Disruption: The Imprint of Man želi otvoriti jedinstvenu perspektivu na antropocen. Nadovezujući se na prethodnu temu rezidencijalnog boravka Antropocen—The Imprint of Man (2014 –2017), ovogodišnji fokus proširuje se izvan okoliša kako bi uključio aktualna društvena pitanja u Europskoj uniji: srozavanje solidarnosti i poštovanja kao vrijednosti, generacijske sukobe te značenje unutarnjih i međunarodnih odnosa. Umjetnici_e su pozvani_e da meditiraju o ljudskom ponašanju i njegovim posljedicama. Poremećaj se stoga ne shvaća samo u svom fizičkom smislu, već i kao društveni, kulturni i bihevioralni fenomen.

Program razvoja umjetnika nudi tromjesečnu rezidenciju, omogućujući izabranim umjetnicima_ama da razviju svoju praksu i stvore novi rad(ove), u suradnji s mentorima. Rezidencija će se odvijati tijekom tri mjeseca; dva mjeseca u Cité internationale des arts u Parizu (rujan i listopad) i jedan mjesec u neimënsteru u Luksemburgu (studeni). Mentori s kojima će umjetnici_e surađivati su umjetnica Tatiana Trouvé i profesor, teoretičar i likovni kritičar Christophe Kihm.

Da bi se prijavili_e, kandidati_kinje moraju biti državljani_ke EU-a, rođeni_e nakon 1. siječnja, 1990., s odličnim poznavanjem engleskog jezika.

Institut EIB umjetnicima_ama pokriva troškove putovanja, osigurava dnevnu naknadu u iznosu od 80 eura za pokrivanje životnih troškova tijekom čitave rezidencije, studio prostor za boravak i rad, te iznos od 500 eura na početku rezidencije za troškove produkcije i 1.000 eura na kraju rezidencije, pod uvjetom da su proizveli_e rad ili korpus radova.

Prijave se šalju putem online formulara, a trebaju sadržavati životopis (s popisom dosadašnjeg obrazovanja, umjetničkog djelovanja i medijskim reportažama) i motivacijsko pismo na engleskom jeziku te portfolio s radovima (maksimalno osam A4 stranica u PDF formatu).

Rok za prijavu je 31. ožujka.

Preciziramo li, kakve su posljedice promatranja prirode kroz antropoceni dispozitiv koji geološku epohu određuje ljudskom dominacijom? Problem je, kako ističe povjesničar umjetnosti T. J. Demos, u tome što imaginarij antropocena čine aktivnosti povezane s korporativnim industrijama. Stoga se pita: “Koju ideološku funkciju ima riječ antropocen – terminološki kao i konceptualno, politički i vizualno – u odnosu na trenutnu politiku ekologije, i kako prošireni imaginarij onoga što je nekoć bila fotografija podržava ili komplicira tu funkciju?” Odnosno: ako teza o antropocenu anestetizira politiku, što bi značilo politizirati njegovu vizualnu kulturu?

Na tragu obračunavanja s vizualnim kodovima antropocena, izložba Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen kustosica Suzane Marjanić i Ivane Filip poziva na stvaranje drugačijeg narativa o odnosu čovjeka i prirode. Kako ističu u uvodnom tekstu, Prirode označavaju Druge (ne-ljude) – Životinje, Biljke, Grančice, Sunce, Mora, Oceani, Vode, Staze, Šume, Cvjetove, Kamenje, opisane kao “sve koji su zanemareni i ranjivi u antropocentričnoj slici navodnoga napretka.” Kritičko promišljanje čovjekove uloge ima za cilj zamisliti nove, uključive, načine (su)bivanja. Nameće se samo po sebi: možemo li od gledanja doći do djelovanja?

