End-to-end enkripcija ključna je značajka velikog broja digitalnih sustava i usluga, a u današnjem digitalnom okruženju bez nje je gotovo nemoguće zamisliti korisničku privatnost i sigurnost. Tehnologija je vjerojatno najprepoznatljivija u aplikacijama za razmjenu poruka, poput WhatsAppa i Signala, osiguravajući da samo pošiljatelji_ce i primatelji_ce imaju pristup svojoj komunikaciji. A bitno je i naglasiti da ni same kompanije koje stoje iza takvih usluga i aplikacija trenutačno ne raspolažu s tzv. backdoor tehnologijom, odnosno nemaju mogućnost razbijanja end-to-end enkripcije.

Iako je Apple učinio ustupak i povukao ADP uslugu za sve britanske korisnike – čime je otočkim policijskim i obavještajnim agencijama de facto omogućio pristup korisničkim podacima – istodobno je podigao tužbu protiv britanske vlade, navodeći da nikada neće pristati na razvoj backdoor tehnologije za svoje usluge. Nakon što su se oko slučaja angažirale organizacije za ljudska i digitalna prava, kao i dio otočkih medija, Sud za istražne ovlasti (Investigatory Powers Tribunal) koji je nadležan za Appleovu tužbu početkom travnja odlučio je da će neki detalji pravnog postupka ipak biti dostupni javnosti.

Aktualna pravna zavrzlama u Velikoj Britaniji samo je dio niza novih zakonodavnih inicijativa posvećenih internetskoj sigurnosti, koje izazivaju zabrinutost u civilnom društvu i među organizacijama za digitalna prava i privatnost. Glavni razlog je njihov fokus na ukidanje end-to-end enkripcije (E2EE), temeljne tehnologije zaštite korisničke privatnosti.

Najistaknutiji primjer je britanski Zakon o internetskoj sigurnosti (Online Security Act), usvojen 2023. godine s ciljem sprečavanja dijeljenja sadržaja povezanih sa seksualnim zlostavljanjem djece, uz planiranu postupnu implementaciju do 2026. Nije naodmet spomenuti kako je zakon stupio na snagu upravo sredinom ožujka, čime je aktivirana obveza pružatelja digitalnih usluga da uvedu mjere za uklanjanje ilegalnog sadržaja.

Unatoč očitim pozitivnim učincima toga zakona, poput uklanjanja problematičnog sadržaja s društvenih mreža, veće sigurnosti djece na internetu i prisiljavanja pružatelja usluga na transparentnost u radu – čega se u svome razgovoru s Drugim morem dotaknula i Caroline Sinders, umjetnica i stručnjakinja za strojno učenje – opasna mana u očima kritičara zakona stipulirani je zaobilazak end-to-end enkripcije kojim se pružatelje usluga obvezuje da omoguće pristup korisničkim podacima koji krše odredbe zakona. Nakon što su WhatsApp (Meta) i Signal zaprijetili promptnim odlaskom iz Velike Britanije, zakonodavac je reterirao i odredio da se korisničkim podacima neće pristupati sve dok se ne razvije tehnologija koja omogućuje pristup isključivo problematičnom sadržaju.

Premda je britanski zakon prvi takav zakon na svijetu, Europska unija i SAD prate Britance u stopu te razvijaju vlastite zakone o sigurnosti na internetu, također nominalno posvećene zaštiti ranjivih skupina. Iako je europski zakon već nekoliko puta usporavan, između ostalog i zbog problema enkripcije, američki je zakon recentno jednoglasno prošao u Senatu unatoč kritikama skupina za digitalna prava.

Iako kritičari ovih zakona načelno pozdravljaju takvu legislativu, ističu i problematičnu stranu predloženih zakona, prije svega činjenicu da se pod egidom zaštite ranjivih skupina zapravo otvara prostor za dodatno ugrožavanje osobnih sloboda i privatnosti putem globalnog nadzora građana. Ali i da je nemoguće pristup podacima omogućiti samo “dobrim” akterima, isključujući sve (ne)kriminalne aktere koji bi se takvim razgolićivanjem korisnika mogli dobrano okoristiti.

K tome, u kontekstu trenutačne društveno-političke situacije diljem svijeta, u kojoj liberalne demokracije sve više nagrizaju krajnje desni populizam i autoritarne prakse, jasno je da zaštita ranjivih skupina nužno nadilazi isključivo djecu, mlade i žene na koje se ovi zakoni pozivaju. U povijesnom trenutku u kojem se nemogućnost nadvladavanja reakcionarnih ideologija ponajviše lomi na leđima najugroženijih i najmarginaliziranijih, bilo bi neodgovorno ne razmotriti sve posljedice koje bi ovako postavljeni zakoni o internetskoj sigurnosti mogli imati.

U konačnici, nestanak end-to-end enkripcije predstavljao bi ogroman udarac u ljudskopravaškom smislu, s obzirom na opasnost koja bi prijetila svima onima koji se nalaze na meti u navedenoj globalnoj političkoj klimi, poput političkih disidenata i organizatora, istraživačkih novinarki, kritički nastrojenih umjetnika, etničkih i rodnih manjina, borkinja za ljudska prava, antiratnih aktivista i ljudi u pokretu.

