Događanje najavljuje izložba Azijski performans u Galeriji Koprivnica, koja će biti otvorena 14. lipnja u 20 sati. Kustosica izložbe Azijski performans je Sinéad O`Donnell, a predstavljaju se umjetnici Chuyia Chia, Lee Wen, Chumpon Apisuk, Vasan Sitthiket, Vichukorn Tangpaiboon, Makoto Maruyama, Miyako Narita, Akiko Sato, Tzu-chi Yeh i Watan Wuma.

Događanje u Štaglinecu prati i prikazivanje filma Plavi jahač – Sjećanje na Antonia G. Lauera te nastup Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo pod nazivom Šahtofonija za Ludbreške rode. 

Autobus iz Zagreba za Štaglinec polazi u subotu, 15. lipnja, u 10 sati ispred Lisinskog, a dolazak je potrebno potvrditi najkasnije do 14. lipnja na broj telefona 0989618680.

Uz predstavljanje vlastitog opusa, performerica će mladim umjetnicima približiti i projekt Apsolutni umjetnik Antonio G. Lauer, započet 2011. godine na festivalu Perforacije. Podsjetimo, dio projekta naslova /Slušanje radija/ prošle je godine bio izveden u londonskoj Live Art Development Agency. Također, bit će govora i o djelovanju umjetničke organizacije Moja zemlja Štaglinec koja već osam godina za redom uspješno organizira međunarodne susrete performans umjetnika u malom selu Štaglinec pored Koprivnice. 

]performance s p a c e [ je neprofitna organizacija umjetnika koja performerima osigurava studio i prostor za projekte. Kolaborativnim pristupom, ova organizacija želi istaknuti važnost zajedničkog rada i dijeljenja u umjetnosti te potaknuti djelovanje koje kritički i fizički provocira granice tijela i prostora. Sam prostor organizacije tako postaje mjestom kustoski neposredovanog umjetničkog stvaranja, prihvaćajući sve teškoće shvaćanja performansa kao medija neprestanog razvoja.  

PN, ]performance s p a c e [, fotografija: Ivica Galović/PIXSELL

Izjava Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući dovoljno je sveobuhvatna da uključuje zahtjev da preuzmemo Odgovornost za ono što smo vidjeli, što je (dio) naziva prostorno specifične instalacije BADco. Konceptualiziranjem odsutnosti izvođača i kompleksnog polja trenja između pozornice i izložbenog prostora, njihova instalacija postavlja prostorne parametre izložbe. Transformacija rezultira sugestijom da postoji izvedbeni prostor iza vrata koja vode do susjednog skladišta, i replikom tog zida u prostoru. Ta prostorna dispozicija komplicira značenja pozornice i prostora iza pozornice, uzimajući u obzir selekciju i uvjete Gotovčeve prezentacije. Gotovčevi pak radovi ne mogu uteći uvjetima i procedurama koje postavlja BADco.-ova instalacija, čiji je glavni interes u proučavanju “zlosutnog kapaciteta slika da zarobe našu pažnju”.

Prezentacija Tomislava Gotovca uključuje njegove ključne strukturalne i eksperimentalne filmove, i serije fotografija od ranih 1960-ih do kraja 1970-ih. Ona ne inzistira na obnovi njegova opusa unutar narativa hrvatske nacionalne povijesti umjetnosti i na uobičajenim klišejima o nedovoljno cijenjenom disidentu koji se borio za slobodu umjetničkog izraza u teškim vremenima komunističke represije, kako već glase standardna čitanja “tijela u socijalizmu”. Odabir njegovih radova pokušava istaknuti specifične procedure čija stroga disciplina i analitička posesivnost često prelaze u eksces i transgresiju, kako bi još jednom uspostavili sistemski organizacijski princip koji ih podcrtava, zadržavajući svoju autonomiju kao ultimativnu odgovornost samostvorenog, savršenog sistema čija je željezna logika upravljala Gotovčevom umjetnošću i životom. Izložba poziva da obratimo pažnju na Gotovčevu anti-humanističku poziciju, na njegovu samonametnutu disciplinu i izdržljivost u lošim vremenima, na njegovo pažljivo i konstantno opisivanje prijatelja i neprijatelja, naprava i strategija za podnošenje ekstremnih sistemskih razvoja koji se neće promijeniti tako skoro.

Namjera da se izbjegnu definitivna i određujuća čitanja u središtu je instalacije Odgovornost za ono što smo vidjeli: priče u prostoru negativa. Kroz jednostavnu prostornu gestu replikacije zida, i upotrebe skladišnog prostora iza postojećeg izložbenog zida, funkcija prostora se mijenja, a hijerarhije između prostora i ne-prostora, pozornice i prostora iza pozornice se ukidaju. Izloženi filmovi koriste i kombiniraju materijal koji se odnosi na konstrukciju i relokaciju prostora izložbe, snimke koreografije koja je prethodno izvedena u praznom izložbenom prostoru i kretnje posjetitelja u realnom vremenu, kao i digitalno manipulirane i vremenski dislocirane snimke posjetitelja izložbe, softverom programiranih slika u prostoru koje se kompjuterski manipuliraju na licu mjesta iz žive snimke koja dolazi sa pet kamera instaliranih u prostoru izložbe, zajedno sa prethodno snimljenim slikama izvođača za vrijeme postava izložbe. Ono što se gledatelju nudi u svakom trenutku je konstrukcija koja se sjeća, bilježi i nagovješta, dok sam čin gledanja postaje subjektom, opsesijom, igrom, problemom, onim istim kojeg je Gotovac pokušao riješiti svojim principom “non-stop slike”, i sistemskim podvođenjem stvarnosti pod principe filma.

Izložba je realizirana u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i Zagrebačkim kazalištem mladih. Na postavu je surađivala arhitektica Ana Martina Bakić, a oblikovanje vizualnih materijala rad je člana kolektiva WHW Dejana Kršića. U publikaciji koja je osmišljena u formi novina koje će se besplatno dijeliti okupljeni su tekstovi kustosa i teoretičara Bojane Cvejić, Floriana Malzachera, Renate Salecl i Georga Schöllhammera, a možete je preuzeti ovdje.

Predstavljanje Hrvatske u cijelosti financira Ministarstvo kulture RH, dodatnu podršku osigurao je Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport, a pomoć u opremi pružio je AVC.

Izložbe je otvorena svakog dana, osim ponedjeljkom, u vrijeme trajanja Bijenala od 10 do 18 sati.

Izvor: WHW