Jedan od prvih radova na izložbi je Sjena antropocena / Surogat slika (2022.–2023.) Ivane Ožetski. Objekt od odbačenih sprešanih limenki predstavlja sjenu ljudske figure. Od vlasnika sjene vidljivi su jedino otisci cipela iscrtani na bijelom podnožju. Umjetnica ilustrativno “upozorava na činjenicu da se godišnje u svijetu proizvede trilijun komada limenki” i potiče na razmišljanje o otpadu i njegovom kruženju. Rad možemo čitati kroz leće “otpadocena” (engl. wastocene), pojma koji okolišni povjesničar Marco Armiero predlaže kao alternativu antropocenu. Na otpad gleda kao  na sredstvo razumijevanja suvremenih socijalno-ekoloških odnosa koji rezultiraju u potraćenim ljudima i potraćenim mjestima (wasted people and wasted places). 

Ivana Ožetski prirodu problematizira kao odlagalište, a ljudski obris koji iscrtava limenkama upućuje na čovjekovu odgovornost. Ipak, djeluje kao da bi bilo tko od nas mogao stati na iscrtane otiske, što djeluje kao približavanje najproblematičnijoj stranputici antropocena, a to je univerzalna odgovornost za uništavanje planeta, što zapravo ne stoji. Jer, složit ću se s teoretičarima Heather Davis i Etienne Turpin: “Antropocen nije rezultat djelovanja homo sapiensa; umjesto toga, njegove su posljedice rezultat spoja epistemoloških, tehnoloških, društvenih i političkih srastanja ostvarenih u suvremenoj realnosti petrokapitalizma.” 

Promišljanje prirode kao odlagališta vidljivo je i u radu Priroda stvari (2020) Maše Bajc u okviru kojeg umjetnica polazi od opažanja prostora livade koji oblikuju različiti ljudski, neljudski i više-nego-ljudski akteri. Umjetnica njihove tragove izjednačava istim načinom snimanja, zbog čega će nam tragovi životinja djelovati poput otpada i obrnuto. Izlaganje fotografija na stalcima u prostoru angažira promatrača_icu na prolaženje oko njih, dok su na zidu postavljene uokvirene rečenice poput: Oni koji izranjaju iz mraka, Oni koji ne pripadaju, Ljudi u kostimima i nedjeljnim cipelama na škripavim biciklima. Slikoviti opisi u snimljene fotografije upisuju odnose slučajnih aktera u prostoru jedne livade. Umjetnica tako detektira stanje stvari na jednoj livadi gdje su svi jednako važni akteri. 

Video esej Mjesta koja ćemo disati (2022) Davora Sanvincentija posebno je upečatljiv jer se zasebni elementi snimljenih pejzaža, tekstualnog narativa i zvuka spajaju u skladnu cjelinu. Njihovo komponiranje nas tjera da prizore različitih godišnjih doba u (ne)znanom krajoliku, kretanja udaljene ljudske figure, fascinantnih šumskih životinja i zaključno prizor kornjače koja zakopava jajašca u pijesak gledamo kroz prizmu sijaseta misli umjetnikovih literarnih sugovornika J. A. Bakera, H. D. Thoreaua, Predraga Matvejevića, Kena Loacha, Chrisa Markera, Žarka Škugora, R. M. Rilkea, Salvatora Murana, Konfucija, Chica Mendesa, Mire Gatare. Prirodu ovdje gledamo, slušamo i mislimo, a uslijed svih slojeva značenja istaknuto je i razumijevanje prirode kao utočišta za ljude pokretu. Posebnu pažnju vrijedi posvetiti i snimljenim životinjama, čija je uloga u krhkom/narušenom ekosistemu dodatno naglašena tehnikama montaže. 

Većina radova zastupljenih na izložbi o gledanju na Prirode govori kroz gledanje životinja. Uostalom, naslov izložbe evocira esej Zašto gledati životinje? Johna Bergera iz 1977. u kojem ističe da je čovjeku i životinji zajedničko gledanje preko „sličnog, ali ne jednakog, ponora nerazumijevanja.” Kada životinja gleda čovjeka, vidi ga onako kako čovjek vidi svoj okoliš. Nadalje, Berger ističe da su u 20. stoljeću strojevi i rastući gradovi utjecali na marginalizaciju i nestanak životinja. Istovremeno s njihovim nestajanjem, životinje se preobražavaju u spektakl – u medijskim slikama ili zoološkim vrtovima. Time je došlo do obrata u kojem su u pratećoj ideologiji životinje uvijek promatrane, one su predmet našeg znanja, ali njihov pogled na nas uzmiče. Stoga vrijedi spomenuti izloženu fotografiju Interakcija geparda (1998.) koja bilježi geparde dok gledaju vlastite portrete. 

