“Polazište teme jest ideja identiteta kao dinamičnog i promjenjivog procesa, koji se oblikuje u odnosu na pogled drugoga, digitalno okruženje i društvene okolnosti. Identitet se danas neprestano proizvodi, prenosi, arhivira, briše i ponovno konstruira između intime i javnosti, prisutnosti, izloženosti i nadzora”, napominju organizatori_ce festivala.

Pozivaju se umjetnici_e da prilože radove iz područja dizajna vizualnih komunikacija, industrijskog dizajna, umjetnosti, kolaža, grafike, fotografije, odnosno radove koji će se moći prevesti u statični, digitalnim tiskom printani plakat, formata 100×70 cm.

Svi prijavljeni radovi trebaju biti prilagodljivi izložbenom digitalnom formatu tiska. Radovi će biti producirani i predstavljeni kao tiskani vizuali, stoga je potrebno da ih je moguće prevesti u plakatni format 100×70 cm. Multimedijalni radovi (video, performans, glitch, gif) mogu se prijaviti, ako imaju jasno definiranu vizualnu formu pogodnu za tisak.

Na poziv se mogu prijaviti vizualni umjetnici i umjetnice, studenti i studentice umjetničkih i dizajnerskih usmjerenja te mladi autori i mlade autorice, kao i svi zainteresirani čiji rad odgovara temi natječaja. Članovi stručnog žirija, vizualni umjetnici i dizajneri Martina Granić i Mario Dobrečević te kustosica Antonia Vodanović, odabrat će do šest radova koji će biti predstavljeni u sklopu festivala, a prva tri najbolje ocijenjena rada bit će novčano nagrađena.

Ukupni nagradni fond iznosi 800 eura i bit će raspoređen sukladno odabranim radovima. Prijave se šalju na e-mail: oglede.festival@gmail.com s naznakom: Prijava za Javni natječaj.

Rok za prijave je 27. svibnja.

Publikacija, koju su uredile Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović, posvećena je modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici – kultnoj zgradi arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih koja, iako zaštićena kao kulturno dobro, već desetljećima propada. Knjiga je rezultat višegodišnjeg suradničkog rada koji uključuje arhitekte, povjesničare umjetnosti, aktiviste, dizajnere, arheologe, umjetnike i građane.

Projekt je započeo 2020. pokretanjem peticije protiv najavljene prodaje zgrade, a naslanja se na kontinuirane aktivnosti programa Motel Trogir koje se od 2016. bave zaštitom ovog modernističkog zdanja. Knjiga dokumentira i ranije napore baštinskih aktivista te predstavlja prošireni katalog istoimene izložbe održane 2021. u Salonu Galić u Splitu.

Kroz niz interdisciplinarnih tekstova i vizualnih priloga ova dvojezična publikacija donosi priču o stvarnim i paralelnim životima Dječjeg lječilišta, originalno izgrađenom za liječenje djece s respiratornim bolestima. No, kako ističu autorice, ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi – riječ je o slojevitoj studiji koja progovara o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja u kontekstu radikalnih društvenih promjena i njihovih posljedica.

Autori i autorice tekstova su Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Sanja Petrović Todosijević, Jelena Borota, Miranda Veljačić, Antonia Vodanović, Ivan Huljev, Josipa Balajić, Tamara Bjažić Klarin, Maroje Mrduljaš, Udruga mART (Tina Divić, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić), Irena Skouta i Tea Noite.

Promocija se održava u organizaciji udruge SKUP, a publikaciju će predstaviti Nataša Bodrožić i grafički dizajner Nikola Križanac.

Paradigmatski primjer takve alternative je nekadašnje dječje lječilište u Krvavici. Smješteno u borovoj šumi tik uz more, izgrađeno sredinom šezdesetih godina kao specijalizirana ustanova za liječenje djece s respiratornim bolestima, ovo je zdanje s vremenom prošlo kroz niz funkcionalnih i simboličkih promjena. Od mjesta liječenja i skrbi, preko turističkog odmarališta 70-ih i ratnog kompleksa 90-ih, do današnjeg statusa ograđene i zapuštene građevine, Krvavica odražava širi proces komercijalizacije, institucionalnog zanemarivanja i zaborava. Upravo tu slojevitu povijest i suvremeno stanje nastoji obuhvatiti opsežna dvojezična publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici, koja otvara niz pitanja o odnosu prema nasljeđu, javnom prostoru i kolektivnoj memoriji.

