Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike Karlovac Dance Festivala (KDF) koje je sve redom dočekala i ispratila Marija Spahić. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je Karlovac Dance Festival 2011. godine pokrenula udruga Free Dance na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. 

Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.

U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, Duet#1, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom Trapped u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava Duet#1 oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom Karlovac Dance Festivalu 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. 

Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom Nives Sertić otvorena je izložba 15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. 

Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. 

U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. 

Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se Karlovac Dance festival održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. 

Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.

U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. 

Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika backenda, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor Niels Brügger u knjizi The Archived Web: Doing History in the Digital Age izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, screenshota ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, web crawlinga (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima.

Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput Rhizome ArtBasea koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi. 

Izgubljeni internet i metode zaštite

Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je One Terabyte of Kilobyte Age medijskog umjetnika Dragana Espenschieda i net art pionirke Olie Lialine. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista Archive Team uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu bloga, galerija i screenshotova. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice  (“I have a website”, “Cute boy site” i “Divorced Dads Page” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.

Iako rad One Terabyte of Kilobyte Age funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.

Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U članku Metode zaštite internetske umjetnosti kustos Ante Orlović ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.

Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi

Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u digitalnom arhivu Walker Art Centra. Tu je i intermedijski arhiv Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti latinskoameričke net.art produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika Briana Mackerna. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti Garage Digital, online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.

Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima Rhizome, zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti the Rhizome ArtBase. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.

Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža Colloq, koji se u 2015. pretvorio u Webrecorder, koji je pak 2020. postao Conifer. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput Wayback Machinea), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta oldweb.today razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca. 

Arhivi u nastanku

U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, net.cube kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta Pivilion koji je 2015. koncipirao Format C (Dina i Vedran Gligo). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova.  Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada Zatvorena zbilja – embrio Andreje Kulunčić koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse Darka Fritza. 

Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput Keep the Frequency Clear iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta Archives in Progress, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu”.¹ Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada time=money=time= (2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je video postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad illegal immigrant dis.information iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i screenshota.

Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.

1. Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023 ↩︎

Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Kad govorimo o izvaninstitucionalnim arhivima, neizostavno se otvara i tema ograničenih resursa i uopće institucionalne prepoznatosti. Kakva je situacija s državnim arhivima? S kakvim se oni preprekama susreću i kako rad udruge ICARUS i Hrvatskog arhivističkog društva utječe na njihov rad?

O problemima rada državnih arhiva bi svakako bolje bilo razgovarati s nekim od ravnatelja ili voditelja službi u našim područnim arhivima, no, iz mojeg iskustva suradnje s državnih arhivima svakako bi mogao istaknuti nedostatak ljudskih resursa i financija u implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja za arhiviranje gradiva. Arhivi danas istovremeno moraju obavljati tradicionalne poslove brige o analognom arhivskom gradivu, a istovremeno biti u tijeku s novim tehnologijama i elektroničkim gradivom kojega je sve više i čije arhiviranje će u budućnosti biti primarni zadatak svakog arhiva. Nalazimo se, dakle, u svojevrsnom tranzicijskom periodu, a takva razdoblja su uvijek zahtjevna, pogotovo za državne institucije koje nisu sklone naglim promjenama – što zbog zakonodavnih okvira, ali i zbog odgovornosti koju imaju prema društvenom okruženju u kojem djeluju. Arhivi moraju biti sigurni da su adekvatno sačuvali svu dokumentaciju koja će u budućnosti biti potrebna zbog ostvarivanja građanskih prava ili koja dokumentira određenu djelatnost. Vrednovanje gradiva je izrazito složen zadatak, vjerojatno najsloženiji s kojim se arhivisti susreću. On je primarno filozofske-teoretske naravi i podložan je promjenama s obzirom na razvoj društvenih okolnosti.

Rad udruga poput Hrvatskog arhivističkog društva (koja je temeljna strukovna udruga koja okuplja arhivske djelatnike u Republici Hrvatskoj) i udruge ICARUS ključan je za komunikaciju arhivskih profesionalaca, razmjenu znanja o novim strujanjima u arhivistici, ali i za poboljšanje odnosa s javnošću. Ovogodišnje 54. savjetovanje hrvatskih arhivista u Vodicama službeno je otvorila ministrica Ministarstva kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, a taj događaj je, naravno, bio i medijski popraćen što je nama arhivistima od velikog značaja. Arhivi su često van pozornosti javnosti, a arhivistički rad u sjeni nekih drugih disciplina. Rad ove udruge, ali i udruga kao sto su ICARUS Hrvatska, podižu svijest javnosti o važnosti ovog posla.

Papir koji propada, PDF ili JPG dokumenti nisu dovoljni za čuvanje povijesti. Kako je tehnološki napredak u posljednjih nekoliko godina utjecao na formate građe u arhivima?

Za papirnato gradivo se može, barem okvirno, računati da će stotinu godina od nastanka i dalje biti čitljivo. Čitljivost formata zapisa elektroničkog gradiva mora se redovitije provjeravati i za to arhivi razvijaju posebne mehanizme. Nije problem ni samo format već i medij zapisa. Trenutno smo svjedoci situacije da mediji kao što su CD i DVD, na kojima je zapisano mnogo podataka iz 90-ih godina prošlog stoljeća, često više nisu uopće ili su samo djelomično čitljivi. Do sad se metoda migracije zapisa (ili s medija na medij ili iz formata u format) pokazala jedinim rješenjem za takve probleme. Drugi problem predstavlja elektroničko gradivo koje je potpisano nekom vrstom elektroničkog potpisa. Takvo gradivo nakon isteka certifikata (u načelu je to pet godina) više nije pravno valjano i mora se ponovno potpisati. Za arhive, koji čuvaju gradivo desetljećima, ovo predstavlja novi niz izazova. Trenutno su u razvoju rješenja koja koriste tehnologiju ulančanih blokova (engl. blockchain) kojom bi se trebala omogućiti provjera vjerodostojnosti digitalno potpisanih dokumenata na neograničen rok bez potrebe za kontinuiranim provjeravanjem. No, za ostvarenje toga potrebna su dodatna ulaganja u infrastrukturu, ali i stručni kadar koji će znati upravljati takvim gradivom i koji će biti upoznat s ovom tehnologijom, barem na osnovnoj razini. Vjerujem da će prije ili kasnije i ovaj problem biti riješen, no za to je potrebno još nekoliko godina temeljnih istraživanja i stvaranja novih sustava koji to omogućuju.

Koja je uloga umjetne inteligencije u budućnosti arhiviranja? Koje su mogućnosti, a koje moguće opasnosti? Veliki je jaz između brzine stvaranja novih tehnologija i njihove primjene u digitalizaciji. Ulaze li promjene u arhivističku praksu presporo i kako se na to može utjecati?

Potencijal umjetne inteligencije je velik. S obzirom da se radi o inteligentnim računalnim sustavima koji bi trebali biti u mogućnosti obavljati iste misaone procese kao i čovjek, njihova primjena nema granica u bilo kojoj sferi arhivistike, ali i ljudskog djelovanja općenito. Trenutno smo svjedoci pojave iznimno usavršenih velikih jezičnih modela poput ChatGPT-a koji su sposobni pružiti kreativna rješenja za velik broj upita. Glavna opasnost je svakako tehnološka pristranost umjetne inteligencije koja ovisi isključivo o podacima na kojima je trenirana, pa se tako već javljaju problemi kada AI marginalizira određene društvene skupine, rase ili rodove.

U arhivističku praksu, kao što sam već i napomenuo, promjene ulaze dosta sporo, barem u segmentu prakse koja se obavlja u državnim institucijama. Tvrtke ili udruge tu imaju svojevrsnu prednost jer mogu puno brže i temeljitije primijeniti neka nova rješenja koja će im olakšati posao. Znanstveni segment arhivistike je ovdje od ključne važnosti, jer znanost ima priliku testirati, proučavati i donositi teorije koje oblikuju budućnost. Često praksa pruža određeni otpor prema novitetima, ali promjena i razvoj su uvijek neminovni i potrebno je kontinuirano biti otvorenog duha, napredovati i usavršavati se. Upravo u tom pogledu trenutno je u provedbi međunarodni interdisciplinarni projekt InterPARES Trust AI koji se bavi dizajnom i razvojem teorije, sustava i koncepata umjetne inteligencije u području arhivistike. Propitujemo sve načine, od etičkih do tehnoloških, na koji AI može utjecati na arhive i arhivsko gradivo.

Spomenuli ste vrednovanje gradiva i složenost tog zadatka. Tko i kako odlučuje koje je gradivo dovoljno važno da bi se čuvalo u državnom arhivu? Primjećujete li podzastupljenost nekih društvenih skupina ili procesa u odabranoj građi?

Odluka je prije svega produkt teoretskih postavki koje je iznjedrila znanost. Prije nekoliko desetljeća, a pogotovo ranije, državnim arhivima nije bilo svojstveno razmišljati o arhiviranju gradiva udruga, raznih manjinskih skupina ili bilo čega što je bilo izvan dosega državnog aparata. Danas je situacija drugačija, u svijetu se puno raspravlja (barem u znanstvenom smislu) o zastupljenosti takvih skupina u arhivima i o načinima očuvanja njihovoga gradiva. Čak i retroaktivno, kada su u pitanju zajednice koje su možda desetljećima ili stoljećima bile marginalizirane, danas se njihovo gradivo pokušava vrednovati, uključiti u arhive i sačuvati. Dakle, tu je napravljen svojevrstan pomak u odnosu na tradicionalnu arhivistiku. S druge strane, kada je riječ o praksi, često arhivi nemaju dovoljno resursa baviti se tim pitanjima jer im je i dalje, s pravom, u fokusu arhiviranje gradiva državnih institucija.

Teško je reći postoje li neke skupine koje su manje zastupljene u procesu arhiviranja, ali siguran sam da je, pogotovo u RH, najveći dio posla usmjeren u institucije države. Za ostale nema dovoljno kapaciteta, što je šteta jer i njihovo gradivo je od ključne važnosti za društvenu memoriju. Odluka je u načelu čisti pragmatizam, prvo se čuva ono što je važno za ostvarivanje građanskih prava i kontinuiteta državno-pravnog sustava, nakon toga tek slijedi sve ostalo kao što je npr. privatno osobno gradivo, gradivo komercijalnih subjekata, udruga ili nekih drugih društvenih skupina. Odluka o tome ne leži u nekom pojedincu ili službi, već je takav način razmišljanja baština svih tzv. zapadnih civilizacija.

Koliko je taj proces otvoren za neprofesionalne arhivistice i arhiviste ili izvaninstitucionalne arhive?

O vrednovanju gradiva svatko može učiti, neovisno o kvalifikacijama i opredijeljenosti. No, vrednovati mogu samo za to stručno osposobljene osobe, koje su iskustvom i obrazovanjem stekle kvalifikacije potrebne za taj posao. Ukoliko bi se izvaninstitucionalni arhivi željeli uključiti u ovaj proces, svakako bi preporučio da za to kontaktiraju nadležna arhivska tijela (puno toga je dostupno i putem interneta, pa bi to svakako bi prvi korak), da se uključe u rad strukovnih udruga, ali na kraju i da se obrazuju kroz studij arhivistike koji izvodimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt koji provodite, „Arhivi odozdo“, iznimno je vrijedan doprinos ne samo pokušajima očuvanja gradiva izvan institucija, već i arhivistici općenito. Siguran sam da bi predstavljanje projekta i teme bilo dobro prihvaćeno u stručnim krugovima, pogotovo putem izlaganja na skupovima i pisanjem radova za stručne časopise.