Umjetnice Olly & Suzi zajednički stvaraju umjetničko djelo u prisutnosti životinje/a u njenom/njihovom okruženju, da bi na kraju životinja komunicirala s tim djelom. Nadalje, Igor Grubić u radu Da li životinje…? (2017.) problematizira okrutnost mesne industrije. Na prizorima hladne unutrašnjosti bivših klaonica ispisuje: “Sanjaju li životinje o slobodi? Imaju li životinje zakonska prava? Idu li životinje u nebo? Znaju li životinje da su proizvodi? Preživljavaju li životinje istrebljenje?” Umjetnik pritom izbjegava vizualnu reprezentaciju životinja, a prodorna pitanja preslikavaju čovjekov sistem vrijednosti ne bi li izazvala suosjećanje.

O suosjećanju govori i rad Prihvati svoje suosjećanje! (2016.) kojim Gustafsson & Haapoja promišljaju međuvrsne odnose u kojima je empatija glavna vrijednost, a podjela bića na životinje, ljude i biljke izbrisana. Time bi postojali – mi, ljudi i više-nego-ljudi, svi zajedno kao su-dionici ovoga svijeta. Začudna promišljanja odnosa među vrstama naći ćemo u radu Paučnjak  –  Osjećaj krpelja (2021.) Kire O’Reilly i Antye Greie-Ripatti koje kroz zvučno iskustvo istražuju susret ljudske vrste s krpeljima. Jednako tako u kratkom filmu Yorishiro (2020.) Charlotte Dumas bilježi svoju petogodišnju kći kako se odjevena poput konja kreće po različitim urbanim prostorima u Japanu, da bi se na otoku Yonaguni susrela s divljim konjima drevne vrste Yonaguni. 

Naposljetku, osim promišljanja odnosa među vrstama i neposredne okoline, izložba se dotiče i  uloge suvremenih tehnologija u razumijevanju prirode. Bilo da je riječ o vizualnom korištenju vlastitih algoritama za interpretaciju svjetskih podataka (Alex Brajković, Earthlines (2022.–2023.)) ili izgradnji internetske poruke I am not a robot u tradicionalnoj tehnici suhozida (Darko Fritz, I’m not a robot (2020.)), jasno je da nove tehnologije utječu na proizvodnju suvremenih slika prirode.

Osobito je pronicljiv video Kitty AI: Umjetna inteligencija za vladanje (2016.) umjetnice Pinar Yoldas koja kroz UI promišlja alternative današnjoj politici, posebno demokraciji. U distopijskoj budućnosti umjetna inteligencija u obliku, pogodili ste, mačića preuzima svijet. Zbog nesposobnosti čovječanstva da riješi izbjegličke krize, klimatske promjene ili upravlja gigantskom infrastrukturom megalopolisa, mačić kao prvi ne-ljudski guverner, vodi zonu bez političara. Lik mačića ovdje nema veze sa životinjama, njegov je lik jednostavno presladak da bi ga se ljudi bojali, a političku moć je zamijenila ljubav. Budući da živi u mobilnim uređajima, može biti bilo gdje u bilo koje vrijeme i može voljeti do 3 milijuna ljudi odjednom. 

Premda sam se dotaknula tek dijela umjetničkih radova predstavljenih na izložbi Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen, uspjela sam ocrtati tek osnovne tematske okosnice. Izložba se proteže galerijom Prsten i time primjereno funkcionira bez početka i kraja, uvlačeći nas svugdje podjednako u različita percipiranja prirode. Ona ne nameće konačne zaključke već svojom širinom poziva na daljnje istraživanje pojedinih umjetničkih praksi, ali i šire, teorijskih koncepata koje se s njima povezuju. Unatoč tome što traga za drugačijim narativom, što je razvidno i iz kustoskog teksta u korištenju pojmova poput kapitalocena, plantationcena, otpadocena, simbiocena, izložba ostaje u domeni vizualnog problematiziranja prirode.

