Prvi Hod za život u Hrvatskoj održao se 21. svibnja 2016. godine u Zagrebu i to je bio jedini takav događaj u zemlji, organiziran s ciljem “skretanja pozornosti na poštivanje svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti”. Manifestacija se otada postupno proširila i ove se godine održava u 17 gradova. Hod za život pokrenula je udruga U ime obitelji koju se može definirati kao jednu od vodećih organizacija antirodnih pokreta u Hrvatskoj – pokreta koji se, prema McEwen i Narayanaswamy (2023), odnosi na “transnacionalnu mrežu aktera posvećenih očuvanju heteropatrijarhalne hijerarhije spola i roda u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života”.

Ovogodišnji Hod u Zagrebu bio je prvi kojemu sam prisustvovala i dojam tog događaja bio je drugačiji od onog koji sam očekivala. Toliko mladih ljudi i djece, glazba, šarenilo i veselje, zatekli su me. Istaknuto “veselje” je važno jer nam govori nešto o ciljanoj atmosferi i općem tonu okupljanja. Drugim riječima, veselje nije slučajno: ono je dio diskurzivnog oblikovanja Hoda za život usmjerenog na poticanje pozitivnog emocionalnog angažmana. Kako navode Tranfić i Gergorić (2025), poticanje pozitivne emocionalne dimenzije Hoda za život – isticanjem ponosa, ljubavi i sreće – igra značajnu ulogu u izgradnji kolektivnog identiteta i solidarnosti unutar pokreta, ali i u širenju područja djelovanja. 

Međutim, unatoč toj općoj benevolentnosti i “miroljubivosti”, u govorima sudionica i sudionika Hodova za život moguće je uočiti i donekle suptilnu, premda ipak često rabljenu retoriku “Mi protiv Njih”; retoriku koja se provlači kroz sve tematske cjeline koje su prepoznate analizirajući govore održane u trima gradovima: Zagrebu, Zadru i Splitu. Kada bismo te tematske cjeline sagledali_e samo kroz njihove ključne riječi, one bi mogle podsjetiti na ljudskopravaška / feministička okupljanja kojima sam prisustvovala; ključne riječi poput ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja drugačijih, pružanja zaštite i podrške, ali i važnost znanosti naspram ideologije. Zbog toga ih je potrebno smjestiti u zadani kontekst i pažljivije razmotriti. 

Pravo na ljubav 

Među ključnim riječima koje su zabilježene dominantno mjesto zauzima pojam ljubavi. Jedna od govornica u Splitu zaželjela je “da svi ljudi vole svoj život i poštuju tuđi“. Ta je želja u skladu s jasnom porukom “žrtve i ljubavi” koju inicijativa šalje. Hod za život “nije samo angažman, već poziv srca”, a ljubav je ono što svako dijete “unosi u život svojih roditelja i najveći dar koji možemo dobiti“, čulo se u Zagrebu. No, prije svega, ljubav je ono na što svako dijete “ima pravo”. Točna rečenica koja je izgovorena na sva tri Hoda koja su razmatrana u ovoj analizi, glasi: “Bolesno dijete ima pravo na život, zaštitu i ljubav svojih roditelja, kao i ono zdravo. Pronalaženje i usmrćivanje bolesne ili drugačije djece nije dostojno civilizacije koja se hvali zaštitom ljudskih prava.”

U priloženim iskazima očituje se takozvani embryo-centered (Avanza, 2019), odnosno pro-life aktivizam fokusiran na embrio, koji se u diskursu Hoda za život preimenuje u “nerođeno dijete”. Tim činom preformulacije nerođeno dijete postaje politički subjekt koji zaslužuje zaštitu. Odabir ovog termina, zajedno s transparentima koji upozoravaju na osjećaje koje fetus doživljava, operacionaliziran je u svrhu poticanja empatije i osjećaja nanesene nepravde (Tranfić, Gergorić). Ovakvo preimenovanje taktički pomiče težište s autonomije žene na nerođeno dijete, čime je svaka argumentacija koja bi podupirala pravo na izbor stavljena u defanzivnu i moralno kompromitiranu poziciju.

Važno je pritom skrenuti pozornost na sljedeće: u govorima voditelja_ica, kao i u osobnim pričama koje su govornici_e dijelili_e s okupljenima, naglasak je stavljen upravo na zaštitu “bolesnog djeteta”, kao i na rizične trudnoće koje su govornice odlučile iznijeti, neovisno o tome što je život rođene djece bio težak, nerijetko obilježen nizom neuspješnih medicinskih zahvata i u konačnici vrlo kratak. Govornice su svjedočile o osjećaju “mira”, zato što su svojoj djeci u tom kratkom razdoblju, “pružile ono najvažnije, a to je ljubav”.