Budući da će trenutačni i planirani zakoni o internetskoj sigurnosti nesumnjivo postavljati pravne presedane diljem svijeta, i više je nego opravdano zapitati se kakav točno svijet vrli zakonodavci žele stvarati. A da ne završimo s naglašenim distopijskim prizvukom pobrinut će se pozitivan primjer iz Francuske, gdje je u ožujku Narodna skupština odbila izglasati upravo jedan takav zakon.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”. Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf 

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge. 

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

“[O]ni koji žele razgovarati o porezima moraju pročitati knjigu Thomasa Pikettyja ‘Kapital u 21. stoljeću’ (…) Ja sam čitao englesku verziju i to je knjiga koja je puno ozbiljnija od Marxovog ‘Kapitala’ koja je obična improvizacija”, odgovorio je Zoran Milanović na pitanje o svojim ljetnim čitateljskim navikama i još jednom ušao u legendu. Kako god bilo, svjedočimo nevjerojatnoj popularnosti ekonomske studije koja se proteže na 700-tinjak stranica. Zašto je tome tako u razgovorima sa ekonomistima pokušala je istražiti Heidi Moore u Guardianu. 

Jednostavno i direktno, stvari treba nazivati njihovim pravim imenima: “Gentrifikacija nije kulturni fenomen. Gentrifikacija je klasna ofenziva predvođena moćnim kapitalistima”. Mapiranjem klasnih, rasnih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih kontradikcija grada Washingtona, Gavin Mueller u tekstu Liberalism and Gentrification u Jacobinu upravo to i čini.

Jeste li znali da je svega jedan posto ulica u Zagrebu nazvano po ženama? “[To] predstavlja diskriminaciju koju treba ispraviti”, kaže Saša Šimpraga u intervjuu povodom inicijative da se zagrebačke ulice ponovno nazovu po antifašističkim heroinama Anki Butorac i Nadi Dimić objavljenom u prošlotjednom izdanju Novosti. 

“[O]sobni automobil je u međuvremenu postao ključnom potvrdom srednjoklasnog uspjeha. Kupljen na kredit, doduše, otplaćivan godinama; ali lijep, brz, aerodinamičan. Nezadrživi uspon nove srednje klase pratili smo tako, iz godine u godinu, na ulicama naših gradova: iako su joj američki auti uglavnom ostali izvan dohvata, ondje je svakodnevno paradirala u ništa lošijim Toyotama, Audijima i Volkswagenima. Tek tu i tamo, sve rjeđe, među blistavim dizajnerskim karoserijama promaknuo bi poneki stari, rasklimani Yugo: smiješan podsjetnik na godine naivnog socijalizma i skučenih mogućnosti”. Što nam samo pogled na situaciju u autoindustriji može reći o društvu kojem živimo čitajte u tekstu Borisa Postnikova Kružni tok tranzicije na Biltenu.

O “proturječjima potrošnje” piše Maša Grdešić na Mufu: “[A]utori se postavljaju u položaj izvan i iznad ljudi o kojima pišu, prisvajajući ulogu moralnih arbitara koji znaju kako treba živjeti, iskazujući zabrinutost, prezir i gađenje prema onima koje smatraju žrtvama konzumerizma, kao da sami nikada u životu nisu ušli u trgovinu kupiti WC papir ili pastu za zube”.

Posljednjih tjedana svjedočimo amplitudama u globalnoj histeriji uzorkovanoj lansiranjem novih Appleovih proizvoda: imali smo uspješno lansiranje no nakon odvajanja modula od bazne stanice umjesto sigurne orbite Cupertino, čini se, ima problem. I dok u domaćim medijima čitamo kako će Apple Watch zacijelo zdrobiti švicarsku urarsku industriju, oni strani sposobni su nam pokazati kako možemo – i to na stranicama istih novina – dobiti dva dijametralno suprotna mišljenja o istome fenomenu. 

The New York Times Magazine jedan je od rijetkih medija koji i dalje ima privrženost žanru foto-eseja. Naravno, da bi ga se doživjelo u punom sjaju mora ga se osjetiti ispod prstiju, u tiskanom formatu, no njegova elektronička verzija i dalje daje impresivan uvid u temu i poduzeto putovanje. Južnjačka gotika reportaža je fotografa Aleca Sotha i novinara Brada Zellara koja ponire duboko u svakodnevicu juga SAD-a. O pozadini priče koja stoji iza njihove južnjačke avanture možete čitati ovdje. 

Za kraj, jedna tužna vijest. Iz medijskog priopćenja lokalnog ogranka Federacije za istraživanje humane tekstoksike doznali smo da je Doktor Ostojić, cijenjeni litoterapeut koji nas zadužio svojim providnim savjetima u području buchschmertza, preuzeo poziciju potpredsjednika Komisije za promišljanje književnosti u Velikoj Britaniji. Što reći, osim ponoviti: Bon voyage, doktore! I mirno vam more!