Kakve mogućnosti suradnje između državnih i nazavisnih arhiva prepoznajete? Jesu li državni arhivi otvoreni prema razmjeni znanja i vještina i obrnuto?

Državni arhivi su u načelu otvoreni prema razmjeni znanja i vještina, ali u kojoj mjeri ovisi o njihovim raspoloživim kapacitetima. Uvijek postoje pojedinci koji svojim zalaganjem i dodatnim radom pokreću ovakav diskurs, ali najčešće je teško se probiti u institucionalne okvire. To ne bi trebalo biti tako jer ne samo da arhivisti mogu naučiti nešto o djelatnostima koje im nisu od primarnog interesa i time obogatiti svoju percepciju vrednovanja gradiva, nego i nezavisni arhivi, arhivi udruga ili arhivi zajednica mogu na taj način dobiti nezamjenjivo znanje koje će im pomoći da svoj sadašnji rad sačuvaju za buduće generacije. U svakom slučaju, potrebno je unaprijediti komunikaciju, ali, kao što sam već i naveo, situacija je danas puno bolja nego li je to bila u prošlosti.

Radite kao asistent na nekoliko arhivističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Smatrate li da su teme nezavisnih arhiva, arhiva zajednice i arhivističkog aktivizma dovoljno zastupljene na studiju? Pokazuju li studentice i studenti arhivistike interes za izvaninstitucionalne oblike arhiva?

Navedene teme su dovoljno zastupljene na studiju. Na kolegiju Vrednovanje arhivskog gradiva one se obrađuju kroz nekoliko predavanja čime studenti dobivaju temeljno znanje o ovoj problematici. Naravno, nije moguće u detalje obraditi sve segmente jer se za to, uz ostalo potrebno gradivo koje želimo prenijeti studentima, jednostavno nema vremena. Ako netko pokaže interes za ovu problematiku to svakako podržavamo i pomažemo u daljnjem istraživanju. Generalno, kada se raspravlja o temama izvaninstitucionalnih oblika arhiviranja, studenti prate sa zanimanjem, a ponekad su i iznenađeni problematikom o kojoj se u suvremenoj arhivistici razmišlja. Sve se, na kraju, svodi na koncept vrijednosti, no, za razliku od imanentne vrijednosti koju je lako percipirati (npr. novac), vrijednost u arhivistici se mora (ili se barem pokušava) predvidjeti, što je iznimno teško. Upravo tu leži bit studija arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje studente učimo da razmišljaju, a ne da postupaju mehanički. Pokušavamo ih uključiti u sve suvremene arhivističke tokove te ih na taj način oblikujemo u profesionalce koji će jednoga dana imati potrebna znanja i vještine i za uključivanje izvaninstitucionalnih arhiva u svoj rad, ako se za time ukaže potreba.

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

O povijesti arhiva, njegovim počecima, kolekcijama, značaju i dobrim praksama kroz posljednjih 50 godina, razgovaramo s jednom od suosnivačica, aktivisticom, nagrađivanom autoricom i profesoricom Joan Nestle.

Možete li predstaviti inicijalnu viziju arhiva, njegove početke te kako je rastao i razvijao se kroz godine?

Lesbian Herstory Archives izrastao je iz onoga što je njegovih pet osnivačica naučilo iz svojih iskustava u nekoliko oslobodilačkih pokreta 1960-ih: Pokreta za građanska prava, Feminističkog pokreta i Gay Liberation pokreta. Sve smo doživjele homofobiju i kulturnu mržnju koju je Amerika pružila gay osobama. Ovi masovni pokreti pokazali su nam da možemo pokušati učiniti za sebe ono što je šire društvo odbijalo učiniti: njegovati, dijeliti i štititi lezbijske živote i kulturno stvaralaštvo. 

Počele smo koristiti sva sredstva koja su nam bila na raspolaganju – zbirka se, na primjer, smjestila u mom stanu, tako da je arhiv imao dom sve dok sam mogla plaćati najam. Konzultirale smo i obavijestile postojeće lezbijske i gay zajednice u Americi o onom što radimo koje su pokazale entuzijazam za naš projekt. Stvorile smo nove knjižnične tehnike, nove predmetne odrednice tako da smo ono što je nekad bilo sramotno učinile našim, mjestom osobne i zajedničke povijesti. Za početak smo prikupile vlastite zbirke, napravile slideshow koji je bio jeftin i jednostavan za prikazivanje i putovale po zemlji kako bismo širile glas o LHA-u. Ubrzo su nas žene dočekivale sa svojim materijalima u rukama i kolekcija je počela rasti. Imala sam dovoljno sreće da je moj stan bio velik i jeftin – sjetite se da je 1974. – pa je i zbirka mogla rasti. Obično kažemo da je prvih deset godina LHA gradio povjerenje u zajednici, htjele smo im dati do znanja da smo ovdje zato da ostanemo, da nam mogu povjeriti svoja sjećanja,  ljubavna pisma, fotografije… Pedeset godina kasnije to povjerenje još uvijek postoji. 

Sve više i više volontera_ki počelo je dolaziti na tjedne radne sastanke, organizirale smo kulturna događanja u stanu, slale smo besplatni newsletter s informacijama o rastućoj zbirci. Počele smo se educirati o tome kako pravilno čuvati arhive, gdje pronaći materijale koji su nam potrebni – sve smo to radile između naših stalnih poslova. Postale smo vješte u bilježenju usmene povijesti, ali uvijek uz uključivanje zajednice u sve aspekte projekta. Nikada se nismo prijavile za vladine potpore i još uvijek to ne činimo, ali nakon deset godina rada smo kao Lesbian Herstory Educational Foundation postale oslobođene od plaćanja poreza. Volontira nam sve više stručno osposobljenih knjižničara_ki i arhivista_ica, a djelujemo kao kolektiv – od početka smo o svemu odlučivale konsenzusom i još je uvijek tako. 

Godine 1992. zbirka je preplavila moj stan u New Yorku. Pronašle smo banku koja je prihvatila naš zahtjev za kredit za kupnju zgrade za arhiv. Nismo imale upravni odbor niti druge uobičajene strukture, ali nas tri smo prihvatile odgovornost, vjerujući da nas zajednice koje su nas podržavale od 1974. neće iznevjeriti. I nisu. Otplatile smo bankovni zajam u kratkom roku jer je mnogo osoba iz Sjedinjenih Država, ali i cijelog svijeta, doniralo male iznose. 

Od 1992. godine arhiv ima vlastiti dom, trokatnicu smještenu Brooklynu, gdje tisuće posjetitelja_ica i kulturnih radnika_ica koristi zbirku, uključujući muzeje, škole, medijske kuće i pojedince. Povjerenje, grassroots organiziranje, inkluzivnost, očajnička potreba i međusobno dijeljenje omogućili su nam da manjak resursa pretvorimo u obilje. Bez društvenih mreža, bez Zooma – samo newsletteri, slanje pošte, zajednička druženja i prikupljanje materijala. Današnja vremena su dosta drugačija.

Možete li reći nešto više o značaju i utjecaju tog inkluzivnog, fizičkog prostora koji lezbijke mogu posjetiti i učiti o svojim povijestima?

Već sam rekla kako je arhiv prešao put od života u zajedničkom stanu do vlastite zgrade, prve ikada u vlasništvu autane lezbijske skupine u SAD-u, a natuknula sam i što su posjeti LHA-u značili onima koji_e su nas tražili_e. Nevjerica da takav dom postoji, da nakon radnog dana u kojem su čuvali_e tajne svog gay života, mogu biti aut i slaviti svoju kulturu u sigurnom okruženju. Različiti autori i autorice tu su predstavljali svoje radove, poput književnica Audre Lorde i Adrienne Rich, ali i mnoge druge osobe koristile su zbirku kao inspiraciju za svoj rad. U prvim godinama LHA-a naša zajednica je bila stjerana u kut, ali žene su našle snagu u arhivskom životno-kulturnom prostoru. Ta snaga duha spasila je živote, a kolektivni osjećaj zajedničke povijesti, s jasnom slikom prošlih desetljeća, preoblikovao je naš kulturni i društveni egzil u nove mogućnosti.

Kako posjet arhivu izgleda danas?

Nakon 50 godina prikupljanja, čuvanja i dijeljenja, Arhiv dočekuje posjetitelje_ice u vlastitom prostoru u Park Slopeu, dijelu Brooklyna gdje žive mnoge lezbijke i queer osobe i gdje postoji prijevoz koji olakšava dolazak do arhiva. Možete čak i otići u virtualni obilazak na našoj web stranici. To je i dalje prostor prepun opipljivih, čitljivih kulturnih trenutaka u kojem možete provesti vrijeme uz šalicu čaja. Dizalo za invalidska kolica osigurava dostupnost arhiva. Domar ima stan na najvišem katu jer se trudimo osigurati da kolekcija nikada nije sama. Termini posjeta rezerviraju se telefonom ili putem web stranice, a još uvijek imamo volonterske radne susrete i kulturna događanja. Radno vrijeme objavljujemo tjedno. Uz volontere_ke, imamo i veći broj osoba na osposobljavanju, studenata_ica iz cijele zemlje i inozemstva koji_e mogu zaraditi bodove na arhivskim studijima tako što rade u LHA. Trudimo se zadržati osjećaj doma, dok istovremeno nastojimo razvijati najbolje arhivske prakse. Potpuno smo svjesne koliko smo sretne što smo započele naš arhivski projekt u drugo vrijeme, prije nego što je ideja vlasništva postala gotovo nemoguća za nezavisnu organizaciju kao što je naša. Velika razlika danas je u tome što je sada fizički prostor proširen našom digitalnom prisutnošću, tako da svi zainteresirani imaju pristup zbirci iako ne mogu stići do New Yorka.

LHA ima najveću kolekciju materijala o lezbijkama i od lezbijki – od knjiga, intervjua, zineova, usmenih povijesti i newslettera do filmova, fotografija i odjeće. Kako organizirate i održavate kolekcije?

Sve poslove preuzimanja zbirki i pripremanja za arhivsku uporabu obavljamo kao što to radi svaki arhiv. Zbirka je podijeljena tematski, a volonteri_ke razvijaju različite metode kako na najbolji način sačuvat prikupljeno gradivo i učiniti ga dostupnima. Da bi održale Arhiv, svake godine šaljemo pisma zajednicama s kojima surađujemo već pedeset godina, a dodatna sredstva prikupljamo kroz projekte digitalizacije za knjižnice koje nam plaćaju da im dijelove zbirke stavimo na raspolaganje. Prikupljanje sredstava dio je posla svih volontera_ki. Izradile smo vlastite korisničke vodiče za našu veliku zbirku. Ono što LHA čini jedinstvenim je to što zajednica čiju povijest čuvamo drži ovo mjesto sjećanja u svojim rukama.

