Tražeći povijesni pandan revoluciji u arapskom svijetu, Ali se odlučio za 1848. godinu na europskom kontinentu. Nesretna i neprecizna usporedba nije ga spriječila da, promatrajući ekonomsku i političku situaciju u zemljama Magreba, događaje smjesti u nešto prikladniji teorijski okvir. Tunis je zemlja uništene agrikulture čija se privreda temeljila na uslužnim djelatnostima i turizmu pretvarajući se tako postupno u igralište za bogataše. Nepovoljnu ekonomsku klimu koju u posljednjim godinama obilježavaju nezaposlenost, divljajuće cijene i nedostatak živežnih namirnica, dodatno su otezale korupcija, represija i tortura pod režimom Bena Alija. Medijskim prostorom širile su se konzumerističke fantazije koje su dodatno produbljivale jaz između mnogobrojne većine i malobrojne elite. Dogodila se uspješna pobuna koju nitko nije očekivao, a val trijumfa se posredstvom Al Jazeere širio dalje. Na redu je bio Egipat. Ali naglašava da je situacija postala opasna za Ameriku budući da je Egipat pod Mubarakom već dugo jamac njenih geostrateških interesa. Ali o Americi često razmišlja kao o carstvu. Lako je napadati tu tezu, ali – makar samo za ovu prigodu – treba biti pošten i reći da i Amerikanci često razmišljaju o sebi kao o carstvu. Pogledajmo samo što čuveni Zbignew Brzezinski kaže u Velikoj šahovskoj ploči: “Američka globalna premoć u stanovitom pogledu podsjeća na nekadašnja carstva, unatoč njihovu suženijem regionalnom dosegu. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazala, zemalja koje su plaćale danak, protektorata i kolonija, pri čemu su se one na vanjskom rubu smatrale barbarskima. U određenoj mjeri, ta anakrona terminologija nije posve neprikladna za pojedine države koje su trenutačno u američkoj orbiti.” Egipatski diktator je našao svoje mjesto unutar ove slike. Tijekom svoje duge karijere u kojoj su mu tepali da je državnik, postao je jedan od velikih američkih prijatelja kojeg su Clintoni smatrali, kako napominje Ali, “gotovo članom obitelji”. Obamina administracija je potporu posljednjem faraonu prestala pružati tek na samom kraju kad je postalo očito da nema nikakvog načina da ga se održi na tronu. Diplomatska aktivnost je premještena na pokušaj dogovora s Muslimanskim bratstvom kao najmoćnijom političkom snagom u zemlji. Na predstojećim parlamentarnim izborima oni će, prema Alijevim procjenama, dobiti od 35 do 40 % glasova. Muslimanska braća su više puta naglasili svoju umjereni karakter uspoređujući se s europskim demokršćanima što, barem u pogledu američkih interesa, rasplet raspodjele političke moći u smjeru “sve se mora promijeniti da bi ostalo isto” čini sasvim izglednim. Ako su zbivanja u Tunisu i Egiptu bila događaj par excellence, Libija je značila normalizaciju stanja. Brutalnost libijskog čelnika oslabila je otpor ulasku NATO-a u naftom bogatu Libiju pa se još jednom pragmatična realpolitika uprizorila kao humanitarna intervencija. Gadafi je do prije koji dan govorio o želji imperijalista da ga sruše i preuzmu kontrolu nad naftnim poljima. Ne trebamo gajiti nikakve simpatije prema njemu, kaže Ali, da bismo priznali kako je bio u pravu. Nakon intervencije Libija će biti zemlja s uništenom infrastrukturom na čijem će ćelu vjerojatno biti prozapadna vlada kojom će predsjedati lokalna verzija Karzaija.

Namjera temata je obuhvatiti ova događanja u njihovoj jedinstvenosti te izbjeći zamku interpretativnih okvira uvjetovanih europocentričkim pogledom i zapadnjačkim strahom. Povjesničarka Omnia El-Shakry promatra egipatski ustanak u svjetlu drugih revolucija u Egiptu, novinarka Ghania Mouffok se vraća recentnoj alžirskoj povijesti kako bi analizirala uvjete za ustanak u toj zemlj, dok jemenski ustanak u perspektivu postavlja antropolog Franck Mermier. O zbivanjima u Libiji piše Ivan Iveković u proširenom članku prvotno objavljenom na portalu h-alter.org. Kako bismo shvatili tko su akteri ovih zbivanja, sociolog Sari Hanafi se približava mlađoj generaciji koja je oživjela ulicu, a analitičar islamizma Hosam Tammam precizno određuje ulogu i značaj religijskih pokreta. 

Cijeli temat potražite ovdje.

Izvor: Transeuropeennes

Na ovu raspravu nadovezat će se okrugli stol pod naslovom Je li Balkan novi Magreb? u petak, 20. svibnja u 19 sati. U raspravi će sudjelovati Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung) i Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute) uz moderaciju Igora Štiksa. U sjeni trenutnih političkih promjena na Bliskom istoku, Balkan se ponovo trese. U Grčkoj se nastavljaju ulične borbe. U Rumunjskoj su organizirani masovni protesti protiv mjera štednje koje je odobrio MMF kao i novog zakona o radu. U Albaniji, u sukobu vlasti i opozicije bilo je i žrtava. Veliki prosvjedi su obilježili kraj zime i proljeće u Hrvatskoj donoseći različita i nerijetko sukobljena stajališta, od desničarskog ekstremizma do snažnog socijalnog i antikapitalističkog bunta i zahtjeva za uvođenjem direktne demokracije. Okrugli stol ima za cilj otvoriti brojna pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li Arapsko proljeće utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavljuju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Koja je uloga Europske Unije u ovim procesima?

Izvor: SFF