Međunarodni dan migranata, čijim se obilježavanjem 18. prosinca na razini UN-a nastoji podići svijest o jačini i širini doprinosa migranata društvima kojima se pridružuju, od strane hrvatskih institucija prošao je prilično nezamijećeno, kao da ne postoji razlog zbog kojeg bi se po tom pitanju oglasile. Samo dan ranije, ronioci interventne policije iz Mrežnice su izvukli dvojicu muškaraca koji na putu prema sigurnijoj budućnosti nisu imali drugog izbora do skakanja u hladnu prosinačku rijeku. Tjedan dana prije, nabujala Dragonja bila je pogubna za desetogodišnju djevojčicu koju majka nije uspjela prenijeti na slovensku stranu obale. 

Hrvatske insitutcije nije naročito uznemirila ni presuda Europskog suda za ljudska prava koji je utvrdio kako je Hrvatska odgovorna za povredu prava na život još jedne djevojčice, šestogodišnje Madine Hussiny, kolektivno pretjerivanje njezine obitelji, ponižavajuće postupanje prema njezinoj braći i sestrama, povredu prava na slobodu i sigurnost te prava na pojedinačni zahtjev svim članovima njezine obitelji. Nastavljaju one po već uhodanom principu: drakonski kažnjavaju one koji pružaju humanitarnu pomoć unesrećenim ljudima, a umjesto osiguravanja sigurnog prelaska granice sve češće se zaziva njena militarizacija. 

UN-ova Konvencija o izbjeglicama donesena je nakon Drugog svjetskog rata, 1951. godine, s ciljem da se zabrane protjerivanja i da se izbjeglice ne mogu nasilno vraćati u zemlje u kojima su im ugroženi život i sloboda. Sedamdeset godina kasnije, tisuće ljudi kreću na po život opasna putovanja Mediteranom, gaze nabujalim rijekama Balkanskog poluotoka, a odnedavno i čamcima prelaze La Manche, u pokušaju pronalaska boljeg života u nekoj od zemalja Europske unije. Na tisuće njih nije se domoglo cilja – prema podacima Međunarodne organizacije za izbjeglice (IOM), na njihovoj mapi nestalih migranata do danas zabilježene su 763 osobe, od kojih najviše – čak 249 – u zemljama zapadnog Balkana, što ih čini najsmrtonosnijom migrantskom rutom. Kao što podsjeća Una Čilić u pregledu Radija Slobodna Evropa, u ovaj broj ne ulaze smrti ljudi nastale utapanjem u Mediteranu, kojih je od 2014. zabilježeno više od 22.000. 

I dok s jedne strane naše institucije politiku upravljanja migracijama shvaćaju dominatno kroz prizmu sigurnosne prijetnje i posljedične (nezakonite) primjene sile, tisuće izbjeglica i migranata koji su uspjeli pobjeći od ratova, nasilja, klimatskih promjena, diskriminacije i siromaštva, u zemljama domaćinima susreću se i s drugačijim shvaćanjem društva – onim u kojem smo svi, na ovaj ili onaj način, kao svjedoci ili sudionici, dijelom suvremenih migracijskih tokova. 

To je ideja od koje polazi Arhiv bijega (Archiv der Flucht) projekt koji je za Kuću kultura svijeta (Haus der Kulturen der Welt, HKW) u Berlinu pokrenula autorica i novninarka Carolin Emcke i kurirala ga zajedno s Manuelom Bojadžijev, profesoricom na Odsjeku za europsku etnologiju Berlinskog instituta za istraživanje integracije i migracija (BIM). Riječ je o videoinstalaciji koja se sastoji od 42 razgovora s ljudima koji su izbjegli u Njemačku u periodu od 1945. do 2016. godine.