Dijelovi kolekcija digitalizirani su kako bi bili međunarodno dostupni. Kako pristupate procesima digitalizacije i tko obavlja taj rad?

Jedno od naših načela bilo je da LHA mora biti međugeneracijski, da će se arhivske vještine prenositi s jedne generacije na drugu i upravo tako arhiv napreduje. Volonteri_ke kao što je Saskia Scheffer, koja je mnogo godina radila u fotografskoj zbirci Javne knjižnice u New Yorku, vodi našu Instagram stranicu koja sve aspekte života Arhiva predstavlja na nov način. Tu je i Maxine Wolfe koja je stručnjakinja u radu s tvrtkama za digitalizaciju koje rade na tome da arhivske zbirke budu dostupnije. Oni_e mlađi_e od mene (imam 83 godine), mnogi naši koordinatori_ce, grupa odgovorna za svakodnevno vođenje LHA imaju vještine koje odgovaraju današnjem vremenu i nesebično ih poklanjaju Arhivu. 

LHA je od svojih početaka baziran na volonterskom radu i kolektivnom vodstvu. Možete li malo detaljnije predstaviti organizacijsku strukturu?

Od svojih početaka, arhiv je vođen kao kolektiv. Dvije osnivačice LHA još uvijek su dio ove grupe, ali članovi_ce kolektiva dolaze iz tijela volontera_ki koji_e se prvo upoznaju sa zbirkom, a zatim postepeno preuzimaju koordinatorske uloge, koje uključuju sudjelovanje u mjesečnim sastancima, prije uživo, a sada na Zoomu. Imamo dvije blagajnice koje su odgovorne za našu financijsku evidenciju. Odluke donosimo konsenzusom i to je uvijek funkcioniralo. 

Spomenuli ste da je jedno od načela rada LHA prijenos znanja s generacije na generaciju. Kakav je bio vaš pristup arhivskim praksama u počecima i kako ste razvile svoje vještine? Kako ih prenosite novim generacijama?

Kada smo počinjale 1974., nismo bile profesionalno školovane arhivistice. To se donekle promijenilo 1978. kada nam se pridružila Judith Schwarz, voditeljica evidencije. U prvim smo danima Deborah Edel i ja posjetile brojne sveučilišne i javne arhive, poput Smithsoniana u Washingtonu, učeći koliko god smo mogle. Jedan od ciljeva LHA bio je učiniti vještine arhiviranja dostupnima svakoj lezbijki koja ih želi usvojiti. U našim obilascima arhiva, vidjele smo da su to često bila mjesta kojima mnoge lezbijke radničke klase nisu imale pristup. U ranim godinama, kustosi često nisu ništa znali o zajednicama čiji je materijal nekako došao do njih. Možete naučiti arhivske vještine, ali na temelju njih ne možete ući u kulturu ljudi čija su sjećanja u vašim rukama, što ne znači da arhivske vještine nisu potrebne. Malo po malo dogodile su se dvije stvari koje su produbile naše arhivsko znanje – arhivisti_ce su došli_e volontirati u LHA i prenosili su nam svoja znanja. Zatim su tijekom godina mnogi_e naši_e volonteri_ke postali_e arhivisti_ce i knjižničari_ke, tako da znanje stalno kruži. Angažirano razmišljanje o dijeljenju vještina čini stvari mogućima.

Koje su ključne prepreke i problemi s kojima LHA susreo tokom godina? Kakva je situacija danas?

Naš prvi izazov bio je educirati naše zajednice i nas same o samom pojmu Arhiva lezbijske povijesti, s obzirom na to da ništa takvo ranije nije postojalo. Morale smo biti out u svim aspektima ranog života arhiva – u pošti, u banci, u zgradi u kojoj smo živjele. Jednom smo dobile prijetnju smrću ostavljenu ispred vrata stana. I riječ “lezbijka” i riječ “herstory” izazvale su različite problematične reakcije, ali ustrajale smo i radile ono što smo htjele i trebale. Uključile smo se u međunarodni pokret gay arhiva 80-ih, a s vremenom je i ideja da imamo pravo upravljati vlastitom poviješću postala uvrježenija. Uvijek je izazov predstaviti svu kulturnu složenost svojih zajednica i prevesti ih tako da budu dostupne i jasne različitim zajednicama. Još je jedan izazov osigurati da osobe s invaliditetom imaju pristup svim dijelovima zbirke. Nismo uspjele u tome u našoj sadašnjoj zgradi čak ni s liftom za invalidska kolica.

Stalni izazov je i osigurati da kolekcija bude dostupna u mjeri u kojoj za njom postoji interes. Budući da arhiv vode volonteri_ke, radno vrijeme mora biti usklađeno s njihovom raspoloživošću i to povremeno izaziva frustraciju istraživača_ica i drugih zainteresiranih. Pronaći drugi stalni prostor nakon petnaest godina bio je veliki izazov. Učinile smo to 1992. godine, ali sada je i taj prostor premalen za sve potrebe. Da rezimiram, glavni izazovi sada su prostor i novac te, u najširem smislu, moguće pogoršanje političke klime za queer kulturno izražavanje. U vremenu u kojem postoji toliko drugih načina za obavljanje arhivskog rada mi smo gotovo artefakt, ali onaj koji je uspješan u svojoj temeljnoj misiji – korištenju fizičkog prostora kao resursa i centra okupljanja. Izazov koji vidim kao znak vitalnosti jest da neprestano učimo od svojih zajednica. Naša se nomenklatura mijenja s vremenom, riječ lezbijka je proširena i uključuje sve rodne identitete; novi_e volonteri_ke svojim iskustvima ispisuju i novu povijest LHA.

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Konferencija će okupiti domaće i međunarodne stručnjake_inje iz područja arhiviranja i arhiva zajednice, predstavnike_ce udruga, arhiva i ustanova, donositelje_ice odluka na nacionalnoj i lokalnoj razini te akademsku zajednicu. Kroz dva panela i dvije prezentacije predstavit će se rezultati istraživanja potreba i resursa organizacija civilnog društva iz cijele Hrvatske te izložiti prijedloge za bolji položaj nezavisnih arhiva.

Konferenciju organiziraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture (udruge Kulturtreger i Kurziv) i neformalna platforma nezavisnih arhiva i knjižnica (Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramsku umjetnost, Udruženje za razvoj kulture URK). 

Program:

9-9:45, okupljanje i kava

9:45-10, otvaranje konferencije, organizatori

10-12, Panel: primjeri razvijanja organizacijskih i community arhiva, infrastrukture za organizacijsko pamćenje i sjećanje zajednice

Natalija Havelka (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava), Osijek

Srdjana Cvijetić (Art radionica Lazareti), Dubrovnik

Ivana Francišković Olrom (Eko Pan), Karlovac

Tonči Kranjčević Batalić (queerANarchive), Split

Ana Kutleša (Muzej susjedstva Trešnjevka), Zagreb

Maja Grubišić (Romski edukacijsko-kulturni centar), Zagreb

moderira: Tea Kantoci, Centar za dramsku umjetnost

12-13, pauza za ručak

13-14, Online predstavljanje: Marta Michalska, Centar za arhive zajednice (Centrum Archiwistyki Społecznej), Varšava

facilitira: Ana Abramović, Savez udruga Klubtura

// predstavljanje Centra kao inovativne ustanove u kulturi koju su suosnovali organizacija civilnog društva Osrodek KARTA i Ministarstvo kulture, jedina te vrste u državi koja služi kao središte pokreta arhiva zajednice u Poljskoj

14-14:30, pauza za kavu

14:30-16:30, Panel: potencijal organizacijskih arhiva i arhiva zajednice u institucionalnom krajoliku te participacijske prakse koje se razvijaju unutar njega

Vesna Lendić Kasalo, Ured za udruge Vlade RH

Elizabet Kuk, Hrvatski državni arhiv

Vlatka Lemić, ICARUS Hrvatska

Željka Miklošević, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti, Filozofski fakultet u Zagrebu

Jasna Jakšić, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

moderira: Nikola Mokrović, Documenta

16:30-17, pauza za kavu

17-18, Online predstavljanje: Rok Vevar, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv (TSDA) u Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova, Ljubljana

facilitira: Hana Sirovica, Kurziv

// bottom-up arhiv slovenske plesne scene smješten u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova, okuplja donacije kazališnih ustanova, umjetničkih organizacija, udruga, umjetnika i ostalih pojedinaca //

18, zatvaranje konferencije

***

O sudionicima_ama:

Natalija Havelka, izvršna direktorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek. Od 2005. godine aktivna je članica Centra, najprije kao volonterka, a zatim kao pravna savjetnica na poslovima pružanja besplatne pravne pomoći. Sudjeluje u radu nekoliko stručnih tijela i radnih skupina: voditeljica je Županijskog tima Osječko – baranjske županije za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, članica Radne skupine za praćenje zločina iz mržnje i Radne skupine za izradu Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Predsjednica je Upravnog odbora Platforme za međunarodnu građansku solidarnost CROSOL, članica izvršnog odbora Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”, članica povjerenstva za karijerno savjetovanje Pravnog fakulteta u Osijeku. Završila je interdisciplinarni neformalni program za pokretače nenasilnih društvenih promjena Mirovni studiji u organizaciji Centra za mirovne studije, te Školu ekonomskih i socijalnih prava u organizaciji Inicijative A11. Trenutno studira na postdiplomskom specijalističkom studiju Ljudska prava na Pravnom fakultetu u Osijeku (akademska godina 2023/2024). 

Srdjana Cvijetić voditeljica je Art radionice Lazareti (ARL) od 2013. godine, stalno zaposlena u ARL od 2001. godine. Završila je studij Komparativne književnosti i Opće lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radno iskustvo u organizacijama i institucijama koje se bave kulturom i umjetnošću stječe od 1990.: Press ured Dubrovačkih ljetnih igara, Knjižnica MSHS/IUC Dubrovnik (2000.), Festival Karantena ARL (1997.-2001.); urednica kataloga filmskog festival SEE docs in Dubrovnik (2001.); asistentica kustoskog tima i urednica kataloga za hrvatsku izložbu na 51. Venecijanskom bijenalu (2005.); urednica rubrike kultura u lokalnom tjedniku Setemana (2004/05.) urednica svih izdanja ARL, suradnica inkubacijskog tima i urednica kandidacijske knjige Dubrovnika za EPK2020 (2015.-2016.). Članica je Upravnog vijeća Dubrovačkih ljetnih igara (2016/2017.), predsjednica Saveza udruga Klubtura (2021-danas).

