Festival je zamišljen kao otvoreni prostor susreta umjetnosti i društvenog dijaloga, a ovogodišnje izdanje u cijelosti se seli na lokaciju sportskog igrališta u Kopilici, koje će tijekom vikenda postati privremeni prostor izvedbi, radionica i “razmjene ideja o okolišnoj i društvenoj odgovornosti, suradnji te raspravi o minimalnim uvjetima za kvalitetan i priuštiv život u Splitu”.

“Kroz Festival neobičnih obitelji želimo stvoriti mjesto susreta umjetnika i građana, gdje se kroz igru i kreativnost otvaraju pitanja o tome kako gradimo odnose, zajednicu i budućnost grada. Preseljenje festivala u Kopilicu upravo je poziv da umjetnost izađe iz uobičajenih prostora i postane dio svakodnevnog života grada te pozivam građane da nam se pridruže u što većem broju”, istaknula je Antonia Kuzmanić, organizatorica festivala i članica kolektiva ROOM 100.

Program okuplja umjetnike iz Hrvatske i Europe te donosi međunarodne produkcije suvremenog cirkusa iz Francuske, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Uz izvedbeni program, posjetitelje očekuje i glazbeni dio s izvođačima iz regije, kao i niz participativnih sadržaja.

Poseban naglasak stavljen je na sadržaj za djecu i roditelje, uključujući akrobatske i žonglerske radionice, radionice urbanizma, izložbe te susrete s umjetnicima.

Ulaz na festival je besplatan, a organizatori pozivaju građane da se pridruže trodnevnom programu i zajedno sudjeluju u događaju “u kojem se umjetnost, zajednica i kreativne ideje spajaju u jedno”.

Detaljan program festivala dostupan je na poveznici.

Odabrani umjetnici dobit će priliku razvijati svoje projekte u jednoj od sedam rezidencijalnih lokacija u Hrvatskoj tijekom 2025. godine. Pri selekciji posebno se vrednuju projekti koji posjeduju kvalitete inovativnosti, originalnosti, kritičkog promišljanja, refleksivnosti, angažiranosti i interdisciplinarne suradnje.

Organizatori_ce nude pokrivene troškove puta, smještaja i dnevnice, prostor za rad i tehničku podršku, organizaciju izvedbi u nastajanju, medijsku vidljivost i korodukcjsku financijsku podršku. Dodatnu podršku rezidentima_cama pružit će umjetnik Darragh McLaughlin, a godišnje mentorstvo u produkciji i distribuciji vodi Antonia Kuzmanić.

Rezidencije traju do 15 dana, a održavaju se u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Križevcima, Puli, Klanjcu i Svetvinčentu. Puni tekst natječaja pročitajte na poveznici, a prijavni obrazac možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 12. veljače.

Kuzmanić je suosnivačica cirkuske kompanije ROOM 100, o čijem je gubitku prostora nedavno za Kulturpunkt pisao Matko Vlahović, a ovom će prilikom predstaviti peto izdanje festivala suvremenog cirkusa- Festival neobičnih obitelji.

Programska koncepcija festivala osmišljena je na način da dovodi predstave koje se bave društvenim i političkim okruženjem u kojem nastaju te predstave koje publiku potiču  na propitivanje položaja i shvaćanja pojedinca u današnjem vremenu.  Festival služi i kao platforma za predstavljanje novih izvedbi umjetnika i kolektiva iz Hrvatske i regije te različite diskurzivne formate na temu umjetnosti cirkusa.

Razgovor će moderirati Dario Dunatov i Kristina Tešija, novinari s community radija KLFM, gdje će se moći i naknadno preslušati.

Više detalja o razgovoru možete pronaći ovdje.

Drugi blok festivala započinje okruglim stolom Što vam je potrebno da budete umjetnici?.  Pitanje i razgovor pokreću se u petak, 10. studenoga 2023. u 12 sati u Kinu Edison u okviru projekta Mreže izvedbenih umjetnosti. U razgovoru će sudjelovati recentni hrvatski umjetnici i stručnjaci: Alexandra Madsen, Koraljka Begović, Tea Kantoci, Zvonimir Dobrović, Matija Ferlin i Antonia Kuzmanić. Moderirat će Maja Purgar. Namjera okruglog stola je otvoriti potrebnu diskusiju o položaju plesnih umjetnika i radnika u kulturi te preispitati i učiniti vidljivijim uvjete prekarnog rada u području suvremene plesne umjetnosti.

Festival službeno otvara predstava HEROES  autora Brune Isakovića i Mie Zalukar  u petak, 10. studenoga u 20 sati u kazalištu Zorin dom. Predstava je nastala u produkciji Udruge Domino i Umjetničke organizacija Malo sutra, a izvode je Gendis Putri Kartini i Mateja Miković.

Jesenska edicija zatvara se predstavom MOJA BABUSJA NE POZNAJE IZRAZ BIOPOWER autora Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića u subotu, 11. studenoga u 19 sati u Kinu Edison.  Ova intimna predstava je nastala kao reakcija na rusku invaziju Ukrajine, a vezuje se na ukrajinsko porijeklo autorice.  Predstavu izvodi Nastasja Štefanić Kralj koja ujedno potpisuje i koreografiju. Dramaturgiju potpisuje Jasna Jasna Žmak, koja je i autorica tekstova zajedno sa Matijom Kraljem Štefanićem. Za dizajn svjetla zadužen je Anton Modrušan. 

Pored spomenutih predstava, i ova edicija uključuje edukativni program. Kreativnu plesnu radionicu voditi će Koraljka Begović. Radionica će se održati 10. studenoga od 14.30 do 16.30 sati u Ateljeu suvremenog plesa.

Ulaznice za predstave u kazalištu podižu se na izvedbenim lokacijama (blagajni GK Zorin Dom ili Kino Edison). Detaljnije informacije o festivalu pronađite na ovdje. 

Da saznamo više o tome kako i zašto se prepoznatljiva umjetnička organizacija našla prepuštena “tržišnoj logici” privatnih iznajmljivača obratili smo se Antoniji Kuzmanić, suosnivačici Rooma 100: “Kako smo praznili HALU 100 tako smo iznijeli i arhiv u kojem sam našla naš prvi dopis poslan gradskoj upravi, a koji datira iz 2008. godine. S promjenom svake vlasti, slala sam dopis gradskoj upravi sa zahtjevom za korištenjem nekog od gradskih prostora. Za vrijeme Baldasarove vlasti ponuđen nam je prostor atomskog skloništa, tri etaže ispod površine, u kojem je bilo nekih 10 cm vode. Komentar tadašnjeg pročelnika bio je da možemo potpisati ugovor na dvije godine, a da dovođenje prostora u stanje u kojem ga se ustvari može koristiti financiramo sami bez mogućnosti da nam se za iznos troškova sanacije umanji najam. Naravno, ovu smo ponudu iz snova odbili.”

