U subotu, 25. veljače u 11 sati s polaskom ispred MSU-a, kreće prva u nizu vođenih tura Treba ići! posvećena skulpturama umjetnika Ivana Kožarića i idejama koje je imao za Novi Zagreb.

Povod vođenoj turi je nova intervencija na platou MSU-a posvećena Kupaču, antologijskoj Kožarićevoj skulpturi, autora Marine Brletić i Srđana Laterze pod nazivom Promatrač. Intervencija usmjerava pogled na antologijsku skulpturu Kupača postavljenu ispred obližnje Inine zgrade.

Turu vodi kustos i umjetnik Antun Maračić, veliki poznavatelj Kožarićeva djela i autor koncepcije čuvenog Atelijera Kožarić.

Druge dvije ture su posvećene međunarodnom pokretu Nove tendencije i umjetničkim intervencijama u javnom prostoru i njihovim vezama s knjigama umjetnika, a njihovo održavanje planirano je tijekom proljeća 2023.

Za sudjelovanje se potrebno prijaviti putem e-maila.

Antun Maračić je 1994., pa ponovno 2017. godine pločicama na kojima je pisalo “Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji” obilježio desetke praznih okvira oglasnih ploča zaostalih na pročeljima zgrada širom Zagreba.

Ta intervencija u javnom prostoru nastala je na principu aproprijacije poznate u konceptualnoj umjetnosti: u svakodnevnom okolišu umjetnik uočava znak te u njemu prepoznaje određeno značenje.

U ovom slučaju prazni okviri koje je obilježio upućuju na opće stanje u društvu, na odlazak ljudi, na nestanak djelatnosti, na odsutnost vrijednosti.

Almissa Open Art već devet godina djeluje s misijom dovođenja najrecentnijih kulturno-umjetničkih praksi u Omiš, decentralizirajući tako epicentre kulturne produkcije novomedijske umjetnosti prema periferiji. Disperziranjem manifestacija suvremene umjetnosti na manja mjesta, svake godine svježim eksperimentalnim pristupom, stvara se senzibilitet kod nove publike koja nije dio umjetničkog svijeta. Time se lokalna zajednica maksimalno usmjerava prema kritičkim, refleksivnim i inovativnim programima suvremene umjetnosti.

Izložba je otvorena do 14. kolovoza.

Prvi okrugli stol održan je na Institutu za povijest umjetnosti, a posvećen je Galeriji PM, radno-izlagačkom prostoru “marginalnih i efemernih pojava”, kako stoji u nazivu događanja. Riječ je o Prostoru proširenih medija (kasnije samo PM) koji od 1981. godine djeluje u sklopu HDLU-a kao mjesto okupljanja mladih autora, a koji je među domaćom publikom s vremenom stekao gotovo kultni status, prije svega zbog otvorenosti prema umjetnicima čiji rad karakterizira pomak u odnosu na tradicionalne discipline. U njegovu je osnivanju ključnu ulogu odigralo iskustvo nezavisne izlagačke prakse umjetnika okupljenih oko Radne zajednice Podroom, nakon čijeg se gašenja intenzivirala potreba za novim prostorom sastajanja, žive razmjene i prezentacije radova autora čija se praksa mogla svrstati u polje proširenih medija. Ipak, nije riječ o homogenoj grupi istog svjetonazora već skupini čije je zajedništvo proizlazilo iz marginalizirane pozicije u kojoj su se nalazili s obzirom na dominantni ukus.

Izlagačka praksa PM-a bila je vrlo specifična, u prvim godinama potpuno slobodna, a iz današnje perspektive i anarhistična. Tek tri godine nakon osnutka PM-a Mladen Stilinović dobiva službeni status voditelja, a sam Prostor sve više djeluje kao galerija s programom, vodstvom i malim, ali postojećim financijama. Frekventnost izložbi od samog početka bila je velika, a Stilinović je tu praksu u nekoj mjeri i usustavio modelom “tjednih izložbi”, odnosno izmjene izloženog sadržaja svakog ponedjeljka, koji su kasnije preuzele mnoge nezavisne kulturne organizacije. S obzirom na dinamičnost programa, ali i neinstitucionalni karakter PM-a, materijalnih dokaza o tome što se zbivalo u ranim godinama njezina rada gotovo i nema. Nakon HOS-ovog zauzimanja Galerije Proširenih medija i čitavog HDLU-a u rujnu 1991. godine izgubljeno je ono što je od građe eventualno i bilo sačuvano, pa je cjelovit pogled na rani period rada Galerije nemoguć. Tako u rekonstrukciji događaja ovisimo o sjećanjima i rijetkim kritičkim osvrtima koje se tih godina moglo naći u tisku.

