Riječ je o istraživačkom projektu švedske plesačice i koreografkinje Stine Nyberg, umjetnice koja “redovito pripovijeda, dijeleći svoj pogled na svijet kroz faktografiju i fikciju, vježbajući svoju pažnju na detaljima koji oblikuju grupno iskustvo”. U srijedu, 17. lipnja od 18 sati, ona će kroz druženje sa zagrebačkim njuškama i ljudima prikupljati priče, komentare i reklamacije na život u metropoli.

Na tim iskustvima temeljit će se zagrebačka iteracija Tračeva, koreografiranog urbanog obilaska iz pseće vizure. Originalno stvoreni 2020. godine za grad Sundvall u Švedskoj, Tračevi su s vremenom postali prostorno specifičan koreografski predložak koji umjetnica u svakoj novoj sredini u kojoj gostuje oblikuje u novi rad.

“Na temelju izšnjofanih beznačajnih priča, smrdljivih kaldrma i neodoljivih mjesta za piškenje, ova vođena tura skreće pažnju s velikih Priča prema intimnim susretima”, stoji u opisu Tračeva na stranici Antisezone. 

Finalni rad uobičajeno uključuje vođenu šetnju iz perspektive koja je senzorička u visini koljena, kao i audio segment, a u ovom će slučaju proces prikupljanja lokalne usmene i njušne tradicije početi u središtu najcentralnijeg među većim psećim parkovima – ispred Centra kulture Ribnjak. Uz druženje, organizatorice najavljuju kako će biti kave, vode i slastica za pse – i ljude.

Ovo će događanje otvoriti ljetni, drugi ovogodišnji i sveukupno trideseti blok suvremenoplesnog programa Antisezona, koji uključuje premijernu izvedbu Euridika izlazi Silvije Marchig i reprize Nismo bile ovdje Ivane Bojanić i Viktorije Bubalo te Objekt plesa Sonje Pregrad.

Međunarodna gostovanja pored Psećeg kafića obuhvaćaju izvedbu Precarious Moves čiji je autor i izvođač austrijski koreograf Michael Turinsky te The Ruin Is a Tale portugalske likovne i izvedbene umjetnice Sanche Meca Castro. Više detalja i raspored programa, koji traje do 13. srpnja te pored nabrojanih uključuje još niz segmenata, dostupan je ovdje.

A za kraj, sve one koje zanimaju psi u gradu, psi u umjetnosti, psi posvuda i bilogdje – upućujemo na temat koji je za Kulturpunkt napisala Tihana Bertek.

Naslov prvog ovogodišnjeg bloka inspiriran je praksom američke plesne umjetnice Deborah Hay koja se u svom radu bavila nesigurnošću, rizikom i trenucima odluke u izvedbi. Kako ističu kustosice programa, Tea Kantoci, Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Iva Nerina Sibila i Sindri Uču, Hay “inzistira na sirovoj, trenutačnoj prisutnosti tijela, na radikalnom odbacivanju krutih, unaprijed zadanih plesnih formi, na podrazumijevanju bilo čega, u vremenu i prostoru izvedbe”.

Program bloka 19. veljače u 19 sati u dvorani Gorgona MSU-a otvara predstava Posljednji ispraćaj kolekcije zaboravljenih buba mlade autorice Lee Brcko, nastala iz istraživanja kaosa kao koreografskog postupka. Iste večeri u 20 sati na programu su i Bliski susreti plesne vrste, improvizirani format u sklopu kojeg se razvija neponovljiva izvedba, a sudjeluju svi umjetnici iz ovog programskog bloka.

U petak i subotu, 20. i 21. veljače u 20 sati, slijede reprizne izvedbe predstave Urobor autorice Silvije Marchig, rada koji istražuje principe nestajanja i nastajanja, kruženja i stalne transformacije. U subotu, 21. veljače, u Tala ple(j)su održat će se i prezentacija rada u nastajanju Puštati grivu grčke autorice Fani Pozidi, koja u Zagrebu boravi kao umjetnica u rezidenciji u sklopu europskog projekta Life Long Burning, stalnog partnera Antisezone.