Krvavica u tom smislu nije zanimljiva samo kao svjedok političkih i društvenih promjena, već i kao remek-djelo modernističke arhitekture koje potpisuje splitski arhitekt Rikard Marasović. Riječ je o iznimnom primjeru promišljanja prostora skrbi, zdravlja i zajednice, oblikovanom s jasnom funkcionalnom i estetskom namjenom. Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici ne fokusira se samo na dokumentiranje arhitektonskih vrijednosti, već koristi ovu zgradu kao polazište za šire promišljanje o odnosu prema javnim dobrima, o ideji društvene skrbi i o tome kako kolektivno pamćenje oblikuje prostor – i obrnuto. Na više od 500 stranica okupljeni su stručni tekstovi, arhivsko gradivo, osobna sjećanja i vizualni materijal, koji zajedno tvore gustu i višeglasnu naraciju o jednom mjestu i njegovim značenjima.

To je polazište i ambicija publikacije koja ne bilježi tek okolnosti nastanka i sudbinu ovog modernističkog zdanja, već komprimira dugogodišnji istraživački, aktivistički i arhivistički rad. Taj rad dobio je i umjetničku dimenziju, predstavljenju u obliku izložbe u splitskom Salonu Galić 2021. godine. Zato je važno istaknuti kustosku pozadinu dviju urednica publikacije, Nataše Bodrožić i Antonije Vodanović, koje same sugeriraju da se publikacija može čitati i kao prošireni katalog izložbe. 

Publikaciju su zajednički izdali udruga Slobodne veze iz Zagreba, te nizozemski Set Margins’, dok je za grafičko oblikovanje bio zadužen Nikola Križanac. Njezin izlazak potaknuo je brojne i raznovrsne reakcije u gotovo svim relevantnim medijima u formi vijesti ili komentara njima najatraktivnijeg aspekta priče. Zato je namjera ovog teksta ponešto drugačija; posvetiti se samoj publikaciji i načinu na koji pristupa temi, slojevima koje otvara i pitanjima koja postavlja o odnosu prema prostoru, nasljeđu i zajedničkom dobru. 

Za početak, osvrnimo se na naslov. (Ne) vjeruj pripovjedaču odnosi se na kustoski koncept baziran na izazivanju utemeljenih narativa i zazivanju novih tumačenja. Riječima Bodrožić, “pripovjedač je nesiguran, sjećanje je manipulativno polje, a društveno pamćenje krhko”. Takva perspektiva usmjerava čitatelja na kritičko čitanje publikacije, sugerirajući da kolektivni zaborav nije neutralan – on se može mobilizirati u ideološke svrhe jer predstavlja pogodno tlo za oblikovanje povijesti, a time i sadašnjosti. U tom se okviru propituju i uvriježene dogme, poput one o državi kao lošem vlasniku, koja se često održava kroz romantizaciju privatnog vlasništva nauštrb zajedničkog dobra.

Publikacija priču gradi strpljivo i temeljito, otvarajući je tekstom povjesničarke umjetnosti Lidije Butković Mićin. Ona donosi povijesni pregled razvoja jadranskih klimatskih lječilišta za djecu, od začetaka institucionalne skrbi u drugoj polovici 18. stoljeća, kada jača paternalistička uloga države, do pojave prvih tretmana tuberkuloze temeljenih na korištenju klimatskih pogodnosti. Poglavlje je obogaćeno vrijednim arhivskim gradivom, među kojim posebno valja istaknuti propagandne plakate o prevenciji, te izvatke iz Dječje čitanke o zdravlju iz 1927. godine s tekstovima Ivane Brlić Mažuranić i ilustracijama slikara Vladimira Kirina. 

Na tu se povijesnu podlogu nadovezuje razgovor Nataše Bodrožić sa Sanjom Petrović Todosijević, višom znanstvenom suradnicom i jednom od osnivačica Centra za jugoslovenske studije, koji otvara pitanje politika djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Arhitektica Jelena Borota u poglavlju Izgubljena tipologija nudi stručni doprinos analizi tipologije dječjih odmarališta i lječilišta, smještajući iznimni pothvat Rikarda Marasovića u širi arhitektonski, ali i društveno-povijesni kontekst. U tom se okviru pojavljuje i vrlo detaljan referat iz 1950. o pravu djece na ljetovanje, djelo arhitekata Rajka Tatića i Ljubiše Dragića, koji svjedoči o tadašnjem pristupu planiranju prostora namijenjenih dječjoj skrbi i odmoru, doprinoseći iznimnoj arhivskoj vrijednosti ovog izdanja.  