Da protok vremena takvim momentima povijesti dodaje dozu nostalgije, a oslanjanje na sjećanje protagonista i nužnu subjektivnost, mogli smo se uvjeriti na okruglom stolu na kojem su uz moderatoricu Sadru Križić Roban sudjelovali i jedan od pokretača PM-a Damir Sokić te bivši voditelji Galerije Antun Maračić, Marijan Špoljar i Iva Radmila Janković. U zajedničkom pokušaju rekonstrukcije zbivanja u Galeriji Proširenih medija govornici se nisu mogli usuglasiti oko nekih problemskih tema poput reakcije tadašnje uprave HDLU-a, pa i kronologije događaja, a nekada se nisu slagali ni s vlastitim izjavama iz prošlosti. Kako ističe Damir Sokić, “uz malo materijalnih dokaza pokušaj da se stvori stvarna slika o PM-u ostaje na usmenoj predaji, a kod nje se, osobito s velikom vremenskom distancom, često dolazi do mitologiziranja i iskrivljavanja povijesti”. Iako se radi o crticama koje za značaj samog PM-a nisu od presudne važnosti, njihovo različito tumačenje bliže je kreiranju legende nego izgradnji objektivnije slike o ovoj važnoj instanci hrvatske suvremene umjetnosti.

U jednoj od rijetkih publikacija koja bilježi povijest Prostora proširenih medija, objavljenoj u povodu dvadesete obljetnice njegova osnutka, Marijan Špoljar piše kako dvadeset godina rada Galerije “jasno ocrtava topografiju alternativne umjetničke scene u Hrvatskoj. Sve tendencije suvremene umjetničke prakse, od sitnih oscilacija do dominantnih prijeloma, nepogrešivo se reflektiraju u njezinoj programskoj orijentaciji te u prostornoj i organizacijskoj strukturi”. Ta orijentacija prati “drugu liniju” umjetnosti, onu koja umjetnicima daje slobodu eksperimentiranja, mogućnost nekonformističkog djelovanja i odlučnost ustrajanja na konceptu koji ne podliježe diktatu izvanjskih mjerila. U tome se može sažeti duh PM-a, koji Sokić prepoznaje u jasnom pozicioniranju umjetnika spram društvenih pojava. “Ono novo u umjetnosti je uvijek govorilo ‘ne’. Nekada je ono bilo glasnije, nekada tiše, ali je vitalitet u umjetnosti uvijek dolazio kroz otpor onome što je bilo dominantno. To je bila umjetnost koja je naivno mislila da može mijenjati svijet, ili makar svoju ulicu, za razliku od današnje u kojoj je svaka pozicija napuštena”, tvrdi.

Iva Radmila Janković, koja je vodstvo Galerije preuzela na prijelazu stoljeća, prepoznaje kontinuitet PM-ovskog duha unatoč izmijenjenim socijalnim i umjetničkim okolnostima djelovanja. Ovaj je period obilježilo širenje prema interdisciplinarnim praksama, poput istraživačkih projekata Distributivna pravda Andreje Kulunčić, Sir i vrhnje  Krstine Leko ili Odjeće za život i smrt sarajevske umjetnice Margarete Kern čiji umjetnički jezik sadrži snažnu feminističku potku. “Iako je vrijeme anarhizma prošlo, ostala je brza pokretljivost i protočnost izložbi koje su trajale kratko iako je njihova produkcija u odnosu na početke kada su se na zid lijepile fotokopije bila neusporedivo skuplja”, dodaje Janković.

