i od samih početaka je ponosni nositelj servisa Zeleni telefon za Karlovačku i Ličko-senjsku županiju. U udrugu se učlanila jer je htjela raditi volonterske kampove. Želja joj se ispunila – kroz godine su organizirali petnaest kampova. U Panu je volontirala do 2011. godine, a onda počela raditi na brojnim, većim i manjim projektima, akcijama i programima. Zbog dosljednog zagovaranja za očuvanje prirodnih tokova rijeka nerijetko su bili izloženi pritisku lokalnih vlasti i nedostatku financijske podrške, no uspjeli su proći kroz sva teška razdoblja. Prije dvije godine s kolegicom pokreće gospodarsku djelatnost udruge – društveno poduzetništvo Klijanac i Pup u kojem kroz tri glavne usluge Šumska škola, Zelene vještine i Šumski rođendan / team building, male i velike polaznike uče praktičnim znanjima i vještinama temeljenim na igri i aktivnostima koje nas povezuju sa živim svijetom. Studirala je dramaturgiju i uz rad u Eko Panu aktivno se bavi pisanjem za djecu. Vodi Nakladu Šumek u kojoj sve priče imaju neke veze s – prirodom. Članica je udruge Free Dance koja već više od desetljeća u Karlovac donosi izvrsne programe suvremenog plesa organiziranjem Karlovac Dance Festivala.

Tonči Kranjčević Batalić diplomirani je povjesničar umjetnosti s diplomom Sveučilišta u Bologni (DAMS). Djeluje na području inovinativnih te interdisciplinarnih umjetničkih i kustoskih praksi. Radno iskustvo obuhvaća kustoske programe kao qIZLOŽBE za queerANarchive i NMG@PRAKTIKA za udrugu Mavena te kustoske poslove za HULU Split. Voditelj je programa qRADIONICE, qFEST te qPRODUKCIJE/REZIDENCIJE za kolektiv queerANarchive. Također djeluje kao koordinator i istraživač kolektiva queerANarchive, suradnik na zagovaračkim projektima u području javnih politika u polju kulture za Platformu Doma mladih. Član upravnog odbora Kino kluba Split, član upravnog odbora Mreže DKC-HR i član strukovne udruge HULU Split.

Ana Kutleša povjesničarka je umjetnosti i kustosica. U periodu od 2008. do 2011. surađivala je s Galerijom Miroslav Kraljević kao asistentica kustosica, a 2009. pridružila se kolektivu BLOK i kustoskom timu festivala UrbanFestival. Kao kustosica i producentica organizirala je šest festivalskih izdanja surađujući s brojnim domaćim i stranim umjetnicima na istraživanjima i novim produkcijama. Zajedno s Ivanom Hanaček i Vesnom Vuković 2016. otvorila je galeriju BAZA na zagrebačkoj Trešnjevci te pokrenula projekt Muzej susjedstva Trešnjevka (dobitnik nagrade Sozial Marie 2020), u okviru kojeg kurira program Živa baština, orijentiran na rad s lokalnom zajednicom. Unutar kolektiva BLOK uredila je brojne publikacije, kataloge, umjetničke knjige i zbornike, sudjelovala u osmišljavanju i provedbi brojnih edukacijskih programa, te provodila kampanje usmjerene na borbu za bolje radne uvjete u polju kulture. 

Maja Grubišić, po struci diplomirana pravnica, živi i radi u Zagrebu. Surađuje na projektima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ od 2009. godine. Od 2017. radi kao novinarka i urednica portala i časopisa Phralipen, a od 2022. i kao voditeljica Romskog edukacijsko-kulturnog centra u sklopu kojeg djeluje i Središnja romska knjižnica, osnovana 2020. Knjižnica sadrži gotovo 5000 jedinica knjižnične građe te audio-vizualni materijal. Osim prezentacije građe, nudi i informacijsko-referalne usluge putem maila i Facebook stranice te provodi programe za djecu i mlade.

Marta Michalska, dr. sc., u Centru za arhive zajednice piše, uređuje i prevodi te zajedno s Timom za komunikaciju i promociju pomaže ljudima da nauče o arhivima zajednice u Poljskoj i da se nadahnu njima. Djeluje i kao samostalna istraživačica u području povijesnih zvučnih studija. Uskoro izlazi njezina knjiga “Zvukovi, ljudi i slušanje grada. Odabrani elementi varšavske fonosfere na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće”.

Vesna Lendić Kasalo diplomirana je pravnica s preko 40 godina radnog iskustva. Zadnjih 15 godina radi u Uredu za udruge Vlade Republike Hrvatske (gdje je zamjenica ravnatelja), a prije toga pet i pol godina radila je u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (načelnica Odjela za tehničku kulturu i udruge). Profesionalni rad vezan je uz oblikovanje i provedbu strateškog, normativnog i financijskog okvira za suradnju državnog i javnog sektora s organizacijama civilnoga društva, posebno u području savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i financiranja neprofitnih organizacija koje provode programe od interesa za opće dobro iz javnih izvora, uključujući i EU fondove. Urednica je niza publikacija i autorica brojnih članaka iz područja djelovanja neprofitnih organizacija. Trenerica je u Državnoj školi za javnu upravu, a kao stručnjakinja za civilno društvo sudjelovala je u provedbi brojnih EU projekata u Hrvatskoj i inozemstvu.

Elizabet Kuk, mag. hist., stručna je suradnica specijalistica za privatno gradivo izvan arhiva. Kao zaposlenica Hrvatskog državnog arhiva radi od 1997. godine uglavnom na poslovima zaštite i očuvanja arhivskog gradiva privatnih pravnih osoba, koje kao dokumentacija svakodnevnog života ima trajnu vrijednost sa stajališta povijesnih i drugih znanstvenih istraživanja.

Vlatka Lemić, doc. dr. sc., voditeljica je Središnjeg ureda za arhivsku građu Sveučilišta u Zagrebu. Arhivska je savjetnica, predavačica na studiju arhivistike u Zagrebu i aktivna sudionica različitih stručnih i međunarodnih projekata u području kulture, arhivske djelatnosti i digitalizacije baštine (Kreativna Europa, Erasmus+, TMO, DARIAH, AERI i dr.). Autorica je stotinjak stručnih i znanstvenih radova i urednica časopisa @rhivi. Potpredsjednica je ICARUS-a i predsjednica ICARUS Hrvatska, članica Izvršnog vijeća EURBICA-e i EGSAH-a, stručnih tijela ICA-e, Time Machine ambasadorica i članica Savjetodavnog odbora Europeane.

Željka Miklošević, dr. sc., docentica je na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjem komunikacije, medijacije i edukacije u kulturi, ponajviše u muzejima, a recentni istraživački interesi vezani su za participativno djelovanje baštinskih i umjetničkih institucija i organizacija. Sudjeluje u izvođenju nastave na prijediplomskom i diplomskim studijskim smjerovima pri Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti, na kolegijima Baštinske zajednice, Opća teorija baštine, Muzejska edukacija i Kulturni turizam. U svojstvu istraživačice suradnice na znanstvenom projektu HRZZA-a “Umjetnost i država od prosvjetiteljstva do danas” bavila se pitanjima razvoja publike u polju umjetnosti i kulture s posebnim naglaskom na medijaciji umjetnosti posredstvom muzeja.

Jasna Jakšić, viša kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti i voditeljica Dokumentacijskog i informacijskog odjela i Knjižnice MSU. Bila je voditeljica i koordinatorica međunarodnih suradničkih projekata poput Digitalizacija ideja i Izvedba muzeja, voditeljica programa digitalizacije MSU u sklopu projekta Adrinetbook. Bila je kustosica niza izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Uredica je i kourednica niza muzejskih kataloga i publikacija, poput strip izdanja posvećenih Nasti Rojc, Vjenceslavu Richteru i Bauhausu u sklopu projekta Runaway Art, monografije o pokretu Nove tendencije Suglasja i razlike: Nove tendencije 60 godina poslije, kataloga izložbe Sanja Iveković: Works of Heart, te kataloga izložbe Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas.