U nastavku, publikacija ulazi u osobniji registar, gdje se kroz uspomene djece i mještana isprepliću osobna i kolektivna sjećanja mještana. Iznesena su autentična svjedočanstva, predočene zbirke razglednica, pisama, fotografija, kao i novinski članci, mahom iz Slobodne Dalmacije, koji svjedoče o važnim događajima koji su zadesili lječilište, kao što je veliki požar iz kolovoza 1985. godine koji je poharao makarsko primorje, doveo do evakuacije stanovništva i u čijem je gašenju sudjelovalo 30 000 ljudi. Ovi arhivski materijali ne samo da rekonstruiraju jedno vrijeme, sjećanje i života lječilišta, nego svojim emotivnim potencijalom izravno komuniciraju s umjetničkim slojem čitavog projekta, unoseći u publikaciju autentični duh života.

Priča se dalje kronološki nastavlja na period ratnih devedesetih kada je, nakon odlaska JNA, kompleks u Krvavici postao centar za vojnu obuku, smještaj za ranjenike i izbjeglice. Ovu najmanje poznatu povijesnu epizodu pokušale su rasvijetliti Bodrožić i Vodanović, naišavši na očekivanu nevoljkost institucija da razjasne vojne okolnosti koje su se odvijale u tom periodu ili da ustupe ikakvo arhivsko gradivo. U publikaciji je u cijelosti objavljen i ključni tekst poetskog naziva Perje na buri kojim je 2008. godine u 50. broju časopisa Oris arhitektica Miranda Veljačić inicirala interes za objektom u Krvavici.  Taj se tekst, kako ističe Bodrožić, ističe temeljitom arhitektonskom analizom i dijagnozom stanja objekta, a njegovo naglo izranjanje iz prošlosti u suvremenost suočava čitatelja s aktualnim stanjem i neizvjesnom sudbinom Marasovićevog modernističkog zdanja. 

Opširni znanstveni tekst Antonije Vodanović o “kulturi sjećanja i zaborava” naslanja se na pristup oralne historije s ciljem  da se “da prikaz povijesne slojevitosti lječilišta te demistificira njegovu funkcionalnu i prostornu uporabu temeljem novih saznanja”. Ta  se namjera ostvaruje kroz obilno arhivsko gradivo, kao i razgovore s pacijentima, zaposlenicima, korisnicima i mještanima, ambiciozno obuhvaćajući period od 1965. do 1991. godine.

S druge strane, povjesničar i arheolog Ivan Huljev unosi svjež i pomalo iznenađujuć pogled na zdanje lječilišta, pristupajući mu iz arheološke perspektive – naizgled neočekivano, no zapravo u skladu s razinom devastacije koja je nastupila od dvijetisućitih godina. Tada je zgrada demilitarizirana i prenesena u ruke državne agencije Club Adriatic, što je dovelo do uklanjanja nadzora nad objektom i njegovog ubrzanog propadanja. Takav kontekst opravdava Huljevljevu ideju o tretiranju ovog modernističkog remek-djela kao arheološkog nalaza.

Povjesničarka umjetnosti Josipa Balajić pridonosi tekstom koji polazi od dokumentarne serije Betonski spavači i epizode Tajanstveni objekt u borovoj šumi, kojom je lječilište privuklo veću pozornost javnosti. No potom radi zaokret prema osobnijem narativu i piše iz perspektive svoje obitelji, koja se u zgradu doselila u svibnju 1992. godine. Riječ je o kombinaciji osobnog i kolektivnog iskustva stanara, njihovih strepnji i nagađanja o budućnosti samog zdanja.

Nakon raznolikih pristupa kojima se gradi višeslojna naracija o zgradi i njezinoj povijesti, fokus se u jednom dijelu publikacije preusmjerava na njezina autora. U tom smislu ova publikacija ima iznimnu historiografsku važnost jer predstavlja jednu od rijetkih prilika da se prodre u osebujan lik, kao i arhitektonsko i umjetničko djelo enigme Rikarda Marasovića. Tu je važan doprinos znanstvene savjetnice Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu Tamare Bjažić Klarin koja nudi detaljnu “Skicu za biografiju i smjernice za daljnje istraživanje” ovog zanemarenog arhitekta rođenog u Splitu 1913. godine. Antonia Vodanović dodatno produbljuje sliku zalazeći u manje poznatu stranu njegova rada, upoznavajući nas s fragmentima slikarskog opusa koji otkrivaju senzibilitet i umjetničke preokupacije koje su ovog arhitekta formirale od najranije mladosti. 