Sudionici okruglog stola ipak su se složili u procjeni da je kontinuitet duha PM-a kao “prostora drugačijeg ritma” u novije vrijeme sasvim prekinut, a Galerija Proširenih medija podlegla svojevrsnoj “HDLU-izaciji”, odnosno izgubila onu oštricu koja ju je razlikovala od neposrednog, ali i šireg okruženja. Ulazak alternativne umjetničke scene osamdesetih godina u okvire institucije za Špoljara je predstavljao “dokaz fleksibilnosti koja ipak ne računa s kompromisom, nego s uvažavanjem promjena koje se zbivaju u širem kontekstualnom polju umjetnosti”. Danas se, primjećuje, događa umjetna sinteza nekad kohabitirajućih prostora unutar Doma hrvatskih likovnih umjetnika, a koja postavlja alternativnu i opozicijsku kulturu u istu ravan s onom srednjostrujaškom. Ipak, recentna se umjetnost teško može čitati unutar supostavljenih blokova, niti se da izdvojiti jedna praksa, koliko god široko zahvaćala, koja bi se vezala uz profil određene galerije. U tom smislu umjetnici koje danas prati Galerija PM daleko su od marginaliziranih pozicija, ali su možda i bliži naslovnim efemernim pojavama, o čijem ćemo značaju nešto objektivnije suditi kao i uvijek – s vremenskom distancom.

Izložba je dio međunarodne suradnje HDLU-a i Pallas Projects/Studios, koja osim predstavljanja irskih umjetnika uključuje i predstavljanje hrvatskih umjetnika Antuna Maračića, Andreje Kulunčić, Bojana Mucka i Ane Mušćet u Dublinu izložbom I Saw a Woman in Inverness Whom I Shall Never Forget i predavanjem na prestižnom Trinity Collegeu.

U Galeriji Bačva irski umjetnici će se predstaviti ambijentalnom instalacijom popraćenom slikama, fotografijama i zvučnim instalacijama.

Difference Engine je izložba u nastajanju i kustoski model pod vodstvom Wendy Judge, Gillian Lawler, Marka Cullena i Jessice Foley. Difference Engine poigrava se idejom jamminga, koji u jednom smislu označava zastoj, šok i prekid, dok u drugom označava promjenu, rast, improvizaciju i energičnost sudionika.

Kako stoji u najavi, umjetnici konstatiraju “kako su sve svjesniji da žive u trenutku brzih tehnoloških i okolišnih promjena, pervazivnih ratova i intelektualne, emocionalne i političke inercije”. Navode kako su današnja društva sve više uvjetovana antidemokratskim politikama, prediktivnim algoritmima i grotesknim tehnološkim konzumerizmom, neodgovornošću i otpadom. Njihov umjetnički kolektiv ne pristaje biti apatičnim promatračem spoznatog i inzistira na nužnosti djelovanja kroz umjetnost.

Izložba je otvorena do 6. svibnja.

Predstavljeni radovi Antuna Maračića impregnirani su intenzivnom emocijom prema Gradu u kojem je živio i radio punih dvanaest godina. Kao kustos i likovni kritičar, kao borac za prostor slobode u suvremenom izrazu, Antun Maračić je glasan, nepokolebljiv, ustrajan, moderni Don Quijote. Kao umjetnik, naprotiv, tih je i nenametljiv, istražuje rubna područja između života i umjetnosti, digitalnim medijem se koristi prema potrebi, bez pretjerane želje i ambicije ulaženja u prostor medijskog eksperimentiranja, s jasnim konceptualnim nasljeđem vidljivim u ogoljavanju stvaralačkog postupka i nepostojanju suvišnog, redundantnog. Odabrane serije fotografija koje prikazuje u prostoru Galerije Otok snimane su kroz dugi period i makar imaju različitu polaznu točku, svaka na svoj način svjedoči autorovo vrijeme prisutnosti u dubrovačkom prostoru.

Zbog humanizacije neživih stvari i stavljanja u fokus marginalnog i naizgled nebitnog, serija fotografija koja tematizira dubrovački pult srodna je umjetnikovim low tech filmovima, koje u ovoj dvokomponentnoj izložbi predstavlja u Galeriji Flora.

Crpeći građu iz različitih etapa Maračićeve karijere, izložba će predstaviti širok spektar radova koji služe kao primjeri dugotrajnosti procesa nastanka, ali i kao indikatori trajanja istih motiva i ideja, svaki puta realiziranih u različitim uprizorenjima i s tematskim pomacima. Naslov Na duge staze u tom smislu podjednako se odnosi na vrijeme upisano u pojedine radove, kao i na koncept na kojem je utemeljena čitava izložba.

Izložba je otvorena do 4. lipnja.

