Osmo izdanje SUFFesta ponovo izlazi na ulicu kako bi se kroz umjetničko-aktivističku sliku problematizirao pojam urbanog prostora. Izložbeni program festivala donosi intervencije petero umjetnika u centru Križevaca – Tee Hatadi, Antonija Grgića, Krune Jošta, Marijana Molnara i Saše Živkovića.

Festival će biti otvoren u utorak, 10. listopada u 18:00 h, u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci izložbom Grad na drugi pogled, nakon čega slijedi performans Med i mlijeko suvremenog umjetnika Krune Jošta u autorovom odsutstvu. Program i raspored svih događanja dostupan je ovdje.

Jedan od jasnijih znakova političkog jačanja nove desnice i krize legitimiteta liberalnih elita nedvojbeno je širenje povijesnog revizionizma, koji diljem Europe sve slobodnije i lakše pristupa društvenom i medijskom mainstreamu. Osobito se to odnosi na postsocijalistička društva upropaštena navodnom demokratizacijom koju je nekoć obećavao danas evidentno prazni horizont takozvane tranzicije. Antikomunistička histerija koju tamo (i ovdje) raspiruju (novo)desničarski politički piromani, dijelom omogućena i kukavičkom logikom liberalnog antitotalitarizma, pokazuje se snažnim okvirom za usmjeravanje egzistencijalnih frustracija iznevjerenih građana, a njoj se kao vjerna i logična pratnja pridružuju rasizam i islamofobija kao produkti eksploatacije straha od izbjeglica s Bliskog Istoka.

Osobito zabrinjavajuć i bizaran primjer institucionalno legitimiranog revizionizma je izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj koja se održavala od listopada do prosinca u auli Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a ove je veljače započela svoje osječko gostovanje, također u Državnom arhivu, koje će trajati do sredine travnja. Kao što smo već pisali, izložba je to koja podvođenjem pod kategoriju “kulturne opozicije” svega što se ne uklapa u karikaturalnu sliku jugoslavenskog sustava koju projiciraju njezini autori negira njegova emancipatorna dostignuća i relativizira ustaštvo i nacizam. No ono što je također poučno u priči o toj izložbi jest činjenica da ona nije proizišla iz nekog ekscentričnog angažmana desnog dijela naše “akademije”, nego joj je direktno kumovao europski liberalni okvir izjednačavanja “svih totalitarizama”, formaliziran u dokumentima poput Rezolucije Vijeća Europe 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. “Povodom 25 godina pada Berlinskog zida”, doznajemo u katalogu izložbe, “Europska komisija odlučila je 2014. godine u okviru znanstveno-istraživačkog programa Obzor 2020 ponuditi projektnim prijaviteljima iz istočne Europe temu ‘Promišljena (društva)-4-15: Kulturna opozicija u bivšim socijalističkim državama’.” U sklopu tog je programa financiran međunarodni projekt – predvođen ni manje ni više nego Mađarskom akademijom znanosti i umjetnosti – predstavljen Arheologijom otpora.

Najnoviji doprinos jačanju revizionizma u Hrvatskoj je Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, za koji možemo zahvaliti Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, koje je Natječaj raspisalo, i Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, koje je iz nekog razloga procijenilo da je je dobra ideja da ga provede. Natječaj je objavljen 21. ožujka, a u tekstu doznajemo da je “cilj podizanja spomen-obilježja na primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”. Nakon ove vrlo apstraktne smjernice, u sljedećem paragrafu doznajemo da su svrha i konačni cilj (kakav je onda ovaj prethodni?) “podizanje spomen-obilježja koje bi svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik omogućilo očuvanje sjećanja na stradale žrtve i otelo ih vremenu zaborava. Predviđa se brža godišnja dinamika provedbe podizanja spomen-obilježja na različitim lokacijama diljem Hrvatske. Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj postoji veliki broj lokaliteta masovnih i pojedinačnih grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.”