Završni dio publikacije donosi vizualnu dokumentaciju izložbe održane u Salonu Galić 2021. godine, s prikazom cjelokupnog postava. Time se simbolično zatvara narativni krug i priča usmjerava prema otvorenom završetku – onome koji poziva na komunikaciju i dijalog. U tom su duhu za sam kraj ostavljeni i razgovori koje je Nataša Bodrožić vodila sa zagrebačkim arhitektom i suautorom serijala Betonski spavači Marojem Mrduljašem, kao i s predstavnicima lokalnih inicijativa angažiranih na očuvanju Dječjeg lječilišta u Krvavici. Ti razgovori simbolično naglašavaju potrebu da se priča nastavi, ne samo kroz njezino arhiviranje, već i kroz aktivno promišljanje budućnosti ovog prostora u okviru novih modela upravljanja i korištenja.

Publikaciji (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj Dječjeg lječilišta u Krvavici teško je pronaći ozbiljnije zamjerke. Možda bi se moglo raspravljati o strukturi i rasporedu pojedinih tekstova, no to su tek nijanse u odnosu na cjelinu koju ova knjiga uspješno oblikuje. Riječ je o primjeru iznimno predanog istraživačkog rada koji objedinjuje obilje arhivske građe i niz stručnih tekstova relevantnih autorica i autora, a pritom uspijeva u zahtjevnom zadatku: kritički obuhvatiti prošlost, sadašnjost i neizvjesnu budućnost jednog prostora. Pričajući priču o dječjem lječilištu otvorenom prije točno 60 godina, knjiga se svojim pristupom nameće kao iznimno suvremen i aktualan doprinos. Nije riječ o izdanju za prašnjave police – njezina otvorenost i bijeg od hermetičnosti čine je jednako korisnom stručnjacima poput arhitekata, arheologa, urbanista i povjesničara, kao i pristupačnom široj zainteresiranoj javnosti.

Ne treba zanemariti ni pomalo subverzivan karakter ove publikacije. Ispod površine narativa o “oborenoj svemirskoj letjelici s kojom zatečeni domoroci ne znaju što bi osim da je prodaju“, kako je to slikovito sažela Jelena Borota, vrije slojevita priča o zaboravljenoj i potisnutoj prošlosti, o politički kuriranoj stvarnosti koja ne skriva samo arhitektonska remek-djela i njihove autore, već i osobna i kolektivna sjećanja ljudi i vremena. U tom se okviru otvaraju pitanja o sudbini javnih dobara i provocira dominantno prihvaćena teza o privatizaciji kao jedinom putu obnove i napretka. Riječ je o propitivanju usmjerenom na sadašnjost, a vođenom mišlju o budućnosti koja ne zaboravlja društvenu ulogu prostora ni njegovo mjesto u kolektivnom sjećanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U najvanom tekstu stoji kako se izložba fokusira na “nelagodna afektivna, ali i difuzna osjećajna stanja u kojima popuštamo vlastitim slabostima”. Radovi propituju “mijenja li se naše poimanje ideja empatije, solidarnosti, srama (osobnog, društvenog, klasnog), susramlja, zavisti, samosažaljenja i tjeskobe” te “je li čežnja za dekadentnim i neprimjerenim prijeteći simptom društvene apatije ili je pak strategija pregovaranja sa stvarnošću čiji je cilj učiniti je manje negativnom”.

Na Salonu će svoje radove predstaviti Nataša Devčić, Marijana Stanić, Marija Lovrić Rajačić, Hana Hanak, Martina Miholić, Ana Katulić, Tara Stanić, Sara Pukanić, Matej Vuković, Željka Kaurić, Mirna Nestić i Mihael Frančić.

Više informacija potražite ovdje.

Publikacija, koju su uredile Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović, posvećena je modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici – kultnoj zgradi arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih koja, iako zaštićena kao kulturno dobro, već desetljećima propada. Knjiga je rezultat višegodišnjeg suradničkog rada koji uključuje arhitekte, povjesničare umjetnosti, aktiviste, dizajnere, arheologe, umjetnike i građane. Projekt je započeo 2020. pokretanjem peticije protiv najavljene prodaje zgrade, a naslanja se na kontinuirane aktivnosti programa Motel Trogir koje se od 2016. bave zaštitom ovog modernističkog zdanja.

Kroz niz interdisciplinarnih tekstova i vizualnih priloga ova dvojezična publikacija donosi priču o stvarnim i paralelnim životima Dječjeg lječilišta, originalno izgrađenom za liječenje djece s respiratornim bolestima. No, kako ističu autorice, ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi – riječ je o slojevitoj studiji koja progovara o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja u kontekstu radikalnih društvenih promjena i njihovih posljedica.

