Uz pitanje količine i strukture javnog financiranja, pitanje prostora nedvojbeno je temeljni problem razvoja kulture u Zagrebu, ali i ostatku države. I ne samo kulture: komercijalizacija i privatizacija prostora kao temeljnog resursa u beznadno turistificiranoj ekonomiji jedno je od ključnih mjesta na kojima se prelama pitanje javnog interesa, od malih plaža na izoliranim otocima do golemih urbanih prostora Zagrebačkog velesajma i Hipodroma.

Panel posvećen neiskorištenim gradskim prostorima u Zagrebu, koji se održao u ponedjeljak, 30. rujna u prostorijama ZgForuma, bio je vrijedna prilika da se u susretu predstavnica i predstavnika gradskih i državnih institucija i tijela s jedne i organizacija i inicijativa iz (nezavisno)kulturnog polja s druge rasvijetle ključna mjesta ove problematične teme. Na panelu su sudjelovali Eva Brunović iz Gradskog ureda za kulturu, Tamara Pivac Petrović iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, Krešimir Partl iz Ministarstva kulture RH, Ira Payer iz Design Districta Zagreb i Jelena Šakirovska iz Ministarstva državne imovine RH, voditeljica Službe za poslovne prostore), uz uključivanje niza gostiju iz publike. Razgovor je moderirao arhitekt i aktivist Antun Sevšek, suradnik na projektu Centar oblikovanja svakodnevice, u čijem sklopu se panel i održao.

Riječ je o projektu financiranom u okviru poziva Europskog socijalnog fonda Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, na kojem kao partneri surađuju zagrebačka lokalna samouprava, Muzej za umjetnost i obrt, umjetnička organizacija Bacači sjenki, Hrvatsko dizajnersko društvo i Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. 

Pokrenut prije dvije godine, projekt je to okupljen oko razvoja i poticanja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u dijalogu s lokalnom samoupravom. U specifičnom aspektu koji se tiče nedostatka prostora za kulturu, kao jedan od bitnih zadataka na stranici projekta navedena je upravo “izrada prijedloga novog modela kratkoročnog korištenja gradskih prostora s ciljem dinamičnog aktiviranja i korištenja prostora za kulturne i kreativne industrije”, a s tim naglaskom je odvijao i razgovor u ZgForumu.

Sevšek je razgovor otvorio predstavljajući aktivnost mapiranja neiskorištenih prostora u Zagrebu, koje su proveli on i aktivistica i sociologinja Antonija Komazlić. Mapiranje je ukazalo na izuzetnu promjenjivost popisa takvih prostora, budući da se, tvrdi Sevšek, njihovi statusi mijenjaju doslovno na tjednoj bazi. Valja imati na umu da u Zagrebu postoje prostori u gradskom, ali i državnom vlasništvu te da je uočljiv trend da njihov omjer raste u korist potonjih. Zbog toga je posebno zanimljivo bilo čuti perspektivu predstavnika i predstavnica državne uprave na ključne probleme kada je riječ o dodjeljivanju prostora na korištenje za kulturne i umjetničke namjene, s naglaskom na one nekomercijalne. Krešimir Partl je podsjetio da Ministarstvo kulture ne raspolaže prostorima te da ono samo može preporučiti kandidate – organizacije iz područja kulture i umjetnike – na natječajima za njihovu dodjelu. Upravo je to temeljenje sustava na preporukama Partl ocijenio kao loše, smatrajući da će novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti uvesti više reda u regulaciju polja strukovnih udruga i statusa samostalnih umjetnika. Što se postojećeg pravnog okvira tiče, Partl je kritizirao činjenicu da novi Zakon o upravljanju državnom imovinom ne pravi razliku između umjetnika i komercijalnih korisnika, što prvima određuje financijska opterećenja koja najčešće ne mogu podnijeti. Kao primjer jedne od mjera kojima Ministarsto ipak može doprinijeti rješavanju problema prostora za kulturu Partl je istaknuo uvođenje financiranja izgradnje, rekonstrukcije, adaptacije i opremanja kulturne infrastrukture u sklopu javnih potreba u kulturi. Da bi jedinice lokalne i regionalne samouprave konkurirale za navedena sredstva, istaknuo je Partl, moraju imati definirane programe suradnje s udrugama u kulturi i umjetnicima, čime se razvoj prostora za kulturu vezuje uz razvoj specifičnog sadržaja.

Iz perspektive Ministarstva državne imovine Jelena Šakirovska je naglasila da ne postoji podjela prema području djelovanja subjekta kojem se neki prostor dodjeljuje, već samo generalna kategorija organizacija civilnog društva. U tom smislu, dakle, područje kulture nije ni na koji način izdvojeno u natječaju Ministarstva. Šakirovska je naglasila da je trenutni prioritet u politici raspolaganja državnom imovinom pronalazak smještaja za državna tijela, a osvrćući se pak na pitanje prednosti komercijalne u odnosu na nekomercijalnu upotrebu naglasila je da nije nužno da se komercijalno atraktivni prostori u centru daju isključivo u takve svrhe. Kao primjer je istaknula Hrvatsko dizajnersko društvo koje raspolaže prestižnim prostorom u Boškovićevoj ulici u najužem centru Zagreba, kao i novu Galeriju ULUPUH kojoj je nedavno dodijeljen prostor u Ilici nakon što je izbačena s prvotne lokacije u Tkalčićevoj. S druge strane, upravljanje znatnim dijelom prostora u državnom vlasništvu prepušteno je trgovačkom društvu Državne nekretnine d.o.o., osnovanom 2014. godine, čime su prepušteni logici komercijalizacije.