Bizarna neodređenost ovih smjernica približava ih domeni besmislica – doznajemo tako da spomen-obilježje treba, nevjerojatno, biti spomen-obilježje (da “svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik treba omogućiti očuvanje sjećanja”) te da se zapravo radi o generičkom radu koji će se postavljati na svim lokalitetima stradanja u Drugom svjetskog ratu i poraću. No koji kontekst i koncepcijska smjernica da se uopće ponude u natječaju koji omogućuje da se pod isti znak, primjerice, podvedu žrtve fašističkog terora i nastradali pripadnici fašističke vojske i režima? Kako da takav natječaj ne završi u grotesknoj apstrakciji kao odjeku Tuđmanove revizionističke politike tzv. “nacionalne pomirbe”? Kategorija “žrtava svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata” pritom je sporna ne samo zbog načelnog izjednačavanja komunizma i fašizma, nego i zato što na ovim područjima tijekom rata nikakvog režima osim onog fašističkog nije ni bilo. Umjesto fingirane neutralnosti brige za sve žrtve, dakle, između redaka natječaja nazire se jedna daleko zlokobnija funkcija koju je na primjeru španjolske memorijalne plastike svojedobno pojasnio arheolog Xurxo Ayán Vila. Sudjelujući u simpoziju Baština odozdo posvećenom kritičkom shvaćanju arheologije, povijesti umjetnosti i baštine, Ayán Vila je kao primjer revizionističke memorijalne plastike koja služi brisanju spomena na republikanske borce posebno istaknuo upravo “neutralna” spomen-obilježja posvećena “svim žrtvama” Španjolskog građanskog rata.

Oprez prema stvarnom smislu natječaja Ministarstva branitelja iskazao je i umjetnik i arhitekt Antonio Grgić, član Udruženja hrvatskih arhitekata koje je ovaj natječaj za razliku od HDLU-a odbilo provesti. Osim što je i sam autor više urbanih plastika u Republici Hrvatskoj, Grgić je trenutno na doktorskom studiju Instituta za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije Arhitektonskog fakulteta Tehničkog sveučilišta u Grazu, a tema njegovog doktorskog rada su upravo spomenici koje posmatra kroz prizmu filozofije, socijalne psihologije, antropologije, teorije arhitekture i povijesti umjetnosti. “Spomenici mogu biti točke mira u javnom prostoru, mjesto pomirbe, ili pak mjesto sukoba”, napominje Grgić. “Zrela i odgovorna društva koriste spomenike kao oruđa društvenog pomirenja, posebno u slučajevima kada je društvo tako podijeljeno kao što je to naše. Nemoguće je iz teksta ovog natječaja decidirano iščitati njegove ciljeve, no s obzirom na pozadinu čitave priče čini se da cilj ovog natječaja nije pomirenje. Prije mi se čini da sa ideološkom instrumentalizacijom spomeničkih praksi podgrijavamo jedan kontinuirani građanski rat u našem društvu, rat koji odgovara jednom dijelu političkog spektra koji ovisi o njemu i njegovom stalnom podgrijavanju”, smatra Grgić i upozorava da će “kompromiserstvo trenutne političke elite koja dopušta takvu situaciju doći na naplatu svim građanima Republike Hrvatske.”