Na promociji će uz urednice sudjelovati arhitektice Miranda Veljačić i Jelena Borota. Autori_ce tekstova okupljenih u publikaciji su: Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Sanja Petrović Todosijević, Jelena Borota, Miranda Veljačić, Antonia Vodanović, Ivan Huljev, Josipa Balajić, Tamara Bjažić Klarin, Maroje Mrduljaš, Udruga mART (Tina Divić, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić), Irena Skouta i Tea Noite.

Za fotografije i vizualne priloge zaslužni su Žaklina Antonijević, Josipa Balajić, Željko Blaće, Duška Boban, Nataša Bodrožić, Doplgenger, Ela Gašperov, Silvia Hoedl, Ivan Huljev, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić, mART, Tea Noite, Dario Odak, Brankica Pejković, Saša Šimpraga, Antonia Vodanović i Ana Vuko.

Više informacija pronađite ovdje.

Publikacija, koju su uredile Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović, posvećena je modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici – kultnoj zgradi arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih koja, iako zaštićena kao kulturno dobro, već desetljećima propada. Knjiga je rezultat višegodišnjeg suradničkog rada koji uključuje arhitekte, povjesničare umjetnosti, aktiviste, dizajnere, arheologe, umjetnike i građane.

Projekt je započeo 2020. pokretanjem peticije protiv najavljene prodaje zgrade, a naslanja se na kontinuirane aktivnosti programa Motel Trogir koje se od 2016. bave zaštitom ovog modernističkog zdanja. Knjiga dokumentira i ranije napore baštinskih aktivista te predstavlja prošireni katalog istoimene izložbe održane 2021. u Salonu Galić u Splitu.

Kroz niz interdisciplinarnih tekstova i vizualnih priloga ova dvojezična publikacija donosi priču o stvarnim i paralelnim životima Dječjeg lječilišta, originalno izgrađenom za liječenje djece s respiratornim bolestima. No, kako ističu autorice, ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi – riječ je o slojevitoj studiji koja progovara o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja u kontekstu radikalnih društvenih promjena i njihovih posljedica.

Autori i autorice tekstova su Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Sanja Petrović Todosijević, Jelena Borota, Miranda Veljačić, Antonia Vodanović, Ivan Huljev, Josipa Balajić, Tamara Bjažić Klarin, Maroje Mrduljaš, Udruga mART (Tina Divić, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić), Irena Skouta i Tea Noite.

Na promociji sudjeluju Tamara Bjažić Klarin, Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin i Antonia Vodanović, a razgovor moderira Mauro Sirotnjak.

Poniranje u obiteljsku povijest, u kojoj se umjetnici-istraživači uz odgovore na osobno važna pitanja nadaju, naravno, i pronalasku sadržaja koji zrcale šira društvena, ali i politička gibanja, nije novost u suvremenoj umjetnosti Hrvatske i regije. Tu je, primjerice, višegodišnje bavljenje Sandre Sterle likom i ostavštinom vlastitog djeda, koje je bilo ekstenzivno predstavljeno izložbom Razlomljeni film 2020. u Galeriji Bačva Doma HDLU-a u Zagrebu; a najrecentnije je rezultiralo filmom Oživjeti djeda, koji je hrvatsku premijeru imao na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu.

U mediju fotografije, jedan od začetnika profiliranja današnjeg pristupa temama obiteljske povijesti i transgeneracijskog prijenosa traume svakako je Davor Konjikušić, koji je u radu Genogram iz 2014. kombinirao vlastite fotografije pejzaža s onima iz obiteljskih albuma i razglednicama, kako bi ispričao potresnu priču o smrti mlađe sestre koju nikad nije upoznao i napuštanju rodne Zenice pod prijetnjom rata u BiH. 

Autorske i arhivske fotografije u tom su radu igrale jednako važne uloge, što je postalo jedan od bitnih principa rada mlađe generacije fotografkinja i fotografa iz Hrvatske, koji su vlastite obrade ovih tema obogatili jakim autorskim iskazima. Nije pretjerano reći da će se neki od njihovih radova, s kojima su u pravilu i diplomirali na Studiju snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u budućnosti vjerojatno vrednovati kao antologijski.