Ivana Francišković Olrom više od 20 godina dio je arhiva Eko Pana. Punog naziva Pan, udruga za zaštitu okoliša i prirode, osnovana je 2002. godine i od samih početaka je ponosni nositelj servisa Zeleni telefon za Karlovačku i Ličko-senjsku županiju. U udrugu se učlanila jer je htjela raditi volonterske kampove. Želja joj se ispunila – kroz godine su organizirali petnaest kampova. U Panu je volontirala do 2011. godine, a onda počela raditi na brojnim, većim i manjim projektima, akcijama i programima. Zbog dosljednog zagovaranja za očuvanje prirodnih tokova rijeka nerijetko su bili izloženi pritisku lokalnih vlasti i nedostatku financijske podrške, no uspjeli su proći kroz sva teška razdoblja. Prije dvije godine s kolegicom pokreće gospodarsku djelatnost udruge – društveno poduzetništvo Klijanac i Pup u kojem kroz tri glavne usluge Šumska škola, Zelene vještine i Šumski rođendan / team building, male i velike polaznike uče praktičnim znanjima i vještinama temeljenim na igri i aktivnostima koje nas povezuju sa živim svijetom. Studirala je dramaturgiju i uz rad u Eko Panu aktivno se bavi pisanjem za djecu. Vodi Nakladu Šumek u kojoj sve priče imaju neke veze s – prirodom. Članica je udruge Free Dance koja već više od desetljeća u Karlovac donosi izvrsne programe suvremenog plesa organiziranjem Karlovac Dance Festivala.

Tonči Kranjčević Batalić diplomirani je povjesničar umjetnosti s diplomom Sveučilišta u Bologni (DAMS). Djeluje na području inovinativnih te interdisciplinarnih umjetničkih i kustoskih praksi. Radno iskustvo obuhvaća kustoske programe kao qIZLOŽBE za queerANarchive i NMG@PRAKTIKA za udrugu Mavena te kustoske poslove za HULU Split. Voditelj je programa qRADIONICE, qFEST te qPRODUKCIJE/REZIDENCIJE za kolektiv queerANarchive. Također djeluje kao koordinator i istraživač kolektiva queerANarchive, suradnik na zagovaračkim projektima u području javnih politika u polju kulture za Platformu Doma mladih. Član upravnog odbora Kino kluba Split, član upravnog odbora Mreže DKC-HR i član strukovne udruge HULU Split.

Ana Kutleša povjesničarka je umjetnosti i kustosica. U periodu od 2008. do 2011. surađivala je s Galerijom Miroslav Kraljević kao asistentica kustosica, a 2009. pridružila se kolektivu BLOK i kustoskom timu festivala UrbanFestival. Kao kustosica i producentica organizirala je šest festivalskih izdanja surađujući s brojnim domaćim i stranim umjetnicima na istraživanjima i novim produkcijama. Zajedno s Ivanom Hanaček i Vesnom Vuković 2016. otvorila je galeriju BAZA na zagrebačkoj Trešnjevci te pokrenula projekt Muzej susjedstva Trešnjevka (dobitnik nagrade Sozial Marie 2020), u okviru kojeg kurira program Živa baština, orijentiran na rad s lokalnom zajednicom. Unutar kolektiva BLOK uredila je brojne publikacije, kataloge, umjetničke knjige i zbornike, sudjelovala u osmišljavanju i provedbi brojnih edukacijskih programa, te provodila kampanje usmjerene na borbu za bolje radne uvjete u polju kulture. 

Maja Grubišić, po struci diplomirana pravnica, živi i radi u Zagrebu. Surađuje na projektima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ od 2009. godine. Od 2017. radi kao novinarka i urednica portala i časopisa Phralipen, a od 2022. i kao voditeljica Romskog edukacijsko-kulturnog centra u sklopu kojeg djeluje i Središnja romska knjižnica, osnovana 2020. Knjižnica sadrži gotovo 5000 jedinica knjižnične građe te audio-vizualni materijal. Osim prezentacije građe, nudi i informacijsko-referalne usluge putem maila i Facebook stranice te provodi programe za djecu i mlade.

Marta Michalska, dr. sc., u Centru za arhive zajednice piše, uređuje i prevodi te zajedno s Timom za komunikaciju i promociju pomaže ljudima da nauče o arhivima zajednice u Poljskoj i da se nadahnu njima. Djeluje i kao samostalna istraživačica u području povijesnih zvučnih studija. Uskoro izlazi njezina knjiga “Zvukovi, ljudi i slušanje grada. Odabrani elementi varšavske fonosfere na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće”.

Vesna Lendić Kasalo diplomirana je pravnica s preko 40 godina radnog iskustva. Zadnjih 15 godina radi u Uredu za udruge Vlade Republike Hrvatske (gdje je zamjenica ravnatelja), a prije toga pet i pol godina radila je u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (načelnica Odjela za tehničku kulturu i udruge). Profesionalni rad vezan je uz oblikovanje i provedbu strateškog, normativnog i financijskog okvira za suradnju državnog i javnog sektora s organizacijama civilnoga društva, posebno u području savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i financiranja neprofitnih organizacija koje provode programe od interesa za opće dobro iz javnih izvora, uključujući i EU fondove. Urednica je niza publikacija i autorica brojnih članaka iz područja djelovanja neprofitnih organizacija. Trenerica je u Državnoj školi za javnu upravu, a kao stručnjakinja za civilno društvo sudjelovala je u provedbi brojnih EU projekata u Hrvatskoj i inozemstvu.

Elizabet Kuk, mag. hist., stručna je suradnica specijalistica za privatno gradivo izvan arhiva. Kao zaposlenica Hrvatskog državnog arhiva radi od 1997. godine uglavnom na poslovima zaštite i očuvanja arhivskog gradiva privatnih pravnih osoba, koje kao dokumentacija svakodnevnog života ima trajnu vrijednost sa stajališta povijesnih i drugih znanstvenih istraživanja.

Vlatka Lemić, doc. dr. sc., voditeljica je Središnjeg ureda za arhivsku građu Sveučilišta u Zagrebu. Arhivska je savjetnica, predavačica na studiju arhivistike u Zagrebu i aktivna sudionica različitih stručnih i međunarodnih projekata u području kulture, arhivske djelatnosti i digitalizacije baštine (Kreativna Europa, Erasmus+, TMO, DARIAH, AERI i dr.). Autorica je stotinjak stručnih i znanstvenih radova i urednica časopisa @rhivi. Potpredsjednica je ICARUS-a i predsjednica ICARUS Hrvatska, članica Izvršnog vijeća EURBICA-e i EGSAH-a, stručnih tijela ICA-e, Time Machine ambasadorica i članica Savjetodavnog odbora Europeane.

Željka Miklošević, dr. sc., docentica je na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjem komunikacije, medijacije i edukacije u kulturi, ponajviše u muzejima, a recentni istraživački interesi vezani su za participativno djelovanje baštinskih i umjetničkih institucija i organizacija. Sudjeluje u izvođenju nastave na prijediplomskom i diplomskim studijskim smjerovima pri Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti, na kolegijima Baštinske zajednice, Opća teorija baštine, Muzejska edukacija i Kulturni turizam. U svojstvu istraživačice suradnice na znanstvenom projektu HRZZA-a “Umjetnost i država od prosvjetiteljstva do danas” bavila se pitanjima razvoja publike u polju umjetnosti i kulture s posebnim naglaskom na medijaciji umjetnosti posredstvom muzeja.

Jasna Jakšić, viša kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti i voditeljica Dokumentacijskog i informacijskog odjela i Knjižnice MSU. Bila je voditeljica i koordinatorica međunarodnih suradničkih projekata poput Digitalizacija ideja i Izvedba muzeja, voditeljica programa digitalizacije MSU u sklopu projekta Adrinetbook. Bila je kustosica niza izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Uredica je i kourednica niza muzejskih kataloga i publikacija, poput strip izdanja posvećenih Nasti Rojc, Vjenceslavu Richteru i Bauhausu u sklopu projekta Runaway Art, monografije o pokretu Nove tendencije Suglasja i razlike: Nove tendencije 60 godina poslije, kataloga izložbe Sanja Iveković: Works of Heart, te kataloga izložbe Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas.

Rok Vevar je povjesničar plesa, kustos i aktivist koji živi i radi u Ljubljani, Slovenija. Godine 2012. uspostavio je Začasni slovenski plesni arhiv (Temporary Slovene Dance Archive) u vlastitom stanu, a 2018. na poziv tadašnje ravnateljice Zdenke Badovinec seli ga u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani. Od 2012. ko-kustos je međunarodnog festivala suvremenog plesa CoFestival u Ljubljani. Godine 2020. objavljena je njegova nova monografija Ksenija, Xenia: Londonska plesna leta Ksenije Hribar 1960–1978 (Ksenija, Xenia: The London Dance Years of Ksenija Hribar 1960-1978). Godine 2019. dobio je nagradu Ksenija Hribar za svoj rad, a 2020. godine Priznanje Vladimir Kralj za postignuća na području povijesti plesa i arhivistike u Sloveniji.

***

Konferencija je dio projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva”. U sklopu projekta provedeno je istraživanje potreba i resursa u području očuvanja organizacijskog pamćenja u kojem je sudjelovalo 70 organizacija civilnog društva iz svih područja djelovanja iz cijele Hrvatske; provedeno je istraživanje o modelima rada i institucionalnom okruženju različitih organizacijskih i community arhiva u EU i šire te objavljeno 25 tekstova i intervjua; održani su javni okrugli stolovi te sastanci s gradskim i županijskim upravama u Dubrovniku, Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i Puli; objavljen online priručnik za samoarhiviranje koji uključuje digitalni alat za samoprocjenu organizacijske brige o institucionalnom pamćenju, bazu postojećih znanja i praksi aktiviranja arhivske građe OCD-a te zagovaračke alate – istraživanja i dokumente; platforma nezavisnih arhiva proširena na organizacije iz cijele Hrvatske te uključena šira javnost u kampanju prepoznavanja važnosti rada očuvanja organizacijskog pamćenja i sjećanja zajednica.

Projekt Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva podržan je kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

U zadnjih godinu dana, u suradnji sa South Asian American Digital Archiveom (SAADA) i Texas After Violence Projectom (TAVP), bavim se projektom Virtual Belonging koji proučava emocionalni učinak stvaranja zapisa na marginalizirane zajednice poput južnoazijskih američkih zajednica i bivših zatvorenika. Prije nekoliko godina javio mi se Gabriel Solís iz TAVP-a i rekao da bi, iako su moja istraživanja o učinku arhiva zajednice na korisnike odlična, njima bilo zanimljivo istraživanje učinka arhiva zajednice na osobe koje stvaraju zapise i/ili dijele svoje usmene povijesti. Kakav je osjećaj ispričati svoju priču koja će ostati pohranjena u arhivu zajednice? Jesu li stvaratelji zapisa razmišljali o tome tko bi mogao koristiti njihove zapise i na koji način? Ima li razlike kad ispričamo svoju usmenu povijest preko Zooma u odnosu na uživo? Moja fantastična doktorandica Anna Robinson-Sweet intervjuirala je osobe koje su sudjelovale u projektima usmene povijesti u ovim dvjema organizacijama te smo se primile oblikovanja nove teorije koja bi mogla opisati učinak ovakvih projekata. Zaključile smo da dijeljena pozicioniranost i identitet između osobe koja intervjuira i ispitanika znače mnogo, da ljudi koji dijele svoje priče to čine i zbog sebe i zbog budućih korisnika te da je nekim stvarateljima zapisa draži Zoom od intervjua uživo. Zamišljamo cijeli jedan novi vokabular kojim se može opisati učinak ovih nevjerojatnih arhiva, za koji se nadamo da će poslužiti i za dobivanje financijske podrške.