Od 8. do 30. srpnja u Galeriji Forum otvorena je izložba Željko Jerman – deset godina poslije. “Prošlo je deset godina od prerane smrti Željka Jermana, jednog od najradikalnijih i najhrabrijih hrvatskih suvremenih umjetnika. Bio je neumoljivi nonkonformist, kako u životu tako i u radu. Kao buntovno ‘dijete 68.’ nastojao je širiti granice te, redovno nezadovoljan učinjenim, uvijek kretao dalje u negiranju konvencionalnih uzusa, građanskih zahtjeva i poimanja umjetnosti. Njegovi radovi bili su djelatni izraz otpora prema ljepuškastom, urednom, primjenjenom, upotrebljivom …. Sadržavali su prvenstveno čežnju za istinitim, za (samo)spoznajnim, svjedočili osobni ulog uz razotkrivanje bez ostatka”, napisao je u predgovoru kustos Antun Maračić koji nas je i proveo kroz izložbu.

Podcast je snimila i pripremila Željana Karlović.

Piše: Marija Borovičkić

Izložba Doktor i ja Antuna Maračića u Atelieru Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti komunicira na najmanje dvije sadržajne razine: onoj vizualnoj, likovnoj i umjetničkoj koja izložbu uvjetno rečeno konvencionalizira, te na osobnoj, subjektivnoj i prijateljskoj, koja pomiče fokus s umjetničke produkcije na oblike koegzistencije komplementarnih senzibiliteta dvaju umjetnika. 

Radi se o svojevrsnoj ilustriranoj priči o dugogodišnjem poznanstvu Ivana Kožarića i Antuna Maračića, pri čemu potonji kao narator preuzima ulogu odabiranja i kreiranja perspektive i načina prezentacije fragmenta “zajedničkog”. Ovaj “jednosmjerni” potez i nije toliko iznenađujući imamo li na umu činjenicu da Ivan Kožarić “nosi” svoje impozantne godine nekom vrstom unutarnje vitalnosti koja se odražava u njegovom zdravlju i specifičnoj, dijelom i mladenačkoj, energiji, ali isključuje mogućnost jasne komunikacije i razgovora s ljudima. Drugim riječima, Ivan Kožarić kao 95-ogodišnji starac ovom je izložbom prikazan ujedno kao beskrajno inspirativna i poticajna umjetnička veličina te kao kolega i prijatelj kroz desetljeća druženja, pronalaženja i stvaranja zajedničkih životnih i umjetničkih momenata, uz svu labavost njegove trenutne istovremenosti prisutnosti i neprisutnosti.

Proslava njegova rođendana poslužila je kao ključni motivator za umjetničko-prijateljskim djelovanjem Antuna Maračića koji proslavu prepoznaje i opisuje kao vrstu “fenomena”, “mističnog impulsa” i neobično raširene potrebe. Radi se naime o činjenici da u posljednjih desetak godina rođendan Ivana Kožarića spontano slavi niz osoba s umjetničke scene, organizirajući brojne događaje, poput slavlja i izložbi. Utoliko izložba Doktor i ja ne samo da prati već gotovo tradicionalni niz proslava i obilježavanja njegova rođendana, već i apostrofira i osvještava činjenicu tog oblika spontane geste. 

U predgovoru izložbe autor naglašava: “Ljudi, kolege, i oni dakako kojima je blizak, koji su u stanju primiti njegove poruke, koji ga razumiju ili tek slute njegov značaj – zacijelo osjećaju da obilježavanjem tog dana, na intenzivniji, primjereniji, potrebniji način slave nešto više. Ne znam kako drukčije objasniti taj fenomen. Riskirajući patetiku i pretjerivanje, ne odolijevam, a da ne ustvrdim da je u svijesti bliskih suvremenika Kožarićev rođendan, na neki način, rođendan života i umjetnosti uopće!”.

Na sličan, njemu svojstven, način, Antun Maračić opisuje i niz drugih odnosa, koincidencija, događaja i životnih epizoda koje su se dogodile i razvile nekim oblikom sukreacije, nadopune ili dijeljenja. Brojni događaji su pritom dnevnički zabilježeni, fotografirani i materijalizirani isključivo njegovom rukom i inicijativom. Iako je razvidno da oba umjetnika vrlo često dijele slične senzibilitete, smisao za humor, specifične interese, interpretacije, mogućnosti zapažanja i kreiranja u domenama svakodnevice, bitno je primijetiti da upravo u detalju čestih prepoznavanja i načina bilježenja događaja i trenutaka od strane Antuna Maračića možemo naslutiti istovremenu različitost praksi dvaju umjetnika. 

