Apolonija Lučić u umjetničkoj knjizi Putopisi koristi dijalošku formu kao ulaz u teme promjene, introspekcije i putovanja. Knjiga počinje ilustriranim razgovorom protagonistkinje s psihoterapeutkinjom, a nastavlja se razvijati kroz poglavlja: monotonija, udaljenost, užitak, zaborav i iznenađenje.

Kako tumači autorica predgovora Petra Dolanjski Harni, u radu je moguće iščitati nekoliko slojeva. “Prvi je onaj čije objašnjenje nudi sama autorica koja rad tumači kao rastvorenu formu u kojoj svako od poglavlja funkcionira samostalno. (..) Također, s obzirom na to da je knjiga ujedno i autoričin diplomski rad, ona u podtekstu ispisuje specifičnu djevojačku perspektivu. No pritom ova pozicija ne ostaje zatvorena u autobiografsko iskustvo, već funkcionira kao polazište za šire generacijski i afektivno prepoznatljive situacije”.

Izložbeni postav, uz umjetničku knjigu, čini niz originalnih ilustracija postavljenih u prozorskim izlozima. “Izmješteni iz linearnog narativa definiranog medijem knjige, otvaraju prostor za drugačije oblike percepcije i povezivanja, u kojima je redoslijed stranica sada zamijenjen kretanjem pogleda i tijela gledatelja kroz prostor izložbe. U dijalogu knjige i klasičnog likovnog postava, originalnog crteža i riso tiska, linearnog slijeda knjige i galerijskog izdvajanja, autorica rastvara umjetničko polje u njegovim materijalnim pojavnostima, ali i nikad istim odnosima”, ističe Dolanjski Harni.

Umjetnička knjiga Putopisi tiskana je u suradnji s kolektivom Smak Press. Izložba ostaje otvorena do 13. veljače, a više detalja možete pronaći ovdje.

Riječ je o zbirki radova nastalih tijekom umjetničkih rezidencija u 2023. i 2024. godini u sklopu WOMCOM kolaborativne inicijative kojoj je cilj njegovati suradnju između ilustratorica_a i autorica_a stripa s posebnim naglaskom na istraživanje i adresiranje rodnih pitanja, kao i na osnaživanje umjetnica kroz rezidencije, izložbe i konferencije.

Svoja iskustva i priče o nastajanju radova podijelit će polaznice Dora Ivković, Teodora Tintor i Helena Klakočar, a pridružit će im se i njihova mentorica Lea Kralj Jager. Razgovor i predstavljanje moderirat će Pia Nikolič.

Osim promocije i zakuske, sprema se i pop-up buvljak, a autorice koje izlažu su Rina Barbarić, Apolonija Lučić, Helena Klakočar, Petja Kolenko, Dorottya Poor (+ Zsofia Rumi & Hurrikan Press) i Klara Kracina.

Više o događaju pročitajte ovdje.

Iz najave: “‘Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.’ Te je oproštajne riječi na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi lani ispisao liječnik Mahmud Abu Nudžaila. Do nas su došle i među nama ostale zahvaljujući novinarima iz Gaze. Od 14. svibnja do 18. srpnja SNH je na društvenim mrežama objavljivao ilustracije koje prikazuju medijske radnike i radnice ubijene u Gazi. Među njima su reporterke, montažeri, snimateljice, tajnice, vozači, svi radnici i radnice koji svojim radom stvaraju i održavaju medije. Tom akcijom i ovom izložbom željeli smo odati počast kolegama ubijenim tijekom genocida u Gazi, koji nam u nasljeđe ostavljaju borbu za slobodno novinarstvo, za mir narodu Palestine i Izraela.”

Autori_ce ilustracija su Ena Jurov, Mirjana Radovanović, Sead Kartal, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Marko Dješka, Nikolina Fuzul, Apolonija Lučić, KLARXY, Hana Tintor, Agata Lučić, Tea Jurišić, Miron Milić, Ivona Crnković i Miloš Miletić.

Tijekom izložbe bit će moguće ostaviti donacije za Inicijativu za slobodnu Palestinu i Palestinski sindikat novinara. Više o događaju pročitajte ovdje, a razgovor s Majom Sever, predsjednicom SNH-a, o borbi za slobodno i sigurno izvještavanje možete pročitati ovdje.