Grad Split je ranije ove godine objavio Poziv organizacijama civilnog društva za iskazivanje interesa za zakup poslovnih prostora na temelju kojeg je potom izrađen Nacrt prijedloga odluke o dodjeli prostora na korištenje udrugama i ostalim organizacijama civilnog društva. Nacrt se trenutno nalazi u javnom savjetovanju pa se javni natječaj za dodjelu prostora očekuje nakon njegovog usvajanja. Kuzmanić ističe da su tijekom čitavog procesa slali više iskaza interesa. Međutim, budući da suvremeni cirkus zahtijeva posebne prostorne uvjete za rad, situacija se za Room 100 dodatno komplicira: “S obzirom da ne postoji javno dostupan registar gradskih prostora tako da ne znamo postoji li u gradu Splitu prostor koji je odgovarajući za našu organizaciju i viziju razvoja suvremenog cirkusa. To ćemo znati kada se raspiše natječaj i kada izađe popis slobodnih prostora. Budući da grad Split nema bogatu industrijsku ili vojnu baštinu, a koja inače garantira prostore većih dimenzija, skeptična sam da ćemo pronaći nešto za nas.” 

U međuvremenu zbog nemogućnosti plaćanja najma Room 100 manji dio svojih programa i aktivnosti već ugovorenih s donatorima seli u Kuću Klajn u Zagorju, dok veći dio njih više neće moći provoditi. Tako će biti prisiljeni ugasiti: godišnji program HALE 100 koji se sastojao od rezidencija za međunarodne, regionalne i hrvatske suvremene cirkuske umjetnike, godišnji program prezentacija predstava u nastajanju i gotovih predstava, edukacijski program koji se sastojao od radionica i masterclassova gostujućih umjetnika i redovni program treninga akrobatike i kontorcionizma. Kako je spomenula Kuzmanić, činjenica da u Hrvatskoj i regiji ne postoji mogućnost formalnog cirkuskog obrazovanja dodatno podcrtava ozbiljnost gubitka programa u HALI 100.

“HALA se brendirala kao slobodni prostor za istraživanje i eksperimentiranje u području suvremenog cirkusa: uveli smo standard da umjetnike pozivamo na minimalnih dva tjedna boravka u Splitu i da im pružamo maksimalnu podršku u radu. Pokrivali smo im putne troškove, troškove boravka u Splitu i plaćali im honorar za njihov autorski i umjetnički rad. Također smo im pružali tehničku pomoć i trudili se omogućiti im najbolje uvjete za rad. Na sceni je česta pojava da rezidencijski prostori pružaju potporu umjetnicima samo davanjem besplatnog prostora za rad, dok smo mi pružali zaokruženu potporu radi koje su se umjetnici uistinu mogli posvetiti istraživanju, nisu imali dodatne troškove zbog toga što su umjetnici već su bili pošteno plaćeni”, rekla je Kuzmanić.

Osim za umjetnike i umjetnice koje gube važan prostor, gašenje HALE 100 predstavlja velik gubitak za splitsku publiku, ali i sam grad. “Dodat ću i da je uistinu tužno kada grad koji je potpuno pregažen turizmom izgubi jedan prostor za kulturu jer takvih je prostora manje nego prstiju na rukama. Govorim o potpunoj ovisnosti Splita o rastu turizma kao i svojevrsnoj dekadenciji u koju grad zapada potpuno prepuštajući kvalitetu života stihiji”, zaključila je Kuzmanić.

Imajući na umu da originalni vodič broji preko 200 stranica i obuhvaća sva umjetnička područja, programska voditeljica kolektiva ROOM 100 Antonia Kuzmanić sastavila je sažeti pregled koji može poslužiti cirkuskim umjetnicima_ama. U procesu rada na pregledu, Kuzmanić je, kako stoji u priopćenju, identificirala one natječaje, institucije, fondacije, organizacije ili prostore koje pružaju mogućnost mobilnosti za cirkuske umjetnike, radnike i organizacije, nadajući se da će na ovaj način ojačati međunarodne suradnje i putovanje kolega iz cirkuske zajednice. Pregled u sažetom i lako pretraživom obliku prenosi mogućnosti mobilnosti cirkuskih umjetnika, radnika_ca i organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i Srbije.

“Razgovori s kolegama potvrdili su da kao scena nemamo dovoljno ljudskih i vremenskih kapaciteta i da nažalost ne koristimo u potpunosti prilike za mobilnosti čak i kada relevantna mreža kao što je On the Move izda vodič koji sjajno mapira prilike i mogućnosti. Stoga sam odlučila dio dodatnog istraživanja napraviti za sve nas. Prolazeći kroz Vodič identificirala sam prilike za mobilnost suvremenih cirkuskih umjetnika, radnika i organizacija koje rade u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Ključ odabira država za koje radim pregled bio je prema jeziku, i obradila sam one zemlje za koje pretpostavljam da većina kolega neće imati problem s čitanjem pregleda na hrvatskom jeziku”, objašnjava Kuzmanić u tekstu pregleda.

Pregled je dostupan je za besplatno preuzimanje putem poveznice. 

Kako sve dublje zalazimo u dosad najgori val pandemije koronavirusa, sve jasnijom postaje duboka nespremnost sustava da se nosi s njezinim teškim posljedicama – nespremnost koja ne čudi uzevši u obzir kontradiktornost djelovanja vladajućih tijekom ovih teških osam mjeseci. Nedostatak mapiranja stanja, izostanak ozbiljne pripreme za neumitnost eksplozije zaraženih nakon varavog ljetnog “predaha”, sve se to ovih dana pretače u niz disfunkcija koje nose kobne posljedice, uključujući nažalost i u doslovnom, smrtonosnom smislu. U području kulture, te se disfunkcije očituju u reakcijama kulturne politike – prije svega Ministarstva kulture i medija – na tešku krizu koja je na vidjelo iznijela zapuštenost i ranjivost tog neprioritetnog sektora.

Najrecentniji primjeri višestruko spornih reakcija Ministarstva dva su najnovija javna poziva direktno namijenjena ublažavanju posljedica pandemije: Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javni poziv za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti, oba objavljena 30. listopada. U slučaju prvog, njegova nerazjašnjena selektivnost i unutarnja kontradiktornost je tolika da pozitivni pomaci koje je u njemu ipak moguće pronaći nažalost potpuno padaju drugi plan.

Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaj za cilj ima “potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u svim kulturnim djelatnostima (audiovizualnim, izvedbenim, književnim i prevoditeljskim te vizualnim) u okolnostima smanjenih mogućnosti umjetničkog djelovanja uslijed epidemije koronavirusa”. Na tragu natječaja Umjetnost i kultura online, financiranog iz sredstava Europskog socijalnog fonda kako bi se potpomoglo seljenje kulturne proizvodnje u digitalni prostor tijekom pandemije, u okviru ovog se javnog poziva sredstva dodjeljuju za “financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa (interakcija, edukacija i sl.)” te “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima”. Međutim, iz Ministarstva su nažalost ovako postavljen poziv odlučili otvoriti samo za umjetničke organizacije, strukovne udruge u području kulture, samostalne umjetnike i nezavisne profesionalce u području kulture i umjetnosti, što će reći da se na njega samostalno ne mogu prijaviti udruge u kulturi – dakle, ključan dio kulturnog sektora, uključujući i niz organizacija ključnih za umjetničku proizvodnju.

Riječ je o odluci koja je u tolikom raskoraku sa strukturom te proizvodnje da navodi na pitanje postoji li u Ministarstvu kulture i medija sistemska predodžba o polju o kojem bi se ono trebalo brinuti. Prije svega, druga namjena za koju se dodjeljuju sredstva – spomenuto “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima” – evidentno se ponajprije odnosi na rad takvih udruga koje su isključene iz ovog natječaja kao samostalni prijavitelji. Drugo, i važnije, zapanjujuće je da se ovako definiranim natječajem u potpunosti ignorira činjenica da su za ogroman dio specifično umjetničke proizvodnje zaslužne upravo udruge koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije. Primjerice, struktura proizvodnje u području suvremenih vizualnih umjetnosti je upravo takva da su za produkciju i prezentaciju radova zadužene nezavisne galerije i kustoski kolektivi – koji organizacijski redom djeluju kao udruge koje ne mogu konkurirati za ova sredstva. Slučaj vizualnih umjetnosti pritom nije ni najgori u kontekstu ovog javnog poziva – ignoriranje stvarnosti umjetničkog rada u ovom javnom pozivu neka je područja umjetničke prakse iz njega gotovo u potpunosti isključilo.

Cirkuska je umjetnost primjer polja koje je palo žrtvom ovakvog raspisa. Kako pojašnjava Antonia Kuzmanić iz splitskog izvedbenog kolektiva Room 100, riječ je o području umjetničkog stvaralaštva koje nije priznato postojećom klasifikacijom Ministarstva, stoga nije moguće registrirati umjetničku organizaciju koja mu pripada. Ne postoji također ni strukovna udruga koja okuplja suvremene cirkuske umjetnike – premda scena, važno je istaknuti, pokreće inicijativu u tom smjeru – pa nije moguće dobiti status slobodnog umjetnika temeljem takvog tipa rada. Zbog toga je, napominje, suvremeni cirkus praktički potpuno isključen iz prijava na ovaj javni poziv, što je dodatno pogoršano činjenicom da se ništa od dosadašnjih mjera pomoći kulturi nije prelilo u pripadajuće mu organizacije. Kuzmanić navodi da se u ime scene obratila Ministarstvu kulture i medija iz kojeg joj je odgovoreno da je cilj bio izbjeći da se na javni poziv prijavljuju udruge kojima umjetnost i kultura nisu primarna područja djelovanja te da se udruge poput Pozitivne sile mogu prijaviti u sklopu suradnje s odobrenim prijaviteljima. No Kuzmanić je vrlo kritična prema oba dijela odgovora, ističući kako se diskriminacija relevantnih udruga koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije mogla lako zaobići na način da se djelovanje prijavitelja procjenjuje pri selekciji programa. Što se mogućnosti partnerskog sudjelovanja tiče, Kuzmanić napominje da se na taj način ignorira organizacijska razvijenost i samostalnost niza isključenih aktera, koji već imaju svoje razrađene, autonomne sustave rada, pa tako i organizacije i provedbe programa. Kuzmanić spornom smatra i temeljnu logiku Ministarstva, za koju ističe da počiva na promašenoj ideji da umjetnost proizvode samo umjetnici. Suprotno tomu, napominje, umjetnost nastaje u međuodnosu umjetnika i kulturnih radnika, stoga je vrlo problematično isključiti potonje iz procesa i stavljati ih u neravnopravan položaj.

Novi javni poziv nije naišao na bolji odjek ni u izvedbenim umjetnosti, gdje je također isključio niz udruga ključnih za čitavo polje. Jedna od njih je i Domino, organizatorica događanja poput Ganz novih Perforacija, festivala Queer Zagreb i Sounded Bodies, čiji predsjednik Zvonimir Dobrović je također vrlo kritičan prema načinu na koji je poziv postavljen, ističući kako se njime samo nastavljaju diskriminatorne mjere pomoći Ministarstva: “Ideja isključivanja mogućih potencijalnih prijavitelja i korisnika natječaja Ministarstva kulture je sramotna i najbolje predstavlja promašenu politiku koju Ministarstvo provodi vezano uz ovu krizu. Sve je počelo još onim prvim mjerama za samostalne umjetnike koje su pravile razliku među umjetnicima s obzirom na njihove prihode, a da bi se ta potpora ostvarila umjetnici su morali predavati podatke koje niti jedan drugi radnik u Hrvatskoj nije trebao da bi ostvario prava na potporu. Ta mjera je također isključivala više ljudi nego ih je uključivala.” Dobrović odnos Ministarstva kulture prema resoru naziva prezrivim, osuđujući logiku po kojoj su organizacije poput njegove isključene iz javnog poziva samo zato što po svojem pravnom statusu ne mogu dokazati da se kulturom ne bave periferno. “U trenutku kad mi kao organizacija provodimo programe diljem Hrvatske i kad velik dio aktivnosti koje je uopće moguće uživo pogledati na nezavisnoj sceni provode upravo udruge poput naše,” napominje, “na nekom se sastanku činovnika Ministarstva kulture zarez kod nabrajanja mogućih prijavitelja pretvorio u točku i tako isključio udruge iz ovog natječaja. Taj sastanak nije imao za cilj pomoći umjetničkoj produkciji, umjetničkoj sceni, onima koji rade i djeluju i koji su u svojoj nesigurnosti postali još nesigurniji. Taj sastanak je imao za cilj dati privid djelovanja, privid promišljanja i privid funkcionalnog sustava. No, dobili smo previd. I ta brižno i friško uzgojena kultura previda je ono čega se ovo Ministarstvo mora čim prije odreći.”