Iako se radi o konceptualnom, multimedijalnom umjetniku širokog spektra interesa, Antuna Maračića prepoznajemo najčešće kroz fotografske radove i specifičan interes za prividnim banalnostima i koincidencijama svakodnevice koja je nerijetko opisana popratnim tekstovima ili pričama. Pritom upravo narativni segment nosi vrijednost za sebe i nadopunjuje snimljeni fotografski prizor u kojem je, prema riječima autora, fotografija tek “oblik kaptiranja organskog ready madea, dakle trenutka neke dinamičke konstelacije stvari i događaja”. Ključnim kontekstom i “uranjanjem” u specifično očište umjetnik vješto i elokventno raslojava pogled na niz višeznačnih opažajnih razina. Stoga Antun Maračić podjednako “vrijedi” i kao fotograf i kao narator – stvaratelj i prenositelj priče, majstor opažanja i artikuliranja trivijalnog.

I upravo trivijalnost i spontanost odnosa izgrađenog i podijeljenog s prijateljem koji je ujedno i jedan od naših najvećih živućih umjetnika, Antun Maračić sustavno bilježi, arhivira i na koncu prezentira javnosti u formi izmaknutog umjetničkog koncepta fragmenata životnih ispovijesti. Brojne sekvence zabilježene su na razne načine, vrlo često dnevnički i neplanski, u medijima kao što su: video, fotografija, crtež, kiparsko-instalacijski asamblaž ili rukom pisani tekst/ugovor/linija na papiriću.

Izložba je postavljena ispred Atelijera Kožarić kojeg je MSU otkupio i čije je autorstvo na prvi pogled neupitno. No imamo li na umu da je njegov idejni začetnik i kustos 1990-ih godina upravo Maračić, “posredovanost” ovog atelijera ujedno promatramo kao ključnu anticipaciju i začetak oblika suradnje koju Maračić sintetski artikulira desetljećima kasnije, u formi upravo ove izložbe. 

Jedan od radova na izložbi je Sretan / presretan / oduševljen iz 2008. godine koji prati priča na legendi. Autor opisuje svoj prvi susret s izjavama ispisanim olovkom na 3 papira A4 formata: Sretan sam da sam sretan. Presretan sam da sam sretan. Oduševljen sam da sam sretan. U tom se trenutku inicijalno Kožarićev autorski rad počinje preklapati s Maračićevim koji autora fotografira s natpisima i kasnije organizira akciju lijepljenja plakata/fotografija po gradu ispisujući na nekima od njih dodatno rukom personaliziranu i parafraziranu poruku: “Sretan ti / Presretan ti / Oduševljen ti rođendan, Doktore”.

Priča o Doktoru detaljno je opisana i “opravdana” u dugačkom uvodnom tekstu kojim autor pozicionira sebe naspram osobe kojom se bavi, na koju se referira i kojoj nešto posvećuje. Tako saznajemo da je oslovljavanje s Doktore dugotrajna i interna stvar dvaju prijatelja koja također ide u jednom smjeru a kojom Maračić sebi dopušta dozu humora i “viška familijarnosti” prema Kožariću, opravdavajući svoju potrebu tituliranja činjenicom poznavanja Kožarićeve “djetinje otvorenosti” i opuštenosti u komunikaciji čak i sa znatno mlađim kolegama.  Doktor pri tome obuhvaća čitav dijapazon odnosa dvaju prijatelja i kolega: onaj opušteni i zafrkantski, onaj koji se odnosi na nedvojbenost poštivanja, sklonosti i simpatije, i onaj koji definira kodirani i iskustveni jezik dviju osoba koje pristaju na vrstu socijalne i generacijske igre. 

Iako su bliski senzibilitetima, jasna različitost potpisa ovih autora uočljiva je i kroz forme njihova izražavanja i pisanja. Pri tome, kao što je navedeno, Kožarić svoj tekst reducira i sadržajno maksimizira, dok Maračić koristi narativnu i dužu opisnu metodu ispisivanja teksta i misli. Ako možemo povući paralelu i reći da kratka priča osvaja nokautom, a roman bodovima, svakako možemo pripisati Kožariću nokaut, a Maračiću bodove. 

Naslanjajući se na Kožarićeve kratke izjave slične aforistici i lakonskom izrazu koje u sebi objedinjuju činjenicu autorove lucidnosti, specifičnog humora i vitalnosti umjetničkog stvaralaštva, Maračić snima kratki video  na kojem Kožarić izjavljuje “Spor sam ali nedostižan!”, nakon čega oboje dijele trenutke iskrenog smijeha, ponavljanja i oduševljenja izgovorenim.

