U 2011, još jednoj godini tektonskih promjena, EU kao nikada do sada nije izgledala tako kompleksno i nestabilno iz perspektive outsidera. Prošlo blagostanje zamijenili su opći rezovi kulturnih budžeta po zemljama EU, a razlikovali su se samo po opsegu, dinamici i retorici nacionalnih vlastodržaca. Reakcije lokalnih kulturnjaka protezale su se od bespomoćnih zapomaganja, preko Facebook peticija do mobilizirajućih protesta, no uz previše simboličkog viška u financijskom manjku. Istovremeno nade u pan-EU kulturnu održivost su rasle i u ovoj bi godini mogle dati spasonosne smjernice za probrane i/ili odabrane – no pitanje doduše nije (hamletovsko) biti ili ne biti sada, već za sljedećih par godina do kraja ovog desetljeća.

Tko-Kako-Kome subvencionirane EU kulture?  

Sljedećih nekoliko godina bilo je sasvim ugodno biti i igrač s klupe u megalomanskim projektima EU partnera, čija se hiperartikulacija dešavala najčešće na administrativnoj razini dok je realnost bila splet oportunih prohtjeva, sadržajnih kompromisa i kreativnih taktika prezentiranja / dokumentiranja. Takvim projektima smo se mogli podrugivati, a ako su se izdigli od lošeg prosjeka eventualno ih odobravati sa zavišću u nadi da ćemo nekada dobiti dio tog kolača. Oni manje ambiciozni među nama uspijevali su ostati ravnodušnima jer jednostavno to nije bila lako dostupna opcija ni referentno polje kulture koje je tražilo grass-roots zanos eksperimentalnih i improvizatorskih produkcija.

Otvaranjem prilika za organizacije iz Hrvatske da budu prvo ravnopravni partneri, a zatim i nositelji projekata puno se toga promijenilo. Ukoliko se organizacija nije domogla projekata subvencioniranih kroz EU fondove njezin je opstanak postajao sve neizvjesnijim, a održivost i aspiracije za razvoj ugroženima – no ovaj put s obje strane granice. Prve potpore su podijeljene, iskustva stečena i sada bi trebalo ići dalje u odveć predvidljivu budućnost logičkih okvira. Evolucionistička teorija bi sugerirala da je opstanak najspremnijih za ponuđene uvjete najvjerojatniji. U kulturi, gdje je kvalitativna prosudba relativna, spremnost se više ne mjeri estetskim ili socijalnim parametrima, već primarno administrativnim kapacitetima, poduzetničkim nagonom i oportunim umrežavanjem. Hoće li ovakva klima dovesti inače skromnije umjetničke i kulturne produkcije u etički kompromis “EUropiziranja” po svaku cijenu i trajno polarizirati nezavisnu kulturnu scenu na onu poduzetnih i onu marginaliziranih? Hoće li time umjetnička produkcija postati logički saglediva, predvidljiva i dosadna? Ponekad se takav ishod čini neizbježnim… 

Arapsko proljeće kulturnog fundinga? 

Velika Britanija je početkom 2011. imala oštar rez (prema Guardianu čak inkvizitorski) dijeleći sektor na samoodržive, uspješnije i inovativnije kulturne institucije i organizacije, te one koje to nisu i bit će “odstranjene”. Tako je osim poticaja za rast manjim organizacijama i ključnim institucijama, veliki dio sektora dobio i konačnu financijsku “osmrtnicu”. Nizozemska, nekad zemlja progresivne politike i ekonomskog blagostanja, zatim otuđenja i zastranjenja u neoliberalni i desni nacionalizam, možda je i najzanimljiviji slučaj. Letargična i poprilično samodostatna kulturna scena se u ljeto napokon popela na noge, mobilizirala javne prosvjede pa čak i jedan marš (March of Civilisation od Rotterdama do Haga, koji je kulminirao policijskim nasiljem), te brojne druge virtualne akcije (možda i preusko usmjerene često samo na web ili Facebook). Nažalost, 70 posto rezanja nije zaustavljeno i sljedećih će se godina veliki broj malih i srednjih organizacija gasiti ili transformirati u smjeru krupnijih konglomerata kulturnih industrija. Pošteđene su samo najveće i konzervativne institucije u kojima sadašnja Nizozemska navodno čuva svoj novi-stari identitet.