Kulturpunkt se za pojašnjenje odredbi Javnog poziva obratio Ministarstvu kulture i medija, iz kojeg nam, uz isticanje navedenih mogućnosti prijave suradnje, kao argument ističu kako su “udruge u kulturi koje također provode umjetničke programe bile prihvatljiv prijavitelj u prethodnom natječaju Umjetnost i kultura online (2 natječajna roka) objavljenom u okviru Europskog socijalnog fonda”.

Ovakvoj logici međutim protivi se Kuzmanić, koja ističe kako je logika ESF-a trebala poslužiti kao uzor Ministarstvu, a ne kao izgovor za diskriminaciju. Osobito je to važno s obzirom na jednu nesumnjivo dobrodošlu promjenu – ovim javnim pozivom Ministarstvo je konačno vratilo financiranje udjela u plaćama i indirektnih troškova, što je jedan od najvažnijih višegodišnjih zahtjeva nezavisnih aktera u kulturi. Nažalost, i taj se pomak utopio u internim kontradikcijama poziva – uistinu je razočaravajuće da se uvođenje takvog financiranja, čiji smisao je stabilnost i održivost rada i djelovanja, vraća u potpori koja je namijenjena periodu od samo šest mjeseci.

No ponajprije bi valjalo istaknuti da pozivanje na natječaj Umjetnost i kultura online od strane Ministarstva unekoliko djeluje cinično. Naime, ni rezultati prvog kruga navedenog natječaja – provedenog po izuzetno spornom modelu “najbržeg prsta”, po kojem se prijave zatvaraju u trenu kada s obzirom na raspoloživa sredstva pristigne dovoljno prijedloga koji udovoljavaju kriterijima  – još uvijek nisu poznati. Tvrditi stoga da je njime zadovoljen onaj dio aktera koji čine udruge u kulturi potpuno je neozbiljno dok nam je struktura dobitnika potpora potpuno nepoznata. Još jedan je to znak da u Ministarstvu izostaje suvislo, sistemsko promišljanje vlastitih mjera te da je pomoć kulturnom sektoru svedena na niz ad hoc, skupno nepromišljenih i fragmentiranih potpora koje brojne organizacije u kulturi prepuštaju utapanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Vijest o pokretanju novog festivala suvremenog cirkusa u takvim se okolnostima čini u najmanju ruku neobičnom, a upravo takva ovih dana dolazi iz Splita. U organizaciji umjetničkog kolektiva ROOM 100 od 10. do 13. rujna održava se prvo izdanje Festivala neobičnih obitelji koji donosi šest inovativnih, kritičkih i angažiranih predstava suvremenog cirkusa te bogat popratni program u kojem će se splitska publika moći pobliže upoznati s umjetničkim praksama, ali i uvjetima u kojima predstave nastaju.

O neobičnim obiteljima, ovogodišnjem programu i svemu što ga prati razgovarali smo s umjetničkom direktoricom Festivala, Antoniom Kuzmanić.

KP: Tko su neobične obitelji na koje se referira naziv Festivala? Čini se da su zaintrigirale širu javnost, pa je došlo i do nesporazuma prilikom oglašavanja događaja na društvenim mrežama. Što se dogodilo?

Festival nosi naziv Festival neobičnih obitelji referirajući se na kreativnu i složenu zajednicu cirkuskih umjetnika i njihove publike. Suvremena cirkuska umjetnost je puno više od same umjetničke forme. Specifični zahtjevi za fizičkom spremom, karakter interdisciplinarnosti između izvedbene i konceptualne umjetnosti, kao i uvjeti produkcije, često obilježavaju ne samo rad, nego i život cirkuskih umjetnika. Iz tih razloga nastaje energična, intimna i prisna suradnja među članovima kolektiva. Magija cirkusa nastaje kada se ta energija prenese na publiku. Cilj ovog festivala je stvoriti upravo taj efekt i razbiti barijere između publike i izvođača, grada i izvedbenog prostora (bio on klasično kazalište ili cirkuski šator), obitelji kao zajednice i nužnosti. Granice tijela i uma zajedničke su svima, cirkuski umjetnici samo pretvaraju te granice u kreativni proces izražavajući kroz njih metafore svakodnevnog života.

U drugom layeru objašnjenja naziva, ovaj Festival svojim imenom prepoznaje složenost i intimnost svakodnevnih ljudskih odnosa te želi otvoreno razgovarati o svim različitim aspektima životnih odabira koje na kraju od svih nas čine “cirkusante” u vlastitim okruženjima. Vjerojatno se zbog ove zadnje rečenice, naše programske, ali i ljudske politike, neki dušebrižnik s desne strane osjetio zabrinut pa nas je prijavio Facebooku koji nam je blokirao plaćene oglase na ovoj društvenoj mreži i Instagramu. Predali smo prigovor i račun nam je odblokiran tri dana kasnije nakon provjere.

KP: U najavi festivalskog programa ističu se hibridni formati u kojima se presjecaju različite umjetnosti, čak i animirani film. Čime ste se vodili u selekciji i što posjetitelji mogu očekivati?

U svom radu ROOM 100 vodi se programskom politikom koja u Split dovodi predstave suvremenog cirkusa koje su inovativne u korištenju novih rekvizita, formata i medija, te koje na sceni preispituju umjetničko, društveno, političko, ekonomsko i ekološko okruženje u kojem žive i rade. Na ovaj način želimo se odmaknuti od ostavštine tradicionalnog cirkusa s kojima su Splićani upoznati kroz npr. cirkus Morie Orfei, i educirati publiku da cirkus ne mora nužno biti zabavan, štoviše, ne treba to biti s obzirom na svijet u kojem živimo.

Prva edicija festivala tako donosi predstavu Instable koja se izvodi na raspadajućoj pozornici i neučvršćenoj kineskoj motki, predstavu Pelat čiji je jedini rekvizit jedno deblo dugo četiri metra (bez ikakvog svjetla, zvuka ili bilo koje druge tehnike), predstavu Linija koja spaja vertikalno uže i animacije… Predstava Bubble predstavlja dvije strane jedne osobe utjelovljene u dva različita karaktera na sceni, a u prikazu čitavog spektra osjećaja koji donose suživot i zajednički rad, savršeno odgovara konceptu Festivala kojeg zanima upravo energična, intimna i prisna suradnja među cirkuskim umjetnicima i prijenos te energije na publiku. Predstava Nos temeljena je na suživotu 12 studenata francuske cirkuske škole Piste d’Azur za vrijeme pandemijskog lockdowna, a Homenaje je posveta prerano preminulom bratu autorice.