Prije 15 godina osnovali ste SAADA. Koji su bili ključni trenuci u razvojnoj putanji organizacije?

Ne mogu vjerovati da je prošlo 15 godina otkad smo Samip Mallick i ja osnovali SAADA! Teško je to danas vjerovati, ali prije 15 godina mnogi profesionalni arhivisti digitalne arhive nisu smatrali arhivima, a postkustodijalne arhivske prakse arhivskima. Tada je bilo vrlo malo literature o arhivima zajednice (osim rada Andrewa Flinna u Ujedinjenom Kraljevstvu), a profesionalni arhivisti su konstantno delegitimizirali naš rad. Sretna sam što su se vremena promijenila. Prema mojem pristranom mišljenju, danas se najzanimljiviji rad u arhivskim studijima temelji na arhivima zajednice.

Od ključnih momenata izdvojila bih trenutak kad smo se registrirali kao nezavisna organizacija, kad je Samip uspio osigurati dovoljno sredstava da na SAADA-i radi puno radno vrijeme, kad smo dobili prvu veću financijsku potporu od Fondacije Mellon, kad smo pokrenuli Archival Creators Fellowship za dokumentiranje marginaliziranih zajednica unutar južnoazijskih američkih zajednica, i zadnje, kad smo u SAADA-i uspjeli zaposliti stalno osoblje. Zasluge za to idu Samipu koji je pokretačka snaga ovog arhiva i velika inspiracija.

Što se tiče mojeg sudjelovanja, digitalizacija Zbirke Vaishna Dasa i Kale Bagai 2013. godine mi je bila neizmjerno bitna jer je otad korištena na toliko različitih načina – za poticanje južnoazijskih Amerikanaca na odlazak na glasanje te za inicijativu za preimenovanje ulice u Berkeleyu, Kaliforniji u “Kala Bagai Way”. Uvijek me oduševljava kad se pokaže da naoko svakodnevni arhivski zadaci imaju ogroman učinak na zajednice, politike i krajolik.

Kakva je situacija što se tiče financiranja arhiva zajednice u SAD-u? Postoje li inicijative za povezivanjem arhiva zajednice na nacionalnom nivou?

Uloženo je mnogo truda u zagovaranje arhiva zajednice prema financijerima. Neke su inicijative bile zaista uspješne, ali imamo još mnogo posla. Bergis Jules iz Shift Collectivea je potaknuo neke promjene koje su utjecale na to kako državni financijeri poput Institute of Museum and Library Services i privatne fondacije poput Fondacije Mellon vide vrijednost arhiva zajednice i ulažu u njihov rad. Fondacija Mellon je pritom odigrala ključnu ulogu u preživljavanju mnogih arhiva zajednice tijekom pandemije.

Sebe vidim kao zagovarateljicu arhiva zajednice. U mojim je istraživanjima naglasak na tome da arhivi marginaliziranih zajednica nisu samo legitimni arhivi, pojedinačno vrijedni i nezamjenjivi, već su u isto vrijeme i prekarni, zahvaljujući kroničnom zanemarivanju. Često objašnjavam financijerima da njihove trenutne smjernice za financiranje funkcioniraju kao zapreke koje obeshrabruju ili onemogućuju arhive zajednice da bi se prijavili za potpore. Promjene na ovom polju su spore i potrebno je još mnogo toga napraviti da bi arhivi zajednice mogli dobiti stupanj podrške jednak onome akademskih arhiva.

Jedan svijetli primjer predstavlja Community Archives Collaborative, nacionalna organizacija uzajamne pomoći kroz koju se arhivi zajednice međusobno podržavaju. Organizacija je u samom začetku, ali mogla bi imati veliki utjecaj na to kako država financira arhive zajednice. Naravno, da bi bili financijski održivi, arhivi zajednice moraju diverzificirati svoje izvore financiranja i ne smiju se osloniti na samo jedan izvor, bilo da se radi o državnoj ili podršci privatnih fondacija. Samip trenutno radi na zanimljivom projektu koji istražuje različite načine samofinanciranja nekih arhiva zajednice poput licenciranja arhivskih materijala, iznajmljivanja prostora i književne produkcije. Bitno je da se takva nastojanja ne kose s temeljnim vrijednostima arhiva. Donacije pojedinaca bi trebale biti osnova svih strategija prikupljanja sredstava; arhive zajednice trebale bi ponajprije podržati zajednice kojima oni koriste i koje predstavljaju.

Smatrate li da arhivske aktivistice i aktivisti mogu iskoristiti postojeći trend arhiva kao nematerijalnog koncepta kako bi se potaknule promjene u institucionalnom kontekstu?

Za mene je ovo pitanje vrlo komplicirano. Ne smatram da tendencija humanistike u shvaćanju “arhiva” kao metafore ima mnogo oslobodilačkog potencijala, budući da umanjuje značaj stvarnih materijalnih potreba većine arhiva, izazova s kojima se arhivi suočavaju u ispunjavanju tih potreba, i rada i stručnosti potrebnih za njihovo održavanje.

Svakako priznajem da zapisi dolaze u svim oblicima, materijalnim i nematerijalnim. Usmeni zapisi su zapisi. Kinetički zapisi su zapisi. Nedominantne zajednice su se oduvijek bavile svojim usmenim i kinetičkim zapisima. Ove arhivske tradicije još uvijek preživljavaju, unatoč pet stoljeća pokušaja epistemicida kolonijalnih sila. No, kolonijalne institucije još uvijek drže materijalne stvari. A upravo se te stvari moraju rematrirati, i to odmah. Ne želim da teorijske intervencije izvan arhivskih studija skrenu pažnju od vrlo materijalnih problema marginaliziranih zajednica čije su stvari nasilno otuđene. Prvo se moramo fokusirati na povratak stvari, a onda možemo debatirati o njihovoj korisnosti kao produžetku sjećanja!

Ističete kako rad sa zajednicom nije jednostavan te da bavljenje radom oslobodilačkog sjećanja nije ugodno. Iz kojih ste grešaka najviše naučili?

Vrlo sam samokritična, pa vjerujem da sam napravila puno više pogrešaka nego što mogu ovdje nabrojiti. (smijeh) Smatram da sam u posljednjih deset godina istraživanja arhiva zajednice promijenila svoje početne pretpostavke o značaju akademskog istraživanja. Neki arhivi zajednice rado pristaju biti predmetom istraživanja, a drugi to ne žele. Za mnoge je vidljivost koju im donosi akademsko istraživanje zamka koja znači nadzor i ekstrakciju. Mislim da sam na početku naivno i pogrešno pretpostavila da ću na mnogim mjestima biti dobrodošla i da su moje dobre namjere u podršci arhiva zajednice očigledne. No to nije tako. Moram zadobiti povjerenje kao i svi drugi i moram poštovati odbijanje poput svih drugih. Danas pokušavam ići samo ondje gdje me pozovu i biti zahvalna na pozivu. Ja sam bijela osoba koja je bila suosnivačica arhiva zajednice koji predstavlja i služi nebijelim ljudima. Kao bijela osoba, odgojena sam da zauzimam određen dio prostora. Pokušala sam se od toga odučiti, no to je proces, a ne jednokratno postignuće.

Također, često sam na tankoj liniji između privlačenja pozornosti na “bijelost” u arhivima s ciljem demontiranja i decentralizacije, a u isto vrijeme fokus na to oduzima pozornost od perspektiva nebijelih ljudi. Tu je i problem shvaćanja mene kao stručnjakinje zahvaljujući mom statusu bijele osobe i pozicije redovite profesorice na sveučilištu, koji također dolaze od moje bjeline. Naučila sam slušati više nego što govorim. Pokušavam intervenirati na načine koji osnažuju druge, no ne uspijevam uvijek u tome.

Čiji vas rad nadahnjuje? Koji su arhivi zajednice za koje bi svi trebali znati?

Svaki dan me inspirira rad SAADA-e i TAVP-a i mnogih drugih arhiva zajednice koji nastoje raditi na oslobodilačkom sjećanju. Nedavno sam vodila studente na teren u June L. Mazer Lesbian Archives i oduševilo me okruženje puno Hollinger kutija na čijim su oznakama imena žena. Neki su moji studenti na praksi u arhivu La Historia Historical Society Museum koji se bavi meksičkom američkom zajednicom u El Monteu, gradu istočno od Los Angelesa, i funkcionira na volonterskim temeljima. Oni rade fantastične izložbe primjerice o prvim automobilima i maturalnim haljinama članova i članica zajednice koje su iznimno posjećene i omogućuju osobama da vide sebe u povijesti.

Shorefront Legacy Center je mali afroamerički arhiv zajednice koji se nalazi u podrumu crkve u Evanstonu, u predgrađu Chicaga. Tamošnji arhivist Dino Robinson iskoristio je materijale iz arhiva kako bi napisao izvještaj u kojem dokumentira povijest rasističkih stambenih ugovora u gradu. Izvještaj je uspješno iskorišten za zagovaranje prema gradskoj upravi Evanstona da isplati reparacije afroameričkom stanovništvu. To pokazuje vrijednost ovih arhiva – čak i s minimalnim budžetom i bez stalnog osoblja, oni aktivno rade da bi popravili štete koje su stoljećima nanošene. Zamislite što bi sve mogli napraviti da imaju stalnu financijsku podršku!

Akademski, moje dvije nove kolegice, profesorica Tonia Sutherland i profesorica Thuy Vo Dang s kojima suvodim UCLA Community Archives Lab  su konstantni izvori intelektualne inspiracije i moralne podrške. Obje su briljantne i u teoriji i praksi.

Kako zamišljate arhive za 100 godina?

Vidim dva moguća puta. U distopijskoj budućnosti ostali su samo najbogatiji arhivi. Svaki otpadak stvoren od bogatih bijelih radno sposobnih muškaraca pažljivo je sačuvan, i ništa više. Nitko ne koristi te arhive, osim bogatih bijelih radno sposobnih muškaraca kako bi održali status quo.

U oslobodilačkoj budućnosti, arhivi marginaliziranih zajednica imaju punu financijsku podršku u svojem radu koji obavljaju pod vlastitim uvjetima. Sve što je ukradeno je vraćeno. Materijali koji su preostali u dominantnim arhivskim institucijama koriste se kako bi se osobe koje imaju moć držalo odgovornima i kako bi se popravile povijesne štete. Arhivi se koriste kako bi se izgradilo društvo u kojem svaka osoba ima ono što joj je potrebno. To su dva vrlo različita puta: izbor je na nama!

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

S moderatoricom Matijom Mrakovčić razgovarat će Zuzana Hoti-Radolović iz Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre i Marino Jurcan iz Udruge za razvoj audio-vizualne umjetnosti-Metamedij, uz pozvane predstavnike organizacija civilnog društva, ustanova i institucija, Državnog arhiva i Grada Pule.