Marš nizozemskih kulturnih radnika i umjetnika povodom najavljenih budžetskih rezova  

Referenca na arapski svijet iz podnaslova ovdje nije samo stilska figura, već je dijelom aktualna i stvarna. Slijedom višegodišnjih interesa za Istanbul, odnosno Tursku (kao novu velesilu i pretendenta na članstvo u EU), a zatim i euforije za borbu i uspjehe Arapskog proljeća, jedan je broj politički korektnih donatora proaktivno ili čak agresivno podržavao suradnje i produkcije u arapskom svijetu. Otprije otvoreni fondove za EU partnere u mediteranskoj Africi (potraga za novom egzotikom?) sada su prošireni, a dodatni potezi širenja i na druge zemlje doveli su do nesporazuma i tvrdih socio-kulturoloških kolizija. Oportune EU organizacije navikle na birokratizirane administrativne procedure morale su sada surađivati s bitno neformalnijim, ali ponosnim i progresivnim arapskim kulturnjacima koji su ih pak bojkotirali napuštajući suradnje nezadovoljni egzotičnim prikazima njihovog rada, te redukcionizmom u pogledu tematiziranja islama. Da li se slično ikad desilo na navodno prkosnom Balkanu? Budući da EU sada proživljava unutarnje krize resursa, entuzijazam prema Bliskom Istoku će vjerojatno brzo splasnuti kao “funderska” avantura i pronaći će se nova tema unutar kontinentalnih granica.  

Ipak, mreža Culture Action Europe uz poticaj Europske kulturne fondacije koordiniranom je kampanjom We Are More postigla vidljivost svojih peticija (otprilike 25 tisuća potpisa). Aktivnost bi trebala eskalirati tijekom 2012. prilikom izglasavanja budžetskog plana EU za kulturu i medije (period 2014-2020), od kojeg se očekuje povećanje na 1,8 milijardi eura. Europska komisija bi dakako osim (većeg) komada kolača za raspodjelu trebala i preispitati modele i metode financiranja problematičnog programa KULTURA ne bi li isti odvažnije financirao “ekonomski potentne” projekte. Jednom prilikom sam čuo da se unutar EU jedinim uspješnim i bitnim kulturnim projektom smatra uspostavljanje ArteTV-a i od tada se pitam je li tako teško zamisliti nove EU kulturne kolaboracije koje inoviraju bar te poznate i popularne formate. Redukcionistički doduše, ali u tom smjeru razmišljaju i EU stratezi kada planiraju spajanje programa KULTURA i MEDIA u jedan pod nazivom Kreativna Europa, indirektno smanjujući nade za već marginalizirane, a privilegirajući opet kulturnu industriju.

Javna akcija u sklopu kampanje We are more 

Uzimajući u obzir znanja i stavove nove ministrice kulture te prve izjave koje je dala uoči i nakon imenovanja, Andrea Zlatar Violić će se vjerojatno pozabaviti potpuno novom preraspodjelom postojećih proračunskih sredstava – upravo je tu njezin uvid u stanje suvremene umjetničke i kulturne produkcije najvažniji. Koliko će moći promijeniti više od toga upitno je jer njena pozicija nije ona Biškupića i Vujića koji su kao etablirani i moćni u svojim strankama došli na ovo mjesto. Budući da je i sama skeptik (liberalnih EU strategija) spram usmjeravanja sveg kulturnog na “kulturnu industrijalizaciju”, lako je pretpostaviti da će neke od započetih procesa u polju filmske produkcije nastaviti podržavati, a ostale potencijalno samoodržive grane ostaviti stručnim vijećima da procijene stupanj podrške, po prvi put uključujući nezavisnu kulturnu scenu ravnopravno u distribuciju sredstava. Ono što još nije jasno jest da li će uvođenjem najavljene višegodišnje planske podrške odgurnuti sponzorirane i komercijalizirane festivale u budžetsku neovisnost nakon inicijalne podrške (sustav trogodišnjeg opadajućeg subvencioniranja festivala je dominantan u nacionalnim politikama članica EU). Nadalje, gdje će se sve i koliko rezati ili transformirati ako ovakva ekonomska situacija potraje?