KP: U povezivanju i širenju “neobičnih” suvremeno-cirkuskih obitelji značajno mjesto imaju rezidencijalni programi, koje i sami organizirate. Koliko je njihova provedba zahtjevna, posebno s obzirom na aktualne prilike? Prepoznajete li nakon kontinuiranog rada na tom polju neke pozitivne učinke na lokalnoj sceni? 

Naš rezidencijski prostor HALU 100 od 2015. godine postepeno razvijamo prema prostoru za istraživanja i eksperimentiranje u suvremenoj cirkuskoj umjetnosti koji gostujućim umjetnicima pruža punu podršku u razvoju produkcija. Provedba rezidencijskih programa za nas nije posebno zahtjevna, osim ponekad financijski jer smo uveli praksu o ostanku minimalno dva tjedna na rezidencijama (što onda znači dva tjedna dnevnica za sve članove kolektiva i smještaj u poprilično skupom i turistički nastrojenom Splitu). Svaka od naših rezidencija završava prezentacijom predstave u nastavku i razgovorom s publikom kroz koje umjetnik/kolektiv testira izvedbeni materijal, dobiva komentare, prijedloge, kritike, nove uvide u vlastiti rad.

Upravo kroz program Q&A primjećujemo ogroman iskorak u znanju publike o suvremenom cirkusu i njihovoj zainteresiranosti za ovu vrstu umjetnosti. Pitanja koja postavljaju umjetnicima precizna su i promišljena i ove rasprave poslije izvedbi protegnu se i na 45 kvalitetnih i korisnih minuta. U Splitu, klasična kazališta nemaju ovakav produkcijski format u kojem se publiku pita za mišljenje u fazi rada i vidim da naša publika cijeni priliku da kaže što misli i da utječe na daljnji kreativni proces umjetnika. Zbog te involviranosti razvija se odnos i s umjetnikom/kolektivom i s nama i kada ponovno ugošćujemo istu predstavu, ali u njenoj završenoj fazi, publika se vraća jer ih zanima kakav je finalni produkt.

KP: Popratni program ovogodišnjeg festivala uključuje i tribinu o hrvatskoj suvremenoj cirkuskoj sceni i javnim kulturnim politikama. Što biste izdvojili kao ključne i specifične probleme domaćih suvremenih cirkuskih umjetnika i kolektiva?

Koronakriza pokazala nam je spektar problema s kojima se susrećemo jer suvremena cirkuska umjetnost nije priznata od strane Ministarstva kulture i medija kao vrsta izvedbene umjetnosti, što posljedično uzrokuje da suvremeni cirkuski umjetnici ne mogu do statusa samostalnih umjetnika i nemamo vlastitu strukovnu organizaciju. Na ovim pitanjima smo počeli aktivno raditi i oformljena je manja radna skupina čiji smo član.

Suvremeni cirkus slabo je prepoznat od strane kulturnih vijeća na lokalnim i regionalnim razinama gdje organizacije povlače često tragične iznose potpora. Naravno, kao u većini civilnog sektora ne može govoriti o sustavnoj, promišljenoj i planiranoj financijskoj potpori. Kao i za ostale izvedbene umjetnosti, cirkuski umjetnici muku muče s adekvatnim prostorima za rad – od onog za stvaranje novih predstava do prostora za trening tj. održavanje i usavršavanje cirkuskih vještina. Kolege u Samoboru i Rijeci nisu sigurni hoće li imati prostore za rad ove jeseni, ista stvar je i sa AKC Medikom. Mi smo u skupom komercijalnom prostoru jer nam korištenje nekog od brojnih gradskih prostora nije dozvoljeno. Prostori institucija u kulturi ostaju zatvoreni za suvremeni cirkus zbog toga što se naplaćuju visoki najmovi jer nema vizije o mogućnosti suradnje između dvije vrste umjetnosti. Puno je problema, ali je i puno entuzijazma među kolegama na sceni i scena raste… Samo je pitanje koliko dugo ćemo moći raditi na vlastitoj energiji i ludosti, a bez adekvatne potpore od strane nacionalnih, regionalnih i lokalnih institucija.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Split je 2019. obilježio 40 godina od održavanja Mediteranskih igara, događaja koji je ovaj primorski grad transformirao u metropolu. Dok događaj sam po sebi nije bio od osobitog značaja, Splitu je donio Poljud, bazene, marjanski tunel, ukopanu željeznicu koja je do tad presijecala grad, ali i početak izgradnje Doma mladih, koji za razliku od nabrojanih projekata i danas stoji nedovršen. Status te sive megastrukture i nakon 41 godine nije nimalo jednostavno objasniti. Inicijalno koncipiran kao Dom socijalističke omladine koji bi poslužio kao svojevrsni centar kulturne aktivnosti mladih tadašnjeg Splita i okolice ovaj kompleks je unutar 10 000 četvornih metara obuhvatio niz povezanih prostorija te dva impresivna amfiteatra za preko 1000 posjetitelja. No dovršetkom grubih radova planirana izgradnja prestaje, a prostor Doma ostaje prazan. Tek 1994. godine inicijativom Art Squata prostorije se počinju čistiti i skvotirati, a Dom konačno dobiva svrhu i transformira se u generator nezavisne splitske kulturne scene.   

Iako je Dom mladih gradski prostor kojim Grad upravlja od 1996. godine putem Kulturnog središta mladih, a od 2005. godine kroz javnu ustanovu Multimedijalni kulturni centar (MKC), on se nastavio popunjavati bez jasnog plana i kriterija korištenja. Tako je izostanak transparentnog modela upravljanja koji bi definirao uvjete uporabe prostora i njegovo financiranje stvorio druge probleme poput zatvorenosti prema potencijalnim novim korisnicima, a posljedično i nedostatak vidljivosti prema široj publici, pa čak i mladima Splita. Navedeno je ujedno utjecalo i na generalnu fizičku i funkcionalnu neuređenost Doma koju su tek parcijalno mogli ispravljati pojedinci. Dom se, dakle, razvijao stihijski, i iako povećani broj aktera proširuje sadržaj i suradnje te ostvaruje uređenje pojedinih prostora, izostanak transparentnog sustava upravljanja njegove korisnike stavlja u položaj neizvjesnosti i onemogućuje jednak pristup novim korisnicima čime se koči razvoj Doma. Kako bi potaknuli rješavanje niza problema proizašlih iz nebrige Grada za vlastitu imovinu i mlade, udruge koje koriste domske prostorije kao i pojedine udruge izvan Doma, koje se zalažu za bolju organizaciju i transparentu raspodjelu resursa unutar kulture, 2012. godine okupile su se u savez udruga Platforma Doma mladih (PDM). Osim zagovaranja, istraživanja i djelovanja na razvoj izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti, cilj Platforme je osmišljavanje modela suupravljanja prostorom Doma mladih.