Posljednjih godina organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prepoznaje potrebu za očuvanjem organizacijskog pamćenja i sistematiziranjem znanja. Riječ je o kvalitativno novoj potrebi nastaloj tridesetogodišnjim djelovanjem organiziranog civilnog društva. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata ni u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalno i nematerijalno gradivo koju određena organizacija civilnog društva prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz njenog rada te posljedično utjecaja na razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Postoji niz koncepata kojima se može opisati upravljanje gradivom organizacija civilnog društva. Tako možemo govoriti o arhivima zajednice (community archives), nezavisnim arhivima (independent archives), arhivskom aktivizmu (Archival activism), participativnom arhiviranju (Participative Archiving) itd. Ti su koncepti dobro objašnjeni u relevantnoj literaturi. Ti koncepti postoje u kontekstu onoga što Iván Székely opisuje kao “pomak od juridičko-administrativnog shvaćanja javnih institucija koje plaćaju porezni obveznici prema ideji društveno legitimiranih arhiva koji pružaju usluge općoj publici u poljima identiteta, lokalnosti, povijesti, kulture te osobnog i komunalnog sjećanja”.

Arhivi zajednice

Pod arhivima zajednice možemo razumjeti nastojanja određene grupe osoba, inicijative ili organizacije da se gradivo koje je nastalo ili je prikupljeno njihovim radom, ili gradivo koje je od interesa za njihovu misiju i rad uopće, sačuva, usustavi, učini dostupnim javnosti, i na taj način pruži dokumentarnu osnovu koja legitimira specifičan sadržaj kojim se ta grupa bavi.

Ovdje je bitno razumjeti da arhivi zajednice predstavljaju određeno odstupanje od klasično shvaćenog arhiviranja koje se dešava u za to specijaliziranim javnim institucijama. Kao distinktivna obilježja javlja se to da se ne radi nužno o instituciji, već prije o procesu tj. aktivnosti koja se nastoji usustaviti. Dapače, arhivi zajednice su u punoj većoj mjeri projekti koji nastaju unutar organizacija ili čine sasvim neovisne projekte grupe ljudi ili pojedinaca. Nadalje, izvaninstitucionalni karakter arhiva zajednice u direktnoj je vezi s izvaninstitucionalnim karakterom gradiva. Arhivi zajednice sami određuju svoj legitiman interes djelovanja, odnosno gradivo koje im je od interesa, i ne zamaraju se općenitošću i neutralnošću odnosa prema gradivu koje karakterizira arhive kao javne institucije. Ono komunalno u arhivima može se pojaviti samo kao subjektivna odrednica, koja će se u očima zakona ili podzakonskih akata pojaviti naprosto kao “privatni arhiv”, “imatelj privatnog arhivskog gradiva” ili “stvaratelj arhivskog gradiva”, ali je spram samog načina legitimacije djelovanja ključno za proces. Nadalje, osobe koje rade u arhivima zajednice nisu nužno profesionalni arhivisti, već osobe prije svega zainteresirane za sadržaj, odnosno često su same pripadnici te zajednice. No, kako je i arhiviranje u velikoj mjeri stvar standarda prema kojima se gradivo obrađuje i čuva, u konačnici i za arhive zajednice trebaju vrijediti iste prakse kao i za institucionalne arhive. 

Kao suprotnost tome, za razmatranje je korisno obratiti pozornost i na koncept sveobuhvatnog arhiva (total archives), koji proizlazi iz kanadske arhivističke tradicije. Ovdje se problem podzastupljenosti u tijelu nacionalne kulture ili javnosti promatra ne iz ugla zajednice već institucionalne arhivske mreže. Osnovna je ideja da su arhivisti dužni prikupljati gradivo nastalo radom cjelokupne zajednice raščlanjene u svim njezinim specifičnim funkcijama, odnosno grupama, institucijama, zajednicama i na taj način integralno čuvati materijalne tragove njezina povijesna razvoja. Taj je koncept bitan za razmatranje iz razloga što u mjeri u kojoj sveobuhvatni arhiv pokazuje svoja ograničenja (kao što je, vjerujemo, slučaj u Hrvatskoj), jača intenzitet potrebe različitih zajednica da čuvanjem svojeg gradiva, čuvaju, stvaraju i promoviraju svoj identitet.

Pregled literature stručne zajednice arhivista u Hrvatskoj ukazuje nam da postoji potreba za razvijanjem sistematskih politika i praksi prema stvarateljima i imateljima privatnog gradiva. 

Dražen Kušen prepoznaje tragove koncepta sveobuhvatnog arhiva u hrvatskoj arhivističkoj praksi. No, unatoč tome što državni arhivi u Hrvatskoj čine jedinstvenu mrežu koja omogućuje jedinstveni oblik djelovanja, to jedinstvo nije vidljivo u svim segmentima djelovanja. Kušen piše: “Poglavito se ne prepoznaje u strategiji jedinstvenog usmjeravanja djelovanja službi zaštite i nadzora nad gradivom izvan arhiva, niti u strategiji aktualnog oblikovanja akvizicijske politike. (…) Pojedini državni arhivi su stoga u tim pitanjima uglavnom prepušteni vlastitim procjenama koje umnogome ovise o trenutnim mogućnostima i potrebama, te prostornim i drugim kapacitetima.”

Melina Lučić daje pregled različitih udruga iz različitih sfera i količine gradiva udruga koje se nalaze u državnim arhivima te zaključuje: “Podatci ostavljaju dojam suzdržanosti arhivske službe u nas prema udrugama. Ona je vjerojatno rezultat nedovoljna broja ljudi uključenih u poslove nadzora nad stvarateljima gradiva izvan arhiva (i zaokupljenih nadzorom nad stvarateljima državne i lokalne uprave i pravosuđa, u najnovije vrijeme i likvidiranih gospodarskih stvaratelja), nerazrađenih kriterija vrednovanja i selekcije velikoga broja neprofitnih nevladinih organizacija te nedostatka spoznaje o njihovu značenju u suvremenom građanskom društvu. Svakako, na udruge se gleda kao na nešto manje ozbiljno, fluidno i nestabilno te samim time manje vrijedno pažnje i vremena. Dijelom je zacijelo riječ i o otporu i bojažljivosti pred novim velikim prostorom koji se otvorio pred arhivskim djelatnicima u poslovima nadzora i akvizicijske politike.”

Za određene tipove udruga odnosno različite saveze, karakteristična je njihova povezanost s matičnim organizacijama i ustanovama te veća spremnost da se gradivo preda njima nego arhivima. “Primjerice”, piše Lučić, “Hrvatski savez slijepih dobro je povezan i odlično surađuje s Tiflološkim muzejom, a športske udruge i športski savezi tradicionalno su naslonjeni na Hrvatski športski muzej, koji čuva veliku količino njihova gradiva”. Lučić nadalje ističe kako je potrebno razvijati ravnopravan, partnerski odnos između arhiva i udruga, “ne nastupati paternalistički i naredbodavno, već prijateljski. Valja ih uvjeriti kako je i u njihovu interesu da se gradivo sačuva te eventualno pohrani u ustanovi kojoj je pohrana gradiva bit postojanja”.

Živana Heđbeli piše da arhivi ne prepoznaju različite specifične potrebe privatnih stvaratelja (privatne osobe, političke stranke, poduzeća, udruge), što umanjuje kvalitetu organizacije gradiva i njegova opisivanja. Kao što ističe, na katedri za arhivistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne postoje kolegiji koji se bave privatnim gradivom.

Kao i Heđbeli te Kušen u spomenutim radovima, i Eric Ketelaar smatra da je kategorizacija privatnih stvaratelja problematična iz niza razloga. 

Vrednovanje privatnog gradiva kao dio akvizicijske politike (politike preuzimanja gradiva u arhiv) pokazuje na koji se način društveni akteri vrednuju u društvu općenito. Logika kategorizacije također više odgovara državnim i javnim tijelima, koja su ustrojena hijerarhijski, nego civilnom društvu koje je ustrojeno horizontalno (ovdje ne uključujemo saveze koji imaju matične institucije). Stoga se kao centralni problem predstavlja iznalaženje kriterija po kojima je moguće neku organizaciju smatrati ili reprezentativnom ili društveno vrijednom. U tom smislu postavlja se pitanje ne samo o transparentnosti ili kriterijima, već i o načinu na koji je ustrojen proces: može li Hrvatsko arhivističko društvo bez šireg konzultativnog procesa s drugim društvenim akterima odlučivati što će biti stavljeno pod skrb arhiva, a što ne?

Arhivski sistem i praksa

U Hrvatskoj postoji 18 državnih arhiva – Hrvatski državni arhiv kao središnja arhivska institucija te 17 državnih područnih arhiva. Hrvatski državni arhiv nadležan je za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na čitavom području Republike Hrvatske, odnosno koje za nju ima značenje u cjelini. U njegovom sastavu od 1979. djeluje Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv. Kao središnji i matični arhiv, zadužen je za središnje evidencije arhivske službe te vodi Registar arhivskih fondova i zbirki u Republici Hrvatskoj, Upisnik arhivâ, Upisnik vlasnika ili posjednika privatnog arhivskog gradiva i Popis stvaratelja dokumentarnog i arhivskog gradiva u nadležnosti arhiva.

Područni državni arhivi nadležni su za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na području jedne ili više jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i čija je djelatnost važna ponajprije za to područje.

Jedini specijalizirani arhiv u Hrvatskoj, čiji je osnivač Republika Hrvatska, jest Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, osnovan 2005. godine. HMDCDR je znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv za prikupljanje, sređivanje, čuvanje, zaštitu te stručno i znanstveno istraživanje dokumentacije i svih podataka vezanih uz Domovinski rat, a svoju djelatnost također obavlja na području cijele Republike Hrvatske.

Prema Izvješću o izvršenju programa rada Hrvatskog državnog arhiva u 2021. godini, Arhiv je obavio 7 stručnih redovnih nadzornih pregleda nad stvarateljima i imateljima arhivskog gradiva. Obavljeno je 38 obilazaka (uvida i sastanaka) te službeno odaslano 34 stručna mišljenja o pojedinim problemima rukovanja i upravljanja gradivom određenih stvaratelja. Što se tiče preuzimanja gradiva u Arhiv, otkupom ili darovanjem preuzeto je 50 dužnih metara (d/m) konvencionalnog privatnog gradiva. U dokumentu ne postoji poseban osvrt na privatno gradivo, a naročito ne na gradivo organizacija civilnog društva.

Za arhive i arhivsku djelatnost nadležno je Ministarstvo kulture i medija. Ministarstvo pruža dvije vrste potpora: za arhivsku djelatnost te program digitalizacije u arhivskoj, knjižničnoj i muzejskoj djelatnosti. Prvi oblik potpore, rezerviran za arhivističko i tehničko sređivanje gradiva čiji su korisnici uglavnom državni arhivi, prestao je s radom 2018. godine. Program digitalizacije uključuje potpore za različite vidove digitalizacije i stvaranje digitalne infrastrukture te kao primatelje potpora uključuju širi spektar institucija, u prvom redu knjižnica, instituta i stručnih društava. O prijavljenim projektima od 2018. odlučuje Vijeće projekta “Hrvatska kulturna baština” koje “daje prednost sadržajima od interesa za Republiku Hrvatsku koji uključuju visoku razinu kvalitete i stručne utemeljenosti i koji hrvatsku kulturu stavljaju u europski kontekst, promiču interkulturni dijalog te razvoj civilnog društva”. 