Po zadnjim izvještajima iz Gaze, posljednjih 9 mjeseci ubijeno je više od 150 novinara_ki i medijskih radnika_ca, dok preliminarna neovisna istraga Odbora za zaštitu novinara (CPJ) utvrđuje da je najmanje 108 ubijenih (od njih 103 su palestinski novinari, dvoje izraelskih i troje iz Libanona), što ovaj rat čini najsmrtonosnijim od 1992. kada CPJ počinje dokumentirati smrti novinara. Također navode dvoje nestalih, 46 uhićenih, 32 ranjena novinara te brojne povrede, prijetnje, cyber napade i ubojstva članova obitelji. 

Dok nama opetovano pada mrak na oči dok čitamo vijesti iz Gaze, palestinske novinarke i novinari, medijski radnici i radnice svjedoče stravičnim patnjama i potom riskiraju živote da bi o tome izvijestili ostatak svijeta. U počast poginulima i u solidarnosti s njihovom borbom za slobodno novinarstvo, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) pokrenuo je akciju u kojoj svaki dan na svojim društvenim mrežama objavljuju jednu ilustraciju ubijenih, pozivajući “kolege i kolegice u Hrvatskoj da promišljeno i odgovorno izvještavaju o ovom ratu, da ne podliježu apologizmu, senzacionalizmu i površnim analizama, a naročito ne ratnom huškanju”. Predsjednica SNH-a, Maja Sever otkriva nam više o njihovoj akciji.

Možete li nam, za početak, navesti autore_ice ilustracija?

U akciji zasad sudjeluje 12 domaćih ilustratora i ilustratorica, što oni čiji su radovi objavljeni, što oni koji još crtaju. Od 14. svibnja objavili smo oko 40 ilustracija, a autori_ce su Apolonija Lučić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Mirjana Radovanović, Sead, Nikolina Fuzul i Klarxy, ali svakim danom akciji se pridružuje sve više ilustratora. 

Kako dolazite do informacija o ubijenim novinarima?

Inicijatorica i koordinatorica ove akcije je naša članica Ivana Perić koja je aktivna i u inicijativi Free Palestine, a crnu evidenciju o ubijenim kolegicama i kolegama vode i Sindikat palestinskih novinara i Odbor za zaštitu novinara (CPJ).

Jeste li možda u kontaktu sa sindikatom novinara u Gazi ili na Zapadnoj obali?

Jesmo, u stalnom smo kontaktu s kolegicama i kolegama. Za internetsku stranicu SNH razgovarali smo s kolegicom Ranijom Keyyat iz palestinskog sindikata, pokušavamo kroz objave i podršku inicijativama poput Free Palestine u Hrvatskoj ovu temu nametnuti u našem medijskom prostoru. Stalno ističemo i kroz tijela organizacija čiji smo članovi (Međunarodna i Europska federacija novinara) da se moramo boriti za pravo novinarki i novinara da izvještavaju i da se poštuje međunarodno pravo. Svaki dan objavljujemo ilustracije ubijenih kolegica i kolega te vidimo koliko u ovom slučaju nema ni najmanje namjere poštovanja međunarodnih konvencija koje bi trebale zaštititi civile, a time i novinarke i novinare dok izvještavaju s ratom zahvaćenih područja. I ove odgovore vam pišem sa sastanka Međunarodne federacije novinara na kojoj je i kolega predsjednik palestinskog sindikata Naser Abu Bakr i pokazala sam mu našu akciju, poslala crteže i osobno iskazala podršku.

Postoji li neki plan ili ideja da se akcija proširi van društvenih mreža, da se uključe građani i građanke?

Reakcije na društvenim mrežama oko ove akcije su pozitivne, iako je kada vidite imena, sudbine, kako su ti ljudi bili nečiji roditelji, djeca, supruge, kako su izbrisane cijele obitelji, dođe vam jako teško, posebno jer evo već mjesec dana objavljujemo ilustracije i nismo još objavili ni polovicu od broja ubijenih. Građani i građanke su sami znali preuzeti ilustracije, isprintati ih i zalijepiti po gradu, primijetili smo ilustracije po Zagrebu. To nam je bilo drago vidjeti jer je važno senzibilizirati javnost koja je malo i oguglala na katastrofe, što prirodne, što ljudske, jer su “bombardirani” sa svih strana. Često te vijesti koje se rade u brzini ne daju potreban kontekst, svaka tragedija i katastrofa nakon tri dana sklizne s naslovnica pa je zamjeni neka druga, a cijelo to vrijeme ljudi ginu i pate. A željela bih dodati da su akciju preuzeli i Društvo novinarjev Slovenije i Udruženje BH novinari i objavljuju ih na svojim stranicama. 