Prihvaćanje drugačijih (ne probiranje dostojnih)

Uz temu ljubavi, usko je vezan motiv prihvaćanja i to osobito prihvaćanja bolesnih, slabih, drugačijih: 

“Bit će naše dijete ono kakvo ga je bog stvorio i točno takav je došao naš (ime djeteta) i mi smo danas baš zahvalni. On ima jednako pravo na život kao i svi mi. Promijenio je našu obitelj, promijenio je taj stav o očekivanju općenito od ljudi. Pokušali smo dalje u životu doživljavati i prihvaćati ljude sa svim njihovim vrlinama i manama.” (ZG)

“Dok smo još prolazili prvi postupak posvojenja, tamo vas pitaju jako puno pitanja dok rade procjenu možete li biti roditelj i među pitanjima koja postavljaju je i to kakvo dijete želite, koliko godina, curicu, dečka, dijete s teškoćama ili ne. Nama je to bilo jako čudno i nepojmljivo jer smo smatrali da ostanem trudna i da nosim dijete s Downovim sindromom ili nekim malformacijama, da bi to dijete svejedno rodili.” (ZD)

Definiranjem prava na izbor kao “pronalaženja i usmrćivanja bolesne ili drugačije djece” – kako je formulirano u analiziranim govorima – pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom retorički se preoblikuje u čin hladnokrvnog ubojstva, čime se emocionalno i moralno diskreditira sam pojam izbora. Pritom, potencijalni razlozi za prekid trudnoće radikalno su reducirani na nevoljkost žena da se nose s problemima “nedostojnog” djeteta. Tome u prilog ide tendencija da se pravo na izbor izjednačava s “eugeničkim mentalitetom, odnosno odabirom onih koji su, pod navodnicima, dostojni života po našemu”, a što smo, kako kaže govornica, “imali priliku vidjeti na djelu u nacističkoj Njemačkoj” (ZG). Odluka o prekidu trudnoće također je prikazana kao nešto na što se žene “nagovara”, u što ih se “gura” i u što ih se “uvjerava” i zbog čega će se, u vremenu koje tek treba doći, ženama “ispričavati” (ZG).

Zaštita i podrška (ne prevara)

Uz važnost prihvaćanja “drugačije djece”, organizatori_ce Hoda za život ističu i svoju ulogu u pružanju podrške majkama, očevima i širim obiteljima kako ne bi postali_e žrtve “društvene prevare” ili “pritiska”. Premda je zaštita nerođenog djeteta primarni cilj inicijative, čini se da ni žena nije zanemarena. Sudionice i sudionici imali su potrebu naglasiti da nisu “protiv žena”. “To je besmisleno”, reći će jedan voditelj, nastavljajući: “u principu, zbilja stojimo iza žene” (ZD). U principu, žena iza koje se stoji je majka: “majke, koje su stup i temelj društva”.

Majke su sve žene, ne samo one koje su to postale, već i one koje to tek trebaju postati i one koje to nesumnjivo žele postati. Kako je ekstatično uzviknula jedna od voditeljica: “Da vidimo naše majčice, ruke gore! Majčice, trudnice, majke koje žele biti majke i vjeruju da će to biti, dignite ruke da vidim koliko vas ima!” (ZG). Od ove uloge koja samo čeka da bude ispunjena, žena se može okrenuti jedino ako je napuštena, neinformirana i prevarena i od te ju je prevare potrebno zaštiti.  

“Kroz Hod za život u javnost je izišlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete već i za njihov život. One su raskrinkale onu laž da pobačaj osnažuje ili emancipira ženu. Žene koje su imale pobačaj ističu da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, društva, čak liječnika. I mislim da je teško pronaći ženu koja se nije kad tad pokajala što je usmrtila dijete koje je nosila u vlastitoj utrobi ispod svoga srca. S tim je jako teško živjeti.” (ZD)

“Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja (ime djeteta), ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena. U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj osjetila sam koliki teret i tugu nose na svom srcu, jer cijeli život razmišljaju o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice više nisu tu da pruže podršku.” (ZG)

Ove tvrdnje nisu dodatno pojašnjene ni popraćene primjerima: na koji način su majke “prevarene”, kako točno društvo “potiče” na prekid trudnoće i tko su ti neimenovani “oni” koji vrše pritisak i pobačaj reklamiraju kao sredstvo ženske emancipacije? Za razliku od tih neimenovanih Drugih, zajednica okupljena oko Hoda za život obećava upravo podršku, podcrtavajući tako osjećaje pripadnosti i povezanosti. 