Zaustavimo li se zaključno na prekriženom pojmu kapitalocena (geološkog doba kapitalizma) iz naslova, tek se pokoji rad, poput projekta Mutne vode (2021.) Tanje Dabo i na strukturalnoj razini bavi problematikom okoliša. Predstavljeni fragmenti istraživanja stanja vode u Hrvatskoj donose nesagledivu količinu informacija, a umjetnica osvjetljava nevidljivi problem ugrožavanja voda. Budući da voda ne govori nama razumljiv jezik na čovjeku je njeno zagovaranje. Stoga su neljudska prava, odnosno prava prirode, prvi korak k drugačijem gledanju prirode. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kroz svoju umjetničku praksu, pa tako i ovu izložbu, SofijaSilvia propituje odnose u prirodi. Odstupajući od dominantne ideje da je čovjek superioran drugim vrstama, ona istražuje različite modalitete postojanja prirode. Primjerice, kamerom zahvaća divlje i kultivirane krajolike, životinje u prirodnom ili nametnutom okruženju, zatečene strvine ili postkatastrofična stanja prirode. Isto tako, bilježi stanja prirode uspostavljena logikom ljudskog poretka – organiziranjem, vrednovanjem, proučavanjem, indeksiranjem – u sustavima kao što su nacionalni parkovi, botanički vrtovi i prirodoslovni muzeji.

Pozvana da postavi izložbu u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, SofijaSilvia uzima prostor vrta kao polazište, zatečeno stanje i uspostavljeno semantičko polje. Ona stvara site-specific instalaciju koristeći prostor i kontekst znanstvenog vrta kao umjetnički resurs i materijal jednak ostalima s kojima barata: fotografijama, odnosno fotografskim prizorima i stvarnim krajolicima koji su fotografijom zahvaćeni. Primjerice, interijer izložbenog paviljona Botaničkog vrta koji zimi služi kao oranžerija, pretvara u studijsku sobu. Izlaže fotografije koristeći postojeći namještaj kao što su muzejske vitrine, klupe i stolice stvarajući novi ambijent. Dio izložbe je i slika stogodišnje monstere deliciosa, snimljene nekoliko godina ranije u stakleniku Botaničkog vrta koji je u međuvremenu propao uslijed potresa, zatim triptih s prikazom stogodišnje pinije, jedinog preživjelog stabla na otočiću Sv. Andrija kraj Rovinja, nakon razornog nevremena 2002. itd.

U prostoru vrta izlaže fotografije opožarene šume s još vidljivim tragovima dima i vatre ugrađene u ovalne okvire starih prozora izmještenih zbog derutnosti iz originalnog interijera. Ove umjetničke instalacije koje djeluju poput lightboxova smještenih u sjeni drveća, pogledi su na katastrofu iz idealnog vrta.

Umjetničin pristup strateški je postupak u smjeru uspostavljanja višestrukosti postojanja kao i diskurzivnih polja u kojima se suprotstavljaju divlja i kontrolirana priroda, različiti filozofski, znanstveni i životni koncepti. Ispod začudno lijepih prizora uspostavljaju se mreže složenih ekoloških narativa koji govore o potrebi prepoznavanja mogućnosti ravnopravnog suživota vrsta u heterogenoj prirodi, njihovoj krhkosti i snazi, ali isto tako, utvrđuju stanje hitnosti jer je vrijeme ekoloških pregovora već prošlo. Time je naša odgovornost za vlastitu okolinu veća.

Kustosica izložbe je Irena Bekić. Izložba ostaje otvorena do 11. lipnja.

Globalno zatopljenje, klimatske promjene, degradacija kopnenih i morskih ekosustava, izumiranje flore i faune, nestanak pitke vode, ugrožavanje ekološke ravnoteže promjene su u našoj okolini nastale intenzivnim utjecajem čovjekova djelovanja na okoliš. Svjedoci smo antropocena, geološkog razdoblja “u kojemu ljudi imaju presudan utjecaj na stanje, dinamiku i budućnost planetarnog sustava Zemlje” (Ančić i dr., 2016.)