Osim ove akcije, radite li na još nekim edukacijama, radionicama, javnim ili zatvorenim raspravama, odnosno bilo kojem drugom obliku poticanja kritičkog promišljanja i problematiziranja jednostranog medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi koje se jasno očituje u svim mainstream medijima u Hrvatskoj? O žrtvama se ne piše da su ubijene nego da su umrle, o samom sukobu se ne govori u kontekstu genocida nego kao o izraelsko-palestinskom sukobu (izostavljajući informaciju da je Izrael okupatorska sila), jezik kojim se opisuju Palestinci je nerijetko dehumanizirajući.

SNH je, što je i prirodna obveza jednog sindikata i sindikalizma koji počiva na principu solidarnosti, od prvog dana isticao važnost istinoljubivog i poštenog novinarstva i držanja istih principa profesionalnog izvještavanja, neovisno tko su akteri. Primijetili smo, naravno, da je cjelokupni svjetski medijski sustav po pitanju izvještavanja iz Gaze imao od listopada prošle godine problema nazvati stvari pravim imenom. Primjećujemo da se, sada, nakon tisuća ubijenih, nakon uništenih života i patnje na obje strane taj sentiment mijenja, ali smo i tužni da uopće moramo razgovarati u ovim kategorijama. Polarizacija koja se pojavila u ovom slučaju je strašna, traži se od ljudi, ali i medija da odrede strane, bolje reći rovove i da iz njih ne izlaze. Upravo je ovdje ključna uloga novinara koji ne bi trebali imati problema izvijestiti da je Hamasov napad strahota i zločin kakav izraelski narod nije zahvatio od Holokausta, ali i s još manje problema reći da ovo što Izrael radi u ime osvete jednostavno nije normalno, da se krše međunarodne konvencije, da je i Sud pravde u svojim odlukama utvrdio realnu opasnost da se u Palestini događa genocid i da Izrael sve odluke tog suda uredno ignorira. Od konkretnih akcija, odazvali smo se pozivu Međunarodne federacije novinara s doprinosom radu palestinskog sindikata, te organizirali akciju počasti ubijenim novinarima_kama ispred Novinarskog doma paljenjem svijeća. Pozvali smo i kolege i kolegice da zapale svijeću u svojim redakcijama, velik broj ih se odazvao.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ideja o pokretanju vlastite nezavisne tiskare nije došla odjednom, kako nam pojašnjava Ana Dumančić, već je ovaj prijateljski trio o štampariji i radioni počeo sanjati prije tri godine: “Prve otiske radili smo 2016. godine u Sito(s)tisku u Medici gdje nas je Nikola Mijatović Bangavi naučio sve osnove i ustupio nam svoju radionicu za tiskanje majica zahvaljujući kojoj smo financirali prve izložbe. Prvi stari Riso printer 2020. smo dovukli doma iz Srbije, radio je nekoliko tjedana i pokvario se usred printanja programske knjižice Cirkobalkane, no uspjeli smo nabaviti novi i tada se rodio Smak Press. Da Smak Press može biti i neka šira priča, shvatili smo prije dvije godine u prvom posjetu Matrijaršiji u Beogradu čiji su nas program i praksa oduševili i poželjeli smo nešto slično pokrenuti u Zagrebu.”

Prostor Smak Pressa otvoren je cjelodnevnom manifestacijom koja se 21. listopada odvila u dvorištu prostora u dnu haustora Ilice 73, koji je prije prenamjene bio napuštena autopraona. “Tiskara je jedna od garaža u nizu koje smo prenamijenili u prostore za rad, izlaganje i druženje”, kaže Dumančić te dodaje da  djeluju samostalno ili u kombinaciji s kolektivom Klet koji u susjednom višenamjenskom prostoru organizira buvljake, izložbe i slične događaje. 