Od 2009. do 2022. godine Ministarstvo kulture dodijelilo je 11,050,330.25 HRK za 561 program. Od toga je financirano 36 programa organizacija civilnog društva, no radi se o samo 11 organizacija koje su tijekom 13 godina dobile podršku za projekte digitalizacije građe. Od 2018. do 2022. na poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe pristiglo je 411 prijava za koje se tražila financijska potpora u ukupnom iznosu od 19,774,551.21 kuna, a odobrena je financijska potpora za 219 programa u iznosu od 3,310,330.25 kuna. Dakle, odobreno je 50% prijava, no za sveukupno 15% traženog iznosa. Za 2023. godinu nije objavljen poziv za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe.

Iz ovih podatka moguće je uočiti par stvari. Potrebe stvaratelja/imatelja na terenu koji žele digitalizirati svoje gradivo daleko premašuju mogućnosti financiranja Ministarstva. Drugo, upadljiv je izostanak organizacija civilnog društva, kako na popisu odobrenih, tako i na popisu odbijenih programa. O razlozima se može samo spekulirati: prvo je neupoznatost OCD-ova s ovim tipom financiranja, a drugi razlog je kompleksniji i tiče se same infrastrukture organizacija, postojanja stručnog osoblja, kao i uobičajenih problema vezanih uz projektno financiranje – postavlja se pitanje koliko se organizacijama isplati upuštati u proces koji je znatno skuplji od prosječnog iznosa potpora?

U ožujku 2020. godine započeo je projekt “e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine” koji provodi Ministarstvo kulture i medija u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Prema najavi, korištenje digitalne kulturne baštine poticat će se u područjima znanosti, obrazovanja i turizma, a iako projekt traje do 2023. godine, status njegove provedbe nije nam poznat, kao ni u kojoj mjeri je osigurano sudjelovanje OCD-ova. Ipak, u sklopu provedbe projekta objavljen je dokument “Smjernice za digitalizaciju kulturne baštine”, koji je vjerojatno prvi sustavni dokument u RH koji na cjelovit način navodi smjernice za digitalizaciju gradiva.

Zaklada “Kultura nova” 2017. godine uvela je Podršku za organizacijsko i umjetničko pamćenje, jedan od rijetkih primjera uspješnog javnog financiranja projekata koji se mogu u širem smislu smatrati arhivističkim. “Unatoč sve većoj pažnji koja se usmjerava prema istraživanju, čitanju i tumačenju umjetničkog i kulturnog djelovanja izvan dominantnih obrazaca, najčešće od strane samih protagonista, još uvijek ne postoji kontinuirana podrška za artikulaciju raznolikih razvojnih procesa, ključnih problema i postignuća organizacija civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, umjetnika ili specifičnih umjetničkih i kulturnih područja, kao niti njihovog kontekstualnog djelovanja i uloge u kulturnom i umjetničkom životu određene sredine”, stajalo je u obrazloženju pokretanja ovog programskog područja Zaklade.  

U šest ciklusa financiranja  projekata organizacijskog i umjetničkog pamćenja Zaklada je mogla podržati samo 25 % prijavljenih projekata s ukupno 1,698,603.00 kuna. Od 2020. sredstva za ovo programsko područje se kontinuirano smanjuju dok broj prijavitelja raste. U lipnju 2023. godine Zaklada je ugasila sva programska područja, uključujući i ovo, te uvela jedinstvenu podršku za organizacijski razvoj koja među prihvatljivim troškovima sadrži i troškove dokumentiranja rezultata rada organizacije.

Arhivski sistem i izvaninstitucionalni arhivi

Republika Hrvatska ima razvijen arhivski sistem i praksu, usporedivu s sistemima zemalja u okruženju i s europskim kontekstom, no istovremeno, taj se sistem nalazi se pred klasičnim izazovima nedostatka smještajnih kapaciteta i stručnog osoblja koje bi sređivalo fizičko gradivo. U civilnom društvu postoji pak mnoštvo organizacija koje se bave širim spektrom tema, i u njima nalazimo najrazličitije pristupe obradi i čuvanju gradiva te se može govoriti o postojanju alternativne, decentralizirane mreže organizacija koje se bave arhiviranjem i digitalizacijom. 

Kao što su pokazali rezultati istraživanja o potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja, komunikacija između službenih arhiva i OCD-ova kao stvaratelja privatnog gradiva nije kontinuirana i često nije konstruktivna. Organizacije se rijetko odlučuju na komunikaciju s arhivom, dok stavljanje na popis imatelja gradiva OCD-i vide kao dodatnu obavezu, a taj dojam pojačava često i nesređeno gradivo, te nedostatak obučenog osoblja koje bi moglo pristupiti sređivanju gradiva.

U najvećem dijelu gradivo se smatra materijalnim dokazima rada neke organizacije, a tek iznimno kao potencijalno arhivsko gradivo koje može imati svoju vrijednost van neposrednog konteksta u kojem se stvara. Stoga su projekti koji se bave organizacijskim sjećanjem, odnosno rekonstrukcijom djelovanja organizacija, često projekti koji uključuju mukotrpno “kopanje po papirima”, pošto se upravljanju papirima ne pristupa na sustavan način u svim fazama njegova života. 

Dojam razdvojenosti arhivskog sistema i alternativne, izvaninstitucionalne mreže arhiva pojačavaju i službeni dokumenti arhivskih institucija. Naprimjer, Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti za razdoblje 2020.-2025. udruge i civilno društvo uopće ne spominje.

Iz svega navedenog slijedi kako je potrebno razvijati komunikaciju između OCD-ova kao alternativnih arhivskih institucija, i dijelova institucionalnog arhivskog sistema – u prvom redu, vanjske službe arhiva – koji je zadužen za direktni kontakt sa stvarateljima/imateljima gradiva i pregled gradiva, te Hrvatskim arhivističkim društvom koje donosi odluke o njihovoj kategorizaciji.

Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Značaj ovakvog tipa organiziranja prepoznaje varšavski Centar za arhive zajednice (Centrum Archiwistyki Społecznej) koji podržava inicijative arhivista i pomaže u stvaranju novih community arhiva. Centar funkcionira kao hub za dijeljenje znanja i alata koji potiču na prikupljanje svjedočanstava o životu zajednice i osiguravaju njihovo pravilno očuvanje. Ova je inovativna ustanova jedina te vrste u državi, a posljednjih nekoliko godina služi kao središte pokreta arhiva zajednice u Poljskoj. Suradnjom s više od 700 arhiva, Centar potiče interes za društvenu povijest, a na njihovom portalu Zbiory społeczne (Zbirke zajednice) dostupno je gotovo 150 000 jedinica građe koja predstavlja fotografije, audio i video zapise te druge dokumente koji bilježe život i aktivnosti razlitičih društvenih skupina.

S Joannom Michałowskom i Iwonom Oleszczuk-Jaźwieckom iz Centra za arhive zajednice razgovarali smo o jedinstvenim arhivističkim alatima, razmjeni znanja i drugim aktivnostima kojima promoviraju arhive zajednice i njihovu društvenu važnost.

Za početak, ukratko našim čitateljima predstavite organizaciju, njene fokuse i povijest.

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Dijelimo i širimo znanje o arhivima zajednice te potičemo i podržavamo inicijative samih arhivista zajednice. Pomažemo u stvaranju novih arhiva zajednice kako bismo sačuvali što više svjedočanstava o životu zajednice, a surađujemo s mnogim postojećim, manjim ili većim arhivima kako bismo bolje razumjeli prošlost i sadašnjost. 

Naša je ustanova osnovana 2020. godine na inicijativu Zaklade KARTA i Ministarstva kulture i nacionalne baštine kako bi podržao lokalni pokret arhiva zajednice u Poljskoj. Centar za arhive zajednice osnovan je tek prije tri godine, ali priča o arhivima poljskih zajednica mnogo je duža i objašnjava zašto je bilo potrebno osnovati instituciju poput naše.

Iz koje je nužde proizašla potreba za ovakvom institucijom?

Joanna Michałowska: Dugi niz godina u Poljskoj se nije raspravljalo o arhivima zajednice i njihov značaj za čuvanje i dijeljenje povijesnih izvora nije bio poznat. Prva koja je obratila pozornost na arhive zajednice bila je Zaklada KARTA, koja još od 2012. vodi jedan od najvećih arhiva zajednice u Poljskoj. Zaklada KARTA savršeno je razumjela potrebe i izazove društvenih arhiva te je ujedno vidjela njihovu ulogu u očuvanju lokalne povijesti i vraćanju sjećanja na  njezine zaboravljene aktere. Između 2012. i 2020. Zaklada KARTA nastojala je podržati arhive zajednice što je snažnije tada bilo moguće: prepoznala ih je i pokazala njihov opseg; obrazovala arhiviste zajednice koji nisu imali formalnu arhivsku obuku te dijelila besplatni alat za katalogizaciju koji si arhivi zajednice obično ne bi mogli priuštiti.

Nažalost, ubrzo se pokazalo da Zaklada KARTA nije bila dovoljna da pomogne rastućim potrebama arhivskog pokreta zajednice bez ikakvih državnih subvencija. Sve više i više arhiva zajednice zahtijevalo je obuku i svakodnevnu podršku. Također je bilo od ključne važnosti nastaviti razvijati alat za digitalnu katalogizaciju, naš Otvoreni arhivski sustav, promicati pokret i postupno ga činiti sve snažnijim.

Zbog toga je odlučeno osnovati Centar za arhive zajednice – javnu kulturnu ustanovu s redovnim financiranjem koja bi ubuduće mogla podržavati arhive u širim razmjerima. 

Možete li nam ukratko predstaviti širu sliku, kako funkcioniraju slične institucije u Poljskoj?

Joanna Michałowska: Državni arhivi – koji, kao i u većini zemalja, skupljaju vladine ili službene dokumente, a ne lokalne izvore svakodnevnog života – polako stvaraju interes za arhive zajednice. Središnji arhiv suvremenih zapisa (Archiwum Akt Nowych), državni arhiv koji sadrži isključivo dokumente stvorene nakon 1918. godine, uspostavio je ogranak za pronalazak i profesionalno indeksiranje zbirki iz arhiva zajednice. Ogranak je stvoren kako bi pomagao arhivima zajednice u pravnim pitanjima i surađivao s drugim državnim arhivima u pružanju stručne podrške.

Postojalo je i nekoliko namjenskih programa za podršku svakodnevnom radu arhiva zajednice. Jedan od njih je projekt Zaklade “Sjećanje i budućnost” pod nazivom Spašena baština. Regionalne dvorane sjećanja zapadnih i sjevernih zemalja (Saved Heritage. Regional Memory Halls of Western and Northern Lands). Riječ je o jedinicama su koje, slično kao i arhivi zajednice, prikupljaju, čuvaju i dijele izvore o povijesti svojih lokalnih zajednica. Međutim, za razliku od arhiva zajednice, oni gomilaju i artefakte i vrijedne predmete lokalne povijesti u zbirkama sličnim muzejskima. Zaklada “Sjećanje i budućnost” planira surađivati sa 60 takvih projekata i pomoći im da katalogiziraju svoje zbirke, provedu male projekte za lokalne zajednice, steknu iskustvo putem radionica i webinara te, naposljetku, stvore funkcionalnu mrežu institucija koje međusobno surađuju.