Zaklada “Kultura nova” za sada ima privremenu ravnateljicu i upravni odbor, a prve važnije odluke u polju svog djelovanja treba tek donijeti kao i koncipirati konkretne aktivnosti kojima će se pozicionirati unutar postojećeg krajolika financijske podrške, ali i zagovarača suvremene kulture i umjetnosti. Koliko će inventivnost i odvažnost ovog poprilično autonomnog entiteta ograničiti refleks za spašavanjem etabliranih nevladinih organizacija u vremenima krize ostaje upitno. U svakom slučaju će trajno postojati opcija za proaktivno testiranje raznovrsnih sustava podrške od mikrofundinga, preko inkubiranja do kreditiranja i nagrađivanja novih i svježih projekata ako isti uspiju izboriti minimum vidljivosti u poprilično zasićenom polju kulturnih agenata i operatora koji prvenstveno traže spas od trenutne krize. O tome koliko će novog biti u zakladi “Kultura nova” a koliko ponovnog ovisit će tako i o vitalnost postojećih aktera i fertilnost cijelog konteksta da inovira i obrasce kultiviranja.  

***

Katarina Pavić (Zagreb), voditeljica mreže CLUBTURE

Usprkos hrabrim najavama povećanja koje je još na ljeto najavila Europska komisija, ishodi najvećim dijelom ovise o zemljama članicama EU, odnosno o ishodima pregovora i lobiranja trenutno aktualnog u institucijama EU. Skepsa prema značajnom ulaganju u zajedničku kasu za kulturu, u momentima dok  se istovremeno u vlastitim “kućama” provode rezovi nije bez značaja. Upravo je iz tih razloga kampanja we are more trenutno u najosjetljivijoj fazi, zbog ambicioznog cilja da se pred sastanak vijeća ministara kulture članica EU u svibnju 2012. u paneuropskoj kampanji sakupi minimalno 100 tisuća potpisa građana koji prepoznaju vrijednosti umjetnosti i kulture u izgradnji europskih društava. 

U Hrvatskoj je trenutno situacija značajno potentnija u smislu ostvarenja drugo postavljanih zahtjeva za reorganizacijom i novom sistematizacijom kulturno-političkog okvira, posebice naspram nezavisne kulturne scene, što moramo pozdraviti. U tom smislu, premda su šanse za povećanjem državnih sredstava za kulturu nerealne, otvorena je prilika da bez obzira na njihove iznose konačno dođe do njihove pravednije distribucije.

Natasha Kadin (Split), umjetnica i menadžer u kulturi 

Osim što ćemo pažljivo promatrati što će se točno dogoditi s kampanjom We are more te fuzijom dosadašnjih programa CULTURE 2007-2013 i MEDIA, smatram da je iznimno važno da “proradi” svijest kulturnih radnika, kako onih na nezavisnoj sceni, tako i onih u institucijama, o tome da se i u drugim programima EU natječaja, posebno onih unutar Strukturnih fondova koji nam se otvaraju ulaskom u EU, a koji nose i najviše budžete, također može pronaći kultura, te da je budućnost u međusektorskoj suradnji, posebno u području ekologija, održivog razvoja, socijalnih politika, mladih itd. Obzirom da se kulturni radnici u Hrvatskoj još “uče” kvalitetnom partnerstvu sa drugim organizacijama iz inozemstva na istom projektu (čast izuzetcima), čeka nas dug put, i vrlo je važno da budemo informirani te da znamo koji su trendovi fundinga kulture u Europi i svijetu.