Blok završava 23. veljače u 18 sati u MaMi susretom Društva 11 lisica, čitalačko-gledateljskog kluba koji počinje čitanjem romana Strvinari starog svijeta Tee Tulić, nastavljajući razgovor o temama otvorenima u izvedbenom dijelu programa.

Više detalja o ciklusu pronađite ovdje.

Izronivši iz umjetničkog interesa prema gesti i koreografskog istraživanja Gesta – od pokreta do značenja i nazad plesne umjetnice i koreografkinje Ane Kreitmeyer, simpozij nastaje iz potrebe za otvaranjem često usamljene forme istraživanja, prepoznajući znatiželju kao potrebu za susretom, dijeljenjem i slušanjem. Iako insinuira formalnu strukturu, simpozij se prije svega organizira i kurira – uz koreografkinju i dramaturginju Annu Javoran – kao trodnevno okupljanje, borba protiv formalnosti, potraga za neposrednošću i onim razgovorima koji se tek u neobaveznim trenucima nakon predstava ili događaja krenu odmotavati. 

“Što je/može biti gesta danas? Kako je prepoznajem? Što ona pokreće, kako nas pokreće te dovodi li nas zajedno – i na koji način? Kako promišljati gestu kao potrebu za smislom, za odmakom od apstrakcije? Kao prostor između utjelovljenja i dijeljenja iskustva, prekida?  Što/kako/zašto je kreativna gesta unutar teorijskog diskursa? Što proizvodi i kako jedno drugo osnažuju?”, neka su od pitanja katalizatora za performativno-diskurzivno dijeljenje ideja, koreografskih procesa, bilješki, izvedbi, predavanja, metodologija i plesa.

Na simpozij se moguće prijaviti s prijedlogom u vidu teorijskog izlaganja (blok u trajanju između 10 do 15 minuta ili u obliku (praktične) geste, izvedbene intervencije, dijeljenja prakse, procesa, metodologije (svoje ili tuđe) – trajanje po prijedlogu (kraće, jednokratno ili u fragmentima, ponavljanjima).

Dosad pozvani_e hrvatski_e i međunarodni_e umjetnici_ce i izlagači_ice uključuju Pokretnica kolektiv, Philipa Gehmachera, Nikolinu Pristaš, Zrinku Užbinec, Marjanu Krajač, selmu banich i Valeriu Graziano, a dobrodošle su prijave svih zainteresiranih aktera_ki na (lokalnoj, regionalnoj, nezavisnoj, institucionalnoj) sceni i one koje dolaze izvan plesnih krugova.

Simpozij će se odvijati na engleskom jeziku. Odabrani prijedlozi bit će honorirani, ali putne troškove, smještaj i dnevnice (ukoliko su potrebni) organizatori_ce ne mogu pokriti. Ovaj događaj također će pratiti i publikacija u izdanju Kretanja, hrvatskog stručnog časopisa posvećenog plesnoj umjetnosti – odabrani prijedlozi stoga mogu biti pozvani i na objavu.

Program se odvija u partnerstvu Centra za dramsku umjetnost, Zagrebačkog plesnog centra (u sklopu programa Plesni intenziteti), Divert_ANTISEZONE i umjetničke organizacije Jagoda. Više detalja o pozivu pronađite ovdje.

Sažetak, bilješke, nedovršene misli o vašim prijedlozima (do 300 riječi) i kratku biografiju možete poslati na adresu rethinkinggesture@gmail.com do 15. veljače.

Premijera predstave Urobor plesne umjetnice Silvije Marchig u produkciji Kik Melone, održat će 27. i 28. studenog u dvorani Gorgona MSU-a. Urobor kreće od ideje nestajanja i gradi zgusnut, gotovo ritualan izvedbeni svijet u kojem se glas, tijelo i slika kreću između kriča i tišine, svetog i svakodnevnog, praznine i obilja. U izvedbi sudjeluju plesačice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković i Mia Štark, glazbenica Ana Kovačić, dramaturginja Nina Gojić i sâma autorica.