No, početak konkretnog raspetljavanja situacije u kojoj se Dom mladih nalazi iniciran je 2014. godine kada su Grad i PDM zajednički prijavili i dobili status prioriteta u pilot-programu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva Prostori (su)djelovanja čime je kreirana ideja Doma kao kulturno-društvenog centra te je otvorena mogućnost financiranja putem EU fondova. Četiri godine kasnije, ulaganje u razvoj Doma zbilja stiže preko projekta Gradimo Dom zajedno kojeg je PDM kao nositelj projekta prijavila u suradnji s Gradom Splitom te MKC-om, CEDRA-om Split, Koalicijom udruga mladih i Festivalom mediteranskog filma Split, uz potporu Razvojne agencije Splitsko-dalmatinske županije. 

Projektu je na razdoblje od dvije godine Ministarstvo kulture, preko Europskog socijalnog fonda, odobrilo 2.498.314 kuna u sklopu natječaja Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi. S navedenim EU novcem zacrtano je ostvarenje triju ključnih stavki projekta. Najopipljivija će biti uređenje Razreda, co-working prostorije s kulturno-javnom svrhom kojom bi se osigurali radni uvjeti za različite kulturne aktere. Druga stavka je proširenje programa s kojim Dom pokušava dobiti na vidljivosti.  Posljednja i možda temeljna je izrada strateške dokumentacije kojom bi se konačno definirali kriteriji korištenja i plan upravljanja Domom čime bi se prostor otvorio za nove korisnike te uredili odnosi s postojećim korisnicima. 

Osim programskih događanja čiji je broj povećan, ali se i dalje uglavnom fokusiraju na ustaljenu publiku, Razreda koji je već trebao biti dovršen zajedno s info pultom i signalizacijom, rješenje centralnog problema – upravljačkog modela Doma još nije realizirano. Svi su uvjeti izrade strateške dokumentacije, koja bi donijela kriterije korištenja objekta, ovog puta u rukama samih korisnika, ali o konačnom zaključku se i dalje razmišlja. Osobama odgovornim za vođenje projekta Gradimo Dom zajedno dana je prilika da pobliže pojasne aktivnosti koje se provode u sklopu projekta, njihov napredak i razvoj, kao i da se referiraju na ostale izjave u ovom tekstu.

Kako u Gradu promišljaju trenutne procese kroz koje Dom mladih prolazi prenijela je Antonija Eremut Erceg, direktorica Razvojne agencije Split – RaST koja pruža koordinacijsku potporu pri izradi i implementaciji europskih projekata. “O modelu upravljanja ćemo odlučivati zajedno temeljem toga što Platforma sama kreira kroz stratešku dokumentaciju. Činjenica je da udruge nemaju financijski ni operativni kapacitet za provođenje infrastrukturnog razvoja i to je definitivno dužnost Grada. Međutim, udruge, odnosno Platforma mora vidjeti koji model upravljanja želi implementirati te kakav program realizirati. Držimo kako je upravo model upravljanja ključan dokument u procesu prijava budućih EU projekata vezanih za Dom. Trenutačno u prijavama imamo problem s definiranjem nositelja troškova čak i na Europske socijalne fondove, a za iole ozbiljan infrastrukturni projekt trebat će nam studija izvodljivosti s cost-benefit analizom, za koje model upravljanja predstavlja temeljni input. Također smatramo da treba izbjeći ponavljanje programa te se otvoriti prema novoj publici kako bi se postigla barem djelomična održivost Doma. Naime, troškovi ovolikog kompleksa su veliki, no osim financijske održivosti tu je i komponenta društvene isplativosti, a barem jedna od njih dvije mora biti zadovoljena da bi se došlo do novca iz fondova. Ukoliko se ne poveća broj korisnika, cijela priča je promašena.” Iako se svi slažu oko činjenice da Dom mladih ima problem s percepcijom i dosegom u široj javnosti, pa čak i među mladima, nedvojbeno je da je većina inicijativa koji su učinile Dom centrom urbane kulture iniciran radom pojedinaca i udruga iz nezavisnog sektora.

Na pitanje hoće li Grad u budućnosti pridati više interesa razvoju Doma, Eremut Erceg odgovara: “RaST je pružio tehničku podršku MKC-u i Platformi Doma mladih u prijavi projekta Dom – jučer, danas, sutra na ITU poziv Europskog socijalnog fonda. S potencijalnih 3 000 000 kuna plan je urediti višenamjensku prostoriju gdje bi u aktivnosti Doma mladih uključili skupine ljudi u dobi višoj od 54 godine, odnosno populaciju za koju se Dom počeo graditi te proširiti program. Ovim projektom bi nastavili razvoj Doma s novom dimenzijom međugeneracijske solidarnosti koja bi također doprinijela vidljivosti i osigurala nove korisnike. Gradu je cilj ostvariti funkcionalan Dom mladih, no mogućnost uređenja čitavog kompleksa je ograničena zbog prevelikih izdataka, pa je plan postepeno uređenje preko različitih izvora financiranja i manjih projekata koje malo pomalo ostvarujemo.”

Svoje viđenje trenutne problematike Doma mladih iznijela je i Antonia Kuzmanić, koja je kao tadašnja predsjednica Platforme bila jedna od inicijatorica promjene kroz koje Dom trenutno prolazi te i dalje aktivno sudjeluje u implementaciji projekta. “Dom mladih je jedini objekt u gradu s kapacitetom ozbiljnog centra nezavisne kulture i upravo zbog toga on mora biti fluidan. Drugim riječima, objekt se mora više otvoriti prema novim korisnicima. Puno toga se napravilo po pitanju vidljivosti, od programa koji se redovito provode do projekata koje u suradnji s Gradom prijavljujemo, no smatram da taj problem kao i problem otvorenosti  nije moguće riješiti ukoliko se ne donesu jasni kriteriji korištenja, odnosno upravljanja. Bez njih javno-civilno partnerstvo neće moći zaživjeti. Ranije su financije predstavljale problem koji je kočio razvoj, no dobivenim projektima taj problem je umanjen i smatram da Platforma mora iskoristiti priliku i konačno definirati odnose kako bi Dom mladih ujedno postao i dom nezavisne kulture koja uključuje širu zajednicu.”