Prema podacima Europske komisije, u Europi živi 37 milijuna ljudi koji nisu rođeni u nekoj od zemalja članica, a protagonisti Arhiva bijega dolaze iz 27 različitih zemalja: od Južne Amerike, Afrike, jugoistočne Europe, preko Bliskog istoka do Azije, a svoje priče o bijegu dijele na devet jezika. Njihove priče odaju raznolike društvene i kulturne razloge odlaska, a razlikuju se i po pitanju vjeroispovijesti, seksualne orijentacije i klasne pripadnosti. Okupljajući njihove priče na jednom mjestu ovaj digitalni arhiv usmene povijesti na bijeg i migraciju 20. i 21. stoljeća, svjedoči prvenstveno o univerzalnosti iskustva migracije. Iako se uzroci i faktori rizika razlikuju, zajednička im je želja da konce svojih života zadrže u vlastitim rukama, umjesto da ih prepuste onima na poziciji moći, koji bi ih krojili po mjeri njihove koristi.

U tom smislu, priče protagonista Arhiva u lokalnom kontekstu prizivaju projekt The Passage, koji je osmislila i kurirala umjetnica Selma Banich u suradnji s antropologinjom Marijanom Hameršak, ostvaren u suradnji s kolektivom Žene ženama. U susretu znanstvenog projekta, institucija, inicijativa i pojedinki i njihovim zajedničkim radom, krojenjem i bojenjem, u kolektivnu memoriju utisnuta su sjećanja na one koje je politički režim natjerao u smrt. Recentni primjer bilježenja tragedije protjerivanja je i strip Medina, autorice Ene Jurov, čiji je crtež na obilježavanju Međunarodnog dana izbjeglica u organiziaciji Centra za mirovne studije projiciran na zagrebačkoj gradskoj fontani, upisujući se u urbano tkivo grada.

Priče preživjelih njemačkih migranata donekle su manje dramatične, no ne i manje životne i manje opominjujuće. I u jednom i u drugom slučaju one su u osnovi zrcalo koje govori o nama – o tome što nam sjećanja izbjeglih i migranata otkrivaju o našoj slici o nama samima i o našem društvu. O tome hoćemo li u rascjepu između dviju ideja upravljanja migracijama izabrati ideju protjerivanja, žice i vojske ili ideju otvorenosti i solidarnosti.

Migracija i njezin cilj, ostvarivanje sigurnosti (fizičke, ekonomske i emocionalne) u drugoj zemlji, proces je koji obuhvaća kako pojedinca koji migrira, tako i sve one koji su na njihovom putu ili krajnjem odredištu. Umjetničke inicijative, od kojih su se mnoge bavile ovim pitanjem i prije nego što je ušlo u vidokrug medija, široj javnosti donose spektar različitih perspektiva, ali i otvaraju brojna pitanja o pristupu temi migracija bez upadanja u zamku eksploatacije.

O ovoj temi raspravlja se i na okruglom stolu Svjedoci i sudionici – razgovor uz projekt Arhiv bijega koji se održava u srijedu, 27. listopada putem izravnog prijenosa na Facebooku. Umjetnica i aktivistica selma banich, redateljica Tiha K. Gudac te umjetnik i novinar Davor Konjikušić, uz moderaciju znanstvenice i antropologinje Marijane Hameršak, razgovarat će o ulozi kulturne zajednice u ovom procesu, te detektirati mogućnosti i ograničenja djelovanja kroz umjetničke prakse.

Okrugli stol Svjedoci i sudionici – razgovor uz projekt Arhiv bijega organiziran je u suradnji udruge WHW, Goethe-Institut Kroatien i projekta usmene povijesti Archiv der Flucht (Arhiv bijega) berlinske Kuće kultura svijeta. Arhivom bijega, koji okuplja video-intervjue četrdeset dva protagonista koji su u Njemačku došli između 1945. i 2016. godine, stvara se digitalno mjesto sjećanja na bijeg i migraciju u Njemačku u 20. i 21. stoljeću, koje pokazuje da se ne radi o iznimkama ili anomalijama prouzročenima krizom, nego važnom segmentu europske povijesti i sadašnjosti. Projekt je pokrenula Carolin Emcke i kurirala ga s Manuelom Bojadžijev, a dio arhiva bit će moguće pogledati u prostoru Showrooma Galerije Nova od 28. do 30. listopada 2021.

Okrugli stol bit će prenošen uživo na Facebook događanju stranice Goethe-Institut Kroatien