Treba napomenuti da svaki izloženi rad, osim priče koja opisuje vrijeme, uvjete, razlog i “vrijednost” eksponata ili bilješke sekvence života, nerijetko isprepliće ono životno i umjetničko do neprepoznatljivosti i u konačnici ne pretendira jasnom umjetničkom radu već prenošenju svojevrsne ideje i prakse zajedništva. Pri tome svaki prezentirani segment nosi dozu dubokog poštivanja, sklonosti i simpatije prema Kožariću, što Maračić na više mjesta apostrofira, stvarajući auru emocionalne, osobne, iskrene i ispovjedne izložbe koja zaobilazi patetiku i daje si oduška u prepoznatljivoj, kreativnoj i lucidnoj duhovitosti oba umjetnika. 

Snimke Kožarićeva pogleda (2009. – 2016.) bilježe primjerice oblak ili stablo platane koje je Kožarić tijekom zajedničke šetnje uočio, a Maračić za njega fotografirao. Pritom “za njega” ne predstavlja samo “posvetu njemu” već i oblik aktivnosti “umjesto njega”, imajući na umu činjenicu da umjetnik zbog starosti posljednjih godina ne bilježi fotoaparatom kao što je to radio prije. Utoliko Maračićeva gesta postaje aproprijacija i ekstenzija ali čini se i tiha nota sjećanja na nekadašnje zajedničke aktivnosti osobe i prijatelja koji i je i nije tu. I sam se autor u nekom trenutku pita: “Razmišljao sam poslije: on se ničega od tog našeg izleta neće sjećati (…) Znači da je ta investicija (…) bez šanse nekog oplođenja, kao crtanje na pijesku uz more, efemerija bez trajnosti (…) No tu se afirmira ideja trenutka kao vrijednosti…”. 

Možemo primijetiti da je na neki dirljiv način cijela ova izložba posvećena fascinaciji i udivljenju osobom kod koje kroz godine prepoznajemo različite oblike i intenzitete “prisutnosti” i sudjelovanja. Ponekad je samo svijest o trenutnom zadovoljstvu prijatelja dovoljan okidač za Maračićeva djelovanja koja osim bilježenja “prizivaju” i osjećaje melankolije polaganog nestajanja.

Međutim, ova izložba može otvarati i niz dilema i potencijalnih šumova u komunikaciji kao što je navedeno i u katalogu izložbe. Naime, Maračić ne bježi od pojmova “uzurpiranja”, “eksploatacije” ili “šlepanja na veličini”, kao elemenata koji mnogima mogu pasti u oko i predstavljati umjetnički i etički problem. Ono što u nekim radovima ostaje rubno i diskutabilno, svakako je latentna doza neke vrste nametljivosti i uzbuđenja u načinu komunikacije i ophođenja Maračića prema Kožariću, i ona zasigurno uvelike ovisi o dojmovima pojedinog promatrača. Kožarić na trenutke, pogotovo zadnjih godina, može djelovati kao vrsta zahvalne pasivne “kulise” i “medija” za djelovanje druge osobe i utoliko ostaje nejasno koliko on sudjeluje ili ne sudjeluje u radnji.  

S druge strane, jasna linija njihove specifične komunikacije, koju u selektiranom, arhiviranom i  materijaliziranom obliku ovom izložbom pratimo kroz dulji period njihova poznanstva, dokazuje vrstu kontinuiranog obostranog dijaloga koji s vremenom ujedno mijenja i načine ophođenja tj. nužno umanjuje balans reciprociteta zajedničkog sudjelovanja.

Ovdje je prisutno i pitanje komunikacijskih nijansi unutar kojih svaki materijal, makar naizgled nerežiran, dokumentarni i arhivski, ima više od jedne dimenzije tumačenja, kontekstualizacije i načina prezentacije koja je u slučaju ove izložbe jasno orijentirana. Obraća se Ivanu Kožariću u formi rođendanskog poklona – vrste sumirane dnevničke bilješke zajedničkog; te široj javnosti u formi izložbe koja na reprezentativan i deskriptivan način pokušava iznijeti interne i kodirane znakove i odnose.