“Drage majke i dragi očevi, niste sami. Mi ne možemo maknuti težinu situacije u kojoj se nalazite ali vam možemo pomoći nositi je. Rasporedit ćemo teški teret na više nas. Javite nam se kako bi vam pružili utjehu i potporu. (…) Plod mojih i naših promišljanja u Hodu za život je mreža potpore i solidarnosti.” (ZG)

“Ono što je najbitnije: svim mama, ali i očevima, obiteljima koje su u dilemi, niste sami.” (ZG)

“Mi danas želimo reći: Majko, nisi sama. Oče, tvoja uloga je važna. Dijete, ti si voljeno od samog početka.” (ST)

Kako objašnjava James Jasper (2011), osjećaji pripadnosti i povezanosti osnažuju kolektivni identitet grupe, osiguravajući kontinuitet kroz lojalnost. Kolektivni identitet također može biti osnažen i očuvan konstruiranjem izvanjskog neprijatelja, kao što je učinjeno ovdje. Neprijatelj, premda neimenovan, ipak je impliciran, osobito (točnije, isključivo) u govorima organizatorica Hoda za život.  

Znanost (ne ideologija)

“Kroz ovih proteklih deset godina Hoda za život, čuli smo sve moguće dokaze što znanost kaže o početku ljudskog života. (…) Pa iako je tako, još uvijek postoje ljudi, organizacije, lobiji, koji tvrde da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (ZG)

Korisno je napomenuti da se u ovom konkretnom govoru neimenovani, premda sada već preciznije identificirani Drugi, spominju nekoliko puta, zauzimajući tako centralno mjesto ovog obraćanja. To su Drugi koji “i dalje tvrde da pobačaj ženu oslobađa”. Drugi koji “majke više djece omalovažavaju, a žene koje svoju bolesnu djecu usmrćuju daju nam kao primjer majčinstva”. Nasuprot tih Drugih koji se nalaze na strani “ideologije, laži i diskriminacije”, Hod za život stoji na strani “zdravog razuma, modernih zakona i znanosti”. 

“Uskoro ćemo živjeti u našoj divnoj domovini za čiju su slobodu zdravlje i živote dali toliki branitelji, u kojoj će zakon štiti život, temeljeći se na volji naroda i na znanosti, a ne na ideologiji.” (ZG)

“Stoga želimo novi zakon, moderan zakon, koji se temelji na znanosti i koji apsolutno štiti život.” (ZD)

“Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja, od samog početka i prvog otkucaja srca. Ne zato što to negdje piše, već zato što to govori zdrav razum i naša savjest.” (ST)

U ovim, ali i ranije priloženim iskazima moguće je primijetiti povezivanje nacionalističkog, religijskog ali i sekularnog diskursa. Sekularni diskurs, koji se očituje u pozivanju na znanost, dio je strateškog preoblikovanja pristupa antirodnih pokreta kojim se nastoji približiti široj publici (Tranfić, Gergorić) kao i dio mehanizama profesionalizacije antirodnih pokreta, koji sve češće napuštaju isključivo religijski okvir te svoje djelovanje predstavljaju kroz privid političke neutralnosti i akademske legitimnosti. Tako se akteri_ce unutar tih pokreta organiziraju u formi think-tankova i međunarodnih nevladinih organizacija, s istraživačima_cama koji_e objavljuju recenzirane radove, često uz podršku savjetodavnih odbora i fondacija (McEwen i Narayanaswamy).

Činjenica da se na okupljanjima u Zagrebu, Zadru i Splitu izlažu vrlo slične osobne ispovijesti, da se u iskazima organizatora_ica i voditelja_ica ponavljaju identične formulacije, govori u prilog toj profesionalizaciji. Ona se manifestira i kroz precizno ujednačeno oblikovanje poruka koje se žele plasirati. 

Mi protiv Njih

S obzirom na širenje inicijative Hod za život i vidljivost koju stječe u javnom prostoru, te na strateške mehanizme koji uključuju, kako profesionalizaciju i pozivanje na znanost, tako i poticanje pozitivnih emocija, ipak je potrebno izoštriti oprez i kritičko čitanje korištenog jezika. Taj jezik, samo naizgled svjetonazorski neutraliziran, služi kao poprište antagonizacije kroz retoriku “Mi protiv Njih”. Ova retorika je značajna zato što su pravičnost i snaga Prvih podignute na iskrivljenoj reprezentaciji Drugih: lažljivih, ideologiziranih, bešćutnih, prevarantskih drugih. Podsjetit ću, pravo žene na autonomiju i izbor izjednačeno je s eugenikom. 

Ono što se promjenom diskurzivnih mehanizama (pre)oblikuje nije samo javna reprezentacija antirodnih pokreta. Ono što se u očima javnosti (pre)oblikuje je i reprezentacija feminizma. Pritom me manje brine dio populacije koji je svjetonazorski već opredijeljen i puno češće se pitam o onom dijelu populacije koji je “ni tu ni tamo” ili “i tu i tamo”, u nedefiniranom političkom negdje, pred televizorom, koji sluša riječi organizatorica Hoda na Dnevniku i pomišlja: “Pa dobro, nisu rekle ništa nerazumno.” Tu je rečenicu bilo moguće čuti i među ljudima koji su se na ovim događanjima zatekli slučajno, ali su svejedno zastali i primili poslane poruke. 