U subotu 29. studenog u dvorani Gorgona MSU-a na programu je reprizna izvedba predstave O umjetnice Sonje Pregrad i suradnica_ka. Riječ je o koreografskom istraživanju koje, inspirirano geometrijom biljaka i odnosom an/organskog, kroz kolektivno tijelo, pokret i glas ispituje međupovezanost, ritmove prirodnih ciklusa i načine na koje izvedba može destabilizirati ljudsku perspektivu.

Posljednja izvedba ovog bloka repriza je predstave Ova: Tristitia koja će se održati 2. prosinca u dvorani Gorgona MSU-a. Izvedba je drugi dio trilogije plesnih predstava Ova kojom se Valentina Miloš i Anika Cetina bave temom uprizorenja pitanja vezanih za ideju života i smrti unutar kazališnog nasljeđa.

Među ostalim, na programu su i online rad Luane Lojić, Paule Tončić i Tee Kantoci Everything Goes Just Fine. Success. koji istražuje ideju nečega što je uvijek u procesu i nikada nije potpuno dovršeno te traži aktivno tumačenje gledatelja. Zatim izvedbena instalacija Neautorizirano kolektiva Federacija iz Slovenije koja mijenja uloge promatrača i sudionika, briše granice autorstva i otvara prostor zajedničkog, otvorenog tumačenja. Publika će moći pogledati i film Vikendžadija autorice Sindri Uču.

U diskurzivnom dijelu programa održat će se Lab kolektivnog pisanja, prostor za eksperimentiranje kroz zajedničko pisanje i promišljanje izvedbenih umjetnosti, kao i Hangover sesija, strukturirani razgovor o radovima prikazanima unutar bloka. U programu sudjeluje i Philip Berlin iz Stockholma koji će javnosti otvoriti svoj proces rada tijekom aktualne rezidencije u Zagrebu. Berlin je bivši plesač Ballet de Lorraine gdje je plesao repertoar autora kao što su Cunningham, Forsythe, La Ribot i Mats Ek.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Program uključuje izvedbe, radionice i razgovore, a počinje u petak, 7. studenog solo predstavom Warp Renderings berlinskog koreografa rumunjskog podrijetla Sergiua Matisa.

Solom Warp Renderings ovaj plesni umjetnik propituje odnos tradicije europskoga pejzažnog slikarstva te digitalne tehnologije spram tijela. Matisova plesna poetika spaja ples, glas i tekst, a kroz rad s mitološkim i društvenim temama istražuje ljudsku povezanost s prirodom i suvremenim svijetom. Na tom tragu, kostimi i rekviziti za predstavu Warp Renderings napravljeni su od recikliranih i već korištenih materijala.

Nakon otvorenja, u subotu, 8. studenog, autor će održati radionicu u ZPC-u s početkom u 10:30 sati. Na istoj lokaciji u 14 sati Ana Kljujev će podijeliti svoje iskustvo iz međunarodnog edukativnog programa danceWEB koji se odvija tijekom jednog od najvećih europskih plesnih festivala ImpulsTanz u Beču. Na programu su i laboratorij Arhiv kao senzualni objekt te susret čitalačko-gledateljskog kluba Društvo 11 lisica koji vode Nina Gojić i Tea Kantoci. Potonji programi održat će se 10. studenog u MaMi.

Više detalja pronađite ovdje.

Prirodni su to okoliši koji u tišini progovaraju o ekološkoj krizi, pejzaži koji ne bi trebali proći nezamijećeni, nalazili se u centru Beča ili tisućama kilometara daleko, podno vulkana u Indoneziji. Krajolici čije fotografije na društvenim mrežama ne bismo trebali filtrirati kao sadržaj koji nas uznemirava, jer nas i trebaju opsjedati. cracks in landscape, najnoviji rad iz spomenute serije, Bosse će izvesti na novom izdanju Antisezone, naslovljenom Pređi rijeku reci ne, pa tim povodom razgovaramo o ambivalentnom odnosu prema ranjenim krajolicima, izvođenju na specifičnim lokacijama te prevođenju prirodnih u tehnički krajolik izvedbe.