Projekt se bazira na želji i dubokoj potrebi za humanijim i prosvjetljenijim čovječanstvom, za jednom vrstom vijeća mudraca kojima bi bio cilj ispunjenje duha u mudrosti, prijateljstvu, hrabrosti i pravdi. Postav izložbe sastoji se od mobilnih kolaž skulptura “Vijeća mudraca” dok zoomorfne i biomorfne sjene i animacije upućuju na perpetuirajući ciklus života i smrti, izmjene godišnjih doba i našu utkanost u tokove prirode.

kristalno plavog mora, bijelog kamena, lavande i vinove loze…

(web-stranica Hrvatske turističke zajednice)

Ne prođe jedno ljeto na Jadranu bez vijesti da su kupače uznemirile, a naše “kristalno čisto more” uneredile – fekalije. Od najezde bakterija do lokalnih poduzetnika koji prazne cisterne govana u nacionalnom parku i plutajućih “otoka” fekalija koji se vide iz svemira, naša govna se – poput kakvog prodora nesvjesnog – vraćaju kako bi nas podsjetila na ono što smo silno željeli zaboraviti.

No, fekalije su još i “najbolja” stvar koju možete susresti u moru; ako ništa drugo, barem su biorazgradive. Naravno, nitko ne želi plivati među govnima, no ima li ikoga među nama tko se nije, u želji da pronađe komadić netaknute otočke prirode, probijao satima kroz kozje staze na zvizdanu, samo da bi dolaskom na odredište uslijedilo duboko razočaranje jer ono što nas je dočekalo više nalikuje smetlištu nego rajskoj plaži za kojom smo žudjeli?

Ocean je najveće odlagalište otpada na svijetu. Procjenjuje se da u svjetskim morima ima više od 150 milijuna tona plastičnog otpada, a velika većina plastike ostaje tamo više stotina, pa i tisuća godina. Jadransko more – ta perjanica hrvatskog turizma – je more s najviše plastičnog otpada u Europi. Na većini turističkih lokacija proizvodnja otpada povećava se i do 50% u vrijeme sezone (primjera radi, jedan ronilački klub u lipnju ove godine izvukao je iz mora kod Visa gotovo 15 tona otpada). Količine otpada neprestano rastu, a posljedice za morski ekosustav su razorne.

Nastavni Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije objavio je u kolovozu da je more u 97 posto zemlje izvrsne kakvoće, no postoje i neke lokacije gdje je more toliko zagađeno da je kupanje zabranjeno. Je li, dakle, more na Jadranu čisto ili onečišćeno? Odgovor glasi: da. Situacija je, naravno, kompleksna i ne sluti na dobro, na što upozoravaju i brojni ekološki dokumentarci (tko nije gledao Seaspiracy ili Attenboroughov Plavi planet?). Kako pišu Stephen Rust i Salma Monani u zbirci Ecocinema Theory and Practice, “filmski tekstovi, sa svojim audiovizualnim prikazima pojedinaca i njihovih okruženja, uvelike utječu na našu percepciju svijeta i, potencijalno, na naše postupke.” Uzmimo za primjer dva novija hrvatska dokumentarna filma – Horizont Tanje Deman (2021) i Nulti krajolik Brune Pavića (2020) – koji na različite načine adresiraju temu ekološke krize na Jadranu. Primjeri su lokalni, ali problem je globalan, i zanimljivo je promotriti kako ih autori/ce komuniciraju publici.

U iščekivanju katastrofe 

Vizualni esej Horizont (25′) Tanje Deman intimna je priča o moru u doba ekološke krize i klimatskih promjena. Film je nedavno imao svjetsku premijeru na 27. Sarajevo Film Festivalu, zatim hrvatsku premijeru na 19. Liburnia Film Festivalu, a krajem rujna bit će prikazan i u sklopu 25 FPS-a, nakon čega putuje u New York. Svemu tome prethodila je izložba u Galeriji umjetnina Split krajem 2020. koju je kurirao Branko Franceschi, napisavši u predgovoru da film priziva “primordijalno razdoblje kad na svijetu nije postojalo ništa osim vodene površine, nebesa i fascinantnih atmosferskih pojava, te njihove interakcije u mijeni njihovih nestalnih površina.”