Dovoljno je prisjetiti se Poslanice (2019.) Denisa Butorca, s kojom se hrabro uhvatio ukoštac s očekivanjima koje pred muške potomke i njihove identitete stavlja odrastanje u vrlo patrijarhalnoj i religioznoj sredini; ili rada Delta Oscar Mike (2019.) Dee Botice, koja je kroz fotografiranje i sama iskusila nasljeđe pomorstva i duge plovidbe u svojoj obitelji; ili Memograma (2021.) Ivana Gundića, koji je kroz kemijsku razgradnju i nepovratno uništenje fotografija iz obiteljskih albuma otkrio ne samo nove i neočekivane vrijednosti tih fotografija, nego i sjećanja koja su se u njima naizgled čuvala.

Hrabrost autorica i autora je možda i ključna odlika ovih radova, jer se nitko od njih nije bavio samo ogoljenjem krajnje intimnih i nerijetko opterećujućih priča, već i promišljanjem o tome što otvaranje tamnih polja vlastite prošlosti može donijeti dobrog ne samo neposrednoj ili široj društvenoj okolini, nego i mediju fotografije u kojem rade i žive.

U ovako opisana kretanja mlađeg dijela fotografskog polja Glorija Lizde se svojim radovima i skladno uklapa i među njima na svoj način ističe, što je pokazala već sa serijom F20.5 (2018.), čija je provodna nit bila tema rezidualne shizofrenije, očeve bolesti koja je obilježila djetinjstvo njoj i dvjema sestrama. Kroz niz fotografija, Lizde je istodobno itekako katarzično proradila svoj odnos s ocem, ali i sestrama, čemu je iznimnu vizualnu i simboličku uzbudljivost dao rijetko viđen spoj dokumentarne i inscenirane fotografije u jednoj slici. Primjerice, prizor sestara s crvenim povezima preko očiju na krovu splitskog nebodera je mogao biti dokument njihove igre ili interne šale, ali i nešto sasvim drugačije (dio fotografija bio je izravno inspiriran očevim halucinacijama).

Premda mu je umjetnički postupak potpuno drugačiji, rad Neustrašiva mladost može se smatrati svojevrsnim nastavkom ili sljedećim poglavljem iskopavanja iz obiteljske povijesti, jer se uz središnju ličnost djeda u priči ponovno pojavljuje otac, a naravno, i sama autorica. Kao polazište joj je poslužila uvodno spomenuta djedova knjiga autobiografskih zapisa. Riječ je o osebujnom unikatu koji je kao neprocjenjivi artefakt na postamentu pod staklom izložen usred donje etaže Galerije Galženica te u kontekstu izložbe funkcionira gotovo kao nepoznata knjiga umjetnika, zahvaljujući rukopisu koji možemo promatrati na video projekciji.

Glorijin djed Hasan Lizde je potanko opisao svoj ratni put koji je započeo javljanjem u ustašku vojsku slijedeći brata Selima (kasnije poginulog), po svoj prilici zato što su ustaše i Nijemci rano za vrijeme rata prvi zauzeli njegovo rodno selo. Tome svjedoče ove riječi: “…kada sam napustio radno mjesto i pristupio ustaškoj vojsci kao maloljetnik, bez neke vizije, jednostavno sam se javio više kao avanturista nego rodoljub.” Djed je iz ustaške vojske dezertirao i prebjegao u partizane, ali tek nakon što je u gotovo dvije godine teških borbi iskusio bratovu smrt i prešao put preko nemalog dijela Bosne i Hercegovine, te na koncu stigao u Slavoniju, gdje je u Osijeku njegovo ratovanje završilo.

Na ovaj se put, sama ili u društvu s ocem, dala i Glorija Lizde slijedeći djedove zapise, vodeći dnevnik svoga putovanja, fotografirajući i tako prikupljajući građu koja je postala Neustrašiva mladost.

Galeriju Galženica, smještenu na drugom katu upečatljive modernističke zgrade Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, karakterizira podjela na dvije etaže. Do donje, površinom veće, posjetitelj se spušta s ulaza, a do gornje, koja je kvadraturom manja, se uspinje. Gornja etaža vizualno atraktivno natkriljuje donju i takva struktura prostora omogućuje niz načina zanimljivog sekvenciranja postava izložbe u galeriji. Lizde je ovo maksimalno iskoristila tako što je na gornjoj etaži postavila ispisane ulomke iz djedove knjige i svog dnevnika putovanja, te dio svojih pejzažnih fotografija predjela koje je djed proputovao.

Usred donje etaže, oko djedove knjige, smjestila je još dvije pejzažne fotografije formata zidnih tapeta, video-projekciju listanja knjige, te niz studijskih fotografija predmeta iz djedove ostavštine poput ručnog sata, kape, fotografija za dokumente i slično. Uvrstila je i foto-autoportrete na kojima pozira u djedovoj uniformi s odlikovanjima ili s njegovom fotografijom, na kojoj njezin otac kao dječačić pak drži djedovu fotografiju.