Zbog čega ste zaljubljeni u ranjene krajolike¹? Kako je počela ta romansa?

Odrasla sam njemačkom Zonenrandgebietu, zoni četrdesetak kilometara udaljenoj od granice s bivšom Istočnom Njemačkom. Moj rodni grad Salzgitter Bad povijesno je vezan uz iskapanje ruda i soli, kao i uz nacizam te ratnu industriju. U nekim se od rudnika danas skladišti nuklearni otpad. Kao dijete, igrala sam se u ruševinama tvornice za preradu uljane repice. Sve je to u meni proizvelo emotivnu vezu i ambivalentan odnos prema odlagalištima otpada, ruševinama i ranjenim krajolicima, na koje sam bila navikla.

Što razlikuje ranjene od ukletih krajolika? Što ih karakterizira i kako izabirete kojima od njih ćete se umjetnički baviti?

Neke lokacije su samo dio umjetničkog istraživanja, a na nekima je moguće i izvoditi. U mnogim teško ranjenim krajolicima izvedba s publikom nije opcija, ali ih i dalje možemo posjetiti i pokušati razumjeti svojim tijelom, osjetilima. Također, možemo istraživati o njima.

Krajolici koje opsjeda njihova povijest nemaju uvijek rane vidljive golim okom – to su za mene ukleti krajolici. Povijest se taloži u njihovom materijalu i sjećanju, kao i sjećanju okolnog stanovništva ili radništva. Rudnici i onečišćena područja u planinama oko Bad Schlema, iz kojih se vadila ruda, renaturalizirani su i danas se tamo nalaze golf tereni. Parcela na kojoj smo u Beču izvodili haunted landscapes nekad je bila bojišnica, na kojoj su ležali leševi konja i vojnika – danas pripada zračnoj luci.

U svojoj knjizi Ghosts of My Life, Mark Fisher piše: “U postmodernističkoj kulturi nije potisnuta mračna, već svijetla strana. Puno nam je ugodnije u društvu demona no anđela. Demonsko nam se čini kul i seksi, dok nam je oko anđeoskog neugodno i doživljavamo ga kao pretjerano sentimentalno”. Biste li rekli da romantizirate ranjene krajolike u maniri mračnog turizma?

Rekla bih da se moramo suočiti s nasiljem koje nas okružuje, te poetskim razmišljanjem i umjetnošću ponuditi propozicije za drugačije funkcioniranje svijeta. To možda nije tako daleko od pitanja nošenja s vlastitom i smrtnošću svojih voljenih.

Mislim da krajolicima ne treba pristupati samo kao demonskim ili anđeoskim, kao da su takve karakterizacije međusobno isključive. Želim vam ispričati priču žene koju sam upoznala u Indoneziji, u blizini vulkana Semeru, čija aktivnost razorno djeluje na područje.

Tog je dana pljuštalo, a do nje smo stigli motociklima. Pripalila je vatru kako bismo osušili odjeću i pričala kako ne želi otići iz svog doma. Očistila ga je od pepela i lahara u koji se nakon erupcije vulkana povezuju krhotine, pepeo i kišnica. Lahar se kao silovit i destruktivan blatni tok slijeva i guta krajolik oko riječnih obala. Ta je žena provela cijeli život uz silinu prirode koja istovremeno oplođuje tlo i razara kraj. I to je jedan način povezanosti s našim planetom i njegovim ponekad nasilnim artikulacijama.

I vaše izvedbe na neki način opsjedaju uklete krajolike – što u njima ostaje nakon kraja izvedbe, ostavljate li neki trag?