Rok Vevar je povjesničar plesa, kustos i aktivist koji živi i radi u Ljubljani, Slovenija. Godine 2012. uspostavio je Začasni slovenski plesni arhiv (Temporary Slovene Dance Archive) u vlastitom stanu, a 2018. na poziv tadašnje ravnateljice Zdenke Badovinec seli ga u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani. Od 2012. ko-kustos je međunarodnog festivala suvremenog plesa CoFestival u Ljubljani. Godine 2020. objavljena je njegova nova monografija Ksenija, Xenia: Londonska plesna leta Ksenije Hribar 1960–1978 (Ksenija, Xenia: The London Dance Years of Ksenija Hribar 1960-1978). Godine 2019. dobio je nagradu Ksenija Hribar za svoj rad, a 2020. godine Priznanje Vladimir Kralj za postignuća na području povijesti plesa i arhivistike u Sloveniji.

***

Konferencija je dio projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva”. U sklopu projekta provedeno je istraživanje potreba i resursa u području očuvanja organizacijskog pamćenja u kojem je sudjelovalo 70 organizacija civilnog društva iz svih područja djelovanja iz cijele Hrvatske; provedeno je istraživanje o modelima rada i institucionalnom okruženju različitih organizacijskih i community arhiva u EU i šire te objavljeno 25 tekstova i intervjua; održani su javni okrugli stolovi te sastanci s gradskim i županijskim upravama u Dubrovniku, Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i Puli; objavljen online priručnik za samoarhiviranje koji uključuje digitalni alat za samoprocjenu organizacijske brige o institucionalnom pamćenju, bazu postojećih znanja i praksi aktiviranja arhivske građe OCD-a te zagovaračke alate – istraživanja i dokumente; platforma nezavisnih arhiva proširena na organizacije iz cijele Hrvatske te uključena šira javnost u kampanju prepoznavanja važnosti rada očuvanja organizacijskog pamćenja i sjećanja zajednica.

Projekt Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva podržan je kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Budući da puno radiš s filmskim arhivima i napuštenim filmovima, koliko arhive smatraš dostupnima, kako u smislu gledanja snimaka i materijala tako i u smislu njihove upotrebe za ponovno montiranje i implementaciju u novo djelo?

Teško je o ovome pričati globalno ili općenito jer će svaka država ili lokacija biti u specifičnoj situaciji. Ali definitivno je teže dobiti pristup materijalima u Njemačkoj, recimo, nego u SAD-u. Ne kažem da je nemoguće, ali je teže jer ne postoji nijedan od sljedećih pravnih termina: orphan films (napušteni filmovi), javna domena, fair use (poštena uporaba). Čak i da, primjerice, Bundesarchiv (nacionalni arhiv) u Njemačkoj drži amaterski film koji nikad nije imao autorska prava, čiji su autor i podrijetlo nepoznati – klasični orphan film, stvarno – arhiva ga svejedno ne bi dala za kreativno korištenje, jer će se potencijalno netko u nekom trenutku pojaviti i reći: “to je film koji je snimio xyz član obitelji” i na taj način utvrditi vlasništvo. Naravno, ako imaš veoma konkretan projekt, moguće je tražiti podršku i moguće je da će ona biti odobrena, ali će ti trebati doista velik budžet. Moraš biti veoma specifična oko toga što radiš, a da bi to bilo moguće moraš točno znati za čime tragaš i zašto. 

Moj se rad puno više temelji na procesu, što znači da obično nemam pojma kakav će film biti na početku procesa, ali to također znači da ne mogu uvijek reći koju snimku tražim. Za moje filmsko stvaranje važan je otvoreni pristup jer moram moći slobodno pregledavati materijale, upoznavati filmove i njihove snimke, kako bih s jedne strane saznala što je moguće, a s druge strane se inspirirala. U Njemačkoj je, na primjer, pristup izuzetno reguliran: netko podnese zahtjev za film, zatim dođe arhivist i provuče film, a zatim možete vidjeti film u nečemu što se čini kao vrlo distanciran proces – gledate slike a da uopće ne dodirujete materijalnost samog filma.

U SAD-u, i u Kongresnoj knjižnici i u Nacionalnom arhivu, kao istraživačica dobiješ izravan pristup filmovima, odnosno dobiješ kratku orijentaciju, navučeš posebne rukavice i sama rukuješ filmovima: navučete ga na plohu i ostaneš sama s njim. Imaš slobodu uzeti si vremena, ponovno pogledati filmove onoliko puta koliko je potrebno, sve dok ostaješ unutar, očito, radnog vremena. Možeš obrađivati filmove svojim tempom, a da se ne moraš brinuti da će trajati predugo. Slobodno pregledavanje arhivskih filmova nešto je što istinski volim, i zaista je neophodno za način na koji radim s materijalom.

Što se tiče obrade arhivskog filmskog materijala u umjetnička djela: gledati filmove i koristiti ih za vlastita djela dva su potpuno različita pitanja. Ako se koristi materijal iz institucionalnog arhiva, obično se mora riješiti pitanje autorskih prava. Većina filmova u Nacionalnom arhivu u Washingtonu nije zaštićena autorskim pravima, dok je većina filmova koji se čuvaju u Kongresnoj knjižnici u jednom trenutku bila zaštićena autorskim pravima, tako da se to pitanje mora najprije raščistiti. Nakon što se riješi pitanje autorskih prava, možete dobiti digitalne kopije s kojima možete raditi uz naknadu za prijenos, što nije baš jeftino. Što se tiče njemačkog konteksta, proces je toliko kompliciran i zatvoren da tamo nisam niti išla u smjeru da pokušam raditi s arhivima.

Kako ta zatvorenost pojedinih arhiva utječe na tvoj tijek rada? Usredotočuješ li se više na tradicionalna, činjenična istraživanja poput tko, što, kada ili na emotivniji oblik istraživanja, pokušavajući dokučiti osjećaje koje filmovi sadrže i pokazuju?

Da, naravno da to utječe na moj rad, na taj način što jednostavno ne idem u arhive koji ne dopuštaju otvoreniji pristup. Dovoljno mi je teško kao eksperimentalnoj filmašici koja ne zarađuje od svog rada da neću dodavati još prepreka mučeći se sa zatvorenim arhivima. Ključno je moći vidjeti, provoditi vrijeme s filmovima i poslužiti se svojom intuitivnošću, što je teže ako je institucija jako zatvorena. Obično ne pristupam arhivskom materijalu s dokumentarnim ili, kako kažeš, “tradicionalnim” pristupom pronalaženja jednog određenog događaja ili osobe, iako sam to na neki način radila u jednom od svojih recentnijih filmova o operi Madame Butterfly.

Moj se rad uglavnom puno više temelji na procesu i zahtijeva pregledavanje arhiva kako bih stekla osjećaj što mogu ili ne mogu učiniti. Pokušavam vidjeti što mi slike govore i pokušavam ih koristiti na poetičan i metaforičan način. Često sam i pretraživačica ključnih riječi, volim vidjeti što mogu pronaći pod određenim ključnim terminima u vezi s prirodom, poput drveća, krajolika ili oceana… ​​Pregledavanje materijala koji se ne čini odmah povezanim s pitanjima na kojima radim omogućuje mi da doživim iznenađenja i budem nadahnuta da radim u smjeru koji nisam predvidjela na početku procesa.

Arhivi su često vezani za određene nacionalne države – je li bilo teško raditi s temama i narativima unakrsne/transnacionalnosti? Postoje li reference na migraciju i kretanje ljudi unutar arhiva?

Da, naravno da su nacionalni arhivi uvijek vezani za nacionalne države, i kao posljedica toga, ono što arhivi drže usko odražava službene povijesne narative zemlje, to jest materijal obično izrađuju te se on izrađuje za članove dominantne kulturne i društvene skupine. Tako je materijal koji se odnosi na manjine često ispričan iz centralizirane perspektive, one dominantne kulture. Ne mogu generalno odgovoriti na pitanje o refernecama na migracije i kretanja ljudi, jer bi se morala obratiti na vrlo specifične primjere u njihovom specifičnom kontekstu. Sigurna sam da ćete pronaći filmove bijelih Nijemaca o povijesti, na primjer, migracije turskih radnika i njihovih obitelji u Njemačku kao dio povijesne radne kampanje. Drugo je pitanje kako ti filmovi predstavljaju ljude koji su migrirali i govore li o iskustvu iznutra. No, postoje naravno i mnogi drugi narativi o doseljavanju u Njemačku, a jesu li sve manjine zastupljene i kako, to je opet sasvim drugo pitanje. Što se tiče mog osobnog iskustva i povijesti na koju sam usredotočena, vrlo je komplicirano jer je povijest mješovitih, transnacionalnih, europsko-japanskih subjektiviteta raspršena po različitim arhivima na vrlo različitim lokacijama, tako da je to uvelike rad na krpanju različitih fragmenata iz različitih izvora.