U susjednom prostoru, Kleti, tako su već održane neke od skupnih i prodajnih izložbi, poput Hoćeš plakat?! 2021. godine na kojoj je sudjelovao velik broj umjetnika_ca, među kojima je i Apolonija Lučić (Ponči Huljić), čija je pop-up izložba održana na otvorenju Smak Pressa. Oba prostora njeguju neformalan i neopterećen pristup izlaganju radova uz druženje, prisustvo autora_ica i glazbu, poput koncerta prijateljskog benda Pseća Plaža koji se održao na dan otvorenja tiskare.

Osim aktivacije prostora putem jednodnevnih manifestacija, Smak Press kolektiv sudjeluje na izložbama i festivalima van Zagreba, poput nadolazeće radionice Print zine u Kasarni gdje će Marin Remić održati predavanje i uz sudjelovanje polaznika_ca izraditi zine koji će se printati u riso tehnici. Narednu godinu kolektiv ima u planu održati sito i riso radionice, a u međuvremenu pripremaju jednodnevnu izložbu gostujućih umjetnika_ca iz regije, nova izdanja fanzine, artist bookova i stripova. Nadolazeća izložba u subotu, 9. prosinca predstavit će radove umjetnice i ilustratorice Rine Barbarić, koja je također ranije izlagala u Kleti, uz popratni sajam radova lokalnih umjetnika_ca.

U četvrtak, 12. listopada u 19 satiodržat će se i promocija knjige Kolači od blata, pisca Gorana Ferčeca i ilustratorice Apolonije Lučić. O knjizi će na promociji govoriti urednice i art direktorice Nina Bačun i Roberta Bratović te autorica Apolonija Lučić. Promocija je dio popratnog programa izložbe.

Iz teksta Vesne Vuković: “Otkako su se 2013. i formalno udružile u umjetničku organizaciju Oaza, Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec uporno šire okvire svoje matične discipline, dizajna, interdisciplinarnim uvezivanjem s umjetničkim i kustoskim praksama, (povijesno-)umjetničkim istraživanjima, obrazovanjem i izdavaštvom. Zapaženi su i nagrađivani njihovi projekti total dizajna, u kojima nisu samo ona poslovična zadnja karika u lancu, vidljiva, opipljiva, a uvijek pod pritiskom rokova i nagomilanog kašnjenja, i uvijek i samo – karika, već je njihova pozicija autorska u najužem i organizacijska u najširem smislu. Total dizajn, konceptualni dizajn, strateški dizajn, termini su tu najmanje važni, njihov je život ionako ograničen dinamikom i izmjenom trendova u akademskom vokabularu, važno mi je međutim naglasiti da Oaza dizajnira – višedimenzionalno.

Kako same pojašnjavaju, veliki projekti najčešće organski proizlaze iz manjih narudžbi, prethodnih istraživanja koja u njima pobude interes, a u čijim okvirima za refleksiju, kritičko propitivanje i modificiranje nikad nema dovoljno vremena. Oaza ovome dodaje i utjecaj poslijediplomskih studijskih boravaka u inozemstvu, koji su im otvorili nove vidike i proširili ambicije. Iako su se sve nakon završenih usavršavanja vratile u Hrvatsku, internacionalni aspekt njihova angažmana snažno ga i dalje oblikuje i usmjerava. Uz već spomenutu interdisciplinarnost, uz kolektivnost u radu i inzistiranje na su-stvaralaštvu, internacionalno usmjerenje je glavna značajka i temeljno načelo njihova djelovanja. Ne treba prešutjeti ni brojne prethodnice/ke u lokalnom kontekstu, na čijim su iskoracima, zaokretima i promišljanjima učile, iako ću to upravo učiniti, stoga što se upravo na ovom mjestu, u HDD galeriji, ta povijest revno piše fragmentarno, ali studiozno.

U Oazinom specifičnom djelovanju jednu od svježijih, ali i propulzivnijih aktivnosti predstavlja izdavaštvo. Opet organski krenuvši iz vlastitog iskustva, uređivanja obimnih publikacija kao završnih koraka svojih istraživačkih projekata, ali i brojnih narudžbi iz institucionalne i vaninstitucionalne sfere, Oaza je otvorila nove horizonte izdavačke djelatnosti u kreativnom sudaru umjetnosti, grafičkog dizajna i nakladništva/knjižarstva.