Postav zaokružuje grupa fotografija vrlo malog formata, poput onih iz praktički džepnih obiteljskih albumčića, čiji je autor sam djed, koji se amaterski bavio fotografijom iako je nakon rata, kao i Glorijin otac, profesionalni put nastavio u vojsci. Osim što je snimao raznolike motive iz svoje svakodnevnice, djed nije zazirao ni od autoportreta, pa ga na više fotografija zatječemo kako s mornaričkom kapom sretan leži na livadi, pozira sa sunčanim naočalama, riječju – živi vlastitu mladost, za koju prije rata možda nije ni slutio da će morati biti neustrašiva.

Kustos izložbe Leopold Rupnik u svom tekstu argumentirano govori o značaju rada Glorije Lizde za neizbježno suočavanje s obiteljskim prenošenjem individualnih i zajedničkih trauma, uzrokovanih i povijesno traumatičnim događajima – ratnima – kao i spremnosti umjetnika_ca i umjetnosti da se bave takvim temama na uključiv i komunikativan način. U razgovoru s voditeljicom Galerije Galženica Antoniom Vodanović, također tiskanom u pratećoj knjižici, Glorija Lizde ističe kako joj nije bila namjera suditi o postupcima svoga djeda, niti ih stavljati u kontekst općih geopolitičkih prilika, već joj je bilo bitno istražiti kako je njegovo ratno i životno iskustvo odredilo i njega samog i potomke mu, koji traže svoje puteve u sadašnjosti i dalje obilježenoj posljedicama ratovanja u mnogim vidovima svakodnevnice.

Na gornjoj etaži galerije, djedovi zapisi počinju ovim rečenicama: “Katkad padne na dušu čovjekovu nešto mračno i teško, neki tihi i nejasni strah koji vam oduzme svu snagu, svu radost i svu nadu. […] Progovori naša savjest, udari na srce kao maljem i svi grijesi, svi do najmanjeg već zaboravljeni, pojave se crni pred očima.” Potkraj pripovijedanja on zaključuje: “Ovdje je život tako sporo tekao, nigdje možda kao ovdje istorija nije ostavila tako upečatljive pouke.” Slijed zapisa iz djedove knjige uvrštenih u postav završava s njegovim pristupanjem Narodnooslobodilačkoj vojsci, dok za njegovo prijavljivanje ustaškoj vojsci saznajemo otprilike pri sredini pripovijedanja, a nakon misli o strahu izraženih na početku, odmah stižu sjećanja na bitke i smrtne opasnosti.

Takvo nelinearno postavljanje djedovih citata na izložbi izrazito doprinosi opipljivosti njegovih sjećanja i zapravo sve elemente rada čini odbljescima zajedničkih, proživljenih ili naslijeđenih sjećanja u svijesti djeda, oca i unuke. Također, intenzitet emocija sadržanih u radu, posebno straha koji je djed osjećao pred smrću, čini još jačim i uvjerljivijim. Gaston Bachelard se u svojoj Poetici prostora (1957.) na jednom mjestu s pravom zapitao: “Kakav bi to bio strah koji bi prestao pretjerano rasti?”, a ovaj bi kritičar htio dodati – kakva bi to bila umjetnost koja nam ne bi pomogla da se suočimo sa strahom i razumijemo ga, i to upravo onaj strah o kojem govori djed?

Zato se najvećim postignućem Neustrašive mladosti Glorije Lizde čini to što je svojim fotografijama i njihovim supostavljanjem djedovima, kao i pridruživanjem ulomaka iz svog dnevnika putovanja citatima djedovih autobiografskih zapisa, fiksirala emocije koje svaka mladost osjeća pred svijetom.

Na gornjoj etaži galerije, svaki spoj fotografije pejzaža s njenim i djedovim tekstovima funkcionira kao svojevrsni triptih – slijeva fotografija, a zdesna jedan, pa drugi kratki tekst. Njezini su tekstovi pisani kao meditacije o pejzažima, odnosno postajama djedovog ratnog puta, kako ih je zatekla kad ih je fotografirala. Pa makar Lizde mjestimice pretjerano interpretira zatečeni prirodni i izgrađeni okoliš – većinom motivirana povremenim susretima s ljudima i razgovorima s ocem – ti su tekstovi uglavnom uspjele nadopune fotografija koje neprekidno ističu neiscrpnu ravnodušnost prirode prema osobnim i kolektivnim povijestima koje su u njoj pohranjene.