Ostavljamo tragove svojim tijelima, postajemo dio krajolika i dio njegovih substanci uzimamo sa sobom, htjele to ili ne, jer smo dio porozne razmjene kakva je u prirodi uobičajena. Trebamo paziti što ostavljamo iza sebe i kakve narative budimo u mašti onih koji svjedoče i sudjeluju u našim poetskim intervencijama. Moramo imati na umu da je ljudska samo jedna od mogućih perspektiva na svijet oko nas.

Imaju li vaši radovi aktivistički podton, političke ciljeve? Pokušavate li spriječiti društveni zaborav iskapanjem povijesti krajolika?

Krajolik je, poput ljudi, živa materija. Pod utjecajem je klimatskih i planetarnih uvjeta, u neprekidnoj transformaciji koju se ljudi trude negirati. Krajolike su oblikovale njihove povijesti; oni, poput ljudi, imaju sjećanja, i takvo razmišljanje otvara put k shvaćanju vremena širem od ljudskog životnog vijeka. Zemni plin i nafta su milijune godina stari organski ostaci koje izvlačimo da bismo napajali napredak, ostavljajući pritom nepopravljiv trag u okolišu.

Svjedoci smo ogromne destrukcije infrastrukture i ljudstva, svjedoci smo rata u Gazi (koji mora prestat odmah) i svih drugih područja koja upravo gore, radi nečijeg interesa, eksploatacije i/ili rata. Krš koji ostavljaju iza sebe zatrpava ljude, biljni svijet, infrastrukturu, a rezultirat će, osim u žrtvama i traumi, u dugom globalnom nasilju – kako ga Rob Nixon naziva, “sporom nasilju”.

Priroda liječi samu sebe, zarasta, no ljudi običavaju održavati rane i ožiljke vidljivima, ne bi li ih mogli komemorirati – na neki način, nikad ne dopuštamo da te rane zacijele. Što mislite kakav je odnos zacjeljivanja i društvenog zaborava u kontekstu prirodnih krajolika?

Zanimljivo pitanje. Planet može izliječiti sam sebe pod uvjetom da pritom ostane okoliš otvoren za ljude. Ironično, uništavamo atmosferu koja nam je potrebna da bismo preživjeli. Kaže se da je povijest učiteljica života, no ako pogledamo trenutnu globalnu političku situaciju, kakve su se političke promjene dogodile u mnogim državama, imamo razloga sumnjati u to da doista učimo iz prošlih grešaka.

Iako se HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth izvodi u konvencionalnoj izvedbenoj dvorani, većina radova iz serije Haunted Landscapes su site-specific izvedbe. Što vam u bavljenju vanjskim specifičnim okolišima donosi, tj. oduzima jedno, a što drugo? Koji je kriterij izbora?

Kad radiš istraživanje o onečišćenoj vojnoj zoni ili aktivnom vulkanu, razmišljaš kako u izvedbi udaljene krajolike učiniti prisutnima. Ali kad radiš na lokaciji, uvijek je puno specifičnog materijala, informacija, omjera veličina, svjetla, ljudi i drugih živih bića na koje treba misliti. To zahtijeva osjetilni pristup koji ostaje otvoren za nepredvidivo i, bar u nekoj mjeri, izmiče kontroli, što mi se sviđa.

Izvedba predstavlja os u vremenu, posebnu koncentraciju u određenom okolišu, i mora biti porozna, propuštati stvarnost koja se u/oko izvedbe nastavlja odvijati i kokreira ju. Konvencionalni izvedbeni ili umjetnički prostori pretvaraju se da su neutralni, ali naravno da to nisu – oni pokušavaju zadržati vanjski svijet izvan svojih zidova kako bi izvedbeni elementi tvorili značenje izolirano od vanjskog konteksta. Takav prostor za izvedbu je artificijelan krajolik u kojem organiziramo materijal (izvođače i gledatelje) bez kiše i vjetra. Volim obje opcije, sviđa mi se prevođenje iz jednog u drugo, što je uvijek prilika za učenje. Možda konvencionalni prostori za izvedbu omogućuju intimnost jer gledatelji_ce mogu ustuknuti i bježati samo do granica zidova.