Kad se vratimo na početak priče, obilježavanjem 40 godina MIS-a vjerno je prikazano kako Split funkcionira danas. U ovaj bijedno organiziran događaj ulupana je svota koja je mogla biti kanalizirana na održavanje ili dovršenje objekata koje je izrodila. Proračunski novac često se rasipa, dok opće stanje, posebice u kulturi, popravljaju pojedinci bilo iz redova javnih ili nezavisnih struktura. Sustav generalno ne funkcionira, barem ne u korist javnog, a primjera ima i previše. Od sada već proslavljenih foto-stupova, preko loše organiziranih događaja, do samog proračuna koji redovno ne nalazi prostor za osnovne potrebe nezavisne kulture. Dovoljno je uočiti da sve ove godine nitko od nadležnih nije bio u stanju osigurati uređenje službenog ulaza u objekt pod svojim vlasništvom. Osim toga, činjenica da Platforma postoji i odrađuje veliku količinu posla za koji nije financirana niti odgovorna, dovoljno govori o tome koliko MKC, odnosno Grad, revno rade svoj dio posla vezan uz ovaj objekt.  

Evidentno je kako problem Doma nije lako rješiv. Zatvorenost prema novim korisnicima, neriješeni odnosi među trenutnim, netransparentnost u korištenju prostora nekih pojedinaca, programska ustaljenost te organizacijska tromost koja funkcionira isključivo na leđima entuzijasta s jedne strane, te s druge generalna nebriga Grada za mlade, kulturu i zajednička dobra iskazana minimalnim izdvajanjem proračunskih sredstava i nepostavljanjem kriterija za kulturne aktere, a što opet popravljaju pojedinci, kao i sama veličina objekta, ostavili su Dom mladih u stanju iz kojeg ga se godinama pokušava izvući. Previše je tekstova o Domu napisano i bit će ih još, ali se nadam kako je ovaj posljednji koji reflektira nagomilane probleme jer ovaj put rješenja su zbilja na vidiku.  

GradOdrasta neformalna je inicijativa splitskih arhitekata, urbanista i aktivista okupljenih oko tema gradskog prostora, urbanističke devastacije i štetnih utjecaja turistifikacije u Splitu. Inicijativa se okupila 2018. godine, a čine ju Ana Burić, Antonia Kuzmanić, Antonia Vuletić, Darko Ivanovski, Luka Mužinić, Maja Vujnović, Jere Kuzmanić i Zdravka Džajić. Od 20. do 22. rujna u prostorijama nekadašnjeg prodajnog centra Koteks GradOdrasta organizira drugo izdanje seminara Grad na rubu katastrofe, na kojem će ugostiti stručnjake/kinje i aktiviste/kinje iz regije i Europe, sa svrhom približavanja pojma odrasta splitskoj publici. Tim smo povodom s članicama i članovima inicijative razgovarali o programu seminara, kao i o široj temi devastacije urbanog prostora i okoliša u Splitu.

KP: Seminar Grad na rubu katastrofe prvo je javno događanje u organizaciji neformalne inicijative GradOdrasta. Tko čini inicijativu i što vas je potaknulo na okupljanje?

GradOdrasta neformalna je grupa arhitekata, urbanista i aktivista koja se okupila 2018. godine u Splitu na poziv kustosa 53. Zagrebačkog salona da istraži kako je prethodno desetljeće, od ekonomske krize do danas, utjecalo na arhitekturu na lokalnoj razini. Naši su razgovori jako brzo “otklizali” u teme vezane za urbanizam i grad Split u cjelini. Istraživanje je rezultiralo kartografskim prikazom nazvanim Karta katastrofe, odnosno Disaster map, koji predstavlja skup podataka o komunalnim, prostornim i urbanističkim činjenicama o gradu Splitu i međuodnosu sociopolitičkih i okolišnih fenomena u gradu. Neki od mapiranih slojeva su rubovi požara u splitskoj rur-urbiji 2017., miris odlagališta Karepovac nakon dugo odgađane sanacije 2018., opterećenje vodoopskrbe, efekti turistifikacije u javnom prostoru, frekventne lokacije prometnih gužvi, primjeri investitorske megalomanije itd. Karta je prezentirana na prvom seminaru Grad na rubu katastrofe u listopadu 2018. godine, na kojem su sudjelovali Ana Mendez de Andes (Madrid, Ahora Madrid!), Iva Čukić (Beograd, Ministarstvo Prostora), Radomir Lazović (Beograd, Ministarstvo Prostora), Ksenija Radovanović (Beograd, Ministarstvo Prostora) i naši sugrađani arhitekti, novinari i članovi građanskih inicijativa. Nakon toga smo se nas osam nastavili sastajati i razmišljati o daljnjim mogućnostima za djelovanje.

Budući da smo se oformili kao grupa, detektirali smo probleme i mapirali potencijalne sugovornike, nastavili smo nizom aktivnosti i akcija adresirati opisane procese u gradu i stvarati dijalog širokog spektra sudionika o njima. To uključuje sudjelovanje na stručnoj konferenciji Merging the Split: converting Spaces into Places, organizaciju radionica, rad sa studentima splitskog arhitektonskog fakulteta, vođenje edukativnih šetnji DisasterWalk i suradnji s građanskim inicijativama. U svom djelovanju koristimo različite taktike kako bismo poticali na raspravu o prostornom planiranju u što širem smislu. Tako se dotičemo tema poput urbanih politika, društvene odgovornosti i stručnog angažmana, uključivanja građana u politike prostora i javnog zdravlja, institucionalnih okvira i procedura, definicija “razvoja”, granica ekonomije i ekologije.

U konačnici kao grupa želimo ukazati na nedostatak javne i profesionalne reakcije na propadanje urbanog prostora i okoliša u gradu Splitu. Referirajući se na probleme grada u kojem živimo, uzimamo si za zadatak podizanje svijesti korisnika prostora o pravima i nužnosti uključivanja u procese prostornog planiranja te rad na senzibilizaciji i angažmanu struke.

KP: Kako imperativ rasta, prije svega turističkog, utječe na život u današnjem Splitu? Koja je uloga urbanizma u dolasku do stanja na koje se referirate u nazivu seminara?

Zanimljivo je razmišljati o gradovima, žarištima konzumacije prostora i dobara, kao mjestima za promjenu društvenih paradigmi s ekologijom u središtu. Danas je čak 43% površine Zemlje prenamijenjeno za čovjekove potrebe, od infrastrukture i agronomije do širenja gradskih područja. Utjecaj gradova na okoliš nadilazi samo područje izgrađeno za stanovanje i ulazi u gotovo sve ekološke sustave na planeti. S druge strane, rastući apetit za prostorom, globalna kompeticija gradova za privlačenjem investicija i kriza stambenog prostora kao rezultat imaju ne samo društvenu nejednakost, već i nepravedno raspoređene posljedice klimatskih promjena. Siromašniji dijelovi gradova u pravilu su pogođeniji urbanim toplinskim otocima, erozijama, onečišćenjima uslijed industrije i tako dalje. Baš kao što je to slučaj i na razini svijeta i odnosa Zapada i ostatka svijeta.