Ovaj tipično pompozni povijesno-umjetnički diskurs ovdje se ispostavlja sasvim prikladnim: Horizont odiše mističnošću i sjetom, a svoju snažnu atmosferu gradi na prikazima krajolika koji su u totalnoj suprotnosti s idealiziranom slikom Jadrana koju prodajemo turistima – prazni, nepregledni, prijeteći, pak čak i postapokaliptični. Nema tu tirkiznih, pristupačnih plaža, šarenih suncobrana i bujnih borova; ostale su samo nevera i stina.

Snimani statičnom kamerom s vrha našeg najizoliranijeg otoka, Palagruže, i montirani u sporom, meditativnom ritmu, kadrovi prikazuju morska i nebeska prostranstva koja se stapaju u liniji horizonta. “U kolektivnoj imaginaciji morska pučina i daleki, izolirani otoci mjesta su čežnje, kontemplacije, bijega, pa i spasa. No mogu li nam ona još uvijek ponuditi bijeg u vremenu globalnog zatopljenja i zagađenja?”, stoji u opisu filma. Poput romantizirane ideje Jadrana koju plasiramo drugima, ali koju i sami gajimo, i horizont je tek iluzija, privid. Suočavanje sa stvarnošću klimatskih promjena podrazumijeva odbacivanje te iluzije i osvještavanje pogubnog utjecaja ljudi.

Smirujući voiceover navodi podatke o posljedicama čovjekova djelovanja na okoliš (koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi, kiselost mora, istrebljenje vrsta…). “Što sam više promatrala more, to sam više vidjela nas,” govori pripovjedačica. Međutim, ljudi su u filmu prisutni tek indirektno, u obliku vlastitih učinaka: vidimo interijer napuštenog svjetionika, prizore nagomilanog smeća na obali, krupni plan svjetioničkog svjetla koje se rotira praćeno zloslutnim mehaničkim zvukom u pozadini.

Opreka između “prirodnog” i “izgrađenog” okoliša česta je tema radova Tanje Deman, kao i ocrtavanje svojevrsnih intimnih krajolika, gotovo uvijek praćeno više ili manje suptilnom kritikom ljudskog djelovanja na prirodu. U slučaju ovog filma, korištenjem poetičnog, autorski snažno obojenog pristupa Deman se odmiče od uobičajenih novinarsko-aktivističkih dokumentaraca o klimatskim promjenama. “Morala sam vidjeti more. Morala sam se uvjeriti da je još uvijek tamo. Da je još uvijek mokro, moćno i nepregledno,” govori pripovjedačica. More kao svojevrsna utopija, simbol odmora, uživanja pa i identiteta, sve više postaje spomenik destruktivnom aspektu ljudske prirode – toksično, puno otpada, mrtvo. Ipak, ono je bilo tu puno prije nas, i vjerojatno će biti tu i puno poslije nas.

More u Horizontu je veličanstveno, sveobuhvatno, ali i pomalo prijeteće u svojoj indiferenciji prema ljudskom; istovremeno umirujuće i uznemirujuće (prevagu između tih dviju emocija će, vjerujem, odnijeti osobne asocijacije, razmišljanja i iskustva). Prizori pijavica u daljini, zvukovi zavijanja vjetra i nadolazeće oluje daju nam naslutiti da je priroda ipak puno moćnija od nas te da nas, bez obzira na silan učinak koji na nju imamo, može zgromiti u bilo kojem trenutku (što nam s vremena na vrijeme jasno daje do znanja u vidu potresa, poplava, uragana…).