Toksična praznina revizionističkog kompromisa u slučaju ovog je natječaja vidljiva i iz priloženih uvjeta i programa, u kojima se prijaviteljima ne daju nikakve konkretnije informacije o temi radova niti im se nude smjernice van onih tehničkih. No od ideološke jezgre ovog natječaja koju je iz konteksta lako naslutiti možda je zanimljiviji njegov formalni legitimacijski okvir, zato što nas podsjeća na to da relativizaciju i revitalizaciju fašizma ne dugujemo nekim podivljalim desničarima s europske periferije, nego slijepom antikomunizmu liberalnih elita – kako europskih, tako i domaćih. Jer zakonska je osnova Natječaja Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izglasan u prosincu 2012. za vrijeme SDP-ove vlade kao kukavička zamjena za HDZ-ov Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Kao i ovaj natječaj, aktualni se zakon poziva na spomenutu Rezoluciju Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Njemu, primjerice, dugujemo postojanje Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, o čijem je revizionističkom angažmanu još za vrijeme SDP-a pisao Hrvoje Šimičević. Štoviše, Matićevo je Ministarstvo branitelja još 2013. godine raspisalo natječaj kakav danas serviraju Ministarstvo i HDLU, “temeljem kojeg je odabrano rješenje koje je realizirano na tri lokacije, no od daljnje primjene odabranog rješenja se odustalo temeljem zaključka Povjerenstva”, kako doznajemo u programu njegove nove inačice. Na neki način je potpuno primjerena slučajnost da je prvo spomen-obilježje izgrađeno temeljem SDP-ovog zakona ono na području Tupala – Sinca koje je 2013. postavljeno u znak sjećanja “na 15 žrtava komunističkog režima ubijenih u rujnu 1946. godine”. Socijaldemokratsku su vjernost kompromisu svojim dolaskom i otkrivanjem spomenika iskazali tadašnji predsjednik Sabora Josip Leko i ministar Matić, koji je tom prigodom na sljedeći način najavio spomenuto rješenje od kojeg se u međuvremenu odustalo: “Kao što su crni obelisci obilježja mjesta žrtava zločina tijekom Domovinskog rata, tako će ubuduće kocke s ulazom koji stvara dojam klaustrofobične bezizlaznosti predstavljati na više od stotinu mjesta osudu zločina totalitarnih režima, kako komunističkog tako i ustaškog.”

Ukratko, novi natječaj Ministarstva branitelja i HDLU-a ni po čemu se ne otklanja od liberalnog mainstreama – on samo nastavlja revizionističku pripovijest koja je u temelju hrvatskog nacionalnog projekta. Kao što vidimo, ta se pripovijest nije mijenjala ni tijekom vladavine liberalne ljevice koja u zadnje vrijeme, srećom, konačno plaća danak beznadnosti svoje politike. A da će umjetnici pritom držati ljestve vladajućim elitama dok brišu povijest, to možda jest razočaravajuće, ali sasvim sigurno nije ni šokantno ni novo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao što se navodi u pratećoj autorskoj izjavi, Istočna Europa bila je poprište masovnog rušenja spomenika kao simbola starog sustava poslije 1989. godine. “Ne radi se samo o destrukciji tog vanjskog vidljivog simboličkog sustava kojeg materijaliziraju spomenici, već i djelomičnoj destrukciji našeg unutrašnjeg simboličkog sustava. Rušeći spomenike uvijek rušimo i dio sebe, tu je bitna razlika između ikonoklazma i barbarizma”, piše Grgić. 

Čineći i sam akt ikonoklazma autor progovara o suvremenom odnosu prema slici i o potrebi za ikonoklazmom u 21. stoljeću u suvremenoj umjetnosti.

Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca.

Povod za ovaj okrugli stol je priprema Zakona o umjetnicima i Zakona o spomenicima braniteljima. Na osnovu spomeničkih praksi od devedesetih do danas sudionice i sudionici će nastojati iščitati glavne trendove oblikovanja javnog prostora, iščitati simptome u javnom prostoru i pokušati ponuditi optimalna rješenja u demokratskom korištenju javnog prostora kao javnog dobra.

Kako stoji u najavi, “demokratske promjene početkom devedesetih obećavale su demokratizaciju društva na niz razina. Javni je prostor uvijek materijalizacija vladajućih ideologija, i kao takav trebao je biti jedno od prvih mjesta materijalizacije obećanja i realizacije te demokratizacije. Umjesto demokratizacije dogodio se nered u javnom prostoru, a taj nered često ima za rezultat uništenje javnog prostora kao javnog dobra lošim praksama postavljanja javne skulpture i spomenika”.