Na temu komercijalizacije izjasnila se i Pivac-Petrović, koja je istaknula kako postoje različiti tipovi prostora, od kojih neki ne odgovaraju uvijek potrebama umjetnica i umjetnika ili organizacija u kulturi, nego je prirodno da budu namijenjeni privatnicima. Pa premda na panelu jest vladao konsenzus oko potrebne ravnoteže između komercijalne i nekomercijalne namjene, ipak je bilo uočljivo oslanjanje na shvaćanje funkcije kulture na tragu ideje kreativnih industrija i doprinosa turizmu – u ključu, dakle, obilježenom komercijalno-gentrifikacijskim konotacijama. U tom smislu, razgovoru je uočljivo nedostajao doprinos manjih nezavisnokulturnih aktera kojima je naprosto potrebno stanište i kontinuirana infrastruktura – ono čega je nedvojbeno sve manje u kulturi – no čije djelovanje nikako nije uklopivo u dominantni kulturnopolitički model. Dok jest bilo zanimljivo čuti (i) probleme s kojima se suočavaju organizatori zagrebačkog Design Districta – poput nepredvidivosti dobivanja prostora, dodjele u zadnji čas itd. – ostalo je tako za zapitati se nije li ipak riječ o događanju koje je sasvim u skladu s razvojnim smjerom kulture preferiranim u Ministarstvu i Gradu, o čemu je još povodom prvog izdanja festivala kritički pisao Boris Postnikov. U međuvremenu je dio njegovih teza na bolno očit način potvrdilo i tržište nekretnina: danas je, primjerice, u nekretninskim rubrikama internetskih oglasnika moguće pronaći niz oglasa koji atraktivnost oglašavanih stanova eksplicitno grade na njihovoj lociranosti u “Design Districtu”.

Usprkos trudu moderatora Antuna Sevšeka da sugovornicama i sugovornicima postavi sistemski zanimljiva pitanja o strategiji upravljanja prostorima, komercijalizaciji, natječajnom sustavu, povećanju fonda prostora kroz otkup i drugim temama, razgovor u ZgForumu je uglavnom ostao u predvorju ključnih odgovora. Dok nedvojbeno jest bilo zanimljivo čuti o problemu neadekvatnog stanja velikog dijela prostora, prepreka pri njihovom privremenom korištenju, kao i dugotrajnih i brojnih postupaka za povrat nekretnina privatnim vlasnicima, koji znatno kompliciraju raspolaganje prostorima za kulturu u Zagrebu – jedan od medijski eksponiranijih slučajeva je svakako Arhiv Tošo Dabac koji je zbog takve situacije morao napustiti svoj ilički dom – neobično je da na panelu, čak i ako je primarno bio na temu neiskorištenih prostora, riječju nisu bile spomenute reperkusije nekih od ključnih slučajeva oduzimanja ili devastacije kulturne infrastrukture. Slučajevi poput Zagrebačkog plesnog centra ili kina Europa i drugih starih kinodvorana direktno su u nadležnosti Grada, a poharani Studentski centar u nadležnosti države, odnosno Ministarstva znanosti i obrazovanja. Problem sistemske nesigurnosti korištenja prostora jednom kada se do njih napokon dođe također je ostao neadresiran: dovoljno je prisjetiti se nevjerojatnog slučaja kustoskog kolektiva WHW, koji u Beču dobiva vodstvo nad institucijom poput Kunsthallea, dok je u Zagrebu prisiljen voditi Galeriju Nova “bez ugovora za prostor i bez reguliranog statusa, usprkos mnogim molbama Gradskom uredu za kulturu”, kako za Kulturpunkt piše Ivana Pejić, da bi bilo jasno u kakvim uvjetima moraju raditi i najugledniji akteri u kulturnom polju.

U situaciji u kojoj je, primjerice, stanje u izvedbenim umjetnostima u Zagrebu zbog drastičnog gubitka infrastrukture i prostora moguće opisati kao “kazalište pustoši”, dok se neiskorišteni prostori Velesajma predaju emiratskom kapitalu pod iznimno dvojbenim i netransparentnim uvjetima, razgovor u ZgForumu pokazao je tek ograničene domete razgovora s predstavnicima i predstavnicama gradskih i državnih institucija i tijela. Proces dijaloga i upliva inovativnih upravljačkih ideja i politika u institucije očito je dugotrajan i neizvjestan, a temeljno pitanje koje akterima nezavisne kulture u međuvremenu ostaje je što će do njegovog kraja od infrastrukture i prostora u Zagrebu uopće preživjeti.