Kako prirodni okoliš, zajedno sa svim njegovim materijalima, promjenama, odnosima, poviješću i mitovima, prevesti u izvedbeni okoliš?

To je ono što ću pokušati izvedbom cracks in landscape u Zagrebu. Želim stvoriti izvedbeni okoliš koji uključuje gledatelje i u koji će postojeći prirodni okoliš ući recikliran kao tekst, zvuk, pokret, ljudi te materijali.

U jeku ekološke krize, ulazak u dvoranu kao zatvoreni, konvencionalni prostor izvedbe, možemo interpretirati kao traženje utočišta, surogata stvarnih krajolika u virtualnom i tehničkom krajoliku izvedbe. Hoće li serija haunted landscapes završiti ulaskom u izvedbenu dvoranu?

Rad u vanjskom prostoru nema infrastrukturne uvjete zatvorenog prostora, ali je baš to što ovisiš o, na primjer, prirodnom svjetlu i temperaturi zanimljivo. Trebaš manje energije, ali vjerojatno susjedima više ideš na živce. Cracks in landscape, koji ćemo izvesti u Zagrebu, idući je korak, kulminacija, zbir svega što se dosad u seriji dogodilo i što mogu ponuditi. Rad izvodim sama, sa zvučnim oblikovanjem Günthera Auera, i materijalima koji su suizvođači u prostoru. Tu izvedbu vidim kao artificijelni, izvedbeni okoliš kroz koji propitujemo upotrebu prostora, vrijeme i proizvodnju značenja u izvedbi, kao i uvjete sklapanja ugovora pri susretu s publikom.

Nakon toga, 24. rujna na pustopoljini iza glavnog kolodvora u Beču imamo premijeru WASTElanda. Taj rad je kulminacija koreografskih procesa koji su u susretu s ovim lokalitetom, okruženim novogradnjama i prometom, nastali u periodu od ožujka do rujna, u suradnji s pet fantastičnih plesača. 

Mislite li da je tehnološka, virtualna muzealizacija prirodnih krajolika izgledna budućnost?

Možda ćemo zaboraviti na prirodne krajolike, postati zarobljeni u artificijelnim apstrakcijama aplikacija. U idealizacijama okoliša koje iskorištavaju fosilna goriva zato da bi animacije savršeno radile. U narativima koji su kontrolirani odozgo, usmjereni stvaranju idealnog korisničkog iskustva.

Ali to bi za mene bio strašno tužan svijet.

1.  parafraza replike iz HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth ↩︎

Program donosi izvedbe i izlaganja koja propituju tijelo, prostor i jezik kao živa i promjenjiva polja značenja. Kako stoji u najavi događaja, umjesto odgovora, u središtu su pitanja, prijelazi između tišine i izraza, izrečene i potisnute stvarnosti.

Treći blok Antisezone 25 uključuje niz događanja: otvara ga čitalačko-gledateljski klub Društvo 11 lisica 11. lipnja u Botaničkom vrtu, a zatvaraju gostovanja poput cracks in landscape 1. srpnja u TALA PLE(j)S-u. Između tih datuma nizat će se izvedbe, reprize i istraživačka izlaganja koja oblikuju Antisezonski lipanj kao prostor eksperimenta i dijaloga.

Više detalja o programu pronađite na ovom linku.

Antisezona je cjelogodišnji program suvremenog plesa i izvedbenih praksi koji se odvija MSU-u i u prostoru TALA PLE(j)Sa, a organiziran je pod vodstvom plesnih umjetnica Silvije Marchig, Sonje Pregrad i Ive Nerine Sibile te novomedijske umjetnice Sindri Uču i muzeologinje Tee Kantoci. Ovim programom ples se afirmira kao feministička, intermedijalna, eksperimentalna i kolektivno oblikovana umjetnička praksa.