Ambivalentan dojam koje ta pojava ostavlja na promatrače – blago uznemirujući jer naglašava činjenicu naše individualne i zajedničke ništavnosti – Lizde u svojim tekstovima također teži nenametljivo izraziti. Ove su emocije neminovno intenzivnije i traumatičnije ako je rat bio tamo gdje je mladost sazrijevala i s odrastanjem ili smrću zauvijek nestala. Ipak, strah koji se javlja uslijed spoznaje o nemjerljivosti i neumoljivosti prirode i svijeta, može ići ruku pod ruku s hrabrošću i neustrašivošću – koje u mladosti kucaju na ista vrata.

Njihov spoj daje nepogrešivo modernu melankoliju koju su osjetili i imenovali već predromantici. Uhvatila ju je i Lizde na svojim fotografijama. Njeni pejzaži s jedne strane gutaju gledatelja, a s druge mu daju mogućnost da se profilira kao lik svoje vlastite drame, kao djed koji mlad i neustrašiv iz njih svako toliko izvire. Bez straha koji prepoznajemo, što nam pruža priliku da ne zatvaramo oči pred ratovima koji se uvijek negdje odvijaju, ne može biti ni druge, neustrašive polovice mladosti – to je ono o čemu priča djeda Hasana i Glorije Lizde govori.

Matej Vuković već je tijekom studija privukao pažnju struke i publike skulpturama oblih organičkih formi s temom oblaka, ističu organizatori_ce. Njihove površine prekrivene su intenzivnim monokromnim bojama čime on u medij skulpture uvodi slikarska sredstva, što postaje stalna značajka njegova kiparskog izraza. Bojom postiže vedrinu i zaigranost, kao i dodatne značenjske slojeve kiparske forme. U počecima radi odljeve u poliesteru, materijalu koji je dostupan, lagan za prenošenje i pogodan za kolorističku intervenciju na površinu skulpture. Svjestan toksičnosti poliestera nastavlja istraživati nove materijale (stiropor, gips, papier mache, cement, drvo i druge), kombinirajući tvari raznih svojstava kako bi dobio željeni rezultat, objašnjava tekst najave.

“Izložba u Galeriji Galženica već svojim nazivom Nakupi se čovjeku, konotira stanje i osjećaje koji obuzimaju umjetnika, ali su i odraz generacijskog, a i šireg, općeljudskog duha vremena. Prezasićenost informacijama i aktivnostima, ubrzan stil života, gomilanje predmeta, brojni izazovi kojima smo svakodnevno izloženi kao i mnogi osobni doživljaji i emotivna stanja kojih se želimo osloboditi, sve je to Matej Vuković sublimirao u prostorno-specifičnu ambijentalnu instalaciju koja ispunjava izložbeni prostor. Sastoji se od readymade predmeta (vodovodne cijevi) i skulpturalnih elemenata koji fragmentima ili cjelinom stvaraju narative koji specifičnom atmosferom aktiviraju pažnju, osjećaje i tokove misli promatrača,” navodi Nataša Ivančević u katalogu izložbe.

Matej Vuković rođen je 1995. u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. godine. Izlagao je na petnaestak skupnih izložbi, među kojima su 13. i 14. Trijenale hrvatskog kiparstva, 36. i 37. Salon mladih i 1. Velikogorički salon. Dobitnik je raznih nagrada i priznanja. Rad mu se nalazi u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Fundusu Akademije likovnih umjetnosti. Živi i radi u Velikoj Gorici.

Izložba će biti otvorena do 23. prosinca.

“Temom zrcalimo tj. ‘ogledamo’ društvo i pojedinca u svojim oprečnostima. Ogledamo i sam grad u materijalizaciji tih dihotomijskih odnosa nastojeći potaknuti kritičko sagledavanje grada, njegovih prostora te uočavanja kontrasta između različitih gradskih zona, kao što su staro-novo, ruralno-urbano, javni prostor-privatni prostor radnička naselja – nekadašnji plemićki posjedi”, ističe Antonia Vodanović iz Galerije Galežnica.

Poziv na sudjelovanje namijenjen je umjetnicima_cama različitih generacija, a izabrani rad osvojit će nagradu od 400 eura. U obzir se uzimaju već gotovi radovi, ali i koncepti i ideje koje se mogu prvi puta izvesti na festivalu, a prijavljeni radovi trebaju biti prilagođeni izvedbi na otvorenom i s minimalnim tehničkim zahtjevima.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem online formulara do 21. lipnja.