Ono što Maračić napominje u predgovoru je neka vrsta prejudiciranja i odgovaranja na najteže potencijalne kritike: “…bez obzira na to koliko ovaj nastup mogao djelovati kao saprofitsko prianjanje uz našeg klasika, umjetničku enciklopedijsku veličinu – moja savjest je mirna. Osjećam se ekskulpiranim intenzitetom svojega motiva koji smatram kolegijalnim i prijateljskim”. 

Prisjetimo se još jednom činjenice da ova izložba “pleše” na tankoj liniji između umjetnosti, dokumentarizma i svakodnevice; umjetničkog objekta, sjećanja i dnevničkog zapisa; slikovnog i tekstualnog; javnog i privatnog. Osobne i emocionalne razine svijesti i potrebe djelovanja superponirane su samim eksponatima i utoliko je teško razlučiti interno i eksterno, umjetničko i neumjetničko te govoriti o spomenutoj mogućnosti ili nemogućnosti objektivizacije drugoga i postojanju ili nepostojanju etičkog šuma. Korijenski dio ove priče dijelom će ostati zaključan između dviju involviranih osoba kao neprenosiva i isključivo njihova stvar.

S druge strane, vežući se na karakter radova i kontekst bilježenja efemerija, svakodnevnog i banalnog, prisjetimo se Novih umjetničkih praksi 1960-ih i 1970-ih godina koje su, makar različitih generacija, bitno obilježile i Maračića i Kožarića. Tada pionirska praksa dematerijalizacije i konceptualizacije umjetničkog rada isprepletenog sa dokumentarnim i idejnim postavila je temelje upravo ovakvim oblicima razmišljanja, djelovanja i izlaganja i vidno se utkala u životne i umjetničke optike oba umjetnika.

Osim specifičnog i dojmljivog prezentiranja ideje zajedničkog, uvjetno rečeno, konceptualnog jezika dviju osoba, izložba Doktor i ja ponovno generira neku vrstu posvete i dijaloga, pri čemu Maračić, već za Kožarićeva života, diže neobične konceptualne forme malih gestualnih spomenika i memorabilija posvećenih umjetniku i prijatelju.

Izložba Doktor i ja Antuna Maračića otvorena je u Atelieru Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti od 10. lipnja do 11. srpnja 2016.

“Najčešće, stvari su se dogodile slučajno, bez namjere da se stvara veliki art, uglavnom riječ je o usputnim posljedicama naših flanerskih epizoda, običnih dnevnih komunikacija”, kaže Maračić o izložbi.

Druženje umjetnika i kustosa Antuna Maračića s Ivanom Kožarićem započelo je krajem osamdesetih. Od tada pa do danas o djelima Ivana Kožarića, Antun Maračić napisao je mnoštvo tekstova, organizirao mu je petnaestak izložaba, a među njima je i radikalna gesta izmještanja čitavog Kožarićevog atelijera iz Medulićeve ulice br. 12 u Galeriju Zvonimir koja se, ne bez daljnjih posljedica, prvi put dogodila 1993. godine. Inspiriran nesvakidašnjom elanom umjetnika koji obične geste svakodnevice poetizira i pretvara u umjetnički čin, ali isto tako i “skromnošću plebejca koji boravi u neuglednom parteru s pogledom u nebo”, kustos koji je i sam umjetnik, s Ivanom Kožarićem realizirao je i nekoliko spontanih umjetničkih akcija. U sklopu programa Laboratorij za oživljavanje izložena je obimna fotografska i video dokumentacija tih nepretencioznih, kako sam Maračić kaže “uzgrednih” događaja, te nekoliko artefakata zajedničkog autorstva. 

Kao konceptualni umjetnik Antun Maračić poznat je po strategijama afirmiranja slučaja (Nehotični i slični radovi), korištenja zatečenih prizora i konstelacija, pa i grešaka u umjetničke svrhe. Sada kada su u njegovu fokusu “doktor” (kako Maračić familijarno oslovljava Kožarića) i on sam, autor iz svoje bogate arhive u kojoj je pohranjena memorija o njihovim zajedničkim trenucima, minuciozno otkriva komadiće Kožarićeva mikrokozmosa. Dokumentiranjem njegova privatnog i radnog prostora, usmjerava pogled na mnoštvo detalja, koji i onda kada je odsutan, svjedoče njegovu prisutnost. Ovom izložbom, Maračić se također prisjeća malih, ali i velikih gesti rođendanskih darivanja, poput primjerice one koju za njegov 87. rođendan inicira u urbanom prostoru. Sve te geste i zabilješke koje kontinuirano nastaju više od 20 godina, sada izložene kao hommage jednom od najvećih hrvatskih umjetnika, ponovno su čin darivanja, ovoga puta za Kožarićevih 95! I to, zapravo, nije usamljen slučaj. Ne pretendirajući na originalnost svoje geste, Maračić s razlogom uočava kako je obilježavanje Kožarićevih rođendana postalo svojevrsnim fenomenom. Posljednjih godina, izložbe posvećene Ivanu Kožariću, znale su se 10. lipnja otvarati i na nekoliko mjesta paralelno. Razlog tome je bez sumnje umjetnikova dugovječnost, ali zacijelo i slutnja da se tim datumom slavi i ono što je imanentno samoj naravi njegovih djela i djelovanja – sloboda, kreativnost, vitalizam… život sâm.