“Sustav [koji smo izgradili] ne pridaje nikakvu vrijednost izvoru našeg bogatstva, prirodnim resursima. Hrani se masovnim istrebljenjem i osuđen je na propast,” govori pripovjedačica u osobito fatalističkom tonu. Ako nas išta može tješiti u kontekstu ekološke krize koju smo sami uzrokovali, to je da će nas Zemlja vjerojatno nadživjeti – barem neko vrijeme. Dojmljiv baš zbog svoje pesimistične poetičnosti i toga što progovara iz autoričine intimne pozicije (osobno je političko), Horizont uspijeva u gledateljsku svijest usidriti osjećaj nelagode i nužnosti djelovanja.

(Azbestni) trag u beskraju

Nulti krajolik (71′) Brune Pavića sasvim je drugačija “zvjerka.” Riječ je o hibridnoj formi koja kombinira opservacijski dokumentarac s igranim segmentima s glumcima. Mala primorska zona u kojoj se radnja odvija devastirana je prisustvom industrije. Film je sniman u Kaštelanskom zaljevu, na odlagalištu otpada Karepovac te bivšim tvornicama Jugovinil i Salonit, koje će dio publike zasigurno prepoznati iako se u filmu ne navode eksplicitno (u konačnici, takvih lokacija ima po cijelom svijetu). Pavić koristi duge, statične kadrove koji često djeluju poput tableux vivants, a u pozadini su ambijentalni zvukovi ili suptilna glazbena podloga (odličan Vjeran Šalamon).

Film otvaraju dokumentarne i pomalo voajerističke scene ljudi koji bezbrižno plivaju i sunčaju se okruženi industrijskom arhitekturom koja im, čini se, nimalo ne kvari doživljaj ljeta. Tonovi su sivkasti i isprani, kao da cijeli okoliš prekriva vrlo tanki sloj zaostale prljavštine iz tvornica. Za razliku od Horizonta, gdje priroda djeluje monumentalno i nadmoćno, u Nultom krajoliku imate dojam da je ljudski element, odnosno izgrađeni okoliš, sasvim progutao onaj prirodni. Prizori derutnih industrijskih objekata komotno bi se mogli naći u nekom postapokaliptičnom filmu, no za lokalno stanovništvo oni su sastavni dio svakodnevice.

Klimatske promjene danas su jedna od popularnijih umjetničkih tema i za razliku od prvih okolišnih radova kojima su se autori uglavnom bavili Zemljom u vrlo alegorijskom smislu, danas najčešće imaju aktivističku ulogu. Smatra se kako je umjetnički pristup važan za podizanje svijesti o klimatskim promjenama pošto publici ostavlja prostor vlastite interpretacije djela i stvaranje autonomnog mišljenja. Umjetnički radovi i njihovi autori ne sugeriraju gledatelju što treba raditi pa njihov utjecaj ovisi isključivo o gledatelju samom.

Klimatske promjene predstavljaju opasnost i za globalnu kulturnu baštinu. Sve su brojniji izvještaji i upozorenja međunarodne zajednice o nemjerljivim štetama kojima su zbog podizanja razine mora, oluja, požara, sve težih suša i topljenja glečera, izloženi kulturni spomenici. Čini se kako je njihova uloga stvaranje emotivne reakcije u inače možda nezainteresiranim, privilegiranim zajednicama, dok se istovremeno otvara pitanje što je uopće kulturna baština vrijedna čuvanja, i pod koju cijenu. Po prvi se put suočavamo i s restrikcijama proizašlim iz potrebe očuvanja okoliša. Grad New York donio je zakon prema kojem će najveći zagađivači, među kojima su i velike zgrade i neboderi, izdvajati novac u zajedničku blagajnu čime će se financirati javni radovi u svrhu smanjivanja ugljičnog otiska. S obzirom na to da muzeji i kulturne institucije nisu izuzete iz te regulacije, predstoji nam vidjeti kako će se to odraziti na njihov rad i kulturnu produkciju. Također, brojni muzeji i kulturne institucije pod pritiskom su javnosti zato što ih još uvijek sponzoriraju naftne kompanije ili znani anti-okolišni lobisti.