Split je odličan primjer takvog grada u kojem su višegodišnje neplaniranje i nebriga o komunalnim uvjetima u rubnim dijelovima grada u proteklih nekoliko godina više puta doveli do ruba katastrofe. Sve ovo dodatno potencira pritisak imperativa porasta turističkih noćenja iz godine u godinu. Istraživanja o odrastu u gradovima su tek počela i dijalozi između urbanista, arhitekata i znanstvenika postaju sve učestaliji i kompleksniji. Split će dati svoj doprinos tom dijalogu u obliku seminara koji je koncipiran kao aktivno druženje građana i profesionalaca sa svrhom približavanja pojma “odrasta” široj publici iz perspektive razvoja grada. Polazište ovogodišnjeg seminara je problematiziranje potpune ovisnosti Splita o rastu turizma, kao i svojevrsne dekadencije u koju grad zapada potpuno prepuštajući kvalitetu života urbanističkoj stihiji. Kroz seminar želimo istaknuti važnost urbanizma za zdrav razvoj grada, urbanizma koji počiva na temeljima ekološke i socijalne pravednosti i odgovornih politika.

KP: Seminar se održava u zgradi Koteksa, simbolu urbanističkih promjena Splita s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako danas, iz perspektive odrasta promatrate urbanistička promišljanja iz tog perioda, a kako vidite razvoj koji bi odgovarao potrebama današnjeg grada i njegovih stanovnika/ca?

Nekadašnji prodajni centar Koteks realiziran je u procesu epohalnog preoblikovanja grada neposredno pred Mediteranske igre 1979., dakle pred točno 40 godina. Mediteranske igre pripremljene su serijom ulaganja u sportske, rekreacijske, društvene i javne sadržaje i u infrastrukturu kojom je promijenjeno lice grada Splita. Tim je ulaganjima stvoren nemjerljiv doprinos društvenom metabolizmu i sportskom identitetu, ali i javnom zdravlju i kvaliteti života građana Splita. Ne zagovarajući ovakve megalomanske zahvate iz perspektive odrasta razmišljamo o potencijalu nekorištenih, ali izgrađenih prostora kojih u Splitu ne manjka. Split ima katalog dovršenih, ali nekorištenih objekata: od tvornice Dalmacijavino preko depandansi hotela Zagreb, zatim Koteksa, pa do hotela Marjan. Radi se o golemoj količini kvadrata otrgnutih iz gradskog tkiva zbog imovinsko-pravnih problema, ali i nedovoljne angažiranosti grada da njihove vlasnike (uključujući i sebe) motivira da prostore stave u funkciju. Umjesto toga grad se neplanski širi parcelu po parcelu u svoju okolicu, a infrastruktura taj rast ne prati već desetljećima. Sve to skupa je argument u korist nužnog osnivanja Urbanističkog zavoda u Splitu. Samo se tako može planirati razvoj koji balansira privatni interes i javno dobro, ali i neke šire ciljeve kao što je osiguravanje kvalitetnih uvjeta za život svih građana i održiviji odnos prema prostoru kao konačnom resursu.

KP: Procese transformiranja i intenzivne komercijalizacije gradova pratimo diljem Europe, no prati ih i snažno aktivističko organiziranje u obrani prostora kao zajedničkog dobra. Na seminaru ćemo imati prilike čuti neke od primjera takvih inicijativa u domaćem i međunarodnom kontekstu. Što povezuje ove inicijative, koja su njihova dijeljena iskustva i što Split može od njih naučiti?

U Splitu se već neko vrijeme organiziraju i djeluju različite inicijative građana koje reagiraju na pitanja koja se direktno tiču njihovog životnog prostora. Od Getana i Dnevne doze splitskog nereda do Kopilice, od Našeg Marjana do Trstenika. Svi oni na svoje načine taktički zauzimaju svoj prostor i pravo da odlučuju o svom okruženju. Društvo arhitekata Splita također zauzima vrlo jasnu ulogu u obrani prostora i stalno reagira na loše prakse koje se dešavaju u gradu. Ipak nismo još stvorili komunikacijske kanale kojima bi se moglo utjecati na one koji odlučuju o prostoru.

Inicijative koje smo pozvali su primjeri dobrih praksi koje su, baš kao i splitske priče, počele od zajedničkih problema grupe individualaca, građana, stručnjaka ili aktivista i zajedničkim radom narasle u kvalitetne primjere produkcije urbanog prostora odozdo. Za ovu priliku organizirali smo ih u tri teme: Aktivno građanstvo, Ekologija javnog prostora i Okviri urbanih politika.

Pod vodstvom Suzane Dobrić Žaje iz inicijative Savica ZA park radna grupa Okviri urbanih politika opremit će građane i struku znanjem i alatima kako pravovremeno i pravno utemeljeno reagirati i obraniti prostor i potrebe javnosti te kako uopće osigurati sudjelovanje javnosti u procedurama donošenja prostorno-planskih dokumenata. U fokusu radne grupe Aktivno građanstvo je otvaranje mjesta za komunikaciju i povezivanje postojećih i novih građanskih inicijativa i pojedinaca te razmatranja drugih praksi djelovanja – medijskih kampanja, akcija i prosvjeda, umrežavanja itd. Vodit će je Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra. Tema radne grupe Ekologija javnog prostora je javni prostor kao infrastruktura za razvijanje građanskih sloboda, samoorganizacije, umjetničkog djelovanja i političke pedagogije. Članovi radne grupe zajedno s Predragom Milićem iz beogradske incijative Škograd osmislit će i realizirati jednu urbanu oazu na prostoru zapuštenog kompleksa Koteksa. Osim njih svoj rad će predstaviti i tri strane grupe: društveni centar La Casa Invisible iz Malage, koji će predstaviti Kike España, co-housing grupa Co.Bustas iz Vilniusa, koju će predstaviti Algimantas Varpučanskis, te madridski kolektiv Ecosistema Urbano u ime kojeg će doći Antonella Milano. Ovime se nadamo zajednički proširiti znanja i kontakte za buduće djelovanje kako bismo mogli pokrenuti (proto)institucije i akcije koje počivaju na odgovornosti, kooperaciji, okolišnoj i društvenoj pravdi i konsenzusu o minimumu za kvalitetan život u gradu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.