Nije naodmet na ovom mjestu naglasiti i to da se, upravo u ovom segmentu, nastavljaju na tradiciju ilustrirane knjige/slikovnice kao historijski specifične niše umjetničke produkcije žena i njihove profesionalne reprodukcije. I tu veza nije samo simbolička, već ponovo organska, a nalazimo je u njihovom nagrađivanom istraživačko-arhivskom projektu Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji, kao i u vlastitom iskustvu rada u ženskom kolektivu, ali i u širem društvenom kontekstu u kojem su profesionalno stasale. “… u vrijeme studiranja na Studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile.”

Oaza izdavaštvo otvoren je projekt, dosad koncipiran u tri edicije: oBook, aBook i Oaza&Sons različitih profila, ali istih načela rada utemeljenih u suradničkom stvaralaštvu i stvaralačkoj suradnji. Ovo potonje treba istaknuti s obzirom na činjenicu da sve tri edicije popunjavaju određene praznine u lokalnom kontekstu i pružaju važnu podršku lokalnoj, prvenstveno umjetničkoj produkciji, a onda i njezinoj prezentaciji na međunarodnoj sceni. Te umnogome jedinstvene nakladničke serije su: oBook, edicija koja okuplja eksperimentalne i multidisciplinarne refleksije umjetnosti i dizajna, aBook u kojoj se kontinuirano objavljuju umjetničke knjige, dok Oaza & Sons predstavlja ilustrirane knjige za djecu i/li slikovnice za odrasle.

Ovisno o profilu pojedine edicije mijenja se i uloga Oaza: u ediciji oBook nalazimo ih u autorskoj ulozi urednica, u aBook u svojevrsnoj kustoskoj ulozi urednica, a u Oaza & Sons u gotovo klasičnoj uredničkoj. I dok razloge prvoj valja potražiti u njihovom vlastitom pristupu praksi i interesu za kritički i konceptualni dizajn, druga je edicija izrasla iz bliskih suradnji s umjetnicima na dizajnu izložbi i izložbenih kataloga u kojima – i to mogu potvrditi i vlastitim iskustvom – angažmani Oaze nerijetko nadilaze njihovu stručnu zadaću. Treća je edicija stasala iz specifičnih nužnosti privatne sfere, iskustva majčinstva i susreta s književnom produkcijom za djecu. Tom izdavačkom nizu svakako treba priključiti i Oaza&Friends, izdanja u partnerstvu s drugim izdavačima (Arheološki muzej u Zagrebu, BLOK, CDU, DeltaLab, Drugo more, Monte Librić, Muzej za umjetnost i obrt, Petikat… i mnogi drugi), a u kojima su Oaze autorice dizajna.

Iako različitih profila, registara i modaliteta iskaza, Oazina izdanja sva su sasvim specifično iskustvo knjige, senzualno iskustvo u punom smislu: ne samo vizualno, nego i taktilno. Suodnos teksta i slike, izmjena različitih likovnih formi, upotreba raznovrsnih materijala, papira i tekstila, volumena i vrste papira, tipova uveza, slaganje elemenata…, sve to čini koreografiju čitanja i upotrebe pismenosti njihovih izdanja. I kad se već krećemo po širem društvenom terenu, treba istaknuti i to da su materijalni okviri u kojima se proizvodi ovo promišljeno oblikovanje, bilo da je riječ o samostalnim produkcijama, bilo da je riječ o narudžbama koje dolaze iz polja izvaninstitucionalne jednako kao i institucionalne kulture, sve samo ne izvrsni: ograničavajući, sputavajući projektni proizvodni odnosi. Otvaranje ovih širokih pitanja nužno vodi i onome o vremenu i prostoru u kojem se dizajn iz široke potrošnje uvukao u uže umjetničke prostore, ali to je pitanje odveć bremenito za ovu policu.

Izložba u HDD galeriji kao privremeni izlog i čitaonica Oazinih izdanja mogla bi (trebala?) postati poziv za njihovo opredmećenje u nekom budućem studiju-knjižari-galeriji, zasad imaginarnom prostoru o kojem često govore u intervjuima, a koji iskušavaju povremenim događanjima u svom radnom prostoru: promocijom knjiga uz performanse ili jednodnevne izložbe, a nerijetko i neformalnim druženjima. Nadamo se da će to u dogledno vrijeme i ostvariti, a dotad iskoristite galeriju kao privremenu infrastrukturu i ponuđeni termin za listanje i čitanje Oazinih knjiga, čak i kad su lančićem vezane o policu, i kao dijeljeni ambijent za razgovor o njima.”