Okolišna umjetnost neizbježno je i aktivistička, no postoje različiti pristupi istoj temi. Neki autori biraju apstraktne teme i ciljaju na emocije, dok se drugi prvenstveno fokusiraju na aktivizam i nastoje potaknuti djelovanje. Aktivistička umjetnost vrlo je uobičajena, a važno je da je aktualna, brza i da privuče pažnju, no često ne odlazi dalje od toga. Klimatski samit 2015. godine (COP21) bio je prilika za takvo djelovanje i puno umjetnika i organizacija tada je iskoristilo jedinstvenu pažnju svjetskih medija i predstavilo svoje radove na ulicama Pariza. Primjerice, Artists 4 Paris Climate 2015 inicijativa je koja je okupila umjetnike iz cijelog svijeta koji su izložili umjetničke radove u javnom prostoru tijekom samita. Glavni cilj bio im je adresirati važna pitanja klimatskih promjena, kao i prikupiti novac za nezavisne organizacije koje se bave njihovim posljedicama.

Autori koji se bave okolišnim temama često svojim radovima bilježe onečišćenje, topljenje glečera i brojne druge posljedice čovjekova djelovanja i time na neki način dokumentiraju promjene koje nam se događaju pred očima. Primjerice, kanadski umjetnik Edward Burtynsky fotografira krajolik zauvijek promijenjen pod pritiskom ljudskog djelovanja, dok Naoya Hatakeyama kroz više desetljeća istražuje povezanost okoliša i urbanizacije. Ovi i slični radovi globalnom problemu pristupaju apatično i sentimentalno te se fokusiraju na konačnost promjena, umjesto na njihovo značenje. Na neki način, rađa se takozvana “estetika antropocena”, odnosno pronalaženje sklada i “lijepog” u katastrofičnim prizorima propadanja i zagađenja. Nepregledni izvori podataka o zagađenju i klimatskim promjenama koje su generirala brojna znanstvena istraživanja posljednjih godina još su jedan izvor inspiracije umjetnicima koji pogubnost ljudskog djelovanja pokušavaju približiti javnosti. Finski istraživač Antti Lipponen u videu od samo 30 sekundi prikazao je cijelo stoljeće podataka o temperaturnim anomalijama diljem svijeta, a sličnim bombardiranjem činjenicama neki umjetnici klimatske promjene pokušavaju napraviti opipljivim i stvarnim.

Promišljanje antropocena, geološkog razdoblja Zemlje na koje dominantno utječe čovjekovo djelovanje, i fokus na utjecaj koje naše radnje danas imaju na budućnost također sve više zaokuplja umjetnike. Promišljanje tehnologije i privikavanje na ideju distopijske budućnosti izravno je vezano za klimatske promjene i velike okolišne transformacije koje su, čini se, neizbježne. Projekt Oprema za preživljavanje u antropocenu slovenske umjetnice Maje Smrekar, primjer je rada koji izravno kritizira globalni kapitalizam i ideologije koje ekološke i društvene probleme ne rješavaju u antiglobalističkom i antineoliberalističkom okviru. S druge strane, Vanja Babić primjerice, u jednom segmentu svog rada bavi se pitanjem otpada i recikliranja te propitivanjem društvenih i kulturnih pretpostavki, različitim vrstama rada i ljudima koji nalaze svoje mjesto u i među dijelovima tog sistema. Bez obzira iz koje perspektive polazi, umjetnost inspirirana klimatskim promjenama uvijek je aktivistička, a kreće se od primarnog PR-ovskog privlačenja pažnje do promišljanja utjecaja konzumerizma i suvremenog načina života na našu potencijalnu samodestrukciju. Iako se ovim temama umjetnici bave već desetljećima, trenutan osjećaj urgentnosti oko klimatskih pitanja utječe i na povećanu kulturnu produkciju koja sada uključuje i čitave izložbe posvećene isključivo ovoj temi, kao i sve brojnije publikacije i preglede koji se bave okolišnom umjetnošću. Iako s velikom produkcijom neizbježno dolazi i puno kiča, zanimljivo je pratiti kako umjetnici i autori koji o tome pišu, zajednički stvaraju narative o okolišu, aktivizmu i potencijalnim promjenama uobičajenih politika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.