Također se pitam, što se arhivira? Jesi li primijetila druge specifične dominantne narative koje je potrebno prepraviti ili su zastupljeni višestruki glasovi?

Teško mi je općenito reći što se arhivira, a što ne. Nisam ni povjesničarka ni arhivistica, niti znanstvenica koja se bavi poviješću filma – ja sam samo eksperimentalna filmska umjetnica koja radi s već postojećim pokretnim (i mirnim) slikama. No, to je vrlo važno pitanje koje treba postaviti svakoj instituciji i arhivu. Iako ne mogu odgovoriti na to pitanje sa znanstvene referentne točke, mogu dati dojam stečen iz iskustva. Čini se da nacionalni arhivi općenito čuvaju materijal koji je nekoć izradila vladina institucija, bilo u obrazovne, informativne ili, u nekim slučajevima, u vojne, obavještajne ili čak propagandne svrhe.

Ono što se arhivira je ono što je deklasificirano ili što se počelo smatrati povijesnim. Ali opet, sve ovisi o arhivu. Nadalje, ono što se obično također arhivira je ono što je zaštićeno autorskim pravima te ono što se smatra relevantnim od strane kulturne ili obrazovne institucije. Sadržaj arhiva usredotočava se na povijesne događaje koji su dominantno oblikovali narativ zemlje, pa je manjim narativima često teže pristupiti. Ali i to ovisi o mnogim drugim čimbenicima, poput toga koliko je velika manjina i kakav je percipirani utjecaj imala na tkanje dominantne kulture. Ono što arhiv sadrži također ovisi o svrsi arhiva, tako da će, na primjer, Židovski arhiv u Njemačkoj očito držati materijal koji se odnosi na povijest židovskih subjektiviteta u Njemačkoj. Zbirka azijsko-američkih stanovnika i pacifičkih otočana (u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu) sadrži materijal koji ističe azijsko-američke i pacifičke kulture u Sjedinjenim Državama. Što je manjina više marginalizirana, teže će se naći zastupljena. Uz sve ovo rečeno, očito također ovisi o lokaciji arhiva i u kojem kapacitetu on može posvetiti sredstva za održavanje svojih zbirki. Što ako se arhiv nalazi u ratom razorenoj zemlji? Koliko arhiva može biti potpuna ako su zapisi spaljeni ili uništeni? Što se događa ako postoji arhiva, ali nema sredstava za restauriranje filmova i njihovo očuvanje za buduće naraštaje? Što se događa ako se ti restauracijski radovi mogu izvesti samo uz vanjsko, međunarodno financiranje? Koji čimbenici dolaze u obzir pri određivanju toga koji se filmovi smatraju važnima, a koji manje važnima? Sve je to prilično složeno, mislim da nema lakih odgovora na to pitanje.

U tom smislu, a u vezi s tvojim filmom Sjećanja (njem. Erinnerungen), jesi li uočila neke različite načine konstruiranja nacionalnog i osobnog identiteta oko rata, možda kao negaciju ili kao potvrdu/pomirenje prošlosti?

Rođena sam u Japanu majci Japanki i ocu Nijemcu i uvijek su me zanimala pitanja povijesti, možda zato što su povijesni događaji oblikovali putanje oba moja roditelja. Dok sam odrastala, povijest se uvijek promatrala kroz monokulturnu leću, u mom slučaju, bilo kroz njemačku ili japansku. Mislim da sam se zbog toga uvijek osjećala malo izmješteno… Jer nikada nisam osjećala da u potpunosti pripadam. Mnogo kasnije, nakon što sam napravila svoj prvi rad, počela sam biti stvarno zainteresirana da saznam više o isprepletenosti ili međusobnoj povezanosti povijesti. Radila sam i više apstraktnih “slikarskih” radova, ali to su neka od pitanja kojima se uvijek vraćam.

Ali ako uzmemo nacionalne narative i kako se neka država suočava s poviješću i prošlošću, opet, to ovisi o lokaciji. Nisam sigurna da ikada može postojati jedan odgovor na to kako se zemlje nose s pitanjima odgovornosti, odštete ili pomirenja s prošlim postupcima, osobito ako uključuju ratne zločine. Ako pogledate njemački i japanski kontekst, oboje imaju sličnosti u svojim povijestima kolonijalne agresije, oduzimanja posjeda i razornog ratnog terora i zločina. Ali suočavanje s ovim povijesnim činjenicama vrlo je drugačije. Priče su konstruirane potpuno drugačije, i načini na koji su ti narativi pisani također su bili pod utjecajem vanjskih čimbenika, poput okupacijske prisutnosti američkih, britanskih, francuskih i ruskih snaga u poslijeratnoj Njemačkoj i američki politički utjecaj u poslijeratnom Japanu, kao i sveobuhvatni hladni rat. Čini se da je način na koji su ratni zločini procesuirani ovisio o političkim interesima vanjskih sila. Kako se povijest reproducira i čini dostupnom (opskurnom, čak i izbrisanom) kroz obrazovne institucije sasvim je druga priča, također ovisi o kontekstu.

Na osobnijoj razini, na neki način, način na koji sam napravila svoj film Sjećanja donekle je odražavao kako mi je povijest bila dostupna. S njemačke strane bilo je puno težine na nacionalsocijalističkoj prošlosti, učincima koje je rat imao na obitelj mog oca i tome kako nije mogao pronaći posao u Berlinu, kako je to dovelo do radne migracije mog oca u Japan. Mnogo je slika postojalo s njegove strane obitelji, pa je fokus prirodno više pao na očevu stranu priče. Bilo je vrlo malo slika iz prošlosti moje majke, sigurno nijedna iz njezina djetinjstva ili mladosti. Također postoji vrlo malo informacija o njezinoj prošlosti, tako da nije postojalo mnogo toga s čime sam mogla raditi.

Jedna od tehnika koju također koristiš u svojim filmovima je apstrakcija, pa se pitam misliš li da to nudi više prostora za te višestruke, nelinearne narative? Kako je povijest ionako podvrgnuta iskrivljavanju, misliš li da apstrakcija to “poravnava” dopuštajući nebrojeno više iskrivljenja, dopuštajući više tumačenja koja su raznolika i na kraju tvori daleko složeniju sliku?

Mislim da apstraktni filmovi nude više prostora za interpretaciju. Nikada ne očekujem da bilo koja publika čita moje filmove na jedan, bilo koji način. Ali ne bih rekla da namjerno stvaram iskrivljavanje u smislu da mijenjam povijesne činjenice. Uočena ograničenja govornog jezika bila su početni razlog za prelazak na apstrakciju. Kad sam radila svoj prvi film Uspomene, imala sam kutiju punu fotografija s očeve strane obitelji, slika njegove majke, njegovog oca i mog djeda, ali sam imala vrlo malo slika moje majke. Težina slika utjecala je na način na koji sam konstruirala svoju verziju obiteljske povijesti. Bio je to fakultetski zadatak, zamišljen kao odgovor na pitanje “Kako vidiš sebe u odnosu na rat?” Tako da je taj film bio moj odgovor i izgovor da konačno iskoristim fotografije koje sam otkrila davno, kao tinejdžerka. Napisala sam tekst u jednom potezu, poput toka svijesti, bez naknadnog uređivanja. Ali tekst u filmu me i dan danas tjera da se naježim, jer sam u međuvremenu shvatila vlastite predrasude i pogreške.

Smiješno je, Lucija Zore, koja je bila na panelu na 25 FPS-u i koja je prisustvovala retrospektivnoj projekciji mog rada, bila je prva osoba koja mi je ukazala da sam krivo izračunala godine svog oca na kraju rata. To nije jedina greška koju sam napravila u filmu, krivo sam izračunala i vlastitu dob u dijelu u kojem posjećujem Roppongi kao tinejdžerka. Nisam namjerno napravila te greške, niti sam bila svjesna da ih radim kada sam pisala tekst za film. Ubrzo sam ih shvatila, ali sam odlučila sve to zadržati jer to odražava ono što sam mislila ili vjerovala u to vrijeme, i da donekle budem fer prema temi i prema tome kako se odnosim prema svojim roditeljima u filmu.