Ipak, potrebno je naglasiti da druge institucije koje pomažu arhivima zajednice obično imaju mnogo širi djelokrug rada i sve aktivnosti koje se tiču javnih arhiva su ili projektne ili tek dio veće strukture. Centar za arhive zajednice, naprotiv, u potpunosti je predan arhivima zajednice sa svim svojim zadaćama i operativnim ciljevima.

Budući da Centar nije tipičan arhiv, već ustanova koja omogućuje kvalitetniji rad privatnim i javnim arhivima, možete li opisati svoje glavne zadaće i načine na koje ih provodite?

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Glavna područja našeg rada su edukacija, razvoj digitalnih alata, umrežavanje i promicanje arhiva zajednice te njihova aktivacija.

Prije svega, osiguravamo profesionalne, digitalne alate za arhiviste. Pružamo alat koji pomaže pojedincima da od početka postave i održavaju svoje arhive. Uz našu podršku, arhivisti zajednice razvijaju svoje vještine i profesionaliziraju svoje aktivnosti. Naše edukacije i konzultacije namijenjene su svima, od početnika do iskusnijih arhivista, a uglavnom, iako ne isključivo, uključuje teme kao što su kako pohraniti zbirku, kako provoditi intervjue o usmenoj povijesti, i najvažnije – kako započeti.

Drugo, vodimo portal Zbirke zajednice koji predstavlja dokumente društvenog života, fotografije, audio i video zapise usmene povijesti koje su objavile i opisale arhivistice zajednice. Tu je i još jedan vrijedan alat, Otvoreni arhivski sustav (Open Archive System), besplatni softver koji omogućuje arhiviranje i opisivanje izvora. Korisnici stoga mogu pregledavati oko 150.000 javnih jedinica građe, za sada, objavljenih u više od 230 arhiva zajednice.

Uvjerene smo da su umrežavanje i uzajamna inspiracija od neizmjerne važnosti za arhive zajednice kako bi se razvijali. Drugo područje našeg angažmana stoga je organiziranje sastanaka i događaja kako bismo osigurale razmjenu iskustava. Najistaknutiji primjeri su dvogodišnji Kongres arhiva zajednice i Ljetna akademija za arhive zajednice.

Promocija je još jedan od ključnih elemenata našeg rada. Podižemo svijest o arhivima zajednice u društvu i populariziramo tu ideju kako bismo angažirali zajednice u izgradnji snažnog civilnog društva. Na našoj web stranici i društvenim mrežama pišemo o najnovijim zanimljivim vijestima iz arhiva zajednice diljem zemlje – izložbama koje organiziraju, knjigama koje objavljuju, lokalnim aktivnostima koje planiraju. Na svojim društvenim mrežama redovito predstavljamo i opisujemo intrigantne izvore iz tuđih zbirki, kako bi korisnici mogli otkriti bogatstvo lokalno prikupljenih fotografija ili dokumenata. Na kraju, vodimo duge intervjue s odabranim arhivistima i arhivisticama zajednice, dajući im prostor da opišu svoj rad i motivacije, a publici dajemo priliku da sazna više o kolegama aktivistima i da se inspiriraju njihovim radom.

Na kraju, radimo na aktivaciji arhiva. Arhivi koje prikuplja zajednica u sebi imaju veliki potencijal – oni evociraju sjećanja, potiču rasprave i služe kao polazište za književne, kazališne ili druge umjetničke projekte. Organiziranjem kulturnih događanja i izdavaštvom potičemo interes za arhive zajednice. Potičemo kreatore da crpe iz bogatih arhivskih zbirki i iz priča koje se u njima kriju. Sve ove aktivnosti provodi naš tim od 20 ljudi.

Koje biste ključne prepreke i probleme s kojima se susreću arhivisti_ce zajednice izdvojili?

Joanna Michałowska: Među najčešćim izazovima koje spominju arhivisti zajednice su prepreke u dolasku do novih materijala, a zatim rukovanje zbirkom, bilo fizičkom ili digitalnom. Ponekad je arhivistima zajednice potrebna dodatna podrška u poticanju lokalnih zajednica i osmišljavanju načina na koje kreativno koristiti izvorni materijal. Glavni problem je digitalizacija i očuvanje digitalnih kopija – to može biti nedostatak vještine i/ili potrebne opreme. Poljski lokalni arhivi obično nemaju stabilan proračun, što ostaje temeljni problem koji često onemogućuje funkcioniranje community arhiva.

Uočili smo još jedan izazov koji zahtijeva hitnu akciju – osigurati održavanje arhivske građe. Često arhive zajednice vode organizacije civilnog društva, neformalne grupe ili privatne osobe, a čim one prestanu djelovati, izvorna je građa osuđena na propast – o njoj se nema tko brinuti.

Osim suradnje s pojedincima i drugim arhivskim institucijama, surađujete li s akademskom zajednicom ili udrugama civilnog društva?

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Iznimno smo ponosne na razvoj čvrste i postojane suradnje s poljskom akademskom zajednicom. Uz redovita izlaganja na konferencijama, Centar organizira okrugle stolove i rasprave stručnjaka i stručnjakinja za arhivistiku ili arhive zajednice. Vodimo nastavu na sveučilištima i nastavljamo dijalog s akademskim krugovima kako bismo razlikovali arhive zajednice od šireg područja arhivskih i/ili povijesnih studija. Državni arhivi sve češće pokazuju zanimanje za aktivnosti lokalnih arhiva, a mi smo partneri u tim naporima.

Nadalje, stavljamo naglasak korištenje povijesnih izvora u umjetničkoj praksi ili društveno angažiranim projektima. Na primjer, na ovogodišnjem Kongresu arhiva zajednice pozvali smo nekolicinu umjetnika i umjetnica da predstave radove za koje su koristili_e usmenu povijest kao polazište.

Značajan dio vašeg rada predstavlja edukacija arhivista-početnika. Kako podupirete nove arhiviste u zajednici?

Joanna Michałowska: Održavamo brojne radionice, online i u fizičkom prostoru, a sve su besplatne. Također, sastajemo se s arhivistima zajednice tijekom studijskih posjeta i pomažemo im s određenim izazovima s kojima se suočavaju. Često naglašavamo da nema potrebe za bilo kakvom formalnom arhivskom, visokoškolskom izobrazbom da biste postali arhivist zajednice, no ipak potičemo ljude da prođu obuku i nadamo se da naša ponuda zadovoljava njihove potrebe.

Izradile smo i platformu za e-učenje koja sadrži mini-tečajeve i video zapise o radu s arhivskom građom i snimkama usmene povijesti. Videozapisi su dostupni svima besplatno, a prate ih vježbe za provjeru znanja i razumijevanja gradiva. Na kraju, dio naših jedinstvenih online radionica snimljen je i postavljen na naš YouTube kanal. 

Edukacija i usavršavanje vještina arhivista zajednice jedna je od najvažnijih zadaća Centra. No, jednako je važno pravilno čuvanje i zaštita arhivske građe. Za to smo razvile strategiju, potkrijepljenu dijagnozom najčešćih prijetnji i problema, praćenu prijedlozima kako ih izbjeći ili nositi se s njima. Cilj nam je u sljedećih nekoliko godina implementirati strategiju te se tako nadamo pomoći u očuvanju i zaštiti krhke arhivske građe.

Možete nam reći i nešto više o drugim digitalnim platformama, Otvorenom arhivskom sustavu i portalu Zbirke zajednice?

Otvoreni arhivski sustav (Open Archive System) alat je za katalogiziranje gdje arhivisti zajednice mogu učitati digitalne kopije svoje građe i detaljno ih opisati. Unutar Sustava potrebno je održavati hijerarhijsku strukturu sličnu tradicionalnoj arhivskoj jedinici, koja osigurava red i jednostavan način organizacije zbirke. Sustav je prilagođen osobama bez stručnog arhivskog znanja, a ipak im omogućuje profesionalno rukovanje svojom zbirkom. Svatko tko odluči koristiti Otvoreni arhivski sustav prolazi obaveznu obuku našeg tima o tome kako maksimalno iskoristiti potencijal sustava. Osiguravamo potpunu podršku čitavo vrijeme korištenja Otvorenog arhivskog sustava.

Nakon toga izvorna građa može, ali i ne mora, biti javna na portalu Zbirke zajednice. Jedinstveni izvorni materijal koji se skladišti u knjižnicama, zakladama ili doslovno u privatnim komodama može biti dostupan svima na internetu besplatno. Portal predstavlja povijesne izvore od 19. stoljeća do danas. Oni nam otkrivaju puno o svakodnevnom društvenom i kulturnom životu, predstavlja velike povijesne ličnosti i anonimne aktere povijesnih promjena. Portal čuva veliko znanje o lokalnim tradicijama, poput pjesama ili kronika, a među zbirkama zastupljene su brojne društvene i profesionalne skupine.

Jesu li izvori financiranja koji su vam dostupni adekvatni za vaš rad? 

Joanna Michałowska: Kao što je spomenuto, Centar za arhive zajednice osnovalo je Ministarstvo kulture i nacionalne baštine te ga ono i financira. Financije gradskih arhiva, naprotiv, vrlo su nestabilne. Proračun ovisi o pravnom obliku u kojem arhiv djeluje. Uz to, arhivi zajednice mogu dobiti novac od 1,5% poreza koji porezni obveznici u Poljskoj mogu godišnje donirati iz svojih prihoda socijalnim službama.

Većina arhiva zajednice registrirana je kao nevladine udruge koje svake godine moraju prijaviti projekte i obnoviti svoje izvore financiranja – novac se može dobiti na natječajima nacionalnih ili lokalnih institucija. Donacije se obično dodjeljuju na jednu do tri godine za specifične zadatke i aktivnosti. Očito neravnomjeran dotok novca onemogućuje slobodan i fleksibilan rad na razvoju arhiva zajednice, međutim bez potpora arhivi uopće ne bi funkcionirali. Projektno financiranje omogućuje organiziranje izložbi, publikacija i niza drugih događaja zahvaljujući kojima rad arhiva postaje vidljiv u javnosti.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Riječ je o aktivnostima koju provode sve organizacije civilnog društva, no o kojoj se rijetko javno razgovara. Cilj je okruglog stola istaknuti važnost usustavljivanja arhivskog rada i njegovo prepoznavanje kao neizostavnog dijela aktivnosti organiziranog civilnog društva.

Imajući u vidu kontekst u kojem djeluju organizacije civilnog društva i u kojem provode svoje arhivske djelatnosti, veliki izazov predstavlja razvojna perspektiva i održivost ovih praksi. U tom je smislu pitanje suradnje između javnog (arhivi, ustanove, uprave) i civilnog sektora ključno.

O ovim temama na okruglom stolu govore Ivana Francisković Orlom (Eko Pan) i Ksenija Sanković (Kinoklub Karlovac), a razgovor moderira Matija Mrakovčić (Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Centar za dokumentiranje nezavisne kulture).

Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.