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Na završnoj destinaciji procesije, u crkvi na Svetom Duhu, franjevački superstar Brčina je pozdravio okupljenu publiku, a zatim ju i pozvao na Hod iduće godine uz fraze “ići ćemo samo jače” i Thomsonovu “nema predaje”. Ako je suditi po logici upravo održanog, nadolazeći Hod mladih vrlo vjerojatno će pratiti i medijska kampanja u vidu plakata, poput onog koji sam prvi put uočila na tramvajskoj stanici kod Parka Stara Trešnjevka, ili video sadržaja na društvenim mrežama. 

Na njemu stoji QR kod uz teg budiFRAjer koji vodi na istoimeni YouTube kanal s propovijedima Stjepana Brčine i prigodnim programom naziva Duhovno duhovite večeri. Kanal funkcionira kao medijski produžetak Centra za promicanje duhovnih zvanja u kojem Brčina djeluje kao aktivni promotor profilirajući se kao voditelj duhovne obnove uglavnom namijenjene muškarcima. Snimke njegovih propovijedi javno su dostupne, a dospjele su i u širi medijski prostor, poput one na kojoj ženama spočitava “pretjerano” šminkanje govoreći da od sebe rade cirkus, a zatim se podrugljivo smijući. Unutar serijala DDV postoje razni segmenti poput onih posvećenih čednom odijevanju (žena) ili o homoseksualnosti koji osvaja svojevrsni antirodni bingo. U njemu časna sestra Ana Begić jedva preko usana prevaljuje riječ “homoseksualnost”, a pristupa joj kao patologiji uz kvazimedicinske izraze poput “pederastije”, usputno je povezuje s pedofilijom, zaključujući s porukom o komplementarnosti i urednosti heteroseksualnih odnosa. Bingo listić zakucava izjavom o “Adamu i Evi”, a ne “Adamu i Stevi”, dok joj se don Stojić putem ubačene snimke priključuje napominjući da “postoji muško, postoji žensko i točka”, pritom prigodno uvezujući seksualnost i rodni binarizam. 

Osim navedenih aktivnosti, Brčina redovito gostuje na emisijama Laudato TV-a, a sudjelovao je i u talk showu Željke Markić na temu pronalaska vjere. Među njegovim popularnijim videima ističu se oni na temu organiziranog zla, prepoznavanja sotone, ugovora s vragom, propovijedima o muškarcima i životnim vodiljama poput videa u ovome je rješenje svih vaših problema ili samo ovako možeš postići sve u životu. Snimke fra Brčine uglavnom broje nekoliko desetaka tisuća pregleda, a na Hodu mladih bilo je više od 10 000 sudionika_ca o čemu je izvijestio i blog Bog je tu (čiji je Brčina suradnik), uz komentar o mladim “čudacima” koji “vole Hrvatsku, vole Boga” i “znaju što je muško, a što žensko” te da “trećeg nema.”

Antunovski hod nije eksplicitno deklarativan poput Hoda za život, ali njegovi predvodnici i medijska mašineraija instrumentaliziraju gotovo iste vrijednosti i poruke pri okupljanju publike, zbog čega se mogu smatrati dijelom antirodnog pokreta. Primjer tomu je i Brčinin iskaz s prošlogodišnjeg Hoda za život u kojem diplomatski odgovara na pitanje o zabrani pobačaja sa “živio život” i  osobnom pričom o svojoj majci koja je htjela pobaciti “ali hvala Bogu nije”. O tome koji su mehanizmi prepoznavanja antirodnih pokreta i otporu spram njih bit će riječ na predavanju u organizaciji feminističkog putujućeg Kina Katarina pod naslovom Antirodni pokreti: istraživanja i otpor. Moderatorica panela i jedna od osnivačica Kina, Marta Baradić pojašnjava da se posljednjih devet godina program usmjerio na različite diskurzivno-radioničke suradnje. Temom antirodnih pokreta sporadično se bave već niz godina, a kao povod predavanju ističe jačanje akcija poput Hoda za život i Muževni budite u Rijeci.

Predavanje će se održati u petak, 14. lipnja na tržnici Brajda u Rijeci. “Ovo je prvi događaj koji Kino Katarina organizira u Rijeci”, napominje Baradić, ističući da je odabir lokacije, paviljona tržnice Brajda koji je već neko vrijeme zatvoren također “poveznica s dosadašnjim djelovanjem Kina Katarina u mahom napuštenim i zapuštenim javnim prostorima”. 