Ali postala sam itekako svjesna ograničenja govornog jezika i koliko svako pripovijedanje događaja može biti sklono pogreškama i prazninama. Htjela sam istražiti ove teme s više neverbalnog pristupa, to jest pokušati koristiti slike, zvukove i montažu za stvaranje filmova koji se možda dotiču ovih pitanja, ali ostavljaju dovoljno otvorenosti publici da da svoje vlastito značenje i interpretaciju filmova.

Već si govorila o simultanosti – što misliš, kako su se razvila naša iskustva i koncepcije vremena i prostora? Utječe li to na način na koji upotrebljavaš povijesne snimke za razliku od suvremenijih pronađenih snimaka, ako ih uopće gledaš drugačije?

Tijekom panela o recikliranom filmu, Ross Lipman je komentirao moj rad referirajući se na to da u mom filmu Oh, Butterfly!, nije postojala samo jedna, nego nekoliko stvari koje su se događale istovremeno, te da je bilo mnogo različitih ulaza u film. Povezao je to s onom vrstom internetskog ponašanja gdje se skače od jedne stvari do druge. Možda me to i je informiralo, ali nisam toliko sigurna. Korištenje interneta i više platformi za komunikaciju, uključujući društvene mreže, možda je promijenilo način na koji razmišljam ili se osjećam o vremenu i prostoru. Ali prvi put kad sam razmišljala o simultanostima se desio kad sam montirala jedan od svojih prvih flicker filmova, Zvučno staklo, kao i More para. Počela sam ispreplitati kontrastne elemente kao što su tama i svjetlo, ovdje i ondje, tada i sada, brzo i sporo, itd., i uvijek sam povezivala te simultanosti s osjećajima želje da budem na više mjesta od jednog: na primjer, želje da budem u Europi i Aziji istovremeno, jer je ta vrsta čežnje bila vrlo snažna u mom djetinjstvu i mladosti.

Primjećujem da filmove, riječi i djela koja ponovno upotrebljavaš tretiraš kao citirane, posuđene ili preusmjerene – gledaš li tako na svoj proces, kao razgovor s prethodnim idejama i izrazima? Vidiš li političke implikacije u ovom slobodnijem obliku dijeljenja i suradnje na izgradnji ideja i izraza?

Mislim da postoje različiti načini razmišljanja. Razumijem zašto ljudi inzistiraju na autorstvu i ako je netko napisao briljantnu knjigu ili je napravio fantastičnu sliku, i ako kažu da su autori i da nikada ne bi htjeli raditi ovu vrstu recikliranja u umjetnosti ili na filmu, to je njihov prerogativ i ja ga poštujem. Ali mislim da sam se primakla ovom drugom načinu razmišljanja gdje o sebi razmišljate kao o ukupnom zbroju vanjskih utjecaja, što također može biti posljedica mog mješovitog nasljeđa.

Ljudi me cijeli život ispituju o mom podrijetlu, pitaju me: “Jesi li stvarno polu-Japanka? Govoriš li stvarno japanski? Jesi li stvarno ono što jesi?” S druge strane, ljudi su, ironično, također tvrdili da znaju o meni bolje od mene same, “race-splainali” su mi. Kada se osoba ili grupa ljudi sama izjasni o tome tko su, tada ih treba poštovati zbog toga, a ne postavljati im pitanja poput “je li to stvarno istina?” ili “Kako je to moguće?!”.

Prema mom iskustvu, kao osobe miješane rase, interkulturalne ili transnacionalne osobe, trebali biste imati odgovore na sve, a ako ne znate jednu malu stvar, ljudi radosno donose zaključke: “Eto! Kako to ne znaš? Ti zapravo nisi ono što predstavljaš da jesi!” Nekako se očekuje da moraš biti bolji od 100 %, moraš biti dvostruko bolji od lokalnog ili monokulturnog čovjeka, moraš govoriti jezik dvostruko bolje da bi ljudi konačno prihvatili da si ono što kažeš da jesi.

Što je očito apsurdno i trebali biste se moći povezati s kulturom jer imate osobni odnos s njom i trebali biste moći polagati pravo na tu baštinu. Možda sam zbog ove pozadine pomalo alergična na ideje o originalnosti, možda je to razlog zašto rado radim s već postojećim snimkama, stvarajući kroz njih neočekivane veze, odnose i srodstva.

Više me zanima kultura dijeljenja i zajedničkog razmišljanja o stvaranju slika. Ideje o poštenoj upotrebi, javnoj domeni i sl. uvelike su utjecale na moju praksu. Ne sviđa mi se pojam originalnosti – radije bih razmišljala iz perspektive lingvistike kako ju je iskazao Roland Barthes – sve što kažemo sastoji se od utjecaja i citata koje smo prije pročitali ili čuli, i mislim da je to mnogo zdraviji način razmišljanja i o umjetničkim praksama. Kao što je Jim Jarmush rekao: kradi koliko god želiš – sve dok od toga praviš nešto svoje. Ili kao što je Jean-Luc Godard rekao: “Nije važno odakle uzimaš stvari – važno je kamo ih nosiš.”

Pristupaš li korištenju komercijalnih i javnih snimaka na drugačiji način u odnosu na privatne snimke, bilo da je riječ o materijalu tvoje obitelji ili stranca?

Koristila sam obiteljske fotografije i super 8 materijal iz svoje obiteljske arhive, a koristila sam i puno žurnala, edukativnih filmova – većina materijala je u javnoj domeni, tj. ti filmovi nemaju nikakvu komercijalnu vrijednost, nikoga za njih više nije briga i autorska prava nisu obnovljena tako da je sav taj materiajl napušten. Radila sam i s holivudskim B filmovima, amaterskim filmovima i snimkama za iznajmljivanje – različitim izvornim materijalima. Ne mogu generalizirati kako pristupam materijalu jer se pristup uvijek razvija u procesu. Ali tijekom procesa montaže, sve se tretira na isti način, bilo da snimka dolazi od moje obitelji ili je pronađena negdje drugdje, sve se izrezuje, komponira, preklapa i stapa zajedno.

U svom najnovijem filmu, Oh, Butterfly!, pokušala sam pronaći što više materijala o operi Madame Butterfly. Pokušala sam ući u trag svakom filmu koji je ikada snimljen, zapravo ih nema tako puno, ali u proteklih 100 godina, otprilike svako desetljeće se pojavio novi film. Pokušala sam locirati najpoznatije snimke opere, a tu su, naravno, i knjige na kojima se opera temelji, a tu je i poznata arija. To sam sve uvrstila u svoj film, makar i u minimalnim proporcijama. I naravno, većina tog materijala je zaštićena autorskim pravima. Kao što sam rekla na panelu, koristim materijal pod klauzulom o poštenoj upotrebi: citiram materijal i koristim ga zajedno s drugim citatima kako bih formirala širi argument, u mom slučaju pomno promatrajući povijest mita na kojem se temelji opera. 

Mnogi ljudi diljem svijeta znaju melodiju te poznate arije – Un Bel di, Vedremo – kada je čuju – ali znaju li što je to? Čini mi se tako zanimljivo s glazbom jer radi nešto s našom podsvijesti, pretpostavljam, i zanimalo me kako i glazba može stvoriti predrasude. U svakom slučaju, to je bio malo drugačiji način rada nego kada znam da je materijal iz javne domene bez autorskih prava. Moj pristup montaži ovisi o izvornom materijalu. Ali razmišljam o snimkama u obliku citata koje posuđujem kako bih izrazila argument, ili u ovom slučaju, kako bih napravila alegorijski, autoreferencijalni film o operi.

Osjećam da tvoji filmovi vrlo elokventno isprepliću te utjecaje, kako osobne ambleme, tako i pojmove šire slike, baveći se i osobnim i kolektivnim sjećanjem.

To je uvijek zapetljaj – na festivalu je bio prikazan film Valerija, hrvatske redateljice Sare Jurinčić. U filmu redateljica odlazi na putovanje kako bi posjetila grob svoje pokojne bake, a Jurinčić predivno fragmentira fotografije svojih ženskih pretkinja, koristi višestruke projekcije, spojeve različitih slika, a projicira i portrete s grobova na vlastito lice. To je istovremeno i intiman susret s precima redateljice, jer se radi o priznanju da su žene koje su došle prije nje dio onoga što je ona danas. Svi nosimo dijelove svojih roditelja u sebi, pa se tako univerzalno možemo povezati sa Sarom.