Komikaze su upravo objavile novo virtualno izdanje, 53. broj zine-a koji predstavlja trinaest različitih autorskih rukopisa s lokalne i inozemne scene. E-izdanje dostupno je na njihovoj stranici, a riječ je tek o malenom dijelu aktivnosti što ih ovaj kolektiv planira u godini koja je spletom okolnosti postala “virtualna”, objašnjava nam Komikazina pokretačica i urednica Ivana Armanini. “Na nezavisnoj strip sceni nema i još neko vrijeme neće biti festivala, izdanja i distributerske scene. Zato su web izdanja još važnija za autorski strip i održavanje kontinuiteta”, kazala je, naglasivši i kako bilježe porast posjeta stranici na kojoj osim regularne produkcije izdanja, objavljuju online radionice i izložbe.

Nevolje s kojima se udruge u nezavisnoj kulturi trenutno, ali i inače susreću nisu zaobišle ni Komikaze, pa su blistav početak godine vrlo brzo zasjenili pandemija, potres i hrvatska kulturna politika. “Ministarstvo kulture nastavlja politiku gušenja časopisa pa tako i našeg, unatoč tome što smo jedini časopis autorskog stripa u regiji koji objavljuje domaće autore_ice”, objasnila nam je Armanini, naglasivši kako su odobrena sredstva za ovogodišnji program također krajnje neizvjesna zbog zaustavljanja financiranja koje je najavio Grad Zagreb. Pribroji li se tomu i činjenica da im je potres ugrozio radni prostor, realizacija programa postaje veliki izazov.

Usprkos svemu, Komikaze za ovu godinu najavljuju podulji niz različitih virtualnih izdanja. “Period nastajanja web izdanja je kvartalan pa mislim da će naredni brojevi više reflektirati radikalne životne promjene koje su nas zatekle. Strip autori_ce i inače najviše crtaju ‘od doma’, iz zatvorenih, osamljenih i uglavnom meditativnih situacija tako da iz autorske perspektive, ako zanemarimo klasni kontekst, nema velike razlike”, dodaje o trenutnim okolnostima. Između ostaloga, u pripremi je “niz poslastica iz arhive”, virtualna izdanja Beđomatika i Femicomixa, kao i Covix, novo izdanje koje će obraditi aktualnu temu virusa. Ako ovaj popis aktivnosti svjedoči izdržljivosti nezavisne stripovske scene, najnoviji broj Komikazinog zine-a mnogo govori o njezinoj raznolikosti.

“Svaki strip je drugačiji i teško je ikoga posebno izdvojiti budući da se radi o autorskom stripu i izdanjima koja su krojena prema ključu različitosti. Autorica Nikolina Fuzul nas je razveselila sjajnim primjerima apstraktne strip-naracije kojima se premijerno predstavlja u Komikazama, jednako kao i danska autorica Rikke Villadsen koja je do sada objavila čak dva albuma za poznatu američku izdavačku kuću Fantagraphics. Njezin strip U Indiji ima zanimljiv scenarij koji s vrlo malo sredstava moćno ilustrira indijsku svakodnevicu. Prvi dio dugometražnog stripa Hiperborejac Damira Stojnića na 26 stranica prati prelijepog hermafrodita u priči inspiriranoj teorijom Wilhelma Reicha o spolnoj indoktrinaciji i supresiji libida u totalitarnim režimima i klerikalnim krugovima. Tu je i nova apsurdna poslastica Luka Čačića s nazivom Poštar uvijek zvoni dva puta, u kojoj se autor kroz vrlo pročišćen lineran crtež duhovito scenaristički poigrava sa zapakiranom glavnom junakinjom koju poštar odnosi na nepoznatu adresu”, objašnjava Armanini.

Uz nabrojane autore_ice i našu sugovornicu, 53. broj Komikaza uključuje radove Chiare Zilioli, Apolonije Lučić, Aidena Kvarnstroma, Armanda Genca i Federice Pizzutilo, Korine Hunjak, Barbare Miše i Nikše Jankovića te nudi širok i šarolik presjek stilova, pristupa stripu i različitih generacija koje djeluju u ovom mediju.