Primjer: Aplauz

Aplauz je lijepa nagrada za nešto dobro učinjeno.

Umjetnik voli aplauz jer je ljudski pljesak spontana reakcija na zadovoljstvo, publika tako poručuje umjetniku da je njegova izvedba mimoišla sve njihove predumišljaje i iskreno ih ganula. Osim toga, aplauz hrani mjegovu taštinu koja pak hrani njegovu dušu i motivira ga.

Publika voli aplaudirati. Pogotovo na manifestacijama “visoke kulture”. Aplauz pokazuje da kuže spiku, da prate sve što se događa iako izgledaju pomalo – ali krajnje obazrivo rečeno – odsutno. Osim toga, publici brzo dosadi da je umjetnik uvijek u centru pažnje; aplauzom gledatelji kao da govore – Evo me! I ja sam tu! Vidi me kako plješćem!

Na koncertima se puno plješće. Otprilike koliko i u režiranim tv-kvizovima. Tamo asistent režije prije snimanja publiku uputi u pravila aplauza; kada da plješću, a kada da ne; kada da plješću jače, a kada lakše. Na koncertima postoje slična pravila, no nitko ih ne obznanjuje. Publika ih već zna kada dolazi. To se zove kulturna publika.

Jazz koncerti su prave fešte od aplauza. Tu se pljeskom doziva bend na binu, plješće im se kada stanu na binu, pa svakom zesebno pri predstavljanju. Plješće im se nakom piano sola, pa nakon saksofon sola, pa nakon kontrabas i bubnjarskog sola. Malo jače se plješće na kraju svake stvari, a najjače se naravno plješće na kraju svirke dok se čeka bis. No, iskoristi se i svaka prilika kada netko od glazbenika uzme mikrofon i promrmlja nešto kao – Hm,…hm…good evening…we have a new president, we are so happy….Aplauz.

Na jazz koncertima, priliku za isticanje dobiju pravi poznavaoci glazbe, pravi kužeri. Natječu se tko će prije skužit neku skrivenu caku u svirci, ispustit oduševljeno “bravo” iz grkljana i dakako – zapljeskat. Tako grade prestiž. Možda jednog dana postanu jazz kritičari. Svi će ih tapkati po ramenima i govoriti – Bravo, ti si upljeskao u solo Davea Hollanda!

Zagreb Jazz Festival već je četvrtu godinu za redom glavni anualni miting naših najentuzijastičnijih aplauzatora. Samo zbog njih, tamo su hostese u crnim haljinicama i konobari što ih oblijeću s pjenušcem. Mogu pozirati pod reflektorom, baciti malo sirovog mesa gladnim fotoreporterima. U dvoranu teatra došli su doprinijeti glazbenoj teatralnosti.

Onoga trenutka kada solist krene u solo, kao da je puknuo pucanj za početak utrke. Svatko ima svoje znakove po kojima prepoznaje kada se solo bliži kraju. Neki se pouzdaju u svoj osjećaj za dinamiku: kada je solist nakon postignutog klimaksa počne spuštati, kraj je sigurno blizu. Drugi se ravnaju prema znoju na čelu solista, kažu – ovaj ne može još dugo, počet ću pljeskat pa će ostali valjda za mnom. Treći gledaju pokrete ostalih iz benda kao da traže koji je od njih šef, koji od njih govori drugima – Ajde idemo dalje, dosta si solirao. Znakovito je i pratiti glazbenike koji u tom trenutku ne soliraju. Oni se obično povuku negdje u neosvjetljeni kutak i čekaju da kolega odradi svoje, a kada se krenu vraćat na svoja mjesta, to je to. Aplauz! Kakav hod!

Neki pak, koliko god to nevjerojatno zvučalo, slušaju taj vražji solo. Doživljavaju ga kao glazbenu cijelinu, umjetničko djelo u malom; proživljavaju radnju koja nosi solo i ne trebaju im nikakvi znakovi jer znaju kada priča dođe svome kraju. No, oni plješću samo ako im se priča svidjela, ne sudjeluju u utrci.