Dakle kad radim na filmovima, i sama pokušavam vidjeti kako stvoriti složenosti i vidjeti kako mogu raditi pod različitim utjecajima – osobnim, ali i onima koji dolaze iz šireg društva ili povijesti.

Za kraj, pitam se kako gledaš na svoju upotrebu pejzaža i prirode u filmu? Čini mi se da spominješ krajolik kao često kolektivno iskustvo i naglašavaš politički potencijal prirode i okoliša kao nešto što osjeća, na primjer, bijes, zajedno s nama.

U Njemačku sam se preselila kad sam imala oko 20 godina – i jedna od prvih stvari koju sam primijetila je kako je svjetlo drugačije. Trebalo mi je zauvijek, možda čak i desetljeća, da se naviknem na činjenicu da u Njemačkoj ima manje sunčeve svjetlosti i da svjetlost izgleda više žućkasto. Mnogo godina, čak i sada, još uvijek mi nedostaje tihooceansko svjetlo – vrlo je blještavo, vrlo bijelo ljeti, i zbog njega sve izgleda drugačije – način na koji gledate prirodu, krajolike, pa čak i grad. Kada sam se preselila u Berlin osjetila sam da mi jako nedostaju i planine i ocean i razni krajolici iz Japana. Berlin ima svoj šarm, svoj jednostavan i ravan krajolik, pa sam shvatila da su priroda i krajolici još jedan aspekt načina na koji se povezujemo s vremenom i posebno mjestom. To nije samo kultura, to nije samo identitet, to nisu samo ljudi, hrana i način na koji živite, već je to i veći krajolik koji vas okružuje, kako se u njemu osjećate kod kuće, kako se osjećate povezani s njim i kako uživate u prirodi. I trebalo mi je dosta vremena da cijenim njemačke boje, mislim i one su lijepe, samo potpuno drugačije. To je bio još jedan aspekt u pokušaju da se nosim s tim pitanjima bivanja u mjestu i identiteta, identifikacije.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Započnimo od nulte točke: možete li se, u kratkim crtama, predstaviti našim čitateljima?

Ja sam Rosemary Grennan te sam dio Mayday Roomsa posljednjih, sada će već biti, osam godina; vrijeme brzo prolazi! U MayDayu se bavim svime pomalo jer nismo hijerarhijski organizirani: arhiviram, programiram, sve pomalo. Specijalizirala sam se na području digitalne arhivistike, posebice oko pitanja izgradnje online arhivskih resursa.

Sada možemo otpočeti naše putovanje u arhiv. Priča započinje 2013. godina kada se Mayday Rooms osniva. Kako su izgledali prvi dani same organizacije? Koja je bila ideja i inspiracija za arhiv i njegovo ime?

MayDay Rooms je osnovan 2013. tijekom brutalnih mjera štednje i rezova u području javnih usluga u Velikoj Britaniji koji su doveli do zatvaranja niza javnih knjižnica, društvenih centara i kulturnih prostora. Takva politika, u kombinaciji sa zakonima protiv skvotiranja donesenima 2011. godine (usmjereni kriminalizaciji skvotiranja stambene imovine), rezultirala je gubitkom društvenih i zajedničkih prostora koji su djelovali i kao spremnici kulturnog pamćenja i povijesti. Unutar tog konteksta dolazi do osnutka MayDay Roomsa, institucije koja se suprotstavlja tim procesima s ciljem očuvanja povijesti i građe o društvenim borbama i otporu. Takoreći, naša zadaća je istodobno učiniti tu građu dostupnom svima, ali i povezati je s današnjom borbom i otporom.

Osnivači MDR-a uspjeli su osigurati veliku zgradu koja se nalazi u samom središtu grada, u ulici Fleet Street. Ulica je poznata kao povijesno središte kulture tiska u Britaniji još od 16. stoljeća: prvotno zbog čartista i buntovničke štampe te distribucije naslova Prava čovjeka Thomasa Painea, a kasnije i zbog same činjenice što je bila središtem britanske novinske industrije do Wappinškog spora 1986. kada je Rupert Murdoch razbio Printers Union. Sama lokacija je odabrana kao simbol hitno potrebnog otpora na području gdje se stari novinski uredi pretvaraju u luksuzne stanove čiji su stanodavci danas bankari, odvjetnici i špekulanti nekretninama.

Urgentnost situacije odražava se i u samom nazivu organizacije MayDay Rooms. Njena prvotna konotacija usmjeruje nas prema Međunarodnom danu rada, a druga se odnosi na međunarodni signal za spašavanje. Obje reference nastoje izraziti urgentnost vezanu za nasljeđe radikalne povijesti uslijed niza rezova i zatvaranja prostora, ali i nagovijestiti svjetliju budućnost  koju simbolizira 1. maj. Što se tiče drugog dijela našeg imena, on je tu da naglasi važnost posjedovanja fizičkog prostora kao točke susreta između radikalnih povijesti i sadašnjih borbi.

Tko je prije Mayday Roomsa bio – Mayday Rooms? Jesu li postojali prethodnici? Otkud ste crpili inspiraciju kad ste pokretali organizaciju?

Našli smo jedan, jedini dokument u arhivi o prethodnicima koji su se zvali Public Library. Riječ je o knjižnici koja je prikupljala isti materijal kao i mi danas u Mayday Rooms, a djelovala je u Londonu tijekom 1970-ih. To je jedini zapis koji smo uspjeli pronaći; u biti, sve je nestalo. Već na tom primjeru možete vidjeti koliko su takve kolekcije krhke.

U Londonu ima stvarno dobrih primjera sličnih organizacija. Puno radimo s 56a Infoshopom koji je izvorno bio skvot, a onda je, u dogovoru s općinom, počeo plaćati malu najamninu. Oni predstavljaju pravi izvor za pokrete i borbe za stanovanje na području jugoistočnog Londona. Inspirirale su nas i ambicioznije organizacije kao što je Međunarodni institut za društvenu povijest u Amsterdamu. Oni su svojevrsna meka radničkih i društvenih pokreta. Što se tiče digitalne strane, inspirirali su nas drugovi iz Hrvatske, prvenstveno projekti kao što je Memory of the World i druge “knjižnice iz sjene”.

Također smo bili vrlo inspirirani te smo vodili razgovore s njujorškim Interference Archiveom, arhivom društvenih pokreta koji vode volonteri. Imamo vrlo slične ideje te smo, umjesto konvencionalnih metoda očuvanja građe, više usredotočeni na korištenje i otvoreni pristup; mislimo da je to bolje nego paziti da nitko ništa ne dira.

To nas vodi do konceptualne srži same organizacije – arhiva. Kako su izgledali njegovi počeci?

MDR je započeo s brojnim unboxing događajima u Marx Memorial Libraryju u Londonu. Ondje su se tri naša osnivajuća darovatelja – George Caffenzis, Silvia Federici i Peter Linebaugh – osvrnula na zbirke koje su pohranili: marksističko-feminističku kampanju Wages for Housework NYC (1972-81), Midnight Notes Journal (1971-2001) i New England Prisoner Association News (1973.-75.). Dok je otvarao svoj kovčeg kako bi pokazao nekoliko arhivskih kutija koje su sadržavale i njegovu Zerowork kolekciju, Linebaugh ih je usporedio s Pandorinom kutijom iz koje izlijeću različiti fragmenti i drame iz prošlosti. Ipak, nastavio je kazavši da je predanost MayDay Rooma u kolektivnom arhivističkom radu koji olakšava teret darovatelja koji se inače smatraju jedinima odgovornima za ovaj tip povijesti, kao i u usmjerenosti ovog poduhvata budućem organiziranju.

Počevši od ove tri skromne zbirke, arhiv je u posljednjih deset godina narastao do 60.000 jedinica tiskanog materijala, 2000 filmova i videa te digitalne građe koja broji preko 19.000 unosa. Iako crpimo inspiraciju iz “povijesti odozdo”, MDR je prije svega arhiv koji živi. Okosnica našeg rada je aktiviranje radikalnog i eksperimentalnog povijesnog materijala, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, neformalna istraživanja, digitalizaciju i online distribuciju. Aktivno prikupljamo materijale od ljudi koji su bili uključeni u prošle (i sadašnje) društvene borbe, akcije i intervencije, pokušaje transformacije svijeta ili borbe protiv moći.