Naslanjajući se na zaključke simpozija Problem spomenika: spomenik danas koje je donijelo Društvo povjesničara umjetnosti 2014. godine cilj ovog razgovora je ponuditi okvir za rješenje kompleksnog pitanja postavljanja skulpture i spomenika u javnim prostorima.

U razgovoru sudjeluju: Frano Dulibić iz Društva povjesničara umjetnosti, Silva Kalčić iz ULUPUH-a, Marko Ercegović iz HDLU-a Dubrovnik, Barbara Blasin iz Hrvatskog dizajnerskog društva, Darija Perković iz Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata, Tamara Bjažić Klarin i Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti te Maja Kireta i Valentina Fištrek iz Udruženja hrvatskih arhitekata.

Razgovor će moderirati Antonio Grgić iz Udruženja hrvatskih arhitekata.

Program u Galeriji Hlebine započinje u 16 sati druženjem s mladim vizualnim umjetnikom Stipanom Tadićem, čijim je istraživačkim radom započeo rezidencijalni program Muzeja grada Koprivnice pod nazivom HINT (Hlebine, Inovacija, Naiva, Tradicija). Stvaralačku svestranost i zaigranost Tadić potvrđuje i najnovijim okretanjem prema slikarstvu na staklu, specifičnom za umjetnost Hlebinske škole te zanimanjem za naivnu umjetnost, koju je predvodio Ivan Generalić. 

Upravo na temelju Generalićeve slike Gatara iz 1975. Antonio Grgić otvara raspravu o transrodnosti u naivi. Predavanje Rod i melankolija u slikarstvu Ivana Generalića započinje u 17 sati. 

Nadovezujući se na svoje višegodišnje bavljenje sjenama srušenih spomenika potaknuto Freudovim promišljanjem melankolije, Grgić u galerijskom prostoru kreira odsustvo objekta, na sličan način kako to radi Dürer na grafici Melencolia I iz 1514. godine. Objekti koji u galeriji ukazuju na odsustvo su izrađeni od zrcala, te svojim postavom i oblikom zrcale svoju okolinu. Stvara se trag objekta tkanog od odsutnosti, do te mjere da su objekt i nedostatak objekta jedno.

Izložba je otvorena do 26. siječnja.

U čitanju i razgovoru osim umjetnika Grgića, sudjeluje i Greta Grakalić Rački, stručna suradnica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci.

“…Očigledno je da svojom djelatnošću čovjek mijenja oblike prirodnih materijala na način koji mu je koristan. Na primjer, mijenja se oblik drveta kada se od njega pravi stol. Pa ipak stol ostaje drvo, ordinarna čulna stvar. Ali čim istupi kao roba, pretvara se u stvar čulno natčulnu. On ne samo da stoji nogama na podu, nego i dubi na glavi pred svim drugim robama, te iz svoje drvene glave pušta čudne mušice, mnogo čudnije kad bi bez guranja počeo plesati…” (K. Marx: Kapital, Fetiški karakter robe i njegova tajna)

Nasuprot postavljenom stolu, autor čita tekst kojim Marx objašnjava način funkcioniranja robe u psihološkim, društvenim i tržišnim mehanizmima. Koristeći formu budističke dijade, čitanjem stolu osvještava njegovu ontološku poziciju unutar tržišnih mehanizama. Naime, predmeti preuzimaju ulogu medijatora međuljudskih i društvenih odnosa u kapitalističkom društvu. Čitajući stolu, umjetnik zapravo govori o ljudskoj poziciji u suvremenom društvu, gdje predmeti na tržištu postaju vrsta idola ili narcističkog produžetka čija je funkcija otuđenje i izolacija čovjeka u suvremenom društvu. 

Antonio Grgić (1973.) diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se vizualnim umjetnostima. U umjetničkom djelovanju koristi urbani prostor kao umjetnički medij. Urbanim intervencijama i performansima propituje veze između ideoloških, socijalnih i osobnih psiholoških snaga u urbanom okruženju. 

Izlagao je samostalno i grupno na nizu domaćih i međunarodnih izložbi. 