Finalna tekma ovogodišnjeg Zagreb Jazz Festivala održala se baš na koncertu Dave Holland Quinteta. Sve što je uslijedilo poslije, bilo je samo doigravanje za pozicije od četvrtog na niže. A do proglašenja prijestolja, čekalo se sve do Hollandovog bisa. Sjajan je bio stari dobar Dave. Ni bend mu nije bio loš. Bilo nam je naređeno od strane onoga koji fakat zna, koji fakat kuži jazz, ni manje ni više nego jazz prosvijetitelja u Hrvata, Dražena Kokanovića, da se ne zajebavamo jer pred nama su ozbiljni virtuozi na svojim instrumentima. Pitam se, je li se razočarao kada je tijekom koncerta shvatio da su pritom i dovoljno skromni da se ne razbacuju vlastitom virtuoznošću kao što se njome razbacuju menadžeri poput njega.

Publika je bila strastvena. Bez greške je aplauzom narušila baš svaki solo. I poput savršeno ugođenog orkestra, svaki je solo narušila jednakim, potpuno identičnim aplauzom. Da se ne bi netko od ovih dolje možda umislio da je bolji od ostalih. Aplauz pod pravim kutem za sve. Niti jedan solo nije kod publike izazvao posebnu senzaciju. Čika Kokanović je rekao da su ovo “ozbiljni glazbeni virtuozi” što otprilike znači da nitko u publici ni ne treba slušat što to oni frkafulje po svojim instrumentima. Važno je samo skužit pravi trenutak za aplauz i reagirat. Začinite svoj pljesak sa pokojim – Mmmm kako divno!

No, nije do toga da je naša jazz publika neupućena ili slušački netalentirana. Samo je mrvicu nezainteresirana. Zašto uopće slušati koncert kada tako i tako svi jasno vide da sam tu, da se kulturno uzdižem, da sam IN; naročito kada su pravila koja treba slijediti pri hinjenju da pratim koncert tako jednostavna da ne mogu falit. Ipak, na bisu Hollandovog quinteta u dvorani Istra, zagrebačkog ZeKaeM-a, nešto je pošlo grozno krivo. Iako jednostavnom ritmikom i razgovjetnom razradom osnovne teme, “virtuozi” kao da su izazvali publiku – Ajde da vidimo koliko nas zaista slušate. Ajde da vidimo koliko je iskren taj gromoglasan aplauz kojim nas dozivate na bis. Odsvirat ćemo temu i kratki interplay duhača, a potom ćemo smirit dinamiku i iz takta potpune tišine krenut u sola koja toliko iščekujete. Prvi solo izgradit ćemo iz groovea. Zanima nas što ćete napraviti u trenutku kada se dinamika potpuno stiša. Hoćete li shvatiti što se događa?

Publika je prošla na testu, a članovi benda naprosto nisu mogli vjerovati. Dinamika je spuštena, radari za hvatanje trenutka sad-plješći-ko-da-više-nikad-nećeš aktivirani su. Usred kompozicije, publika se diže na noge i aplauzom nasilno prekida izvedbu. Glazbenici se pogledavaju, njihovi pogledi i slijeganje ramenima kao da govore – ok, nisu nas skužili, ali nema veze, ipak je ovo Hrvatska, zemlja nogometaša, znali smo kamo idemo, dobili smo što smo tražili…Aplauz.

Aplauz je lijepa nagrada za nešto dobro učinjeno. On bi trebao biti spontana reakcija kojom nagrađujete nadahnuće. Ako to nadahnuće ne doživite, ako ne osjetite njegov dodir negdje u sebi, to znači da vam koncert kojem prisustvujete i nije baš tako dobar, da glazbenici pred vama ne zaslužuju vaš aplauz. Budite hrabri i ne plješćite ako niste zadovoljni, bez obzira što će osobe pored vas misliti o tome. Uoastalom, tako ćete izbjeći sramotu aplauza kojeg nije trebalo biti.

Fotografija Dave Holland Quintet: izvor – www.muzika.hr (fotografirao Davor Hrvoj)