Prema kojim pravilima se vodite kada odlučujete koju građu ćete preuzeti na čuvanje?

Prikupljena i čuvana građa predstavlja povijest i kulturnu produkciju društvenih pokreta – sve od plakata i printeva, bedževa, majica, periodičnih publikacija, pamfleta, zinea, knjiga, filmova, audio zapisa i druge efemerne građe. Naš arhiv usredotočen je na društvene borbe, radikalnu umjetnost i činove otpora od 1960-ih do danas: sadrži sve od novije feminističke poezije do tehno parafernalija iz 1990-ih, od situacionističkih časopisa do zapisa o pobunama i industrijskim transformacijama, od obrazovnih eksperimenata iz 1970-ih do zatvorskih spisa.

Trenutno naš arhiv broji više od 100 zbirki koje sve zajedno imaju preko 50.000 pojedinačnih arhivskih jedinica. Osobito smo zainteresirani za prikupljanje efemerne građe: dokumenata proizašlih iz lokalnih, neformalnih kampanja i kolektiva koji nam omogućuju praćenje povijesti radikalne, izvanparlamentarne ljevice u Britaniji i širom svijeta. Samo prošle godine naša je kolekcija porasla za više od 5000 fizičkih predmeta, posebno povezanih s projektima alternativnog obrazovanja, pokretom za oslobođenje žena (Women’s Liberation Movement), kolektivom Reclaim the Streets i borbama talijanskih radnika.

Sve navedeno možemo smatrati dijelovima radikalne povijesti, povijesnim fragmentima koje bismo teško našli među spisima institucionalnih arhiva. Kako dolazite do same građe?

Građu ne prikupljamo sami. Zapravo, ne prilazimo drugima s pitanjem “možemo li dobiti vaš materijal?”. Ljudi dolaze nama i kažu: “Imamo taj i taj materijal, zanima li vas?” To ima i dosta veze s političkim mrežama čiji smo članovi. Kolektivi koji nam prilaze donose odluku o tome da njihova građa ne ide u sveučilišnu knjižnicu ili slične ustanove, već kod nas gdje ćemo s građom postupati na drugačiji način.

Ponekad dobijemo stvarno veliku donaciju građe, poput osobnog arhiva u kojem se može pratiti nečije sudjelovanje u politici kroz dugi niz godina. Takav tip građe je poprilično veliki izazov. S druge strane, prije tjedan dana netko je došao s malim svežnjem materijala s prosvjeda protiv poreza na dohodak tijekom ranih 90-ih. 

Kako pristupate svakoj od kolekcija? 

Važan aspekt našeg rada je činjenica da se on odvija u kontekstu životnih iskustava samih darovatelja; uvjetovan je njihovim povijesnim refleksijama i vezama s mnogim pojedincima i skupinama koji prolaze kroz MDR. Upravo zato MDR poziva darovatelje i sudionike da kritički razmotre arhive koje nam povjeravaju – bilo javnim putem, kroz organizaciju događaja, bilo privatno, tijekom neformalnih sastanaka. Ponekad pokušavamo formirati i financirati projekt oko toga, kako bismo osigurali resurse za detaljniji rad na danoj građi. Primjerice, kolekcija na kojoj trenutno radimo je o Troops Out Movement (TOM), što je bila kampanja u Britaniji za izvlačenje trupa iz Sjeverne Irske.

Ključna riječ u cijeloj priči je aktivacija. Što znači baviti se arhiviranjem u vašim prostorijama?

Temeljni rad MayDay Roomsa je nastojanje da se aktivira radikalna i eksperimentalna povijesna građa, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, naš javni program, neformalno istraživanje, digitalizaciju i online distribuciju. Na taj način MDR želi stvoriti dinamične situacije, umjesto da pasivno sjedimo na arhivskoj građi. Korištenjem intrinzičnog društvenog potencijala povijesnog materijala želimo omogućiti susret prošlosti i budućnosti na otvorenom polju, van okvira službenih domena znanja. Ne možemo predvidjeti što će se na tom polju dogoditi, to ostaje na onima koji se okupe oko same građe. 

Kako iz perspektive arhivistice osiguravate najbolje moguće uvjete za proces aktivacije?

Nastojimo stvoriti kontekst u kojem se svi ljudi osjećaju ugodno kada dolaze u arhiv, a ne samo znanstvenici ili umjetnici. Organiziramo događaje gdje uključujemo ljude u proces arhiviranja, poput skeniranja kataloga. Održavamo puno radionica izvan zgrade, surađujemo s drugim političkim skupinama, pokušavamo uključiti pokrete koji trenutačno vode kampanje, pokušavamo reagirati na aktualna politička zbivanja koristeći našu arhivu, nastojeći pronaći koje lekcije nam nudi naša građa. Trenutno provodimo niz događaja o taktikama izravne akcije usmjerenima na današnje troškove života.

Gledano s arhivske razine, imamo vrlo bliske odnose s našim darovateljima. Nastojimo poticati međugeneracijske razgovore među ljudima koji su donirali građu, a koji su često, budući da se radi o novijem razdoblju povijesti, još uvijek živi. Također provodimo radionice za mlade tijekom kojih se fokusiramo na kreativne pristupe arhivu tako da se ljudi mogu uistinu osjetiti pozvanima da zakorače u povijest. Primjerice, imali smo skupinu štrajkaša koji su došli prije koji tjedan i upotrijebili arhivu da izrade novi propagandni materijal.

Pitanje otvorenog pristupa dovodi nas do digitalne strane priče. Kako u svojoj arhivskoj praksi pristupate procesima digitalizacije?

Trenutno nije sve katalogizirano, ali postoji evidencija cjelokupne građe, kao što postoje i svi opisi. Trenutačno selimo naš katalog, a i prelazimo na katalog baziran na mapama umjesto na stavkama jer su rijetke situacije kada ljudi traže pojedinačne stavke. Umjesto toga radije žele pogledati cijelu kolekciju. U MayDay Roomsu pokušavamo promišljati način na koji radimo s arhivama te vidimo svoje zbirke kao nešto što bi trebalo biti aktivno u sadašnjosti kroz strategije otvorenog pristupa, ponovne upotrebe i kroz izgradnju arhiva kao zajedničkog resursa. Taj etos prožima i naš pristup digitalnim arhivima, kao i same digitalizacijske procese. Naša platforma za digitalno arhiviranje Leftove.rs utemeljena je na ideji da bi radikalna arhivska praksa trebala biti okrenuta prema javnosti te promicati distribuciju, suradnju i korištenje.

Leftovers Digital Archive je suradnja između MayDay Rooms u Londonu i 0x2620 u Berlinu. Trenutačno imamo više od 19 000 predmeta (skenovi originalnih dokumenata), od kojih su gotovo svi OCRed (optičko prepoznavanje znakova). Znači, svi dokumenti su u potpunosti pretraživi. Vrsta materijala koju čuvamo pokriva cijelu paletu političke efemere: plamfleti, plakati, fotografije itd. Iako je MayDay Rooms pokrenuo projekt, Leftove.rs ne čine isključivo naše digitalne zbirke; koristimo se digitalnom građom iz različitih izvora: od torrent datoteka novina iz 1970-ih i autonomno vođenih internetskih zbirki ljevice u Francuskoj sve do materijala pokreta za oslobođenje žena izvučenih iz državnih arhiva. Leftove.rs tako stvara sigurnosnu kopiju za druge arhivske kolekcije, te upućuje  na originalne izvore.

Dosta smo radili i na digitalizaciji video materijala. Imamo nešto što se zove Activist Media Project, koji je uglavnom fokusiran na antiglobalizacijski pokret. Nemam konkretne brojeve, ali radi se o velikom broju digitaliziranih jedinica; uglavnom je riječ o DV vrpcama, nekim U-Matic vrpcama te VHS-u.

Kako druge institucije i grupacije gledaju na vaš rad?