Festival Improspekcije spaja različite umjetničke discipline i publike, domaće i međunarodne umjetnike, edukativne i izvedbene formate, a pokrenut je 2007. godine s ciljem razvoja i afirmacije improvizacije kao izvedbene forme. Od 2024. festival se restrukturira uz novi tim, s ciljem povezivanja plesa, vizualne i novomedijske umjetnosti, dizajna i drugih medija.

Posao će se realizirati u sklopu On the Outset / LLB 3 europskog projekta, a sastoji se od:

• dočekivanja međunarodnih gostiju (aerodrom, autobusni i željeznički kolodvor, auto)
• brige o međunarodnim gostima tijekom boravka u Zagrebu (snalaženje po gradu, komunikacija oko potreba, asistencija na probama i predstavama)
• dočekivanja publike na programima Antisezone i Improspekcija

Periodi angažmana su:

• od 22. lipnja do 2. srpnja
• od 7. do 18. listopada
• od 5. do 9. studenog
• od 26. studenog do 14. prosinca

Organizatori_ce traže osobu koja je:

• sposobna komunicirati na engleskom jeziku
• dobro se snalazi po Zagrebu i može preporučiti adekvatne restorane, događanja i mjesta za izlaske
• queer-friendly
• dostupna tijekom navedenih perioda prema dogovorenom rasporedu
• sposobna brzo reagirati u nepredviđenim situacijama
• dio izvedbene zajednice ili ima izražen interes za suvremene izvedbene umjetnosti
• posjeduje smartphone, laptop, vozačku dozvolu B kategorije

Ukupni honorar iznosi 2500 eura brutto, a dodatno su pokriveni troškovi goriva, parkinga i slično.

Prijava mora sadržavati biografiju i motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te se šalje na e-mail adresu antisezona@gmail.com. Više informacija o otvorenom pozivu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 9. lipnja u 23:59 sati.

Blok otvaraju Jen Rosenblit i Marko Gutić Mižimakov s međunarodnom premijerom predstave Trošnja, faza 1, erotskim plesnim ritualom koji propituje krhkost tijela, prijateljstvo u vremenu raspada i načine na koje žudnja i kolektivnost preživljavaju u vrijeme višestrukih katastrofa. Idućeg dana, 9. svibnja, u predstavi Big Box, projektu studenata ADU, kroz pokret i strukturu Danteova Pakla istražuje se tijelo kao repetitivna mašina u franšizama brze hrane i mogućnostima radničke pobune.

Program 10. svibnja započinje izvedbom Carson’s cry Anne Javoran koji okuplja glasove u potrazi za izbojnim pukotinama i nježnostima unutar povijesno suzdržanih tijela. Repriza Oh, Mary Shelley Silvije Marchig donosi izvedbeni san o fluidnosti i ranjivosti tijela, gdje pokret, zvuk i tekst rastapaju granice identiteta. Nakon izvedbe slijedi Hangover session – razgovor s autorima i publikom koji ostavljaju prostor za drugo vrijeme, drugo slušanje.

Blok donosi niz raznorodnih izvedbenih formi u kojima se tijelo razotkriva kao ranjivo i moćno, kao izvor znanja i užitka, ali i zona lomova, oslobađanja i (samo)žrtvovanja. Susret Društva 11 lisica, čitalačko-gledateljski klub koji poziva na zajedničko promišljanje političke imaginacije, kroz tekstove Audre Lorde prikladno će zatvoriti drugi blok Antisezone.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

S voditeljicama ovog kluba, čiji je prvi susret planiran za 26. ožujka u Pogonu (Mislavova 18), razgovaramo o njegovoj koncepciji i otvaranju ka dugoročnim procesima izgradnje zajedništva.

Možete li ukratko pojasniti koncept čitalačkog kluba Društvo 11 lisica i kako se nadovezuje na plesni ciklus Antisezona?