Također se bavi teorijom umjetnosti i vizualnih komunikacija te objavljuje radove na tu temu u nizu publikacija (Kvartal, Život umjetnosti, Zarez, Kontura…).

Javna čitanja susreti su na kojima vizualni umjetnici čitaju naglas okupljenim slušateljima. To je jednokratan i efemerni umjetnički događaj koji podrazumijeva različite intermedijalne izvedbe, reaktivacije postojećih tekstova popraćene performansima, videom, tekstovnim intervencijama ili jednostavno čitanje naglas. To je svojevrsna “društvena instalacija” gdje umjetničko i gledateljsko polje djelovanja interferiraju u neposrednoj interakciji.

Nadovezujući se na svoje višegodišnje bavljenje sjenama srušenih spomenika potaknuto Freudovim promišljanjem melankolije, Grgić u galerijskom prostoru projicira sjenu tajanstvenog geometrijskog objekta prikazanog na Dürerovom bakrorezu Melencolia I iz 1514. godine. Projekcijom se stvara sjena odsutnog objekta, koja formira ambijentalnu instalaciju podjelom prostora na onaj koji se nalazi u sjeni i onaj izvan nje.

Izložba je otvorena do 21. rujna.

U projektu Sjene Antonio Grgić kroz performans grafitnim olovkama iscrtava sjene srušenih spomenika na mjestu na kojem su stajali prije svog iznenadnog uklanjanja. Kroz performans se ritualno priziva potisnuto sjećanje na nasilno uklonjen simbolički sadržaj iz javnog prostora. Iza performansa ostaje materijalni trag na pločniku u obliku nacrtane sjene koja je sama po sebi jedna vrsta spomenika, spomenik srušenom spomeniku. Ta iscrtana sjena srušenog spomenika na pločniku nestaje protokom vremena, i daje mogućnost posvješćivanja rupture u urbanom tkivu nastale iznenadnim i nasilnim uklanjanjem spomenika i simboličkog sadržaja kojeg je sadržavao. 

Do sada su Sjene iscrtane u nizu gradova Istočne Europe, od Berlina u bivšoj Istočnoj Njemačkoj do susjedne Bosne i Hercegovine.

U Splitu Antonio Grgić će iscrtati sjenu Meštrovićevog spomenika Grguru Ninskom na Peristilu. Naime, izvorno spomenik Grguru Ninskom je bio postavljen u rujnu 1929. na Peristilu. Kada je fašistička Italija okupirala Split, kip Grgura je demontiran i uklonjen sa Peristila, da bi bio 1954. godine ponovno postavljen, ali na drugoj lokaciji.

Antonio Grgić ovdje vodi lakanovski dijalog. Poseže za terminom extimité, Lacanovim neologizmom, koji povezuje riječi eksterijer i intimnost, a kroz koji želi propitati konstrukcije vanjskog i unutrašnjeg svijeta, distinkcije između ja i ne-ja.

Izložba je otvorena od 7. do 30. studenog.

Antonio Grgić rođen je 1973. Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu pri Sveučilištu u Zagrebu. Bavi se vizualnim umjetnostima. U umjetničkom djelovanju koristi urbani prostor kao umjetnički medij. Negov glavni interes su urbane intervencije i performansi koji propitkuju veze između ideoloških, socijalnih i osobnih psiholoških snaga u urbanom okruženju. Vrijeme se, kao važan dio te jednadžbe, također propituje u njegovom radu. Izlagao je na nizu domaćih i međunarodnih izložaba, kako samostalno tako i grupno. Izradio je Memorijalni park skulptura na mjestu prvog ustaškog koncentracionog logora Danica, uz to je autor više urbanih plastika u Republici Hrvatskoj (Ljestve od zlata u Koprivnici i Zastave, također u Koprivnici). Također se bavi teorijom umjetnosti i vizualnih komunikacija te objavljuje radove na tu temu u nizu publikacija (Kvartal, Život umjetnosti, Zarez, Kontura…).