Druge institucije su često zainteresirane učiti od nas jer su, primjerice, u procesu reforme u svojim arhivskim praksama. Važno je napomenuti da je naš pristup arhiviranju drugačiji od institucionalnog. Neki bi mogli pretpostaviti da se zagovaranje naših metoda arhiviranja protivi postojanju institucionalnih zbirki, ali to nije slučaj. Ipak, prepoznajemo da manji arhivi mogu biti otvoreniji i kritičniji u načinu na koji prikupljaju i rade s povijesnom građom. S druge strane, etablirane institucije pokazale su se neprocjenjivima po pitanju traženja savjeta u različitim aspektima arhivistike, kao što je usmena povijest ili problem zastarjelosti podataka. Osim toga, održavamo snažne veze s nekoliko politički orijentiranih arhiva u Britaniji, a pomažemo i drugima pri uspostavljanja manjih zbirki.

Kako gledate na vaše arhivske prakse kada ih usporedite s tradicionalnijim pristupima?

Nitko od nas nije imao profesionalno arhivističko obrazovanje, što je u određenim trenucima predstavljao blagotvoran učinak za naš rad. Naime, to nam omogućuje da osmislimo vlastite pristupe koji nisu ograničeni specifičnom obukom ili profesionalnim standardima. Imamo slobodu uvođenja kategorija metapodataka koje ne diktiraju određeni okviri te možemo uključiti ljude u zadatke poput skeniranja i katalogiziranja. Međutim, ne zanemarujemo utvrđeno znanje. Jednostavno smo neopterećeni strogim i krutim skupovima praksi ili idejama da postoji isključivo jedan ispravan način na koji se stvari rade.

Možete li nam prezentirati organizacijsku strukturu MDR-a te kazati tko je sve uključen u rad?

MDR se trudi učiti iz politika zastupljenih zbirkama te je organiziran nehijerarhijski oko dva različita kolektiva te upravnog odbora. Članovi prvog kolektiva  zajedničkim snagama vode arhiv koji se nalazi u središtu zgrade. Bilo je više različitih varijacija kolektiva, a svaka je sa sobom donosila različite političke obveze i iskustva koja su zauzvrat donosila nove fokuse, suradničke mreže i kolekcije. Drugi je Building Collective koji koristi prostor za vlastite aktivnosti. U zamjenu nam pomaže voditi zgradu i učiniti je dostupnijom ljudima koji žele koristiti prostor za svoje sastanke i događanja. Svakih par mjeseci održavamo druženja otvorena javnosti, a čiji je domaćin Building Collective. Ona nam daju priliku da se okupimo, kuhamo, opustimo i saznamo što svaki kolektiv namjerava.

Koliko se trenutno projekata odvija? Kako netko može započeti projekt u okviru MDR-a? 

Trenutačno imamo nekoliko tekućih projekata kao što su Uncovering the Archive, projekt posvećen mladima, te Activist Media Project. Iako su pojedini projekti vezani za digitalne arhive došli svojem prirodnom kraju, kao New Architectural Movement Digital Archive ili Brixton Gentrifitication Struggles Timeline, leftove.rs je još uvijek aktualan. Ujedno, uspjeli smo osigurati sredstva za projekt usredotočen na mirovni pokret, demilitarizacijsku kampanju, kao i antinuklearne napore u Velikoj Britaniji; za što vjerujemo da je posebno relevantno u aktualnom kontekstu.

Kako u kolektivu od samo tri osobe iznosite sve aktivnosti? Imate li volontere koji pomažu?

Postoje procesi u koje smo svi uključeni. Ovdje uglavnom govorimo o pitanjima upravljanja, održavanja zgrade, osiguravanja financija . Ja sam, primjerice, više specijalizirana za digitalnu arhivistiku. Imamo i arhivista, a također i osobu zaduženu za programiranje te komunikaciju. U konačnici, duboko vjerujemo da bi svi trebali znati kako organizacija funkcionira.

Nije nam baš ugodno koristiti volontere u procesima koji uključuju temeljne funkcije organizacije. Ipak, uzimamo volontere koji žele raditi vlastite arhivističke projekte ili događaje vezane za arhiv. Jasno, pomažemo im u organizaciji, bilo dijeljenje vještina, opreme ili drugih resursa. Također primamo i ljude na praksu ako se financira kroz tečajeve ili od strane institucija.

Kakva je financijska slika Mayday Roomsa? Koliko ovisite o projektima?

Prvo, zgradu nam je kupio The Glass-House Trust. Ovo je petokatnica u središtu Londona. Nismo vlasnici zgrade, ali također ne plaćamo najam. Daju nam temeljnu potporu svake godine; u biti nam pokrivaju naše plaće, iako je s novim troškovima to sve manje moguće. Osim toga, apliciramo na projekte za financiranje drugih aktivnosti; na primjer, javljamo se na pozive Umjetničkog vijeća i drugih manjih socijalističkih zaklada. Omjer je 50:50. 

Zbog inflacije su troškovi poprilično porasli i ove smo godine morali tražiti više novaca. Ali, mi smo relativno stabilni kada je riječ o osnovnim, temeljnim troškovima. Nalazimo se na točki gdje bismo, čak i da ne dobijemo dodatni projektni novac, mogli funkcionirati na bazičnoj razini. Ipak, da bismo učinili nešto ambicioznije, često moramo prikupljati dodatna sredstva.

Koju lekciju biste htjeli podijeliti s drugim sličnim nastojanjima i kolektivima?

Pravi je luksuz imati zgradu, da budem iskrena. Čini mi se kako mnogi nemaju upravo taj luksuz. Stoga moj glavni savjet je: pronađite zgradu, pokušajte ne plaćati najam. Čini mi se kako je to ključ dugoročnosti svake organizacije.

Koji su vaši kratkoročni i dugoročni planovi?

Naš najvažniji cilj je održati trenutno stanje. Dugoročno gledajući, predviđam da ćemo doći do pristupačnijeg prostora za javnost. Ovdje ne govorim o zamjeni prostora, već o uspostavljanju prostora u koji prolaznici mogu lako ući, koji će funkcionirati kao svojevrsni izlog. Stremimo i prema tome da osiguramo resurse pojedincima željnima provođenju vlastitih istraživanja i projekata na temelju ovog tipa građe. Vrijeme i resursi uvijek su dobrodošli. U idealnom slučaju, voljeli bismo popuniti praznine u našim kolekcijama te izaći iz londonskih okvira. S obzirom na to kako je UK izuzetno centralizirano oko Londona, voljela bih pokušati surađivati s projektima iz drugih gradova, istražujući sve ono što nam oni mogu ponuditi.

Konačno, nadam se da ćemo dovršiti digitalnu arhivu, iako to nije odveć ambiciozna aspiracija jer se temelji na viziji na kojoj kontinuirano radimo. Često govorim ljudima da mi “aktiviramo arhiv”, stalno ga nastojeći povezati s današnjim borbama. Ovi arhivski resursi služe kao revitalizacijska sredstva suvremene borbe kroz povijesni kontekst. Doduše, nije svaki pokušaj uspješan, i to je najvažnije priznati. Putovanje uključuje kontinuirano učenje, s obzirom na smisao upravljanja ovakvom organizacijom, ali i vrste odnosa koje nastojimo njegovati s ljudima s kojima surađujemo.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

“The Aim je umjetnički rad Marka Tadića percipiran kao apstraktni arhiv, koji više o sebi progovara kroz cjelinu nego kroz pojedine elemente. Izložba kreira pensivni prostor recikliranjem radnih materijala, postamenata i drugih izlagačkih aparata koji se nalaze u arhivu galerije. Izložbeni prostor tako postaje poligon unutar kojega se apliciraju razni narativi kroz medije crteža, slike i skulpture unutar ambijentalne instalacije”, iz najave izložbe.

Marko Tadić je rođen 1979. u Sisku. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci. Radi kolaže, animirane filmove, crteže i instalacije. Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama, te filmskim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu – u Zagrebu, Ljubljani, Milanu, Kasselu, Berlinu, Los Angelesu i New Yorku. Nagrade: 28. Salon mladih (Zagreb, 2006.), Nagrada Radoslav Putar za mladog hrvatskog umjetnika. Sudjelovao je a rezidencijama i studijskim programima: 18th Street Arts Center, Los Angeles, SAD (2008.); KulturKontakt, Beč, Austrija (2008.); ISCP, New York, SAD (2009.); Kultur Bunker, Frankfurt, Njemačka (2010.) i Helsinki International Artist Programme, Helsinki, Finska (2011.). Živi i radi u Zagrebu.

Koji je glavni cilj organizacije i arhiva te koji su razlozi njegovog osnutka?