Društvo 11 lisica nastavlja diskurzivnu i znatiželjnu nit započetu s Feral Girls Text Clubom, ali u širem, sustavnijem i dugoročnijem formatu. Dok se Feral Girls Text Club odvijao u sklopu Improspekcija gdje smo čitali tekstove koji su informirali pozvane radove, Društvo 11 lisica donosi proširen pristup čitanju. Kroz redovne mjesečne susrete, ovaj čitateljsko-gledateljski klub okuplja one koji žele kroz gledanje predstava/filmova i čitanje tekstova istraživati veze između izvedbe, jezika, kritičke ekologije, feminizma, kvir teorije, onostranog i dekolonijalnih perspektiva.

Nadovezujući se na Antisezonu unutar čijeg konteksta (g)radimo, klub funkcionira kao paralelni prostor za refleksiju i razmjenu mišljenja o izvedbenim praksama, ali i šire – o suvremenim političkim, društvenim i umjetničkim pitanjima koja nas okupiraju.

Koji prostor (kritičkog) mišljenja Društvom 11 lisica nastojite otvoriti i/ili zaživjeti?

Društvo 11 lisica zamišljamo kao prostor zajedničkog glednja, čitanja i kritičkog promišljanja u neformalnom, izvaninstitucionalnom okviru, a koji potiče otvorenu razmjenu ideja te interdisciplinarne i intermedijske veze. Tijekom susreta želimo stvarati zajednički aparat za razumijevanje društvenih, ekoloških i političkih fenomena koji nas okružuju, istražujući ih iz različitih perspektiva – izvedbenih, umjetničkih, teorijskih i aktivističkih. Klub stoga ne mislimo samo kroz interpretaciju tekstova, već kao način generiranja novih prijedloga u osmišljavanju mogućih scenarija za drugačije oblike mišljenja i djelovanja. Također, prostor koji želimo otvoriti je prostor druženja, slobode i osnaživanja.

Čitalački segment otvarate tekstom Oksane Timofejeve. Imate li već popis autora_ica i tekstova ili drugih materijala koji biste voljele istaknuti?

Da, klub otvaramo tekstom Oksane Timofejeve, koji problematizira povijesne i političke mehanizme kontrole te uspostavlja vezu između vještičarenja i solidarnosti, odnosno drugarstva – dok vještičarenje transformira i depersonalizira tijelo vještice, inače individualizirano, promatrano i kažnjavano kroz progone, solidarnost i drugarstvo brišu individualni identitet uspostavljanjem anonimnosti i ravnopravnosti.

U nastavku planiramo čitati autore_ice koji se bave temama izvedbenosti, političke imaginacije i feminističkih teorija poput Annie Ernaux, Silvije Federici, Ursule K. Le Guin i Audre Lorde, ali i različite eksperimentalne i spekulativne tekstove koji otvaraju prostor za promišljanje jezika, igre, rituala i kolektivnosti. Osim naših prijedloga, svakako ćemo otvoriti prostor za prijedloge drugih. U planu je također gledanje filmova i trenutnih produkcija u polju suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti u Zagrebu kako bismo dodatno proširiti metode čitanja, gledanja, analize i uspostavljanja relacija.

Kojoj se publici kružok obraća i koga biste voljele pozvati na sudjelovanje?

Društvo 11 lisica otvoreno je svima koji žele čitati, razmišljati, diskutirati ili samo bivati u ugodnom i poticajnom okruženju. Pozivamo umjetnike_ce, istraživače_ice, studente_ice, kustose_ice,  izvedbene praktičare_ke, aktiviste_kinje i sve znatiželjne čitatelje_ice koji su zainteresirani za teme kojima se klub bavi. Nije potrebno prethodno iskustvo u teoriji ili umjetnosti – važno je zanimanje za zajedničko promišljanje, dijalog i eksperimentiranje s čitanjem kao procesom koji nadilazi klasične interpretativne okvire.

Dugoročno, voljele bismo uspostaviti klub koji se temelji na principima samoorganizacije i zajedničkog sudjelovanja, a sudeći po količini čitateljskih kružoka koji trenutno cirkuliraju nezavisnom scenom, jasno je da postoji interes za kolektivno djelovanje kroz čitanje.