Na predavanju će sudjelovati znanstvene istraživačice Tanja Vučković Juroš koja se profesionalno bavi međunarodnim i domaćim antirodnim pokretima i doktorandica na temu antirodnih pokreta u kontekstu postkomunističke Europe – Maja Gergorić. Pridružit će im se i novinar Novosti Hrvoje Šimičević te aktivistice Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva fAKTIV i Platforme za reproduktivnu pravdu i Ana Jurčić iz inicijative Dodirni mi koljena. Baradić pojašnjava da je pri odabiru panelista_ica bilo važno pružiti znanstveno-istraživačku i aktivističku perspektivu kako bi se rezultati istraživanja panelista_ica predstavili na neposredniji način, ali i predstavila iskustva s “terena” te u konačnici doprinijelo “slojevitijoj raspravi i izgradnji savezništava”.

Prateći aktualna zbivanja na području Gaze, Kino Katarina organizirat će početkom srpnja pojekciju filma Sakupljači bilja Jumane Manne. Selektorica programa je vizualna umjetnica i montažerka Hrvoslava Brkušić, a široj raspravi o ratnim zločinima i genocidu doprinijet će uvodničarka Branka Vierda, koja djeluje kao nezavisna istraživačica i stručnjakinja u području tranzicijske pravde i politika sjećanja, objašnjava Baradić. 

Savezništvo i otpor teme su koje Kino Katarina programski nastavlja njegovati pritom publici pružajući informirani uvid i poziv na borbu protiv regresivnih vrijednosti. U kontekstu zamaha antirodnih pokreta ovakvi su programi prijeko potrebni i korisni za informiranje i prepoznavanje štetnog diskursa. Unatoč skrivanju svojih vrijednosti iza apstrakcija poput slobodno tumačene Božje riječi, ljubavi prema grešniku, a ne grijehu i Duhu Svetom u “dopadljivim” pjesničkim, video ili razgovornim formatima, predvodnici  antirodnih pokreta prije ili kasnije razoktrivaju svoje mizogine, homofobne i transfobne agende izjavama poput “zna se gdje je ženama mjesto”. Tim povodom poručujem(o) – Ženama je mjesto u borbi! Nedamo na prava naša ni za milijun oče naša! A Brčini da za nekoga kome smeta što žene od sebe prave idole objavljuje pozamašan broj slika i videa sa vlastitim likom.

Proteklih godina u nizu gradova u Hrvatskoj se održava hod za kriminalizaciju pobačaja pod geslom Hod za život, a odnedavno se održavaju i molitvene akcije Muževni budite. Cilj panela je upoznati sudionike_ce s osnovnim konceptima, poviješću i repertoarima antirodne mobilizacije te aktualnim opozicijskim borbama i inicijativama. Također, cilj je povezivanje srodnih inicijativa i akterica u zajedničkoj borbi za prava LGBTQIA+ osoba i reproduktivna prava.

Na panel raspravi koja počinje u 19 sati sudjeluju Maja Gergorić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Tanja Vučković Juroš (Odsjek za sociologiju, FFZG), Hrvoje Šimičević (Novosti), Ana Lovreković (fAKTIV) i Ana Jurčić (inicijativa Dodirni mi koljena). Panel će moderirati Marta Baradić.

Kako biste sumirali svojih deset godina rada? Koji su vam bili najvažniji uspjesi, projekti, ostvareni ciljevi?

Aleksa: Kao najvažniji uspeh izvojio bih to što smo celu deceniju uspeli_e ne samo da održimo već i da razvijamo i unapređujemo rad organizacije koja pokriva celu regiju i čiji koordinatorski tim nije lociran u jednom gradu i državi, što svakako predstavlja veliki izazov u radu. Od uspeha bih izdvojio i uticaj koji smo imali_e na razvoj lokalnih organizacija i uopšte trans aktivizma u regiji.

Džoli: Definitivno podršku koju smo pružili lokalnim organizacijama, što je možda najmanje vidljiv dio našeg rada, ali jedan od najvažnijih. Ono što je tu posebna satisfakcija jeste vidljivost njihovog rada i uticaj koji lokalne organizacije imaju na lokalu. Kao uspjeh bih izdvojio i naš rad na građenju transfeminističkog pokreta, koji je umrežen i koji redovno komunicira o problemima i kako reagovati na iste. U tom smislu smo pokrenuli neke inicijative koje su pionirske u regiji, poput magazina Transfeministička platforma, kao i istoimenog online prostora đe se okupljaju feministkinje i feministi regiona.

Vanja: Meni je jedna od ključnih vodilja u aktivizmu razvoj i okupljanje zajednice, a vjerujem da se možemo znatno pohvaliti time što iz godine u godinu uspijevamo okupiti članice i članove naših zajednica iz cijele regije, koji svojim prisustvom doprinose važnosti našeg rada i postojanja. Kroz naše događaje su se razvila mnoga poznanstva i prijateljstva koja pomažu umanjiti usamljenost i diskonekciju koju određene trans osobe doživljavaju. 

Vaš online multimedijalni magazin Transfeministička platforma svojim se nazivom opredjeljuje za transfeminizam te tako popularizira taj pojam na ovim prostorima. Kako vi povezujete feminizam i borbu za trans oslobođenje te intersekcionalno djelujete? 

Aleksa: Smatram borbu za trans prava neodvojivom od feminizma. Od osnivanja organizacije vodili smo se feminističkim principima i vrednostima, te su i naše aktivnosti i projekti definisani time i usmereni na to da budemo deo feminističkog pokreta i gradimo savezništva sa svima koje_i su na toj liniji razmišljanja i aktivističkog delovanja.

Džoli: Feminizam doživljavamo kao skup vrijednosti, koji se ne veže isključivo za pol i rod, već jednu vrstu alternativnog djelovanja koje ima za cilj da transformiše našu zbilju, koja je opresivna po raznim linijama i u odnosu na sve dijelove naših života. U odnosu na to, intersekcionalnost doživljavamo ne kroz prizmu raznolikosti naših identiteta, u tom smislu vrlo bježimo od intersekcionalnosti koja lako postaje tokenizacija i takmičenje među žrtvama. Gledamo na intersekcionalnost i feminizam kao osnažujuće vrijednosti, kroz koje dajemo doprinos na raznim poljima, pa se otuda i mi i naši saradnici_e bavimo feminističkim perspektivama u okviru antifašizma, dekolonijalnosti, radničke borbe. Na taj način se borimo protiv relativizacije prilično važnih, snažnih i transformativnih pojmova, te njihovog ispražnjivanja od značenja. Za nas je feminizam stvaranje poretka koji poštuje solidarnost i ravnopravnost, ravnomjernu raspodjelu resursa.

Vanja: Transfeminizam nas uči da je važno prepoznati i suočiti se s različitim oblicima opresije i diskriminacije te graditi saveze s drugim pokretima za pravdu i ravnopravnost, a kroz svoju platformu promoviramo dijalog, edukaciju i aktivizam kako bismo stvorili društvo koje je inkluzivno i pravedno za sve.

Borbu za trans oslobođenje u zadnjem broju magazina eksplicitno povezujete i s borbom za slobodnu Palestinu, što je osvježavajuće ako gledamo regionalnu aktivističku scenu. Što za vas znači solidarnost?

Aleksa: Za mene je solidarnost istinsko razumevanje položaja i nevolje u kojoj se nalaze drugi i aktivno delovanje da se taj položaj promeni. Razumevanje je ovde jako važno i ovaj pojam koristim tako da podrazumeva i znanje o položaju drugih i empatiju. Čini mi se da trans zajednica na svojoj koži može da oseti da nam tuđa empatija nije od velike koristi ukoliko izostaje poznavanje uzroka i korena problema sa kojima se svakodnevno suočavamo. Ovo se ne odnosi samo na individualni pristup već pre svega na kolektivni odnos civilnog društva prema našoj borbi i problemima.

Džoli: Solidarnost posmatramo kao politički koncept, a ne kao vrijednost baziranu na sviđanju i empatiji. Empatija je sama po sebi klizav teren i bazirana je na tome koliko možemo da se poistovjetimo sa nečijom pozicijom. Solidarnost kao politički koncept bazirana je na principima, o čemu opsežno govorimo upravo u tom broju, ali i u brojnim drugim prostorima. Ne vidim puno toga revolucionarnog u povezivanju s borbom za slobodnu Palestinu, držim da je podrška Palestini ljudska dužnost svakoga – bio aktivista ili ne. Mi se danas suočavamo sa rastućim fašizmom širom svijeta, i u tom smislu, nijesam siguran da imamo privilegiju za nepovezanost borbi za oslobođenje.

Vanja: Nažalost, možemo primijetiti učestalost specifičnog problema u izgradnji pokreta diljem svijeta, a to je tendencija fokusiranja isključivo na borbu za vlastita pitanja i  probleme. Kako bismo u potpunosti shvatili i zauzeli se za kolektivno oslobođenje, moramo biti u stanju njegovati uzajamnu podršku i solidarnost. U suštini, solidarnost je moćna snaga koja može donijeti stvarne promjene koje vode ka pravednijem društvu. Smatram da se radi čisto o prepoznavanju naše međusobne povezanosti, ljudskosti i volji za zajedničkim radom na razbijanju sistema koji nas ugnjetavaju.

Nedavno ste objavili i publikaciju Antirodni narativi. Termin “antirodni” u medijskom diskursu ovdje još nije zaživio, pa mnogi ne znaju na što se zaista odnosi. Možete li ukratko opisati vrlo aktualnu problematiku o kojoj ste pisali? Kako je došlo do toga da se pozabavite njome? 

Aleksa: Mi se kao organizacija tom konkretnom problematikom bavimo već duže vreme kroz razne projekte i aktivnosti, međutim tek sada je došlo na red objavljivanje publikacije koja obrađuje ovu temu. “Antirodni narativi” su zapravo deo publikacije Transfeministička kuvarica. Cilj analize antirodnih narativa u tri države regiona je da identifikuje ključne probleme i aktere, ali i da ponudi neka rešenja i moguće strategije borbe. Ovo je tema i problem koji, mogu slobodno da kažem, okupira ceo svet, u našoj regiji postaje sve više aktuelna jer antirodni akteri postaju sve odlučniji u nametanju svog pogleda na svet i sve su bliže cilju da nam ukinu sva prava i vrate nas ceo vek unazad. 

Džoli: Antirodni pokreti i narativi su jedna od vrlo oprobanih metoda da se ruši demokratija u društvima. Naša društva nijesu izuzetak, i svako ko čita ta naša istraživanja, viđeće da imamo dva centra u regiji (Hrvatsku i Srbiju) iz kojih se destabilizuje region i kroz instrumentalizaciju roda kao nekakvog zamišljenog neprijatelja. U tom kontekstu, istok i zapad sarađuju, odnosno akteri koji imaju politički i ekonomski da profitiraju iz rušenja demokratije i koji zapravo cvjetaju u nedemokratskim uslovima. Namjerno ođe akcentujem demokratiju, jer to je njihov cilj, a ne samo po sebi da naruše ostvarena ljudska prava žena i LGBTIQ osoba. Kad shvatimo suštinu njihovih napora, onda i drugačiju perspektivu zauzimamo, koja nije defanzivna, već vrlo proaktivna sa ciljem transformacije naših sistema, koji nikad nijesu stigli do suštinske demokratije, već je obećana famozna tranzicija vazda budila fašizam.

Što da se radi s preklapanjem navodno progresivnih TERF pokreta i LGB udruga te desnih, otvoreno konzervativnih nositelja antirodnog pokreta? Što kad naši postanu njihovi i okrenu se protiv onih koji su još ranjiviji od njih samih? 

Aleksa: TERF pokret i LGB udruge nikad nisam video kao naše niti kao deo zajednica kojima pripadam. Smatram da se zajednica i savezništvo gradi na zajedničkim vrednostima, a ovi pokreti ne dele vrednosti koje mi zastupamo i samim tim ih ne smatram delom našeg pokreta i borbe. Na njihove napade i narative odgovaramo na isti način kao i na napade i narative bilo kojih konzervativaca i desničara. 

Džoli: Ne vidim ništa progresivno u desničarenju, pa iz koje god identitetske pozicije da dolazi. Najiskrenije sam protiv instrumentalizacije identiteta sa ciljem absolviranja od fašizma. Nije me stalo kojeg je neko identiteta ako se zalaže protiv ljudskih prava, društvene pravde i demokratije. Neke stvari zaista jesu jednostavne.

Vaša je najnovija publikacija Transfeministička kuvarica. O čemu je ovdje riječ, kako je struktuirana knjiga te tko je implicitni čitatelj?

Aleksa: Ova publikacija je namenjena ne samo onima kojie se bore protiv antirodnih narativa već i onima koji ne znaju puno o ovoj temi. Mislim da može biti jako dobar izvor informacija i znanja našoj zajednici, ali i onima koji su deo akademskih krugova jer sadrži analizu aktuelnih i relevantnih društvenih problema sa kojima se suočava ova regija. 

Džoli: S ovom knjigom probali smo da damo neke smjernice za komunikacije, da se feminističke vrijednosti efikasno komuniciraju, ali i da odgovorimo na ono što smo mapirali kao najznačajnije antirodne argumente. Naravno, samo su smjernice, i svako treba da ih koristi u skladu sa svojim kontekstom, ukoliko ih nalazi korisnim. Inicijalno smo željeli da ovu knjigu čitaju svi koje zanima feminizam, i da damo neke odgovore na pitanja koja smo često slušali unutar samog feminističkog pokreta. Smatramo da način na koji pričamo dosta utiče na to koliko rezultata imamo, jer danas se dešava značajna borba za “srca i umove”, dok naši protivnici koriste dezinformacije, paniku i emotivno nabijen sadržaj, koji se lako širi u vremenu post-istine u kojem živimo. Samim tim, uobičajeno argumentovanje bazirano na terminologiji koja je samo nama razumljiva, ne radi posao. U tom smislu htjeli smo da ponudimo alternativu i ono što mi smatramo efikasnijim u odnosu na dominantni diskurs, kako ne bismo pričali samo među sobom, već i sa onima koji ne znaju puno o temama o kojima pričamo.

U Kuvarici na temelju istraživanja predlažete niz smjernica za efikasniju komunikaciju kada se raspravlja o vrijednostima. Možete li ukratko navesti strateški najvažnije elemente komunikacije te one koje treba izbjegavati?

Aleksa: Mi smo u publikaciji naveli nekih petnaestak smernica za efikasno komuniciranje i smatram da su sve važne, čini mi se da možda jedino nismo dovoljno istaklie to da  je jedan od važnih strateških elemenata ostati smiren_a na provokacije. Ovo kažem delom u šali, ali delom i u zbilji jer zaista smatram da treba izbegavati nerviranje i gubljenje živaca prilikom debata ili diskusija sa osobama koje na svaki način pokušavaju da te ponize i dehumanizuju. Nekad je dobra strategija napustiti razgovor. Previše nas iscpljuju sve te borbe koje vodimo tako da treba voditi računa i o sebi i čuvati svoje zdravlje. 

Džoli: Izdvojio bih nekoliko – strateško biranje kad s kim argumentujemo, kao i ko od nas argumentuje u kojim prostorima. Nije fora da nam ljudi idu u prostore đe će biti izgoreni. Dodatno, vrlo pažljivo treba birati da li i kada debatovati. Neoliberalni diskurs koji favorizuje profit naravno obožava debate. Mi smo stava da su rijetke prilike kad treba debatovati s fašizmom. Dodatno, smatrali smo da je važno pružati svoj narativ, naročito jednostavan, pozitivan narativ koji se distancira od auto-viktimizacije, koji je povezujuć i koji je baziran na vrijednostima koje svi razumiju. Zato mora biti utemeljen u kontekstu. Ovo je ono što mi smatramo strateškim djelovanjem, odnosno neke od njegovih komponenata.

Kako komentirate rezultate Spektrina istraživanja o rodu, spolu i rodnim identitetima koje donosite u publikaciji? U kakvom su oni odnosu s načinom na koji antirodni pokreti predstavljaju stavove “tihe većine”?

Džoli: To istraživanje je dosta optimistično, iako ne izgleda tako na prvi pogled. Ako znamo da nakon nepunih 10 godina priče o trans ljudima u Crnoj Gori, imamo stabilnih 15–20 % podrške trans ljudima i potpunoj jednakosti trans osoba – to je više nego što mnoge političke partije imaju i što će ikad imati. Dodatno, ako imamo 30–50 % ljudi koji ne znaju dovoljno o trans ljudima i ljudskim pravima, to je veliki procenat ljudi s kojima možemo razgovarati i koji su potencijalno śutra podržavajući. Svega je nekih 10–20 % onih koji su oštro protiv, a među njima su najveći problem oni koji ni ne žele da saznaju ništa novo. Ali to i nije procenat koji je značajno drugačiji od onih koji inače imaju antagonističke stavove prema bilo kakvoj jednakosti i demokratiji uopšte. Mnogo je veći prostor za djelovanje nego što nam se čini, to je moj utisak.

Nedavno ste predstavili svoj novi vizualni identitet sa slavenskim i mitološkim elementima uz najavu da širite svoje djelovanje kao platforma koja se bori za širu društvenu pravdu. Koji je smjer u kojem ćete se kretati šireći fokus i koji su vam planovi za budućnost?

Aleksa: Živimo u vremenu kada pojedinačne izolovane zajednice i borbe koje ove zajednice vode za svoju slobodu i prava ne mogu puno da postignu bez izgradnje savezništava sa drugima. Naša organizacija je oduvek bila deo feminističkog pokreta, međutim uz to je potrebno proširiti krug savezništava i povezivati se sa svim pokretima koji dele iste vrednosti kao i mi. Edukativni programi kao što je Queer Praxis Škola koju smo pokrenulie, kao i Trans Feministička Platforma i magazin PlaTForma su mesta i prilike za saradnju sa najrazličitijim pokretima u regiji, ali i šire. Jedna od debata koju smo organizovalie prošle godine inicirala je kreiranje Queer antifašističke međunarodne mreže. Za sada je to samo jedan server na Diskordu, ali se nadamo da će ta mreža prerasti u nešto više i podstaći nove aktivnosti i projekte.

Džoli: Transformativni periodi nekako i indukuju rast. Tako je bilo i sa nama. Za ovih 10 godina prošli smo brojne transformacije, porasli i kao kolektiv i kao individualni aktivisti, i suština naše evolucije je Trans Mreža Balkan koja nije zaključana u samo jednom identitetu. Mi smo dio proaktivnog pokreta, čuvari demokratije, sa vrlo progresivnim idejama kako društva trebaju da izgledaju i prije svega sa vizijom, a ukorijenjeni u svom nasljeđu, bez ikakvih pretencioznih ideja da je sve počelo s nama, nego vrlo poštujući prema svim generacijama koje su prije nas došle. To vjerujemo i da oslikava naš vizual.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.