Cilj naše organizacije i arhivanje je, analiza i upoznavanje šire javnosti o važnosti očuvanja sjećanja svakog pojedinca u lokalnom, regionalnom te nacionalnom kontekstu kako bi demokratizirali kulturu sjećanja te pružili prostor novim i dosad nevidljivim pojedincima naše lokalne i regionalne sredine. Isto tako, želimo doprinijeti razvoju otvorenog i raznovrsnog znanja o lokalnoj povijesti preko individualnih životnih priča naših sugrađana i sugrađanki. 

Dijeljenjem priča koje se nalaze u našem arhivu te organizacijom raznih javnih predavanja i događaja o našoj kolekciji i aktivnostima općenito, želimo upoznati širu javnost o raznolikosti ljudskih iskustava. Također, jedna od bitnijih stavki našeg rada je da je sva arhivska građa je uvijek dostupna javnosti za istraživačke i akademske svrhe.

Što se tiče same građe, od samog osnutka arhiva, inkluzija različitih društvenih skupina, bez obzira na rod, spol, dob, profesiju, rasu, klasu te porijeklo, bila nam je ključna. Ono što ova svjedočanstva čini tako relevantnim – čak i ako, u nekim slučajevima, nemaju, akademski gledano, “književnu“ vrijednost – jest činjenica da su uopće nastala te da je postojala svijest o njihovoj potencijalnoj vrijednosti za budućnost, što mi smatramo da svakako i jest. Pisanje dnevnika često proizlazi iz potrebe za izražavanjem, služi kao izravan kanal za prenošenje emocija, osjećaja i, upravo zbog toga, iskreno svjedočanstvo te omogućuje direktni kontakt s pojedinom osobnom iz pojedinog vremena i povijesnog konteksta, što, iz naše perspektive, našu organizaciju, a time i arhiv, čini vrlo vrijednom nadogradnjom svakog povijesnog i antropološkog istraživanja.

Možete li pobliže objasniti proces sakupljanja građe? 

Ponosni smo na činjenicu da je velika veličina građe koju trenutno posjedujemo donirana od strane članova obitelji starije ili možda preminule osobe koja je vodila bilješke o svojem životu i događajima koje je proživjela, ali postoji i građa koju su građani našli van konteksta vlastite obitelji, često odbačene na smetlište, no odlučili su je donirati u nadi da će netko naći nešto vrijedno za vlastito istraživanje o lokalnoj te regionalnoj povijesti.

Koje su metode očuvanja građe?

AADD digitalizira svu arhivsku građu te se nalazi u zasebnim dosjeima u javnoj knjižnici Biblioteca de São Lázaro u Lisabonu. Svi digitalizirani dokumenti dostupni su javnosti u svakom trenutku, dok su dokumenti i ostala tvrda građa, poput samih dnevnika i memoara dostupni isključivo uz naš nadzor.

Koliko ljudi radi u organizaciji te na kojim pozicijama? 

Zbog konstantog manjka potpore i financijskih sredstava, nemamo mogućnosti zaposliti više ljudi pa se snalazimo s onime što imamo, kako možemo. Trenutno u AADD-u radi dvoje ljudi na puno radno vrijeme na mjestu projektnog menadžera i osobe zadužene za odnose s javnošću. 

Koje su ključne prepreke i izazovi s kojima se susrećete u dosadašnjim arhivskim i istraživačkim djelatnostima? 

Kao vjerojatno i velika većina organizacija ovog tipa, naš konstantan problem je manjak financijskih sredstava i ovisnost o projektim prijavama na raznim razinama, što naravno otežava opstanak kontinuitet pojedinih aktivnosti.

Koji su primjeri uspješne kolaboracije u području arhiviranja s drugim nevladinim organizacijama, akademskim institucijama ili lokalnim arhivima?

U proteklih deset godina surađivali smo na velikom broju projekata te sa mnogim institucijama diljem Europe. Surađujem s drugim europskim institucijama koje rade na istim ili sličnim temama, a sudjelujemo u nekoliko lokalnih i nacionalnih inicijativa s partnerskim javnim ili privatnim subjektima (Lisabonska općina i neprofitne kulturne inicijative poput Festivala TODOS); i radovi u umjetničkim objektima o sjećanju s nacionalnim i međunarodnim partnerima (2017.: Kroz sjećanja – Europa za građane (IT, PT, GE); 2018.: Pohranite budućnost — Umjetnici, memoari i građanska prava za Europu u trećem tisućljeću – financiran od strane European Cooperation Projects – suradnja između umjetnika, tvrtki i arhiva iz Portugala, Italije, Francuske i Hrvatske; 2021.-2023.: Dnevnici migranta – FSE Portugal 2020.).

Možete li navesti primjere kako su različiti članovi zajednice, poput studenata i volontera, uključeni u proces arhiviranja?

Arquivo dos Diários pokušava uključiti lokalnu i nacionalnu zajednicu kako bi došli do mogućih autora dnevnika i pozvali ljude da doniraju svoje dokumente. Obično u našem prostoru primamo ljude koji rade na vlastitim publikacijama i akademskim radovima te trebaju dodatne izvore informacija koje  se nalaze u našoj bazi podataka. Također smo u kontaktu s ljudima koji istražuju teme ili povijest za kazališne komade, dokumentarne filmove te ostale umjetničke radove. 

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Arhiv uključuje arhiv tiska, arhiv medija s više od 1300 jedinica, arhiv datoteka i referentnu knjižnicu s više od 3000 publikacija, od 1960-ih do danas. Većina predmeta nije digitalizirana i na njemačkom je jeziku.

Rezidencija počinje u rujnu i traje mjesec dana. Stipendisti_ce primaju stipendiju od 1500 eura plus naknadu za smještaj do 500 eura. Putovanje do i od Graza za boravak je pokriveno. Festival također surađuje s mrežom institucija u gradu s kojima se stipendist_ica može upoznati tijekom svog boravka.

Sve informacije o natječaju i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 1. srpnja.

Organizacije civilnog društva razvijaju različite modele sistematizacije, katalogizacije i digitalizacije građe koja se odnosi na same organizacije, specifične zajednice ili šira područja civilnodruštvenog djelovanja izvan fokusa javnih institucija te je čine javno dostupnom. Ovi pokušaji, sve češći i organiziraniji, za sad se događaju na povremenoj volonterskoj osnovi ili projektnoj razini jer ograničeno financiranje rada organizacija civilnog društva onemogućava sustavno ulaganje u institucionaliziranje ovih praksi. 

Nestajanjem pojedinačnih organizacija i odlaskom starijih generacija aktivista, građa i sjećanja vezana uz procese razvoja civilnog društva te utjecaj na razvoj društva u cjelini prijete padanjem u zaborav. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata niti u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Nacionalni okvir arhiva, knjižnica i muzeja kao prioritet ima državnu upravu i javne ustanove te gotovo u pravilu ne prepoznaje polje civilnog društva kao područje posebnog interesa niti sustavno brine za one prakse, znanja i materijale koji su nastali djelovanjem organizacija u tom polju. Iako Zakon o arhivima predviđa kategorizaciju vrijedne građe privatnih stvaratelja i imatelja, metodologija i kriteriji nisu dovoljno jasni u primjeni na civilno društvo, tim više što je često riječ o građi od šireg političkog i kulturnog značaja.

S druge strane, samo polje civilnog društva je vrlo heterogeno, kako vrijednosno tako i organizacijski, te se na njega ne može primijeniti jedinstven kriterij niti pristup organizaciji pamćenja. Zbog marginalnog položaja organizacija civilnog društva u ukupnom sustavu te posljedično njihovih ograničenih kapaciteta, većina organizacija nema ustanovljene održive i trajne prakse očuvanja svog organizacijskog pamćenja niti znanje potrebno za taj specifični rad. Time se vrijedan segment razvoja društva, posebno onog koji se odnosi na specifičnosti civilnog društva, zauvijek gubi. 

Imajući u vidu kontekst u kojem djeluju organizacije civilnog društva i u kojem provode svoje arhivske djelatnosti, veliki izazov predstavlja razvojna perspektiva i održivost ovih praksi. Stoga je okrugli stol prilika da organizacije podijele svoj rad i prakse u području razvijanja arhiva, prikupljanja materijala i činjenja tog materijala dostupnim javnosti.

Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.