Kustosica je izložbe, koju možete pogledati do 11. srpnja, Radmila Iva Janković.

“Bojan Mucko (1983.) mladi je stvaratelj širokog raspona obrazovanja i interesa za znanost i umjetnost, teoretski i praktični rad. Iako je tek nedavno diplomirao etnologiju i kulturnu antropologiju te filozofiju na Filozofskom fakultetu, a još uvijek je student na Odsjeku novih medija na ALU Zagreb, intenzivno je u različitim vidovima prisutan na javnoj kulturno-umjetničkoj, znanstvenoj i medijskoj sceni. Već je uspio ostvariti prepoznatljive i problemski relevantne radove u kojima je spojio svoja multidisciplinarna znanja i afinitete. Uz ostalo proveo je istraživanje masovnog fenomena ispražnjenih lokala u užem i širem središtu Zagreba što je rezultiralo tekstom i fotografijama te konačno publikacijom pod naslovom Ispražnjeno u povratu.

Rad izložen u Galeriji Forum prezentacija je njegove dugotrajne akcije/performansa koji je imao i elemente happeninga, a koji je izvodio neprekidno u trajanju od gotovo osam mjeseci tijekom 2013. godine. Svakodnevno, svuda gdje se kretao, nosio je sobom dva svežnja registratora pronađenih jednom prilikom na glomaznom otpadu. Iako vjerojatno ni sam nije bio u potpunosti svjestan razloga svoje odluke da iz gomile odbačenih stvari spasi upravo te objekte, čini se da se to dogodilo zahvaljujući njegovom znanstvenom backgroundu koji uključuje uzus arhiviranje činjenica i dokumenata, te uvažavanje rezultata tog posla, neovisno o sadržaju koji su ti registratori sadržavali, a koji ga sam po sebi u tom slučaju i nije zanimao. 

Apsurdna odluka pak da se optereti balastom tih registratora ukupne težine 14 kilograma, nestabilno povezanih tankom špagom koja se urezivala u prste, te da se osudi na njihovo dugotrajno tegobno tegljenje na sva mjesta koja je dnevno obilazio obavljajući svoje životne i radne funkcije (fakultet, galerije, trgovine, restorani, prometala…) kako u gradu stanovanja tako i na putovanjima pa i u inozemstvo, bila je stvar umjetničke prirode. 

Mucko se, prometnuvši se u svojevrsnu sizifovsku figuru, podvrgao permanentnom potenciranom naporu u svladavanju svakodnevnih rutinskih radnji, ispitujući svoju psihofizičku izdržljivost i izlažući se ne uvijek najugodnijoj pažnji okoline. Odlučio se na provođenje specifičnog eksperimenta, bivajući istodobno i akterom i promatračem akcije i njezinih učinaka, vlastitog i tuđeg ponašanja koje je ona uvjetovala. Naime, osim što je svuda nosio te predmete on je i fotografski intenzivno bilježio etape akcije, poziciju objekata na različitim mjestima, jednako kao i sudjelovanje brojnih osoba koje su bile potaknute da u akciji uzmu učešća.

Na izložbi Znaci vremena (ime je preuzeto od izdavačke kuće čiji su papiri bili pohranjeni u odbačenim registratorima) kroz tekstove, fotografije, video-materijale i objekte, prezentirana je obilna dokumentacija ove, s profanog aspekta besmislene, ali u konačnici sadržajno bogato uslojene akcije koja se odvijala od siječnja do rujna 2013. godine, u značenjskom rasponu od ‘samotrapljenja’ do ludičkog užitka, od individualnog pothvata do ‘kolektivnog rada'”, piše u predgovoru izložbi Antun Maračić. 

Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja.