Tekst Jučer, danas, sutra: nezavisna kulturna scena iz perspektive aktera objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Ovaj tekst zaključuje zbornik te donosi analizu autorefleksije aktera nezavisne kulturne scene nastalu na temelju rezultata kvalitativnog istraživanja koje je provela udruga Kurziv. Istraživanje je obuhvatilo četrdeset ispitanika_ca iz Čakovca, Pazina, Pule, Rijeke, Sinja, Varaždina, Zadra, Zaboka i Zagreba.  

Tekst koji slijedi nastao je na temelju analize rezultata kvalitativnog istraživanja koje je udruga Kurziv provodila u razdoblju od lipnja 2018. do studenog 2020. godine, a koje je obuhvatilo četrdeset aktera nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Istraživanjem se nastojalo steći uvid u značenja koja akteri pripisuju sceni, s posebnim osvrtom na njezin dosadašnji razvoj, trenutno stanje i perspektive. Istraživanje je stoga polazilo od nekoliko ključnih pitanja, koja su ujedno predstavljala polazište za analizu dobivenih odgovora: 1) što je nezavisna kulturna scena, koja su njezina ključna obilježja i tko čini scenu; 2) kako akteri scene ocjenjuju njezino dosadašnje djelovanje i njezinu ulogu u razvoju kulturnih politika i novih kulturnih i umjetničkih praksi; 3) kako akteri scene ocjenjuju njezino sadašnje stanje i položaj u kulturnom i društvenom sustavu te 4) kako vide njezinu razvojnu perspektivu, ključne izazove i potencijale. Pružajući uvid u svojevrsnu autorefleksiju nezavisne kulturne scene, rezultati istraživanja mogu predstavljati vrijedan doprinos dosadašnjim spoznajama o ovom važnom segmentu kulturnog sektora.  

Značenje nezavisne scene iz perspektive aktera 

Premda nezavisnu kulturnu scenu nije lako jednoznačno definirati, taj se pojam općenito odnosi na  udruge, umjetničke organizacije i neformalne inicijative koje djeluju u području suvremene umjetnosti i kulture. Ono po čemu se nezavisna kulturna scena razlikuje od ostalih segmenata kulturnog sektora je njezina orijentacija prema inovativnim umjetničkim praksama te kritičnost, angažiranost i propitivanje zadanih okvira društveno-političkog i kulturnog djelovanja. Slično pojmovno određenje scene prevladava i u postojećim publikacijama. Primjerice, prema Višnić, radi se o organizacijama koje “djeluju kroz nove forme i načine rada, u horizontalnim organizacijskim strukturama koje su otvorene za participaciju. Pored toga, njih najčešće odlikuje dinamičnost i fleksibilnost, izravno djelovanje u zajednici, spremnost na brzo reagiranje te profesionalnost s jedne strane, ali i entuzijazam i volonterski rad s druge.” U odgovorima sudionika istraživanja također se ističu fleksibilnost i horizontalnost kao dva ključna razlikovna obilježja scene u odnosu na vertikalno ustrojeni sustav javnih ustanova u kulturi. 

Osim što predstavlja specifičan segment kulturnog polja, nezavisnu scenu moguće je sagledati i kao  društveno polje kojeg osim udruga, organizacija i neformalnih inicijativa čine i brojni pojedinci, umjetnici i publika koja prati događanja na sceni i time aktivno doprinosi njezinom održavanju. Kao društveno polje, nezavisnu scenu čine neformalni društveni krugovi i mreže koje istodobno predstavljaju sustav društvenih odnosa i sustav kulturnih značenja, vrijednosti i ideja. Viđena iz relacijske perspektive, scena predstavlja dinamično i fluidno društveno i kulturno polje unutar kojeg se odvija stalna fluktuacija ideja, ljudi i programa (Tonković i Sekelj, 2018). Slično poimanje scene kao zajednice prisutno je i u odgovorima sudionika istraživanja. Riječima jednog od protagonista: 

NKS je imaginarni i realni prostor u kojem se okupljaju razni i različiti protagonisti, pojedinci, inicijative, grupe te zajedno čine atmosferu odnosno scenu.

Kada je riječ o pobližem određenju pojma nezavisne kulturne scene, u odgovorima sudionika istraživanja izdvaja se nekoliko razina. Prije svega, ističe se njezino neprofitno djelovanje te samoorganiziranost i neovisnost o vanjskim tijelima. Kao područje izvaninstitucionalnog djelovanja, scena se definira kao onaj dio kulturnog sektora koji nije određen djelovanjem institucija te se stoga shvaća kao opozicija institucionalnoj kulturi i društveno-političkom mainstreamu. Premda ponekad propituju doseg i značenje ‘nezavisnosti’ u nazivu scene, većina aktera smatra da je autonomija organizacija u odnosu na dominantne političke i kulturne pozicije njezino ključno obilježje. Osim toga, kao važna odrednica nezavisne scene u odnosu na druge segmente šireg kulturnog polja, ističe se njezina otvorenost za eksperimentiranje i istraživanje, koja rezultira progresivnim umjetničkim i društvenim praksama. Drugim riječima, akterima scene ona predstavlja ‘prostor slobode’ u kojem mogu afirmirati alternativne i eksperimentalne kulturno-umjetničke i društvene ideje. 

Nezavisna je po pitanju samostalnog definiranja umjetničkog i programskog koncepta te filozofije i vrijednosti kojima se bavi i koje promiče u svom radu. Nekako se podrazumijeva da ima odmak od tradicionalnih vrijednosti i dominantnog političkog režima. Ne vodi se politikom zarade i tržišta već propituje određene društvene odnose i teme.

U promišljanju značenja scene, sudionici istraživanja posebno ističu vrijednosti po kojima se ovo kulturno polje razlikuje od dominantnih pozicija u hrvatskom društvu. Pritom posebno ističu participativnost, kritičnost, angažiranost, refleksivnost, otvorenost, transparentnost, inkluzivnost, socijalnu osjetljivost, solidarnost i ekološku osviještenost. Prema iskazima samih aktera, nezavisna kultura je neodvojiva od vrijednosti koje nastoji afirmirati u hrvatskom kulturnom polju i javnom diskursu. U tom pogledu od posebne je važnosti pitanje političkog angažmana, pri čemu se može primijetiti da prevladava motrište kako je djelovanje organizacija usko povezano s društveno-političkim aktivizmom zbog čega smatraju da scena ne može biti ni apolitična ni vrijednosno neutralna. Djelujući kao polje u kojem se kritički propituju društvene vrijednosti, scena je važan korektiv dominantnim društveno-političkim strujanjima. Riječima jedne sudionice istraživanja, scena je “prostor za alternativnu poziciju unutar društva”. 

Dosadašnje djelovanje 

U osvrtima na dosadašnje djelovanje scene, dio sudionika istraživanja osvrnuo se na početke njezinog formiranja u 1990-im godinama. Premda se razdoblje 1990-ih najčešće ističe kao formativno, u više je odgovora istaknuto kako su se prvi akteri nadovezivali na tzv. alternativnu scenu 1980-ih godina. Prema iskazima sudionika koji su djelovali u tom prijelaznom razdoblju, pojedinci, organizacije i neformalne inicijative koje su se formirale početkom devedesetih bili su usko povezani sa civilnim inicijativama koje su nastale oko Antiratne kampanje Hrvatske.

Naime, smatram da je scena nastavak i proizvod jugoslavenskih kulturnih politika, da se i u organizacijskom i političkom i u estetskom smislu nastavlja na tzv. alternativnu scenu 1980-ih, a dijelom i na neke prakse kasnih 1960-ih i 1970-ih.

Sudionici istraživanja koji su bili aktivni 1990-ih ističu kako su u tom razdoblju upravo organizacije na sceni promicale nove oblike kulturnih i umjetničkih praksi, često i u sredinama izvan većih urbanih središta. U kontekstu razvoja novih kulturnih i umjetničkih praksi krajem devedesetih, sudionici istraživanja posebno ističu umjetnički kolektiv WHW te Multimedijalni institut. Sudionici istraživanja kao zaseban segment nezavisne kulture tog vremena izdvajaju nezavisno glazbeno izdavaštvo i s njim povezanu underground glazbenu scenu. Takva promišljanja dobro korespondiraju s opservacijama Dee Vidović, prema kojoj nezavisna scena obuhvaća dva zasebna aspekta: “onaj koji dolazi iz supkulture i onaj koji bi u umjetničkom i profesionalnom smislu mogao pripadati tzv. institucionalnoj kulturi” (Vidović, 2010: 14).  

Prve kazališne skupine, prvi glazbeni kolektivi, prvi koncertni promotori, prvi festivali, prve nezavisne novine i izdavačke kuće pokrenute su od ljudi s nezavisne kulturne scene.

Što se tiče razvoja kulturnih i umjetničkih praksi, mislim da je tu NKS odigrala apsolutno najvažniju ulogu tijekom posljednja dva desetljeća i otvorila gotovo sve bitne teme našeg vremena što se tiče kulture i umjetnosti – od pitanja repolitizacije umjetnosti (WHW), statusa umjetnosti u kontekstu njenog presijecanja s društvom, znanošću i tehnologijom (Kontejner, Multimedijalni institut), internacionalizacije, odnosno umrežavanja sa svijetom (većina aktera NKS), ali i facilitacije i stimuliranja umjetničkih praksi koje izravno dotiču društvena i politička pitanja, kao i sferu svakodnevice.

Za razliku od devedesetih, koje je obilježila borba s institucijama, razdoblje nakon demokratskih promjena 2000. predstavljalo je povoljnije razdoblje za organizacije. U tom se periodu afirmirao i naziv “nezavisna kulturna scena” koji je zamijenio dotadašnje termine poput “alternativna” ili “underground” scena. Riječima jednog od protagonista tog vremena: 

S obzirom na nedovoljno prepoznavanje i prihvaćanje od strane gradova i države termina kao što su alternativna i underground kultura ili supkultura, očito je bilo potrebno da se stvori pristojniji termin koji bi objedinio više aktera i otvorio tako novi komunikacijski kanal.

Ubrzani razvoj nastavio se kroz 2000-e, kada su osnovane nove organizacije, klubovi, galerijski prostori i nezavisna kina te su pokrenuti novi festivali. U svojim osvrtima na dosadašnje djelovanje, sudionici istraživanja posebno su istaknuli njezinu ulogu u razvoju kulturne politike. Pritom posebno ističu aktivnosti mreže Clubture. Zahvaljujući djelovanju zagovaračkih inicijativa i platformi, scena je potaknula brojne pozitivne promjene u hrvatskom kulturno-političkom sustavu prema njegovoj demokratizaciji, decentralizaciji i razvoju mehanizama kojima se potiče institucionalni pluralizam. S vremenom se dogodio i transfer ljudi i ideja iz nezavisne scene u kulturne ustanove, čime je scena neizravno doprinijela i njihovoj transformaciji. Kao posebno važan trenutak i svojevrsnu prekretnicu u dosadašnjem razvoju, akteri ističu osnivanje Zaklade Kultura nova kojom je omogućena financijska podrška organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti. Premda se radi o vrlo specifičnom primjeru koji nije lišen određenih prijepora, u iskazima sudionika istraživanja više je puta spomenuta Europska prijestolnica kulture – Rijeka 2020 kao primjer međuprožimanja različitih segmenata kulturnog sektora, institucionalnog i izvaninstitucionalnog. 

Na njenu inicijativu su osnovana nova kulturna vijeća na nacionalnom i regionalnim/lokalnim razinama […] kasnije su osnovane Nacionalna zaklada, kasnije Zaklada Kultura nova koje su bitno stabilizirale sektor. Zatim, pokrenuta je mreža Clubture, pokrenut je čitav niz zagovaračkih procesa, od prostora za osnivanje centara do suradnje s drugim aktivističkim i zagovaračkim incijativama koje djeluju u nekom drugom području (mediji, ekologija, ljudska prava i sl). Nezavisna je scena postala prepoznat pojam unutar kulturnog sustava te se izborila za određenu podršku.

EPK u Rijeci je u velikoj mjeri iznio sektor nezavisne kulture, kako kroz partnerske organizacije, ali još više kroz ključne pozicije na kojima su radile akterice i akteri koje su se izgradile kroz djelovanje u NKS.

Noviji razvoj i sadašnje stanje 

Ocjenjujući pojedina razdoblja djelovanja scene, sudionici istraživanja nerijetko se osvrću na društveno-političke promjene poput promjena vlasti i ekonomske krize, kao i krize koja se tek očekuje uslijed posljedica pandemije virusa COVID-19. Primjerice, sudionici istraživanja upozoravaju na jačanje desne i konzervativne političke struje u godinama nakon 2013., zbog čega je nezavisna kultura ponovno preuzela ulogu aktivnog opiranja takvim trendovima. Prema mišljenjima aktera, scenu kontinuirano obilježava nepovoljan položaj u odnosu na institucionalnu kulturu, što se ogleda u potfinanciranosti i neadekvatnim prostorno-produkcijskim uvjetima u odnosu na kulturne ustanove. Nejednaki status izvaninstitucionalne kulture i ovisnost o projektnom financiranju uzrokuje i jaču pogođenost sektora u okolnostima ekonomskih kriza. S druge strane, primjećuju se određeni pozitivni pomaci u pogledu dostupnosti projektnog financiranja te sve većih mogućnosti za realizaciju međunarodnih suradnji i koprodukcija. Unatoč tome što se scena stalno razvija te je raznolikija i brojnija, sudionici istraživanja smatraju da je ona i dalje društveno marginalizirana. 

Trenutna pozicija nezavisne kulturne scene je konstantno izložena diskriminaciji, njezini programi od samog početka su bili tretirani kao neželjeni, diskriminirani u pogledu njihovog financiranja i vrijednosnog statusa u odnosu na druge već uhodane institucionalne programe.

Govoreći o trenutnom stanju, sudionici istraživanja koji su djelovali krajem 1990-ih i početkom 2000-ih primjećuju manjak entuzijazma i nedostatak mlađih snaga. Pored toga, ukazuju i na manjak međusobne solidarnosti i zajedničkog djelovanja, a koje je bilo ključno u ranijim razdobljima. Povezano s tim, akteri s dugogodišnjim angažmanom u organizacijama civilnog društva postavljaju pitanje društvene relevantnosti nezavisne kulturne scene. Ističu da je njezin domet, unatoč progresivnosti i prepoznatljivosti u kulturnom polju, prilično ograničen izvan užeg društvenog i kulturnog kruga u kojem djeluje.  

Ne vidim puno novih ljudi na sceni koji imaju isti žar koju je imala ta generacija, ili da su inovirali neke ideje, taktike, strategije koje su tada, na prijelazu tisućljeća izgledale tako nove, svježe i vitalne.

Osim nedostane financijske potpore i marginalnog statusa unutar hrvatskog kulturnog polja, scenu od samih početaka obilježavaju prekarni rad, projektno zapošljavanje i posljedična nesigurnost posla. Navedena obilježja rada u civilnom sektoru unutar suvremene kulture i umjetnosti dobro su dokumentirana i prethodnim istraživanjima (Barada, Primorac i Buršić, 2016). Kao što i sami sudionici istraživanja primjećuju, prekarni uvjeti rada i zaposlenja na nezavisnoj sceni prelijevaju se i na životne okolnosti njezinih protagonista. Uslijed kontinuirano nepovoljnih uvjeta djelovanja, dio aktera s vremenom odustaje od djelovanja, dok je istodobno sve manje novih lica koji ih mogu zamijeniti, što dovodi do „starenja“ scene, a posljedično i do njezine manje vidljivosti i gubljenja publike.  

Nezavisna kulturna scena prvenstveno je način djelovanja, a onda, posljedično, i života njezinih aktera. Projektno, prekarno, fleksibilno i versatilno ključna su obilježja tog i takvog djelovanja.

Scena, koja je posve ovisna o projektnom financiranju, danas funkcionira na leđima prekarnih kulturnih radnica (izbor roda nije slučajan nego počiva na realnosti spolne podjele rada), zaposlenih od projekta do projekta i najčešće potplaćenih.

Mislim da je to ključni izazov – naći nove aktere, nove pojedince koji će imati svoje ideje i koji će pokušati nešto samostalno napraviti. Izazovi su prije svega egzistencijalne prirode. Jako malo ljudi je spremno raditi toliko vremena za toliko malo novaca.

Ističe se također i sve veća profesionalizacija sektora. Premda se profesionalizacija scene dovodi u vezu s njezinom sve većom otpornošću, ona za sobom povlači i određene negativne aspekte.  Riječima sudionika istraživanja, prisutna je “birokratiziranost” djelovanja kao posljedica sve veće administrativne opterećenosti koja umanjuje potencijale za kreativno i umjetničko izražavanje. 

Funkcioniranje NKS je vječno ‘snalaženje’ i borba koja iziskuje jako puno energije i vremena koje umjesto da se troše na umjetničke probleme, troše se na administraciju, stalno ispunjavanje prijavnica, izvješća i sl., što poprima već apsurdne razmjere.

Upravo zbog rastuće ovisnosti o projektnom financiranju, s jedne strane, i ograničenih ljudskih kapaciteta, s druge strane, kod dijela organizacija dolazi do svojevrsnog zamora, čime se posljedično smanjuje utjecaj scene na šire društvenog i kulturno okruženje. Sudionici istraživanja pritom zaključuju da se ne radi o hrvatskoj specifičnosti već je administrativno opterećenje postalo praksom u cijeloj Europi. Među negative posljedice takvih trendova sudionici spominju prilagođavanje sadržaja propozicijama natječaja, što umanjuje raznolikost produkcije. Usmjerenost organizacija na natječajne pozive dovodi i do razvoja konkurentskih odnosa među organizacijama na sceni, zbog čega opada interes za kolektivno djelovanje. U kontekstu opadanja solidarnosti i potencijala za kolektivne akcije, upozoravaju da je upitno u kojoj mjeri nezavisna kulturna scena danas zadržava vlastiti identitet i homogenost. 

Radi se o paradoksalnoj situaciji, budući da bi upravo široka publika trebala biti ona kojoj se NKS obraća. Drugi paradoks je izvjesni elitizam NKS. […] Čini se da ne postoji izraženija solidarnost ili zajedničko djelovanje. U sadržajnom i produkcijskom smislu također postoji zatvorenost, pa čak i izvjesni autizam, usmjerenost prema sebi i nekomunikativnost s publikom…

Dio udruga i organizacija povodi bazično istu agendu kao i ranije, ali na jedan institucionalniji, birokratskiji način, praktički preslikavajući iste institucionalne modele kojima su se prije 20 godina suprotstavljali.

Razvojne perspektive, potencijali i izazovi

Imajući u vidu neravnopravni položaj nezavisne kulturne scene u usporedbi s javnim ustanovama u kulturi, sudionici istraživanja smatraju kako su ljudski, prostorni i financijski kapaciteti scene njezin najvažniji resurs i potencijal za daljnji razvoj. S druge strane, upravo su ti resursi najosjetljiviji segment u kriznim vremenima. Sudionici stoga smatraju da će najveći izazov u nadolazećem periodu biti očuvanje postojećih kapaciteta. Govoreći o prostornim resursima, ističu nužnost uspostavljanja i daljnjeg jačanja centara za nezavisnu kulturu čime bi se poboljšali prostorni uvjeti djelovanja organizacija, pogotovo izvan glavnog grada. Akteri smatraju da bi razvoj novih modela kulturnih ustanova, utemeljenih na javno-civilnom partnerstvu i sudioničkom upravljanju, dao snažan doprinos demokratizaciji i dehijerarhizaciji kulturnog sustava. Pojedini sudionici istraživanja pritom zaključuju da je očuvanje javnih institucija pred udarom konzervativnih i neoliberalnih politika jedna od važnih zadaća nezavisne scene.

Glavni potencijal razvoja NKS su osvojeni prostori koji bi tako postojali kao mjesta kontinuirane godišnje produkcije svih aktera sa suvremene umjetničke proizvodnje.

Potencijal za intersektorsko i međusektorsko umrežavanje jedna je od ključnih značajki nezavisne scene još od kraja 1990-ih, a ujedno se radi o važnom razvojnom potencijalu. Sudionici istraživanja smatraju kako će upravo uspostavljanje i jačanje sinergije među organizacijama, kao i razvoj suradnje s kulturnim ustanovama, lokalnim zajednicama i drugim akterima unutar kulturnog polja, biti od ključne važnosti za daljnji razvoj scene. Također smatraju kako će scena bez jačeg međusobnog povezivanja i jačanja solidarnosti teško povećati svoj utjecaj na širi društveni i kulturni kontekst. U kontekstu homogenizacije scene, kao jedna od mogućih smjernica daljnjeg razvoja nameće se povratak alternativnim i supkulturnim praksama i vrijednostima koje su uslijed profesionalizacije i institucionalizacije posljednjih godina u drugom planu.

Kreativnost, mobilnost, sklonost učenju, sposobnost brze prilagodbe, zagovaračko iskustvo i pozitivna praksa, umreženost, međunarodna suradnja i kontakti.

Mislim da je uvijek glavni potencijal razvoja udruživanje snaga. Organizacije trebaju biti svjesne da postoje druge organizacije koje imaju slične probleme kao i one; međusobnim umrežavanjem događa se dijeljenje resursa, zajedničko lobiranje i sl. Mislim da je to ključni i glavni potencijal razvoja.

Razvoj publike također predstavlja značajan izazov, pogotovo za organizacije koje djeluju izvan većih gradova. Akteri primjećuju kako velik dio publike predstavljaju sami članovi organizacija, što dovodi u pitanje potencijal scene da dohvati šire segmente društva. Bez obzira na promjene kulturno-političkog konteksta, smatraju da su upravo ljudski potencijali najvažniji resurs za jačanje scene. Važnost ljudskih resursa posebno dolazi do izražaja u manjim i slabije razvijenim sredinama, u kojima organizacije koje djeluju na nezavisnoj sceni ponekad predstavljaju jedini suvremeni oblik kulturnog sadržaja. 

Najveći izazov je stvaranje nove publike koja je kroz godine društvenog osiromašivanja polako nestala.

S obzirom na dalekosežne društvene i gospodarske posljedice krize izazvane pandemijom virusa COVID-19, pred organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti predstoje brojni izazovi. Sudionici istraživanja smatraju kako je nezavisna kulturna scena trenutno u vrlo nepovoljnom položaju, zbog čega je nužno promisliti nove modele koji će omogućiti stabilnost sektora. S druge strane, smatraju da je velika prednost scene njezina prilagodljivost i otpornost, što se već pokazalo u ranijim kriznim razdobljima. Takva promišljanja dobro korespondiraju s rezultatima anketnog istraživanja, koje je pokazalo da je riječ o sektoru koji pokazuje visoku razinu otpornosti i prilagodljivosti, premda je snažno pogođen posljedicama pandemije (Krolo, Tonković, Vidović, Žuvela, 2020). 

Bit će veliki izazov preživjeti ovu situaciju i mjesece koji dolaze sa svim tim ekonomskim restrikcijama i pravilima socijalnog distanciranja koja u značajnoj mjeri onemogućuju održavanje koncerata, kazališnih predstava i sl. Već sad se pronalaze alternativni modeli kroz digitalne platforme da bi se cijela priča održala i da se nastavi produkcija, ali definitivno to nije dovoljno.

Trenutna pozicija je izuzetno nepovoljna. Upravo je situacija COVIDa-19 i potresa u Zagrebu pokazala koliko su nesigurne pozicije te koliko se brine o održavanju kulturne scene.

Spomenuta literatura

Barada, Valerija, Jaka Primorac i Edgar Buršić. 2016. Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Biblioteka Kultura nova. 

Krolo, Krešimir, Željka Tonković, Dea Vidović, i Ana Žuvela. 2020. Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Zaklada Kultura nova.

Tonković, Željka, i Sanja Sekelj. 2018. “Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective”, u Modern and Contemporary Artists’ Networks. An Inquiry into Digital History of Art and Architecture, ur. Ljiljana Kolešnik i Sanja Horvatinčić, 166–192. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.

Vidović, Dea. 2010. “Nezavisna kultura u Hrvatskoj (1990–2010)”, u Dizajn i nezavisna kultura, ur. Maroje Mrduljaš i Dea Vidović, 8–40. Zagreb: Savez udruga Klubtura/Clubture.

Višnić, Emina. 2008. Kulturne politike odozdo. Nezavisna kultura i nove suradničke prakse u Hrvatskoj. Zagreb: Policies for Culture.

Razgovarale: Martina Domladovac i Dunja Kučinac

U suradnji s Centrom za dokumentiranje nezavisne kulture, s predstavnicama i predstavnicima organizacija koje djeluju u širem polju civilnog društva od 1990-ih godina razgovarali smo o njihovim suradnjama s drugim akterima u polju, s posebnim naglaskom na sektor nezavisne kulture, kao i o kapacitetima za dokumentaciju i digitalizaciju njihovih organizacijskih arhiva. 

U prvom intervjuu iz serije razgovaramo s Jelom Prgić Znikom, izvršnom direktoricom Volonterskog centra Zagreb, organizacije pokrenute 1996. godine kao inicijative građana u sklopu Antiratne kampanje, koja danas djeluje kao resursni centar koji povezivanjem, edukacijom i promicanjem volonterstva na lokalnoj i međunarodnoj razini potiče osobni i društveni razvoj.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe koji ju na određeni način pozicioniraju u polju civilnog društva te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Volonterski centar Zagreb je organizacija koje je osnovana prije točno dvadeset godina. Pokrenuta je kao inicijativa građana u Pakracu u sklopu Antiratne kampanje 1996. godine, a 1998. smo se registrirali i formalno. Dakle, više od 20 godina djelujemo u Hrvatskoj, a i šire zato što imamo i međunarodne programe na kojima sudjeluju volonteri iz Hrvatske, a volonteri iz inozemstva dolaze u Hrvatsku preko naše organizacije volontirati na različitim projektima. Tako smo nekako i započeli svoj rad u Pakracu gdje su međunarodni volonteri došli pomoći u obnovi razrušenih područja u ratu. 

U prvih 10 godina uglavnom smo provodili program međunarodne razmjene volontera. Tu ističemo program Europska volonterska služba te organizaciju međunarodnih volonterskih kampova gdje se u različitim zajednicama, posebice manjim, radilo na nekakvom specifičnom problemu, odnosno potrebi te zajednice. U zadnjih deset, dvanaest godina počeli smo intenzivnije raditi u gradu Zagrebu gdje je jedna od važnijih stvari volonterska burza. Naš zadatak kao Volonterskog centra je povezivati što efikasnije građane koje žele volontirati i organizacije koje trebaju volontere i pomoći da to povezivanje bude što učinkovitije. Tako imamo online alat koji se zove volonterska burza gdje je trenutno više od 17 tisuća ljudi koji su izrazili želju za volontiranjem i preko 700 neprofitnih organizacija koje oglašavaju različite projekte na koje se ovi volonteri uključuju. Imamo info servis i besplatni info telefon gdje nam se javljaju pojedinci koji žele volontirati, koji možda ne znaju gdje bi ili gdje da nađu projekte koji ih zanimaju. Isto tako nam se javljaju neprofitne organizacije koje trebaju različitu vrstu podrške. Često se postavljaju pitanja o Zakonu o volonterstvu i sličnim izazovima s kojima se susreću. 

Isto tako, radimo različite projekte s odgojno-obrazovnim ustanovama. Prije deset, dvanaest godina smo započeli s projektom Studiram i volontiram gdje smo povezivali ustanove socijalne skrbi s fakultetima i istovremeno u tim ustanovama promovirali volontiranje, osmišljavali projekte. Također, surađujemo sa srednjim školama, to nam je velika radost. Prije tri, četiri godine zajedno s Hrvatskim centrom za razvoj volonterstva pokrenuli smo dvogodišnji projekt kroz koji smo potaknuli uspostavljanje i razvoj 47 volonterskih klubova na području cijele Hrvatske, odnosno u 47 srednjih škola smo pomogli da se organiziraju i potaknu učenici da volontiraju u svojoj zajednici. Trenutno puno radimo s osnovnim školama i to nam je isto jako bitno i nadalje ćemo se posvetiti tome da od malih nogu djecu potaknemo da se više uključe u život zajednice i osvijeste da su oni bitan dio, da smo svi mi ustvari ključni dionici u izgradnji društva, ne tamo netko nego mi sami.

Osim toga, prije dvije godine smo razvili projekt za razvoj volontiranja poslovnog sektora, vani se to zove korporativno volontiranje, ali ono ustvari znači da profitne organizacije omogućavaju i potiču svoje zaposlenike da idu volontirati u zajednici što davanjem slobodnih dana, što sveukupnom promocijom i vrednovanjem zaposlenika koji su aktivni i čine nešto u zajednicama u kojima žive. 

Imali smo puno projekata inkluzivnog volontiranja gdje smo uključivali osobe s manjim mogućnostima i određenim teškoćama da isto budu volonteri, jer znamo da je to doista osnažujuće za svaku osobu, pa onda tako i za njih, a oni su često bez prilike da pomažu nekome. Pa smo imali program za podršku beskućnicima gdje beskućnici zajedno s drugim ljudima koji nisu beskućnici idu negdje volontirati i nešto korisno napraviti. Mogla bih puno toga nabrajati, ali ovo je možda dovoljno za sada. 

Voljela bih dodati i viziju VCZ-a koju volimo dijeliti s drugima jer nas doista lijepo opisuje, a to je društvo u kojem je volonterstvo prepoznato kao pokretačka snaga aktivne, odgovorne i humane zajednice. Želimo volontiranje staviti u širi kontekst gdje uz pomaganje drugima, sami pojedinci volonteri aktivno izgrađuju zajednicu u kakvoj žele živjeti. Tako možemo stvariti skladniju i sretniju zajednicu i prevenirati mnoštvo problema kao što je nasilje, siromaštvo i dr.

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Puno radimo na promociji volontiranja pa tu izdvajamo dodjelu nagrade Volonterski Oskar gdje svake godine nagrađujemo i promoviramo volontere koji su dali veliki doprinos kroz volontiranje u gradu Zagrebu. Kroz to surađujemo s puno neprofitnih organizacija koje nominiraju svoje volontere, imamo komisiju koja bira finaliste pa su tu ljudi iz akademske zajednice, medija, različitih organizatora volontiranja, a surađujemo s brojnim medijima koji objavljuju priče volontera. Imamo i kampanju Hrvatska volontira od 2011. koju smo pokrenuli zajedno sa Hrvatskim centrom za razvoj volonterstva gdje na razini cijele Hrvatske nastojimo potaknuti što više pojedinaca i organizacija da u istom danu ili tjednu volontiraju, odnosno organiziraju aktivnosti koje će na neki način obogatiti njihove zajednice. Tako je, recimo, ove godine bilo uključeno oko 5 000 volontera koji su u tjedan dana u cijeloj Hrvatskoj u više od 60 gradova volontirali. Također, svake godine obilježavamo međunarodni dan volontera, a nekoliko godina zaredom smo velikim kampanjama obilježavali i međunarodni dan mira. 

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Pa volontiranje je jako širok pojam i kad nas ljudi nazovu i pitaju gdje mogu volontirati, naš odgovor je najčešće gdje god poželite, znači u toliko različitih područja, svugdje se može volontirati samo treba osmisliti projekt i povezati se s nekim partnerima, tako smo i surađivali s organizacijama u području kulture. Tu bi možda izdvojila Muzej suvremene umjetnosti koji je od svog osnutka uključio volontere, Etnografski muzej ih je redovito uključivao, a sa Studijem dizajna smo surađivali na izradi statue Volonterski Oskar. Više od 30 studenata osmišljavalo je kako bi ta statua mogla izgledala i među njima smo odabrali jednu koja se zove Zagrljaj zajednice studenta Jakova Habjana. Knjižnice grada Zagreba dobile su nagradu za najboljeg organizatora volontiranja jer u više od deset svojih podružnica uključuju volontere, redovito imaju programe gdje promoviraju knjige, uče starije i beskućnike radu na računalu i stvarno imaju jako raznolike programe gdje uključuju zajednicu i primjer su dobre prakse.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada od početka do danas? 

U našoj organizacijskoj strukturi imamo Skupštinu koja je najviše tijelo upravljanja, čine je redovni članovi VCZ-a, oni koji su aktivniji u području volontiranja – što da samo volontiraju, što promoviraju volontiranje kroz svoj redovan rad i život – kao i pravne osobe, recimo Knjižnice su član naše skupštine, kao i Zelena akcija. Imamo Upravni odbor koji se sastoji od 7 ljudi izvana koji donose odluke o tome u kojem smjeru VCZ ide, donose strategije i strateški plan, te izvršnu direktoricu koju imenuje Upravni odbor. 

Diskontinuiteta je u tom smislu bilo puno, skoro deset godina nismo imali zaposlenih već je sve bilo rađeno volonterski i povremeno po projektima. Od 2007. zapošljavamo 2, 3 osobe i do danas je maksimalni broj zaposlenika bio 7 ili 8. Trenutno nas je 4. Funkcioniranje organizacija civilnog društva je dosta nesigurno, nestabilno, jer naprosto izostaje podrška tijela upravljanja kontinuiranom razvoju organizacija, a tako je onda i s našom organizacijom. Isto tako, ljudi mijenjaju životne smjerove, tako da nije bilo lako jer iz različitih razloga nismo uspjeli postići kontinuirani rast, razvoj i neku veću stabilnost, iako po rezultatima tu nema nikakve dileme. Po utjecaju koji imamo u zajednici vidimo razvoj i rezultate svoga rada, to je nedvojbeno.

KP: Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Postoji li interes istraživača za vašim radom?

Imamo veliku količinu nesređene i sređene građe, i fizičke i digitalne. Radili smo monografiju prvih deset godina djelovanja, za nju smo posložili dokumentaciju od 1996. do 2006, i upravo finaliziramo drugu, drugih deset godina. Svakako da to nije super složeno ni super dostupno iz jednostavnog razloga jer nemamo ljudskih kapaciteta, ali niti dovoljno znanja. Svi koji rade u neprofitnim organizacijama i provode projekte znaju koliko smo opterećeni dokumentacijom koju donatori zahtijevaju i koja nam uzima jako puno vremena. Imamo knjižnicu koja je donekle složena i slažemo je svake dvije, tri godine, a ažurirani katalog nemamo. Uglavnom imamo svoja izdanja o volontiranju koja često poklanjamo ljudima, a materijale iz biblioteke posudimo. Nije velika potražnja, ali funkcionira i dostupna je, znači tko god poželi može doći pogledati i posuditi ono što mu treba.

Što se istraživača tiče, najčešće nas kontaktiraju studenti koji rade istraživanja o volonterstva i onda ih često povežemo s volonterima koje hoće propitati, a imaju na raspolaganju i informacije iz naše online burze. Tako je jedna studentica Ekonomskog fakulteta radila opsežniji diplomski rad o usporedbi volontiranja na primjeru Volonterskog centra u Zagrebu te Slovenske filantropije. Imamo dosta takvih situacija i naravno da nam je drago da se sve više studenata zanima za temu društveno korisnog rada.

Piše: Vesna Kesić

“The only way to find a larger vision is to be somewhere in particular”

Donna Haraway

“We (still) want bread and roses too“

Kad veze na Balkanu puknu, onda puknu – lapidarno je zapisao Zvonimir Dobrović u uvodnom tekstu zbornika “Kulturne veze na Balkanu”, u kojem mahom mlađi autori i autorice iz vlastitog generacijskog očišta propitkuju kako su te veze, uslijed krvavih sukoba u kojima se raspadala zajednička država, pucale, potiskivale se, zaboravljale, pamtile, proklinjale, idealizirale i obnavljale. I što nam te veze uopće znače danas, unutar globalnog svijeta? “Balkan”, jedna od najeksploatiranijih metafora svih vremena, funkcionira kao prostorno-vremenski, geopolitički, ali i kulturalni okvir za SFR Jugoslaviju, a “pucanje” kao metafora za prekid svih državno-pravnih veza sa “es-ef-er-jot” (tako je govorio Tuđman) i njen raspad na još uvijek ne do kraja definiran broj nacionalnih država, protektorata, federacija, upletenih u razna savezništva bez prave autonomije i suvereniteta.

Ono što ovim tekstom želim pokazati je da nisu sve veze tako lako i jednostavno, niti u potpunosti popucale. Riječ je, dakako, o ženskim feminističkim i antiratnim inicijativama i organiziranju, tj. o tome kako se, u okruženju “velikog praska” i nastajuće, nominalne demokracije, konstituirala Građanka, odnosno orođivalo građanstvo (gendering citizenship&democracy). Toj je temi na regionalnoj konferenciju U potrazi za Građankom/Građaninom, održanoj povodom dvadestogodišnjice GONG-a, bio posvećen i poseban panel.

No, dok kulturu i umjetnost kao pojmove u spomenutom zborniku nije bilo nužno definirati, odnosno definicija polja prepuštena je interakciji među tekstovima, u slučaju Građanina/Građanke, sudeći po nekim reakcijama, bit će potrebno objašnjavati i “braniti” sam pojam građanina/građanke. Kao primjer navodim tekst Mate Kapovića, objavljen neposredno uoči Gongove konferencije, pa valjda i povodom nje, koji vrlo paušalno i bez elementarnog razumijevanja Marxova razlikovanja kategorija buržuja i građanina (citoyena) dezavuira i sam pojam građanina. Slični su i pokušaji “kritike građanskog antifašizma” u ime politizacije (?!) i “revolucionarnog antifašizma”. Moje je mišljenje da se u oba slučaja, kao i nizu sličnih, uz puno proizvoljnih povijesnih i socio-političkih interpretacija, značajno slabi otpor aktualnoj desnici i, makar i nesvjesno, pokušava artikulirati generacijsku legitimaciju jedne de facto identitarne grupacije, tzv. trećeg, “antikapitalističkog” vala civilnog aktivizma u Hrvatskoj. Pri čemu se nerijetko priziva i teorijski autoritet sociologa zagrebačkog Ekonomskog instituta Paula Stubbsa i njegova kritika djelovanja civilnog društva u Hrvatskoj u ranijem razdoblju, tj. 90-im godinama prošlog stoljeća. S obzirom da se ovdje bavimo praksama i ideologijama civilnog društva u 80-im i 90-im godinama, moram primijetiti da je pomalo paradoksalno to što na popisu Stubbsovih znanstveno istraživačkih interesa, osim kritike civilnog društva iz perspektive nedostatka radikalnije (antikapitalističke) društvene kritike, nalazimo i prema korporacijskom kapitalizmu nimalo kritičan Izvještaj o održivom razvitku Coca Cole u Hrvatskoj.   

No, vratimo se …potrazi za Građaninom/Građankom, u kojoj su me dopale tri uloge: sudjelovati na panelu o feminizmu i mirovnom aktivizmu 80-ih i 90-ih godina, uloga savjetnice za “žensko pitanje” na izložbenom dijelu konferencije Otpor, pokret promjena: fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi od 1980-ih naovamo i na kraju, sažeti sve to u tekst koji bi, uz naglašenu rodnu perspektivu, trebao biti vremenski i regionalno sveobuhvatan, kronologijski, ali reprezentativan, tj. ukazati na bitne, transformirajuće momente u procesu konstituiranja građanke u jugoslavenskom i post-jugoslavenskom prostoru.

Međutim, ovako ambiciozna ideja pokazala se nemogućom misijom već na samoj konferenciji. Količina materijala, ograničeni resursi, nedostatak i neujednačenost dokumentacije i istraživanja u regiji i unutar pojedinih sredina, sve to zahtijeva veći i dugoročniji projekt nego što su to jedan panel i jedna izložba. Posao dokumentacije i historizacije jugoslavenskog i post-jugoslavenskih feminizama u regiji nam tek predstoji, do sada uložena sredstva, ali i interes, sramotno su mali, a otpori sve veći. Tako će i ovaj tekst biti nužno fragmentaran, selektivan, a iz već spominjanih razloga ograničenih resursa, bit će i “kroatocentričan”. Također, tekst neće biti niti pokušaj historizacije i sistematizacije mirovnih feminističkih inicijativa u zadanom razdoblju i prostoru, kao niti pokušaj “objektivnog” (štogod to značilo) sagledavanja prošlosti. Prije bi se moglo reći da je riječ o nekoj vrsti “etnografije od doma” (etnography at home), u kojoj je autorica svjesna svoje pozicije insajderice, angažirane sudionice i svjedokinje vremena i čiji je pogled  u prošlost “kontaminiran” dugotrajnim boravkom u samom predmetu retrospektive.

To je pozicija koja ne pretendira na objektivnost, ali istovremeno tjera na višestruko propitkivanje sebe i nastojanje da se, zbog  osviještene ograničenosti, provjeri vlastito sjećanje. Ili, kad god je potrebno, objasni samu sebe. Sve to, dakako, ne znači da se nisam koristila i dokumentima i peer savjetovanjima i podsjećanjem. Na ovom mjestu moram istaknuti zahvalnost Ani Miškovskoj Kajevskoj i Andrei Špehar čiji su mi doktorski radovi pomogli da produbim svoj uvid u meni izrazito važne sadržaje, ali sam ih “zloupotrijebila” i kao vremeplov i podsjetnik. Trudila sam se da u tekstu naznačim svako takvo mjesto, ali zacijelo sam ponegdje i propustila referencu, pogotovo kad je riječ o događajima koji pripadaju i mojoj vlastitoj arhivi sjećanja. Oba su rada u javnoj domeni i toplo ih preporučam svakome tko se namjerava ozbiljnije baviti istraživanjima jugoslavenskog i postjugoslavenskih feminizama, ili barem biti informiran. 

Na kraju moram dodati da ovaj uvod ne pišem samo kao ispriku za etiku i politiku teksta (iako, naravno i to), već i zato što i dalje vjerujem u epistemsku vrijednost vodećeg slogana tzv. drugog vala feminizma: osobno je političko (pažnja: rekla sam osobno, a ne privatno, jer se potonje valjda podrazumijeva). Ta sintagma i danas najbolje označava sustavnu i strukturnu isprepletenost, preklapanje i uzajamnost ne samo javne i privatne sfere, ekonomije, države i civilnog društva, već i specifičnu međuovisnost ženskog subjektiviteta i njenog položaja u procesu materijalne proizvodnje, društvene reprodukcije i svake druge “nadgradnje”.

U posljednje vrijeme, naime, svjedočimo prodoru tzv. marksističkog ili klasnog feminizma koji na valu kritike neoliberalnog kapitalizma pokazuje hegemonističke aspiracije u preusmjeravanju istraživačkog i političkog rada sa široko shvaćenog društvenog položaja žena na njihovu “fundamentalnu” poziciju u materijalnoj proizvodnji. Zbog prečeste površnosti, (samoskrivljene) neinformiranosti, ali i tendencije redukcionizma, trebat će, čini se, braniti ne samo teorijski koncept građanina/građanke, već i sam feminizam koji ostaje bez vlastite esencije i teorije (npr. intervju s Ankicom Čakardić ili serija tekstova Andreje Gregorine na portalu Slobodni Filozofski, kao tipični pokušaji forsiranja binarne distinkcije između “građansko-liberalnog” i “historijsko-materijalističkog” feminizma ili barem onih varijacija feminizma koje su se pojavile na prostorima Balkana tj. bivše Jugoslavije – zovite to kako hoćete – tokom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća).

A upravo je o tome riječ kad rekapituliramo jugoslavenski i postjugoslavenski feminizam u tom razdoblju – o potrebi uvažavanja konkretnih povijesnih, političkih i materijalnih uvjeta života i načinu na koji se oni prelamaju u svakodnevici života žena, nasuprot akademskim apstrakcijama, velikim ideološkim pričama i apriornim sudovima s ogromnim manjkom empirijskog uvida. 

Ženski aktivizam osamdesetih i devedesetih 

Naime, kad je riječ o feminizmu i mirovnim aktivnostima, slika Balkana koji puca i razara sve veze, a time i samo tkivo društva, previđa jedan paradoks, a taj je u tome da je na tlu SFRJ malo koji okidač doveo do proliferacije ženskih aktivističkih inicijativa kao što su to uspjeli balkanski ratovi 1991-1999. Podjednako unutar granica novonastajućih nacionalnih država i prekogranično. “Misije” i područja djelatnosti tih inicijativa bila su raznovrsna, ali u onom segmentu u kojem su se samoodređivale kao feminističke, antiratne i antinacionalističke, izrijekom i praksom bile su usmjerene na jugoslavenski prostor ili,  rečeno drugovalnim feminističkim žargonom, na “prelaženje granica” nametnutih ratovima i politikama novih političkih i intelektualnih elita. Feminizam je do devedesetih godina u Jugoslaviji imao već gotovo dva desetljeća dugu tradiciju suradnje i umrežavanja preko republičkih granica što je, u okvirima mogućeg, nastavljeno i tokom devedesetih. Treba doduše napomenuti da je ranih devedesetih došlo i do “pucanja” između ženskih grupa koje su se deklarirale kao feminističke i to na liniji razumijevanja odnosa feminizma i patriotizma, odnosno nacionalizma. O distinkcijama, vidljivim i prikrivanim sukobima između antinacionalističkih, patriotskih, pacifističkih i “domovinskih” ženskih inicijativa – jer svi su ti označitelji bili u opticaju – vidi već spominjani doktorat Ane Miškovske Kajevske.

Kad govorimo o prelaženju granica i usmjerenosti na jugoslavenski prostor, kažemo li “granice i prostor”, a mislimo na političko-pravnu tvorevinu SFRJ i njeno spašavanje? I da i ne. Jedno, naime, treba biti jasno: svi pokušaji organiziranog djelovanja za očuvanje Jugoslavije u trenutku kad se ona raspadala u krvi i u kontekstu u kojem se na konstitutivne odrednice države u rasulu, federalizam, multietničnost i socijalizam pozivao glavni pokretač jugoslavenskih ratova, režim Slobodana Miloševića, i dok su prema secesionističkim republikama kretali tenkovi, pokazali su se ne samo nerealnima, nego i politički kontraproduktivnima. Kad je rat jednom krenuo, bilo kakva inicijativa za očuvanje Jugoslavije značila bi i potpunu indiferentnost prema sunarodnjacima koji su se već našli pod teškom artiljerijskom paljbom. Prilike za mirno, političko rješenje jugoslavenske krize propuštene su davno prije početka rata. Dokazale su to i one rijetke političke inicijative uoči rata, poput UJDI-ja, a i jedan feministički pokušaja stvaranja “jugoslavenskog feminističkog kišobrana”.

Bio je to Treći jugoslavenski feministički skup, održan početkom travnja 1990. u Beogradu (prvi takav skup održan je 1988. u Ljubljani, drugi 1989. u Zagrebu). Nastavak skupa, na kojem je trebao biti osnovan Nezavisni savez žena (Jugoslavije) održan je 16. travnja u Zagrebu. Ovom potonjem prisustvovala sam i osobno. Kao što opisuje Miškovska Kajevska, nesporazumi i konflikti oko formiranja takvog saveza javili su se već u Beogradu, a nastavljeni su u Zagrebu. Nije danas lako dokučiti sve razloge neuspjeha te i sličnih inicijativa. Percepcije i svjedočanstva zasnovana na sjećanjima su različite, a pisani tragovi oskudni. Objašnjenja variraju od uzajamnih optužbi za prikrivene republičke nacionalizme, odnosno jugonacionalizam/unitarizam (uglavnom na liniji Beograd – Ljubljana – Beograd), do kritike da je prijedlog inicijative bio elitističan, centraliziran, hijerarhijski strukturiran, te nije vodio računa o iskustvu i spoznajama mlađe generacije žena. Da bi kontekst bio jasniji, potrebno je vratiti se desetak godina unazad u vrijeme samih početaka jugoslavenskog feminizma.

Inicijativu “kišobran” pokrenule su, naime, osnivačice sekcije Žena i društvo pri Društvu sociologa Hrvatske i to neposredno nakon povratka s prve međunarodne feminističke konferencije u ovom dijelu svijeta, DRUG-ca žena, koja je 1978. održana u Beogradu, o kojoj će još biti riječi. Nakon zagrebačke Sekcije, slične inicijative nikle su i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu. No, do 1990. aktivnosti sekcije već su neko vrijeme bile zamrle, a njene osnivačice (uključujući i mene) nisu sudjelovale u aktivnostima lokalnog i regionalnog “drugog jugoslavenskog vala”, stasalog u drugoj polovici osamdesetih godina. Ovdje valja napomenuti da se dinamika razvoja jugoslavenskog feminizma nije poklapala sa svjetskim tokovima, već je imala svoje vlastite rukavce i meandre. Jill Benderly u radu Feminist Movements in Yugoslavia, 1978 – 1992. (u Bokovoy, Melissa K., Jill A. Irvine i Carol S. Lilly (ur.) State – Society Relations in Yugoslavia 1945 – 1992., London, MacMillan) ponudila je sljedeću periodizaciju temeljenu na specifičnim cijevima i akcijama. Prvi period, 1978-1985, pokrenut konferencijom DRUG-ca žena, smatra razdobljem stvaranja feminističkog diskursa; drugi period, 1986-1991, karakterizira feministički aktivizam tokom kojeg nastaju projekti direktne pomoći ženama žrtvama obiteljskog nasilja; treći period, od 1991. nadalje, razdoblje je feminističkog suprotstavljanja ratu i nacionalizmima.

Mlađa, “drugovalna” generacija aktivistica zamjerala je sekciji Žena i društvo ograničenost na teorijski, debatni i kabinetski rad čija važnost nije dovođena u pitanje, ali pokrenut je niz novih inicijativa (SVARUN, Ženska grupa Trešnjevka, SOS telefon, Ženska pomoć sada) čija je djelatnost bila direktna pomoć ženama. Bila je to generacija okrenuta praksi, organizirale su se ulične akcije, savjetovališta za žene, 1990. skvotirale su jedan društveni prostor u kojem je nastala sigurna ženska kuća (današnja Autonomna ženska kuća Zagreb). Godine1991. u ljeto, u Zagrebu je osnovana Antiratna kampanja čiji su osnivači i osnivačice mahom aktivisti i aktivistice Svaruna i Ženske grupe Trešnjevka. Unutar programa koji obuhvaćaju mirotvorstvo, nenasilje, ekologiju, prigovor savjesti protiv služenja vojnog roka, djeluje i sekcija Žene za mir. Istodobno, u Beogradu se osniva Centar za AntiRatnu akciju. Ta dva projekta sustavno surađuju tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i funkcioniraju kao “inkubator” za mnoge mirovne inicijative, uključujući antiratne feminističke grupe kao što su zagrebački i beogradski Ženski lobby, Centar za žene žrtve rata (Zagreb), Žene u crnom, Autonomni ženski centar (Beograd). Ženska infoteka, B.a.B.e., Medica Zenica i mnoge druge. U okviru tog antiratnog mini pokreta, uz pomoć međunarodnih aktivista, pokrenuta je i prva PBS mreža, pa se komunikacija odvija i putem tada još vrlo primitivnog oblika elektroničke pošte. 

Na skupu 1990., u čijem organiziranju feministkinje “drugog vala” nisu sudjelovale, zagovornice jugoslavenskog formata, žene iz razdoblja DRUG-ce i sekcije Žena i društvo, objašnjavale su potrebu “kišobrana” subordiniranim položajem žena širom zemlje, kao i važnošću da se žene mobiliziraju na rodnoj osnovi, umjesto linijama stranačke i etničke pripadnosti, kao što ističe Miškovska Kajevska. Takav program bio je prihvatljiv i antinacionalističkom, antiratnom klasteru nove generacije, što će se dokazati njihovim daljnjim radom, ali im nije bio prihvatljiv predloženi format organiziranja, tako da i tu dolazi do raskola po raznim dimenzijama koji, međutim, nije bitno utjecao na kasniju suradnju. 

Feministički aktivizam i umjetničke prakse

Inovativni moment u ženskom aktivizmu osamdesetih i devedesetih je i sve veća zaokupljenost pojedinih umjetnica i ženskih umjetničkih kolektiva odnosom javnog i privatnog, osobnog i političkog, pitanjima diskriminacije i potlačenosti žena, pa je i strateška suradnja žena umjetnica s feminističkim grupama učestala. Zoe Gudović u svom diplomskom radu Feministička umetnost u javnom prostoru na Akademiji lepih umjetnosti iz septembra 2016. ovako definira inače kontroverzan pojam feminističke umjetnosti: “Pojam feminističke umetnosti odnosi se na stvaranje umetnica, na njihovo osnaživanje da se eksplicitno bave ideologijom ženskog pokreta, na direktnu akciju u okviru socijalnih politika i politika identiteta. Takođe, feministička umetnost podrazumeva aktivno preispitivanje uloge žena u društvu, bavljenje statusom žena umetnica, kao i redefinisanje tradicionalno zadatih uloga, te i otvaranje prostora za preispitivanja pojmova: tela, seksualnosti, želja, fantazija, moći, kao i vidljivosti”. 

Umjetnice koje su se deklarirale kao feministkinje na različite su načine sudjelovale ili pratile feminističke grupe i inicijative. Neke su se udruživale u kolektive, nekima su ženske akcije bile inspiracija za vlastiti rad, neke su vizualno oblikovale feminističke kampanje, a neke zajedno s aktivistkinjama kreirale i promišljale rad i aktivnosti tih grupa. Zoe Gudović navodi nekoliko važnih primjera suradnje umjetničkih performativnih kolektiva i aktivističkih grupa poput  Pozorišta PUT 5a koje je surađivao s beogradskim Autonomnim ženskim centrom, kolektiv Škart i Dah Teatar djeluju sa Ženama u crnom. Projekt slovenske nagrađivane umjetnice Aprilije Lužar Ženski taxi – Ženska Umjetnička Terapeutska Prijevozna Akcija, krenuo je od Ljubljane, a izveden je i u Zagrebu i Beogradu.

Izraziti primjer participativnog  rada s aktivističkim grupama neki su radovi Sanje Iveković. Znak 51% koji je u međuvremenu postao amblem Ženske mreže Hrvatske nastao je 1997. godine tokom jednog “brainstorminga” u potrazi za jakim znakom koji bi prikazao nerazmjer zastupljenosti žena u općoj populaciji i na pozicijama političke moći. Tom je prigodom uoči lokalnih izbora, koalicija ženskih grupa objavila i prvu žensku izbornu platformu kojom se zahtijevalo ravnopravno sudjelovanje žena u politici, ali i politički programi koji bi zaustavili eroziju ekonomskih i socijalnih prava žena i svih građana i građanki. Slična je bila i suradnja Sanje Ivekovič sa ženama iz Autonomne ženske kuće Zagreb, na projektu Ženska Kuća, započet 1998. godine. Serija radova pod nazivom Sunčane naočale nastala je 2002. Oba se projekta bave nasiljem nad ženama, a lokalni model suradnje Iveković je kasnije primijenila u mnogim zemljama svijeta. Posebno je zanimljiv fenomen brojnosti i svjetskih uspjeha žena umjetnica iz cijele regije koje su djelovale u okvirima sarajevskog Centra za suvremenu umjetnost. Centar je oformila i od 1996. vodila kustosica Dunja Blažević, “domaćica” DRUG-ce žene u beogradskom SKC-u gdje je tada bila direktorica. Kolektivna regionalna izložba simboličnog naziva Miraz otkriva žensko umjetničko nasljeđe zajedničke prošlosti i sadašnjosti. 

Mnoge aktivističke grupe, ali i umjetnice i ženski umjetnički kolektivi, u središtu svojih aktivnosti i umjetničko-aktivističkih radova imaju temu nasilja nad ženama. To ponekad izaziva kritičke komentare jer žene kodira kao žrtve, umjesto kao akterke emancipacijskih pokreta. Kritika je donekle točna, no bilo bi bolje da je usmjerena na masovne medije koji slike zlostavljanih žena eksploatiraju kao profitabilne ikone na rubu pornografije. Feministički aktivizam i umjetničke prakse, kao što kaže Zoe Gudović, diskurzivno i umjetnički oblikuju svijest o posljedicama stalnog nasilja, partnerskog, institucionalnog ili strukturalnog, koje ostavlja duboki trag na ženinu osobnost, stvara osjećaj nesigurnosti i neadekvatnosti, a u takvom stanju nikakva politička aktivnost nije moguća. Zato je drugovalni feminizam često počinjao upravo s ukazivanjem na političku dimenziju nasilja kao izraza patrijarhalnog odnosa moći, u privatnoj i u javnoj sferi.

Jugoslavija se nije morala raspasti, ali povijesna je činjenica da se raspala 

Zašto su se projugoslavenske, antinacionalističke i antiratne inicijative, prvenstveno mirovne i ženske, jer ostalih nije baš ni bilo, pokazale nemogućima, ili barem neuspješnima u ostvarenju svojih osnovnih ciljeva: spriječiti rat i očuvati neki oblik multinacionalne, socijalističke zajednice? Ili barem osigurati njen miran raspad i razlaz. Ponudit ću jedno sažeto viđenje koje kreće od notornog uvida da se ništa na ovome svijetu ne događa u vakuumu. Nacionalističke državotvorne politike i njihove retorike zauzele su gotovo sav javni prostor, napose u Srbiji i Hrvatskoj, došlo je do namjernog prekida komunikacijskih veza i postojećih kanala razmjene, a civilno društvo praktički nije postojalo. Jugoslavija, naime, nije imala antiratni pokret ni antifašističke inicijative, osim SUBNOR-a, naznake ekološkog pokreta pojavile su se tek u drugoj polovici osamdesetih. Sve se to činilo nepotrebnim, jer su mirotvorstvo i antifašizam bili dio službene jugoslavenske ideologije, ugrađeni u savezni republičke ustave. Tek krajem sedamdesetih iz feminističkih se krugova javljaju zahtjevi za autonomijom od države i njenog “civilnog društva” organiziranog u inertne masovne organizacije s neaktivnim članstvom i čvrstom hijerarhijskom strukturom kakva su bile i savezne, odnosno republičke Konferencije žena, ali i omladinska organizacija i Socijalistički savez i sindikati. Utoliko, upravo te ženske inicijative možemo smatrati i inicijalnim jezgrom obnove civilnog društva koje na prostorima Balkana nije imalo ni dulju povijest, niti veću snagu. 

Separatističke i unitarističke nacionalističke politike i retorika novih nacionalnih elita snažno su utjecale na percepciju političkih uzroka raspada države i ratnog bubnjanja. Projugoslavenski stavovi jednim su dijelom bili sentimentalno, emocionalno i ideološki motivirani, a djelom (npr. UJDI) su bili i racionalni pogled na Jugoslaviju kao zajednicu naroda Jugoistočne Evrope i racionalniji povijesni i ekonomsko-politički projekt nego li razdrobljene i oslabjele državice-nacije, o čemu danas imamo i empirijske dokaze. Svi su se ti aspekti različito reflektirali i na žensku populaciju i inicijative. Ali, kad je riječ o drugovalnom feminističkom svjetonazoru, on osim “sestrinske solidarnosti” sadržava i jaku antiautoritarnu komponentu i izaziva gotovo refleksnu averziju prema svakom nacionalizmu. Povijest nas je naučila da će pod krinkom patriotizma, vjere i ratnog herojstva, interesi i potrebe žena, njihov društveni status, egzistencija, a na kraju i njihova tijela, uvijek biti žrtvovani na “oltar domovine”. Istodobno, prisutna je bila i spoznaja da birokratizirani jugoslavenski socijalizam nikada nije ispunio obećanje univerzalne jednakosti i ravnopravnosti i to ne samo kad je riječ o ženama.

U konačnici, na razini političkog realiteta, projugoslavenske inicijative u susretu s podivljalim, državno sponzoriranim nacionalizmima pokazale su se nerealnima, neostvarivima, pa time i “nepovijesnima”. Niti jedna nije uspjela prodrijeti u dominantne političke i kulturne narative i doprijeti do širokih narodnih masa, pa tako ni “spasiti Jugoslaviju”. Niti, što je najgore, spriječiti nasilni raspad i krvave ratove koji su zaredali kao uzrok i posljedica raspada zajedničke države. Zagovarati u tom trenutku opstanak Jugoslavije koji je, kao i nove nacionalne države, mogao biti ostvaren isključivo nasilnim putem, značilo je ne samo počiniti političko samoubojstvo, već i, kao što sam rekla, zanemariti situaciju i iskustvo ljudi u ratom zahvaćenim područjima. Jugoslavija se možda nije morala raspasti, ali povijesna je činjenica da se jest raspala. 

Iako su u mirovnim inicijativama nesumnjivo sudjelovali i muškarci, činjenica je da su u svim republikama i brojčano i u smislu “liderstva” prevladavale žene, odnosno da su mirovne i feminističke civilne inicijative bile nerazdvojivo isprepletene. Mirovne feminističke ženske grupe koje su s tranzicijom i nasilnim raspadom države počele bujati kao gljive poslije kiše, svoju su agendu definirale na nekoliko razina: spriječiti rat i to kroz otpor nacionalizmu kao njegovom glavnom pokretaču; pružati otpor nacionalističkoj ratnohuškačkoj mašineriji koja je svoje namjere mogla ostvariti isključivo proizvodnjom etničke mržnje i uvlačenjem u ratni sukob čitavih naroda, koristeći pri tome žene kao sredstvo manipulacije; i posljednje, ali u smislu praktičnog feminističkog djelovanja i moralne obaveze najvažnije, podržavati i pružati svakovrsnu pomoć ženama ratnim stradalnicama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

Rodna dimenzija odnosa moći

U prosincu1992. feminističke inicijative okupljene oko Antiratne kampanje Hrvatske objavljuju zajedničko Pismo namjera upućeno Vladi RH, vezano uz masovna silovanja žena u BiH. Godine 1993, petnaestak žena članica feminističkih grupa obilježilo je na Cvjetnom trgu 8. mart sa sloganima protiv rata i protiv silovanja kao ratnog oružja. Bilo je to prvo veće spontano javno obilježavanje Dana žena u Hrvatskoj nakon 1989. godine, i izazvalo je dosta agresivnih reakcija među prolaznicima. Slogani koje smo lansirale glasili su: žene su najveće žrtve rata, silovanje je ratno oružje i treba zadobiti status ratnog zločina. Prema tadašnjim podacima UN-a žene i djeca činili su 80 posto izbjegličke populacije i civilnih žrtava rata. Ukazivale smo da žene nisu sudjelovale u političkim odlukama koje su dovele do rata i ne sudjeluju u kreiranju ratnih strategija u kojima ginu i muškarci i žene, ali seksualno zlostavljane i silovane su u preko 90% slučajeva žene. Masovna ratna silovanja i druge zločine nad ženama, poput organizirane ratne prostitucije, preusmjeravale smo iz nacionalnog i etničkog fokusa, kojim se demoniziralo one Druge, na rodni aspekt ratnog nasilja nad ženama. Koristeći aktualne informacije do kojih smo uspijevale doći, ali i povijesne podatke i iskustva žena, dokazivale smo prisutnost nasilja na svim zaraćenim stranama i u svim ratovima.

Masovna ratna silovanja eksplicitno su kvalificirana kao ratni zločin, ili zločin protiv čovječnosti, tek u Statutu Haškog suda osnovanog 1994. godine. U Nuerenbergu je silovanje tretirano kao “zločin protiv ćudoređa”, na Dalekoistočnom sudu u Japanu, zbog organiziranja posebnih logora u kojima su žene sustavno silovane, osuđeno je tek nekoliko nižih vojnih časnika. O svemu tome pisala je Susan Brownmiller u seminalnoj knjizi Protiv naše volje: Žene, muškarci i silovanje koja u Jugoslaviji nije bila niti prevedena. Od ogromne koristi za razumijevanje patrijarhalne dimenzije ratova i militarizma bile su nam i spoznaje žena iz zemalja Trećeg svijeta, Azije, Latinske Amerike i Afrike s kojima smo uspostavljale kontakte i suradnju i čija su nam znanja i iskustva u tom trenutku bila mnogo bliža i korisnija nego ona bilo kojeg vala zapadnog feminizma.

O ratnim iskustvima žena sakupljeno je dosta svjedočanstava iz ranih devedesetih, doduše mnogo više u Beogradu, u izdanjima Žena u crnom i drugih feminističkih grupa, nego u Zagrebu. Iz jednostavnog razloga što su u Zagrebu i Hrvatskoj postojali drugi prioritet, rad sa ženama izbjeglicama i prognanicama kojih je do kraja 1992. bilo, prema podacim UNHCR-a i Ureda Republike Hrvatske za prognanike 670 000, većinom žena, djece i muškaraca starijih od 60 godina. Jedan sveobuhvatan pogled na ratna iskustva aktivistkinja daje i sociološko-etnografsko istraživanje Bojana Bilića Borile smo se za vazduh: (post)jugoslovenski antiratni aktivizam i njegovo nasljeđe. O tome zašto žene prevladavaju i u antiratnim pokretima i mirotvornim politikama pisala sam još 2003. godine, suprotstavljajući se rasprostranjenom uvjerenju da to žene rade zbog svoje “ženske prirode”, ili socijalne uloge supruge, majke, sestre, njegovateljice. “Žene su protiv rata i nacionalizma – to smo govorile i 1992. kad smo osnivale feminističku organizaciju Centar za žene žrtve rata – jer su politička i moralna bića, i jer su politički odgovorne, možda nešto drukčije nego muškarci. Drugim riječima, feministkinje se suprotstavljaju ratovima iz svih onih razloga iz kojih im se suprotstavljaju i ostali pacifisti i pacifistkinje: jer su ratovi nehumani, jer su iracionalni, jer gotovo nikada ne donose dobra politička rješenja, jer prouzrokuju nenadoknadive ljudske i materijalne gubitke i jer se najčešće vode zbog potpuno krivih razloga, nečije nezajažljive pohlepe za profitom, nečije demonstracije moći, ili naprosto bahate gluposti i nesposobnosti da se problemi riješe na inteligentniji, ljudima primjereniji način. I jer na čelu “rješenja” koja vode u ratove najčešće stoje muškarci čija se moć otela kontroli društvene moći, u kojoj su žene tradicionalno manje zastupljene nego muškarci”.

U hegemonoj kulturi patrijarhalnosti i etnicizacije ratnih politika čiji je nacionalistički diskurs obilježio konstrukciju novog nacionalnog i rodnog identiteta, antiratni feminizam pronašao je nišu iz koje se taj diskurs mogao dekonstruirati i preusmjeriti na kompleksniju analizu uzroka i posljedica nacionalističkih sukoba i ratova, ali i cjelovitog kompleksa tranzicije iz multietničke federalne države u etnički ekskluzivne nacionalne države, iz socijalističkog poretka  u kronističku tržišnu ekonomiju i predatorski kapitalizam, iz jednostranačkog režima u višestranačje i (deficitarnu) parlamentarnu demokraciju. Ženske antiratne i antinacionalističke inicijative u javni prostor unosile su provokativan i subverzivan diskurs roda, rodne jednakosti, ravnopravnosti i ženskih ljudskih prava. Sve su to bili do tada neprisutni koncepti, kako u socijalističkoj Jugoslaviji tako i u diskursu državotvornih nacionalizama. Danas svjedočimo koliko je taj diskurs u percepciji klerikalne desnice i dalje “opasan”. 

 U SFRJ žensko je pitanje bilo prepoznato, ali i reducirano na deklarativni okvir klasnog pitanja, odnosno “radnog naroda”, kako je glasila službena formula. U novonastalim nacionalnim državama ono je etnicizirano i preoznačeno u nacionalno pitanje, a nacija definirana u etničkim, rodnim i seksualnim terminima. Koliko su takav diskurs i političko djelovanje bili subverzivni dokazuju brojni primjeri javnih napada i poziva na linč, koji variraju od uličnog pljuvanja i vrijeđanja Žena u crnom koje su usred Beograd protestirale protiv rata i režima Slobodana Miloševića, do prozivanja antiratnih feminističkih aktivistica u Hrvatskom saboru i masovnim medijima i njihovog proglašavanja antidržavnim i izdajničkim elementom, odnosno poznatog slučaja Vještica iz Rija u kojem se pet žena, afirmiranih novinarki, književnica, sveučilišnih nastavnica nazivalo “djevojčicama komunizma” što je istodobno bila patronizirajuće infantilizirajuća sintagma i politička denuncijacija. Nije to bio ni prvi ni posljednji lov na vještice, ostao je u pamćenju jer je dopro i do svjetske javnosti. 

U drugoj krajnosti, sarajevski Mešihat proglasio je žene žrtve ratnih silovanja šehidima, čime je s njih, navodno, skinuta stigma obeščašćenih žena. U masovnoj mobilizaciji za rat i raspad trebalo se obraćati najširim slojevima građanstva i ukazivati na patrijarhalnu dimenziju svih ratova, kako bi se žene prepoznale kao masovne i rodno specifične žrtve rata i cjelokupne tranzicije i motivirale na otpor. U civilnom društvu stvoren je prostor za alternativne političke strategije i diskurs o rodnoj dimenziji odnosa moći u društvu, što je mnogim ženama omogućilo da izađu u političku sferu i redefiniraju pojam građanstva dodajući mu rodnu dimenziju u novom ekonomskom, socijalnom i političkom kontekstu.

Novi pristupi ženskom pitanju

Pojavu mirovnih feminističkih inicijativa koje su jedno vrijeme bile najjači kolektivni antiratni glas iz civilnog društva treba potražiti u tradiciji transrepubličkog povezivanja, umrežavanja i organiziranja autonomnih ženskih grupa u okviru jugoslavenskog političkog prostora koje datira još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, ta “javna veza” između jugoslavenskog feminizma i antiratne orijentacije nije do sada dovoljno istražena, dokumentirana niti teoretizirana, pogotovo ne u domaćim radovima (iako ih svakako ima više nego što su autori i autorice fraze “liberalni feminizam” voljni proučiti). O antiratnom i antinacionalističkom djelovanju žena, kao i političkom i humanitarnom radu sa ženama civilnim žrtvama rata, strani autori i autorice napisali su mnogo više tekstova, snimili dokumentarnih filmova, obavili istraživanja i obranili doktorata negoli domaći, odnosno regionalni autori i autorice. Za to postoji jednostavno objašnjenje – mi smo imale važnijeg posla. Trebalo je djelovati na terenu, raditi i pomagati onima koje je rat najteže pogodio.

Centar za žene žrtve rata Rosa u svojoj (nesređenoj) arhivi – jer ni za to nikada nije bilo vremena ni sredstava – ima zabilježene tisuće slučajeva rada sa ženama izbjeglicama iz BiH i Hrvatske, potom rad sa Srpkinjama, povratnicama iz izbjeglištva, ženama žrtvama trafikinga, jedne od tipičnih tranzicijskih pojava, rad na edukacijama, poticanju novih feminističkih grupa. I nadasve, na lokalnom i regionalnom umrežavanju, permanentnoj komunikaciji i razmjeni iskustava i spoznaja sa srodnim grupama u regiji. U situaciji zatvorenih granica, ratnih zona koje su nas fizički odvajale, prekida telefonskih i svih drugih veza, kontinuitet zajedničkog mirovnog i antinacionalističkog djelovanja, ali i osobnih susreta, bio je jedan od temeljnih načela našeg rada i organiziranja. Grupe iz svih bivših jugoslavenskih zemalja, od Kosova do Hrvatske (s izuzetkom Slovenije) zajednički su nastupile i na Četvrtoj UN-ovoj konferenciji o ženama, u Pekingu 1995, gdje smo postale prava mala “antiratna atrakcija”, čak i neka vrsta središta oko kojeg su se počele okupljati i žene iz drugih dijelova svijeta.

Većina ženskih feminističkih inicijativa u bivšoj Jugoslaviji, a potom i u državama sljednicama, utemeljena je u feminističkim počecima iz zajedničke države. Postoji prilično visok stupanj konsenzusa o utemeljiteljskom momentu jugoslavenskog feminizma, iako je nekih inicijativa bilo i ranije. Bila je to međunarodna konferencija DRUG-ca žena; novi pristup ženskom pitanju, održana 1978. u Beogradu. Inicijatorice i organizatorice bile su žene profesionalke raznih profila, uglavnom iz osovine Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd. Tu je konferenciju legitimno nazvati “majkom” svih kasnijih, predratnih, ratnih i poratnih feminističkih inicijativa na ovim prostorima, ključnim događaj iz kojeg su se crple ideje i inspiracija kroz osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća, pa i prvo desetljeće ovog. O DRUG-ci ženi, Nada Ler Sofronić, prva žena koja je u Jugoslaviji obranila doktorat na feminističkoj temi i inicijatorica konferencije kaže: “…bila je velika subverzija ustvrditi da socijalistički sistem baca pod tepih ključna pitanja ženske egzistencije. Kako su, recimo, žene iz prvih redova socijalističke revolucije nakon pobjede vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su manje plaćene od muškaraca, kako teže napreduju u karijeri, kako  i socijalistička država zarađuje na neplaćenom radu žena u porodici, itd”.

U istom intervjuu veteranka jugoslavenskog feminizma izrazito lijeve orijentacije govori i o aktualnom odnosu feminizma i povijesno-političkog trenutka, te zaključuje: “Mlade žene nipošto ne smiju pristati na takvu vrstu argumentacije da će se njihovo pitanje riješiti kasnije kada pobijedi klasna revolucija onih 99%”. O konferenciji DRUG-ca nedavno se pojavio i doktorski seminarski rad Pristup “ženskom pitanju” u Jugoslaviji od 1978. (međunarodne konferencije Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup) do početka devedesetih“, autorice Nađe Bobičić, dostupan na internetu u doc. formatu. Zanimljivo je, međutim, uočiti da je stvarni sadržaj DRUG-ce i feminizma osamdesetih i devedesetih godina danas, kad se opravdano osvježava pamćenje o doprinosu žena svjetskim revolucionarnim pokretima, NOB-u, nasljeđu AFŽ-a i socijalističke revolucije, uglavnom zanemaren i (namjerno?) prešućivan. 

Unutar začetničkog jugoslavenskog okvira nastalog nakon DRUG-ce, propituje se i odnosa feminizma i socijalizma, feminizma i kapitalizma, feminizma i pojma građanstva i koncepta ljudskih prava. U potonja dva koja su nam ovdje naročito zanimljiva, tada je dominirao univerzalistički diskurs što je konkretno značilo “emancipaciju od” roda, rase, seksualnosti, pa i socijalne raslojenosti izvan hegemonijske paradigme klase. Nacije i “narodnosti” (čitaj etnije) su, međutim, bili duboko usađeni u temeljne savezne i republičke dokumente. Kritika feminizma u ime univerzalizma i emancipatorske snage socijalizma dolazila je iz zvaničnih institucija, ali i izvan sistemske ljevice, s iznimkom grupacije oko Praxisa koja je podržavala ta, tada uglavnom teorijska i konceptualna, “feministička skretanja”. Koncept univerzalnog građanstva pripada i povijesnom nasljeđu liberalne političke teorije, ali ne nužno i prakse. Pokušaj upisivanja rodne dimenzije u građanstvo, dakle političku emancipaciju žena, zatrt je već u samom začetku, u Francuskoj revoluciji, kad je “revolucionarnom” gestom giljotinirana Olympe de Gouges. The rest is history, ali i her-story. 

Drugi, treći, četvrti… val feminizma

Emancipatorski pokreti žena zapljuskuju svijet u valovima: borba za univerzalno pravo glasa, pravo na vlasništvo (stoljećima nedodirljiv privilegij muškaraca), pravo na život bez nasilja, pravo na autonomno odlučivanje o rađanju, ukidanje diskriminacije i eksploatacije u svim sferama ljudskog postojanja. Sažeto rečeno, radi se o kontinuiranoj povijesnoj borbi žena za pravo na ženska ljudska prava, pri čemu se ne negira univerzalnost ljudskih prava, već ukazuje na specifične oblike kršenja tih prava kad je riječ o ženama (naravno, ne samo ženama, nego i određenim rasama, seksualnim manjinama, radnicima u proizvodnji i drugim marginaliziranim skupinama čiji je pristup političkoj moći onemogućen). Svi su ti valovi borbe za emancipaciju žena zapljuskivali i obale Balkana, doduše sa uobičajenim kašnjenjem periferije u odnosu na centar. Osim kad je riječ o tzv. drugom valu feminizma koji je, gotovo istodobno sa njegovom pojavom u svijetu (kasne 60-e i 70-e godine 20. stoljeća), dopro i do Jugoslavije.

Međutim, jugoslavenske feministkinje nisu nekritički uvozile zapadni feminizam, za što su bile optuživane iz političkih i ideoloških centara moći, uključujući republičke Konferencije žena. Prihvaćan je s razvijenom sviješću o razlikama i specifičnostima Jugoslavije u odnosu na Zapad, o čemu govore i neka naknadno objavljena zapažanja o tenzijama među “drugaricama kapitalistkinjama” i “drugaricama komunistkinjama” koje su se javile već na konferenciji DRUG-ca. Žene iz Zapadne Evrope, stekle su, naime, dojam da mi tvrdoglavo branimo institucije socijalizma i kritiziramo isključivo “normativna odstupanja” i bile su donekle u pravu.

Mi se nismo morale boriti za slobodan, dostupan i siguran pobačaj i kontracepciju; zaposlene žene imale su sigurniji radni status nego na Zapadu, ali nisu bile oslobođene dvostrukog opterećenja, plaćenog i neplaćenog rada, a plaće za usporedive poslove bile su već tada znatno niže od muških; samohrane majke uživale su zaslužene beneficije (prioritet u primanju djece u jaslice i vrtiće, dječji doplatak i sl.), ali žene su bile apsolutno podzastupljene na svim razinama odlučivanja, od centralnih komiteta, parlamenata, menadžmenta u poduzećima, do radničkih i kućnih savjeta. Obiteljsko nasilje nije bilo prepoznato niti kao posljedica patrijarhalnog režima moći, dakle kao kulturalno i političko pitanje, kamoli strukturalno, niti na legislativnoj razini. Kao simptomatičan navodim podatak da je u Hrvatskoj tek s Obiteljskim zakonom iz 1995. uvedena zakonska obaveza podjele bračne stečevine na jednake dijelove pri razvodu. Prethodni Zakon o braku i porodici, na snazi još iz socijalizma, dijelio je imovinu prema titularu vlasništva, pa su žene “pišale krv” dok bi u brakorazvodnim parnicama dokazivale da je stambeni prostor, automobil ili vešmašina, ubilježen na suprugovo ime, stečen zajedničkim ulaganjima. No ipak, mi smo živjele u socijalizmu, za što su se feministkinje sa Zapada tek trebale izboriti. Naime, većina pripadnica tog drugog vala, u svakom slučaju one s kojima smo mi uspostavljale veze, bile su ljevičarke, neke i članice evropskih komunističkih partija.

Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog “spoznajnog klika”, trenutka kad shvati da je, unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo “drugotne”, diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane – žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama. Za moju generaciju taj kolektivni  “klik” dogodio se na konferenciji DRUG-ca žena. Sudionice konferencije iz Evrope, iz naše perspektive mahom moćne, emancipirane i uspješne žene, govorile su o vlastitim iskustvima “drugotnosti”, u profesiji, političkom životu, obitelji, intimi, na ulici, o čemu se kod nas do tada šutjelo. 

Danas svjedočimo backlashu da neke frakcije feminizma i nove ljevice koje sebe smatraju klasno-marksističkima, pokušavaju derogirati pojam građanina/građanke i koncept ženskih ljudskih prava, trpajući sve to u ladicu “liberalnog feminizma” i pod slične etikete s pejorativnim konotacijama te tako vraćaju teorijsko, ali i praktično-političko uporište u tvrdo kuhanu, reduciranu varijantu “histamata” i prioriteta materijalnih odnosa proizvodnje koji generiraju i sve druge oblike eksploatacije, opresije i nejednakosti, pa tako i podčinjavanje žena (npr. spomenuti intervju s Ankicom Čakardić iz Novosti ili “žestoki obračun” iste autorice u kojem se, na oko dvije kartice teksta, obračunava sa svim “negativnim pojavama” od neoliberalizma i “neofeminizma” (?) do “konzervirajuće ideologije” (?!), a sve to preko leđa popularne pop pjevačice i voditeljice Ide Prester, autorice prve domaće pro-gay pjesme Moj dečko je gej). Osim što izaziva efekt “već viđenog” iz vremena kad su jugoslavenske feministkinje optuživane za “uvoz buržujske ideologije” (jer svi će ti problemi u socijalizmu biti riješeni kroz klasno pitanje), nešto što je tada bilo tragično nerazumijevanje autonomije polja, danas djeluje farsično. Mda, revolucija je iza ugla, stići će do Božića, nek’ se žene do tada strpe sa svojim nižim i/ili nikakvim plaćama, starija samačka ženska domaćinstva nek’ životare na rubu siromaštva, a sve žene neka  otrpe ono nešto  mizoginije, javnih seksizama, transklasnog nasilja i učestalih ubojstava od strane muških partnera. Ili barem neka te svoje “partikularne interese” i potraživanja poput prava na pobačaj, utope u generalizirane “klasne” zahtjeve za više socio-ekonomske pravednosti. U međuvremenu, zakonodavne inicijative, obrazovanje, obiteljski i partnerski odnosi, sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu urušavaju se pod sve agresivnijim pritiskom dobro organiziranog klerikalno-desnog patrijarhalnog radikalizma kojem državne institucije ne pružaju gotovo nikakav otpor. 

Uz antiratnu politiku i rad s tisućama žena izbjeglica u izbjegličkim kampovima, sve društvene pojave spomenute u gornjoj sarkastičnoj digresiji, bile su predmetom promišljanja, organiziranja i aktivnog djelovanja nekoliko generacija feministkinja i ženskih organizacija u razdoblju osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Nekad s više, nekad s manje uspjeha. Na prvi pokušaj zakonskog ograničavanja prava na autonomnu odluku o pobačaju i niz drugih reproduktivnih prava (besplatan i dostupan pobačaj, umjetnu oplodnju, žensko reproduktivno zdravlje, kontracepciju) koje je 1995. Vladi u paketu podastrla desna klerikalna inicijativa don Ante Bakovića i njegovog časopisa Narod (čiji je nasljednik udruga U ime obitelji), a sve u ime etnocentrične “duhovne i demografske obnove”, u desetak gradova ženska ad hoc koalicija od tridesetak ženskih i ljudsko-pravaških grupa organizirala je skupljanje potpisa na peticiju protiv te inicijative. U tri je dana skupljeno preko 20 000 potpisa i alarmirana je svjetska javnost. Vlada se ogradila od zakonskog prijedloga, tvrdeći da nije njihov, iako je u zaglavlju dokumenta stajao Vladin memo. Tako je zaustavljen prvi val napada na ženska reproduktivna prava, a javnosti nametnuta rodna perspektiva.

Od 1996. godine udruga B.a.B.e. sustavno je, u suradnji sa nekoliko dobro informiranih sindikalistica, radila na monitoringu prijedloga zakona koji su mogli utjecati na živote žena. Pomalo apsurdan detalj te suradnje bio je da ženske sekcije sindikata tada nisu mogle na tim temama raditi u okviru sindikata, pa su neke od njih otišle u “ilegalu” i prišle ženskim grupama. Svoje primjedbe i amandmane slale smo svim relevantnim institucijama, zastupnicima i zastupnicama u Saboru, i u suradnji sa tridesetak ženskih grupa iz Ženske mreže Hrvatske pokretale kampanje. Ustavnom sudu je 1996. godine predan zahtjev za procjenu ustavnosti prvog poratnog Zakona o radu u kojem su definirana posebna prava za “majke hraniteljice” koje nisu u radnom odnosu.  Tvrdile smo da takva zakonska odredba diskriminira muške roditelje i slabi položaj žena na tržištu rada. Odredba nije zaživjela do nedavno, ali je barem redefinirana, pa umjesto majke imamo roditelja hranitelja, bez većih šansi da će tako biti i korištena, pa je i dalje riječ o diskriminirajućoj odredbi zakona koja će u praksi izolirati žene s tržišta rada.

U razdoblju do 2000. napravljena je i opsežna analiza i kritika reforme mirovinskog osiguranja kojom se dokazivalo da će se novim zakonskim rješenjima i odustajanjem od međugeneracijske solidarnosti žene, koje su već diskriminirane i zakinute, naći u još goroj situaciji. “Mjere štednje” (austerity measures), preciznije rečeno neoliberalne mjere ograničavanja i rezanja stečenih radnih i socijalnih prava u socijalizmu, itekako su bile na djelu već tada. Pobačaj je, naprimjer, jedna od prvih zdravstvenih mjera koju je trebalo nadoplaćivati, dok je do tada bio besplatan. Danas, međutim, većina takvih mjera prolazi kroz vladine i saborske procedure kao kroz putar, a civilno društvo postalo je gotovo nemoćno (što, naravno, nije samo stvar zamora ili nezainteresiranosti, nego i šireg konteksta). Ženska mreža Hrvatske, koja je iz ad hoc koalicije 1996. godine prerasla u labavo strukturiranu mrežu, od 1997. pratila je svake republičke i lokalne izbore, zahtijevala veću zastupljenost žena i paritetne liste, obilježavala svaki 8. mart, s posebnim naglaskom na povijest ženskog sindikalnog organiziranja i prava žena radnica, te poduzimala niz akcija i kampanja svaki puta kad su ženska prava dovedena u pitanje. 

Vrijeme za integrirani feminizam?

Tako se u devedesetima kovala Građanka, aktivno građanstvo i žene kao politički subjekt, a ne tek žrtve, ili one koje “proletarijatu/prekarijatu peru čarape”.  Jugoslavenske, a time i hrvatske ženske inicijative bile su ključne za obnovu i kodiranje civilnog društva koje je u socijalizmu strukturalno suspendirano i djelovalo pod patronatom države, što je u jednostranačju značilo i budnim okom vladajuće partije. Takvo, državno orkestrirano “civilno društvo” osiguravalo je solidnu razinu socijalne sigurnosti, ali ne i aktivno građanstvo i zagarantirane slobode, a sve je to moglo biti suspendirano jednim antiliberalnim dekretom partije. Ženske inicijative prve su zahtijevale autonomiju organiziranja i djelovanja i nanovo artikuliranje (novi pristup) “ženskom pitanju” odozdo (bottom up ili grassroot). Zahtjev za redefiniranjem civilnog društva značio je i otvaranje prostora za političko djelovanje iz civilnog društva, redefiniranje starog i stvaranje novog modela građanstva.

Diskurs o građanstvu, kao jedna od središnjih tema feminističkih rasprava, mijenjao se i unutar te rasprave. Autorice nedavno objavljenog zbornika Women and Citizenship in Central and Eastern Europe“ o tome ispravno primjećuju: “Koncept građanstva koji se, kako ga je kasnih 1040-ih definirao T.H. Marshall, sastoji od političke, ekonomske i socijalne dimenzije (…..)  uglavnom se koristi u odnosu na kapitalističke demokracije, ali ne i na socijalističke i post-socijalističke zemlje”. Međutim, tvrde dalje uvodničarke tog izdanja: “Feminističke teoretičarke značajno su doprinijele dekonstrukciji i odbacivanju formalno univerzalističkog koncepta građanstva (…) unutar kojeg tendencija ignoriranja različitih potreba, zahtjeva i situacija, subjektiviteta i identiteta građana znači perpetuirati procese isključivanja ugrađene u lažni univerzalizam”. Dodala bih tome da danas, pod naletom fundamentalističkih pokreta, interesa globalnog financijskog kapitala i države koja je sve manje u funkciji građana, a sve više služi tom kapitalu, uočavamo slabljenje i “povlačenje” aktivnog građanstva, pa globalna situacija nalaže povratak i obranu koncepta univerzalnog karaktera građanstva i ljudskih prava.

No, unutar te paradigme i nekih izborenih prava, poput ženskih, a nekih čije kršenje biva sve intenzivnije na globalnoj razini (prava izbjeglica, migranata, azilanata, ljudi bez državljanstva), odbacivanje povijesnih dometa liberalne političke teorije i prakse i odustajanje od autonomije polja unutar novih lijevih pokreta, vodi u politički i teorijski redukcionizam, identitarne frakcije i političko sljepilo u kojem bi žene opet mogle među prvima pasti kao žrtve i desnog i lijevog ekskluzivizma. Ponekad i “dobrovoljno”. Čini se da je, kao što kaže jedna od mojih drugovalnih suvremenica i suputnica, došlo vrijeme za integrirani feminizam. 

Ovom rečenicom iz jedne od kronologija Antiratne kampanje, pisane tijekom 1996. godine, navodi se početak organiziranja pokreta koji je obilježio nastajanje modernog građanskog društva u Hrvatskoj. Važnost antiratnog aktivizma na ovim prostorima ponajviše se očitovalo kroz Antiratnu kampanju Hrvatske čije je djelovanje snažno obilježilo vrijeme od početka devedesetih naovamo. Utjecaj ARK-a na taj razvoj još nije sustavno obrađen i primjereno valoriziran. Kao gosti na predavanju o Antiratnoj kampanji, sudjelovat će Nikola Mokrović, arhivist Documente Zagreb – Centra za suočavanje s prošlošću, i Vesna Janković, koja je tijekom dugog aktivističkog angažmana sudjelovala u pokretanju niza inicijativa, među kojima su najznačajnije Svarun, Antiratna kampanja, ARKzin i Autonomna tvornica kulture – Attack.

Od svog osnutka Documenta doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje potiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnoj i regionalnoj razini kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine.

Nikola Mokrović jedan je od urednika knjige “Neispričana povijest – antiratna kampanja 1991.-2011”, a također ćemo predstaviti i dvije nove knjige u izdanju Documente. Prva je knjiga Bojan Bilića, “Borile smo se za vazduh: (Post)jugoslavenski antiratni aktivizam i njegovo nasljeđe”, a druga suradnja Bojana Bilića i Vesne Janković pod nazivom “Opiranje zlu: (Post)jugoslavenski antiratni angažman”.

Književni klub održat će se u utorak, 6. listopada, u 19 sati, u prostoru Knjižnice i čitaonice Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 (zgrada Starog Hrasta, prvi kat).

KP: Kako je došlo do izdavanja knjige o ARK-u i koja je njena svrha?

Vesna Janković: Poziv na obilježavanje dvadesete godišnjice osnutka ARK-a došao je od Documente, Miramide odnosno Gorana Božičevića te Gordana Bosanca u ime Centra za mirovne studije (CMS). Nikola Mokrović tada je već imao plan o izdavanju knjige, koja je na kraju poprimila formu monografije. Ideja je bila mapirati sam početak, prve godine Antiratne kampanje, a u budućnosti pripremiti još jednu knjigu, koja bi više analitički i tematski pokrivala pojedine projekte i područja djelovanja. Osobito bi bilo važno detaljnije zabilježiti djelovanje grupa van Zagreba, što se u ovoj knjizi tek spominje. Djelovanje ARK-a bilo je važno i zato što je principe direktne demokracije i participativnog građanskog organiziranja proširilo van glavnog grada i drugih velikih centara.

Vesna Teršelič: Vesna i Nikola predstavljaju sjajan spoj aktivističkog rada iz ’91. i pripadnika novih generacija, to jest zajednički napor Nikole, iz mlađe generacije kojeg je istinski zainteresirao naš tadašnji rad i Vesne koja je ’91. skočila u vrlo duboku vodu preuzevši uređivanje Arkzina praktično bez uređivačkog iskustva. Rad na ovoj knjizi bio je stalno pregovaranje s manje-više nevoljkim sudionicima i sudionicama. Knjiga funkcionira kao dodatna prilika da sudionici shvate što je bio njihov rad, što je značio i što znači danas, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Nisu se svi uključili u izradu knjige i nadam se da će nakon čitanja pronaći još neki način za vlastito uključivanje u slijedeće faze refleksije o mirovnim inicijativama.

KP: Zanimljivo je da monografija nosi naziv Neispričana povijest – koliko je, naime, priča o Antiratnoj kampanji, njenim vrijednostima i akcijama, prisutna danas u onome što se naziva “javno mnijenje” kreirano uglavnom od srednjostrujaških mainstream medija, u kolektivnom pamćenju društva te u službenoj historiografiji?

VJ: S obzirom na čitavu mitologiju koja je od 1991. do danas izgrađena oko Domovinskog rata – koji se, usput, tada nije tako zvao – u suvremenoj hrvatskoj historiografiji nije se dogodilo dokumentiranje naših akcija, niti je ta vrsta diskursa – odnosno pogleda na tadašnje političke i društvene događaje – prisutna. Negdje od kraja devedesetih pojavljuje se generacija režisera i glazbenika, poput Vinka Brešana ili TBF-a, kroz čiji rad i te prešućene “priče” počinju postepeno ulaziti u umjetničke i pop margine, ali ne i u mainstream. Prije par godina zvali su me u CMS-a da govorim o počecima ARK-a i iznenadilo me da današnji pripadnici civilne scene poznaju organizacije ponikle iz ARK-a, ali sami počeci zaboravljeni su u maglama. Naziv knjige na engleskom glasi Untold History. Zanimljivo je da je ta sintagma vrlo prisutna u postkolonijalnom diskursu, gdje je upotrebljavaju kolonizirani narodi da bi dominantne zapadne narative dopunili svojim pričama koje su prešućene, baš kao i ARK-ova. Nas doduše nisu zvali “Indijancima”, kao “fejsbukovce” prošle godine, ali nekako tako smo se osjećali. Veza je važna i zbog metodologije, naime služili smo se kolektivnim prisjećanjem, kojim se u dopunjavanju službenih narativa služe i autohtoni narodi.

VT: Zaborav je djelomično povezan i sa značajem interpretacije rata za stvaranje ključnih društvenih priča, priča o tome tko smo zapravo. Za razdoblje od 1945. do 1990. Tako je centralna točka Narodnooslobodilačka borba i nije nimalo slučajno da je to ključno intepretacijsko mjesto, odnosno težište dominantnog narativa. U drugoj polovici devedesetih to postaje Domovinski rat, naročito nakon Bljeska i Oluje. Njegov službeni narativ pojednostavljuje jedan višeslojni rat, koji ima mnogo nijansi sive, u crno-bijelu interpretaciju. Prethodni narativ na vrlo je sličan način tretirao složenu povijest Drugog svjetskog rata. Ta crno-bijela interpretacija potom nam se servira kao sve što bi o tome trebali znati, a drugo ne treba ni pitati. To je posebno karakteristično za vrijeme autoritarne vladavine predsjednika Tuđmana, kojeg su građani i građanke izabrali, ali je vladao čelično. U toj priči nije bilo mjesta za ARK. Dio razloga zašto je sjećanje na početke tako zamućeno možda je u tome što nismo dovoljno pisali. No, ne može se reći da Arkzin nije pisao – nulti broj izišao je u rujnu 1991. i onda izlazi više manje regularno u nekoliko edicija, a rado bih da Documenta uskoro postavi cijelu publikaciju na web stranicu otvorenu svima.

Važan razlog toj potisnutosti je u tome što je u središtu dominantne interpretacije rat i tu jednostavno nema mjesta za drugačije vrijednosti i mirovne antiratne inicijative. Vjerujem da je ova knjiga jedan mali koračić u zauzimanju prostora za vrijednosni sklop u kojem su na prvom mjestu nenasilje, solidarnost i tolerancija. Mislim da u javnom prostoru treba biti mjesta i za iskustva ARK-a i afirmaciju nenasilja u vrijeme rata, kojeg u ovom trenutku još nema, te mislim da ovom knjigom pregovaramo o tome koliko tog javnog prostora može biti.

KP: Paralela koju ste povukli između narativa o Domovinskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi podsjeća na tezu Uga Vlaisavljevića, po kojoj se na ovim prostorima svaka država dominantno legitimira ratom?

VT: Tako je i na drugim prostorima. Kažite mi u kojoj zemlji njen nastanak nije legitimiran ratom? Tako se stvaraju države.

KP: Da li je jedan od razloga za marginalnost ARK-a u kolektivnom imaginariju taj što ste djelovali protiv rata u zemlji koja je bila napadnuta? Iz knjige je vidljivo da ste u to doba dosta o tome polemizirali i da je to izazivalo određenu zbunjenost, uz stigmu izdajica koju vam je priskrbio takav angažman?

VT: Inzistirali smo na pravu na izbor, s time da uopće nismo dovodili u pitanje da je obrana zemlje i gradova koji su napadnuti legitimna. Važno je bilo da je i u Ustavu RH iz 1990. upisano pravo na prigovor savjesti, što znači da je svatko od nas imao pravo izabrati svoj način doprinosa. Netko je to učinio puškom, a naš je izbor bio – krenuti od toga da će ljudi na ovim prostorima morati nastaviti komunicirati bez obzira na ishod sukoba. Kako nismo bili visoko politički pozicionirani nismo se mogli, na primjer, direktno uključiti u pregovore oko sukoba, ali nas je i te kako zanimalo kako se on može politički riješiti. Srpsko-hrvatski sukob nije otvoren preko noći, nego se u drugoj polovici osamdesetih godina aktualizirao cijeli niz pitanja na koja je trebalo naći političke odgovore. Nakon postavljanja balvana u Kninu, ja sam mislila da se pregovora i pokušava naći rješenja. No, kako smo vidjeli da ni političari ni predstavnici znanstvenih institucija ne pregovaraju, a ni mi sami nismo znali mnogo o tome kako funkcionira sukob i kako se traže rješenja, obratili smo se 1991. svojim prijateljima iz drugih zemalja koji su već imali takva iskustva jer su preživjeli neki drugi rat. U principu smo, pokrećući ARK, samim imenom preuzeli na sebe neku odgovornost – kao da smo pomislili da ćemo moći zaustaviti rat. U vrijeme granatiranja Vukovara dolazi do homogenizacije u društvu i ta se homogenizacija politički potiče svakog dana. Iz HDZ-a, ali ne samo iz njega, govorimo o vladi nacionalnog jedinstva. Homogenizacija se događa u svim zemljama u ratu i nije iznenađujuća, ali pitanje je koliko će se dopustiti bilo kakvo višeglasje i prostor u kojem će se moći upozoriti da se tu ne ubijaju samo vojnici, nego ima i situacija u kojima vojnici pucaju po civilima ili likvidiraju civile i zarobljene vojnike, što je ratni zločin. Ni to nije ništa nova, gdje ima rata tu su i ratni zločini. Bilo nam je jasno da će netko morati reći nešto o tome što je dopušteno, a što nije, te da naši stavovi neće biti popularni. U nultom broju Akrzina izišao je tekst Znate li što je ratni zločin, a bilo nam je vrlo važno da je isti tekst istovremeno u svom biltenu objavio beogradski Centar za antiratnu akciju, koji je tada vodila Vesna Pešić. Drugo je pitanje tko je to čitao. Naime, kako su napadi na Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Šibenik i Zadar bili žešći, to smo bili manje popularni, da bi u vrijeme pada Vukovara pali na dvadesetak osoba. Mislim da nas je štitilo i to što smo bili nepoznati.

VJ: Nedavno sam pročitala jedan od prvih znanstvenih članaka koji se bave dijelom te prešućene povijesti. Autorica je mlada povjesničarka Mila Orlić iz Rijeke, a bavi se Udruženjem za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), jednom od inicijativa koja je pokušavala nešto učiniti na sprječavanju sukoba prije nego li je ARK formiran. Zlatne godine UJDI-ja bile su 1989. i 1990. UJDI je – za razliku od ARK-a, što je zanimljivo za usporediti – okupljao jugoslavensku intelektualnu elitu koja je pokušavala pronaći rješenje na razini visoke politike i alternativnih ustavnih rješenja koja bi spriječila rat. Iako je i među članovima ARK-a bilo znanstvenika – poput Nenada Zakošeka koji je već tada radio na Fakultetu političkih znanosti, ili Biljane Kašić, koja je radila u Institutu za povijest radničkog pokreta te Srđana Dvornika, koji je bio urednik u Naprijedu, dakle, imali smo dio srednje generacije koja jest pripadala intelektualnoj eliti – no, naša razina djelovanja bila je doista ono što se naziva “grassroots”, obraćali smo se građanima i građankama i željeli ih potaknuti da ne pristanu na servirane istine. Ciljevi, strategije djelovanja i sama startna pozicija bili su različiti. Rasprava o političkim konceptima – pitanja federacije ili konfederacije te izbornih rješenja, način na koji je HDZ došao na vlast – to je prošlo mimo nas. Hrvatski helsinški odbor (HHO) je kasnije u neku ruku ponovio “ujdijevski” koncept, okupljanje uglednih građana. Oni su u nekim stvarima bili zaista uspješni, uspješniji od nas. No mi smo smatrali da imamo pravo govoriti i djelovati, ne zato jer smo dio ikakve intelektualne ili političke elite, nego zato što su ta prava garantirana Općom deklaracijom o ljudskim pravima, zato što postoje etičke i moralne norme iza kojih stojimo, pa makar one bile u suprotnosti i s aktualnim zakonima. Za našu prešućenost jednim je dijelom odgovorna i ta činjenica, da smo nastupali odozdo, iz pozicije građana i građanki. Znanstvena je zajednica ostala na to slijepa. Nisu zaživjeli ni koncepti antipolitičkog ili kontrapolitičkog djelovanja, koji bi propitivali dominantne obrasce politike.

KP: Da li su u polje interesa ARK-a ulazila načelna politička pitanja – koja su i uzrokovala rat – i da li je unutar Antiratne kampanje dolazilo do polarizacije u odnosu na izbore – za ili protiv Hrvatske, odnosno Jugoslavije?

VT: Bilo je i te kakvog osipanja. U doba kada se slaže Povelja antiratne kampanje i pokreće ARK, 4. srpnja 1991. i u tjednima koji su uslijedili, imali smo nekoliko akcija sakupljanja potpisa. Većina ljudi je potpisala Povelju, tada je i dominantna hrvatska službena politika bila mirotvorna, bilo je mjesta za takav diskurs. U kolovozu 1991. u Kumrovcu, gdje smo definirali program, raspravljali o direktnoj zaštiti ljudskih prava i pokretanju Arkzina, kada nam je već bilo jasno da je naša ključna zadaća potpora prigovaračima savjesti koji odbijaju nositi oružje, u to vrijeme s nama su tu još i ljudi iz Hrvatske straže. Dakle, ideološki je to bio širi spektar. Već u rujnu, kada su intenzivirana granatiranja Osijeka, Vukovara, pa i Zagreba, naše unutarnje rasprave postaju kompliciranije, a neki ljudi odlaze.

VJ: U zapisniku iz Kumrovca može se pročitati da mi ne preferiramo ni jedno političko rješenje sukoba, nego se zalažemo samo da do političkog rješenja dođe bez upotrebe vojne sile i to je bio zajednički nazivnik iza kojeg smo stajali. S druge strane, bili smo pritisnuti, dolazili su strani novinari i mirovnjaci i tražili da im kažemo što da misle i kako da djeluju na svoje vlade – za nezavisnost Hrvatske i Slovenije ili ne, za opstanak Jugoslavije ili ne i ako da – u kojoj varijanti? S jedne strane bilo je jasno da Milošević instrumentalizira JNA, a s druge je sve što se u Hrvatskoj dešavalo na simboličkoj razini, od hrvatskog grba na zastavi, poslije i kune, jasno ukazivalo na to da se ide na obnovu žestoke nacionalne priče. Emotivno je bilo jako teško odrediti se i nositi s tim pitanjima. Za Jugoslaviju se više niste mogli zalagati jer je Milošević prisvojio to naslijeđe, a dakako da nije bilo moguće stati iza nacionalnog mita.

KP: Premda je ARK i samim svojim imenom postavio za cilj zaustavljanje rata, s obzirom na to da su se centri političke moći – u prvom redu Milošević, ali i Tuđman – odlučili za sudjelovanje u ratu i mobilizirali čitava društva, mogli bi reći da ste zapravo bili osuđeni na to da, sa svojim skromnim resursima, “sanirate” i intervenirate na nekim od traumatičnijih mjesta poput prigovora savjesti ili deložacija, dok na opću sliku niste mogli utjecati?

VT: U neku ruku je tako, ali nikada nismo odustali od naših velikih ambicija. Imali smo i neke proboje, na primjer, pravo na prigovor savjesti našlo se u Ustavu RH zato jer smo mi to tražili. Prije usvajanja bila je javna rasprava, građani su mogli podnositi inicijative, pa smo i mi poslali svoj prijedlog. Već tijekom osamdesetih smo u Svarunu inzistirali na tom pravu za dečke koji su morali služiti u JNA. Znali smo da nisu moguće promjene preko noći, u Jugoslaviji su jehovini svjedoci zato što nisu htjeli u vojsku u zatvorima provodili godine. Dakle, kako ni u Jugoslaviji nije bilo nikakvog interesa da se to pravo prizna, uopće nas nisu doživljavali, znali smo da će tijekom rata ljudi koji ne žele nositi oružje imati silnih problema. Relativno rano počeli smo komunicirati s vlastima tražeći produljenje roka do kojeg se može podnijeti prigovor savjesti, no naš je doseg i opet bio ograničen na Zagreb, Poreč, Pulu, Osijek, Rijeku, Karlovac… Također smo brzo sastavili i prvi Izvještaj o kršenju ljudskih prava, upućen iz Osječkog Centra za mir, tada registriranog kao ogranak ARK-a, no na to nikada nismo dobili odgovor. Bez obzira na to kako strašno bilo nasilje, bili smo sigurni da i u vrijeme bombardiranja još uvijek postoji prostor za nenasilje. Često nismo znali što slijedeće treba činiti, stvari su se rješavale iz dana u dan, pokušavalo se stalno rješavati probleme. Tako je nastao niz organizacija, recimo „Suncokret“ za potporu djeci u izbjegličkim i proganičkim centrima, Centar za žene žrtve rata – uključujući seksualno, ili volonterski projekt Pakrac – grad je bio gomila ruševina, više od 75 posto zgrada bilo je srušeno ili oštećeno, a radilo se i na izgradnji povjerenja.

VJ: Već u ljeto 1991. godine, prije uspostavljanja potpune nacionalne homogenizacije, dalo se naslutiti što će se desiti, bilo je jasno da će prostor za bilo kakvo drugačije, a osobito kritičko mišljenje biti sužen, da će se prije svih u gadnim problemima naći ljudi srpske nacionalnosti, pa i na područjima koja nisu zahvaćena ratom, i da treba oko toga nešto uraditi. Osim deložacijama, bavili smo se i, primjerice, domovnicama i statusnim pravima, o čemu se danas ne govori. Postavljalo se i pitanje što s ljudima koji su već služili JNA, to jest – po kojoj se osnovi oni mogu pozvati na prigovor savjesti. U jesen 1991. počinju čistke na HRT-u, 1992. našem jedinom oskarovcu Dušanu Vukotiću zabranjen je ulaz u Zagrebfilm, događa se niz osobnih i kolektivnih drama. ARK je imao svijest o tome da treba sačuvati sjećanje na normalnost i spriječiti da ludilo, koje se vani valjalo, uđe u sve pore društva. Nismo odustali od utjecaja na veliku sliku, ali bili smo slabašni. Već u jesen prevodimo izvještaje Amnesty Internationala i Helsinki Watcha, postojala je svijest da je važno dokumentirati i govoriti istinu. Koliko će ljudi to htjeti čuti, na to nismo mogli puno utjecati. No koliko god je bilo moguće narušavali smo uspostavu dominantnog narativa, koji se, usprkos našim naporima, lijepo učvrstio.

KP: Povelju antiratne kampanje potpisao je i sam Tuđman. Jesti li imali osjećaj da vas je režim na određeni način koristio poput ukrasa, a za vlastitu demokratsku legitimaciju? 

VT: Apsolutno da, ali mislim da se i Tuđman, u vrijeme kad je potpisao povelju, osjećao izigranim. Naime, ona je ponuđena i Miloševiću, međutim, on ju je odbio potpisati. Na neki način mi je lakše kad znam da je i on izigran.

VJ: Osobito u vrijeme dok je Hrvatska pokušavala ući u Vijeće Europe dolazile su brojne “factfinding missions” i ponekad se ono što smo radili koristilo za demokratsku legitimaciju režima. Međutim, naša aktivnost nikada nije bila kompromiserska, što je rezultiralo i raznim vrstama napada. No vrlo je važno ono što je Katarina Kruhonja iz Osječkog centra za mir spomenula, da upravo činjenica što nas je režim koristio istovremeno nas je i štitila, naročito grupe koje su djelovale izvan Zagreba. Iz perspektive jednog Glavaša, lako nas je mogla progutati noć. Imali smo dosjee i bili smo praćeni i prisluškivani. Sjećam se telefonskih razgovora s osječkim novinarom Gordanom Flauderom, koji je surađivao s Arkzinom, kada bi se, haha, nakon trećeg ili petog izgovaranja riječi “Tuđman” odjednom čulo nekakvo krčanje i linija bi pukla.

KP: Impresivan je popis stranih sudionika ARK-a koji su dolazili u Hrvatsku. Kako ste pronašli ljude poput vijetnamskog veterana Grega Paytona, ili osnivača mirovnih studija Adama Curlea?

VT: Kad je počeo rat, već smo imali cijeli niz kontaktata raznih inicijativa – zelenih, ženskih, mirovnih… Širom svijeta mnogi su željeli dati svoj doprinos i prenijeti iskustva, s njima smo počeli mnogo toga pokretati i kroz to učili. Tako smo se povezali s Mirovnim inštitutom iz Ljuljane, koji je tada vodio Marko Hren. Imao je izvrsne kontakte s War Resisters International, međunarodnom mirovnom mrežom koja djeluje već od kraja Prvog svjetskog rata baš zato da bi potaknula ljude koji su za nenasilje, posebno u ratnom kontekstu. Među njima bila je i grupa “Vijetnamski veterani protiv rata” i u dogovoru s njima pozvali smo Grega Paytona. Tada je već s bojišnice došlo dovoljno naših prijatelja da vidimo kako je riječ o problemu koji nije u pravo vrijeme ni otvoren. Posebno mi je bilo potresno kad Greg našim vojnicima u Krapinskim toplicama govorio o svom iskustvu vijetnamskog rata opisujući što mu se dogodilo. Svi dečki od reda su rekli “to nije problem koji mi imamo, nama se to ne događa”. Već tada bilo je evidentno da imaju problema s alkoholom, u funkcioniranju u obitelji, no bilo je jednostavno prerano da se nešto uradi po tom pitanju. Još potresnije bilo je kad je Adam Curle, veteran Drugog svjetskog rata i osnivač Mirovnih studija u Bradfordu, došao u Hrvatsku i objašnjavao kako su u Britaniji 1945. postojali programi koji su pomagali vojnicima koji se vraćaju s ratišta. Dakle, oni su već tada znali da se vojnici neće lako integrirati u obitelji, dok se ovdje ništa nije radilo, nego se ideološki zaključilo da “naši dečki” neće imati problema. Nedopustivo je da se ne otvaraju stvari koje se vrlo lako moglo naučiti iz iskustva drugih. Nadležni u ministarstvima tada nisu bili zainteresirani za takve programe.

VJ: Zanimljivo je da smo tijekom devedesetih, dok je Hrvatska – osobito prema kraju tog razdoblja – bila međunarodno izolirana, mi bili sjajno međunarodno umreženi i ta naša suradnja odličan je primjer alterglobalizacije. Kao vrlo samosvjesni subjekti poručili smo već početkom 1992. međunarodnim mirovnim organizacijama po kojim principima želimo da suradnja funkcionira, objasnili smo da ne želimo karavane mira i stotine mirovnih turista. Tražili smo pomoć na izgradnji civilnih društvenih infrastruktura i iskusne ljude koji bi mogli ostati duže vremena te se upoznati s političkom i društvenom situacijom. Dakle mimo svakog kolonijalnog, osobito mimo “danke Deutschland” diskursa, postavljamo se u odnosu na službenu politiku kao suvereni politički subjekti, čak igrači na međunarodnoj sceni.

KP: Obje ste se uključile u građanske inicijative već u drugoj polovici osamdesetih, kada u društvu koje nije bilo otvoreno za tako nešto dolazi do stanovite liberalizacije. Koliko vam je pomoglo to iskustvo?

VT: Vrlo mnogo, jer je učenje prvih koraka jako sporo. Kada smo donosili prve odluke Svaruna tijekom 1985. i 1986. bilo nam je potrebno mnogo vremena da uopće shvatimo da smo mi subjekt nekakve akcije, da možemo biti protiv izgradnji nuklearki u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izići na Cvjetni trg i skupljati potpise. Nakon Černobila to je išlo lako, no trebalo je mnogo da se dovedemo do tog javnog iskoraka. U socijalizmu to uopće nije bilo prepoznato, ljudi koji su se zalagali za neke incijative bili su relativno malobrojni. Znali smo da ćemo se morati dobro oznojiti da bi se afirmiralo neko pravo svih. Do početka devedesetih već smo odradili i pokretanje Zelene akcije i bavili se prigovorom savjesti, a da smo neke načelne diskusije tek tada rješavali, vjerojatno bi se zaglavili.

VJ: U Svarunu smo principe funkcioniranja putem konsenzusa, nehijerarhijske oblike organiziranja i problematizaciju liderstva kao takvog njegovali i prije no što su nam došli treneri za nenasilne akcije. Iznimno je važno i meni osobno drago što su ti principi opet zaživjeli preko studentskih plenuma i priče o direktnoj demokraciji, no podsjetila bih da smo mi tako funkcionirali još osamdesetih. Mjesecima smo u ARK-u imali veliku raspravu o zapošljavanju tajnice, to je bilo svetogrđe. Na kraju smo se, nizom bolnih odluka, ipak institucionalizirali.

KP: Na primjeru reakcija javnosti i službenih institucija na presude generalima Gotovini i Markaču vidjeli smo na djelu djelotvornost mita o Domovinskom ratu i odsustvo bilo kakve svijesti o stradanjima drugih?  

VT: Institucionalizirati bilo što s mikrorazine s koje smo krenuli zahtijeva jako puno energije. Taj poduhvat je uvelike još uvijek u tijeku, neke stvari su se u hrvatskom društvu pomakle, neke se pomiču jako sporo. U javnom prostoru otvorilo se mjesto u kojem možete reći koliko je bilo civilnih žrtava u Vukovaru, koliko u okolici Knina, u Varivodama, ali svaki put kada se desi nešto u vezi Domovinskog rata, poput presude za zločine u tijeku i nakon vojne operacije Oluja, odmah dođe do potiskivanja i zaborava. Dominantni narativi o ratu vrlo su rezistentni, stvarno otvaraju jako malo prostora, i kada se nešto ne može uklopiti u dominantni narativ, ljudi ne znaju što će s tim. Zato će cijeli niz pitanja u Hrvatskoj uvijek biti vezan uz interpretaciju zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i interpretaciju zločina počinjenih u devedesetima. Postoji paradoks kod objektivne situacije u kojoj važi da su vladine institucije i državni mehanizmi iznimno bitni kao garancija poštivanja ljudskih prava. S druge strane, počinitelji ratnih zločina su pripadnici vojnih i paravojnih postrojbi, i to je paradoks s kojim živimo. Za nas i za svijet civilizacijsko je pitanje koliko smo sposobni inzistirati na poštivanju vrijednosti solidarnosti i poštivanju ljudskih prava bez obzira na to koliko je krvoproliće. Nažalost, kršenja prava ima u svim ratovima. Prošle je godine UN osnovao poziciju Povjerenika za pravo na istinu t.j. utvrđivanje činjenica o zločinu, pravo na pravični sudski postupak, materijalnu i simboličku reparaciju u slučaju počinjenog zločina i pravo na neponavljanje zločina. To jesu nova ljudska prava i tek se stvara situacija u kojoj će države biti spremne preuzimati odgovornost za naknadu štete. Neprihvatljivo je, naime, da pitanje reparacije ovisi o tome hoće li se pronaći zločinci. Mislim da polagano sazrijeva vrijeme u kojem će ta prava na reparacije za sve civilne žrtve rata biti garantirana.

VJ: Tek sada se, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, otvaraju pitanja poput bombardiranja Dresdena i njemačkih gradova te Hirošime i Nagasakija. Donekle mogu razumjeti hrvatske nacionaliste koji u vezi suda u Haagu mantraju da Zapad od nas traži ono što nije ni sam proveo, i to je činjenica. Mi smo se zalagali za univerzalne etičke norme koje globalno još nisu zaživjele. Nama su nametnute jer smo maleni, pa je cijela ta priča s jugoslavenskim ratovima trebala poslužiti kao nekakav purgatorij. Amerika nije pristupila Međunarodnom kaznenom sudu, a dovoljno je pogledati količinu ratova i zločina koji su nakon Drugog svjetskog rata počinjeni od strane zapadnih sila. To je pitanje velikog civilizacijskog pomaka koji se mora desiti, iako neće biti lako jer ti procesi nameću propitivanja i zadiranja u koncept nacionalnog suvereniteta.

]]> https://kulturpunkt.hr/tema/mogucnosti-za-drugu-paradigmu-rata/ Sat, 28 Jan 2012 12:03:16 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=mogucnosti-za-drugu-paradigmu-rata U Kući ljudskih prava predstavljena je knjiga Neispričana povijest u izdanju Centar za sučavanje s prošlošću – Documenta i Antiratne kampanje.

Piše: Nino Kovačić

Knjiga je nastala povodom dvadesete godišnjice postojanja Antiratne kampanje – ARK i predstavlja donekle sustavno izdanje o toj aktivističkoj udruzi, čime je po prvi put ukoričena konstitucija i samopotvrda identiteta i stavova ARK-a. Osim transkripta prošlogodišnjeg okruglog stola održanog na istu temu i dva transkripta razgovora osnivača/ica, knjiga donosi kronologiju ARK-a, dio izvornih dokumenata, a priloženi su i razgovori Vesne Janković sa stranim aktivistima ARK-a, kao i kraći teorijski tekst Bojana Bilića. U Neispričanoj povijesti može se naći popis osnivača/ica udruge, kao i grafički prikaz mreže udruga koje su nastale iz ARK-ove baze.

Nakon uvodnih riječi Vesne Kesić koja je naglasila da se radi o kolektivnom projektu sudionika Antiratne kampanje, prije samih urednika publici se obratio sociolog Ozren Žunec koji je konstatirao kako mu je, kao sudioniku “ratne kampanje” bilo, kroz ovu knjigu, dirljivo vidjeti drugu stranu aktivizma u tom razdoblju. Pohvalio je “fizičku i intelektualno-moralnu hrabrost” sudionika ARK-a kao iskorak van normativne definicije rata, kao priznatog i uređenog nasilja, prema poštovanju društvenih normi koje se obično odnose na mirnodobske situacije. Takav način inzistiranja na normalizaciji društva, tj. nenasilju i normalitetu ljudskih prava u ratnoj situaciji, bio je, naglasio je, istovremeno van i unutar diskursa monolitne “obrambene politike”. Otvarajući pitanja poput prigovora savjesti i demilitarizacije Visa, ARK je djelovao kao korektiv države u ratu, ali je i ostao neprepoznat u toj situaciji, dodao je Žunec.

Na Žunecove riječi nadovezao se urednik izdanja Nikola Mokrović rekavši kako se knjigom želi vratiti predmet ARK-a kritičkom sudu društva, gledan u povijesnoj perspektivi kroz princip javnog dobra. Smatra da je ARK razvio velik broj tema u malo vremena i uveliko pridonio projektu odgoja civilnog društva te kako se nada da je 20 godina dovoljan odmak za “objektivnost”. Ona je, po njemu, realnija zbog ARK-ove uspješnosti da se konstatno samodekonstruira bez upadanja u zamku nasljeđa. U časopisu udruge, ARKzinu Mokrović tako prepoznaje četiri faze. Prvu, u kojoj je ARKzin istovremeno ustanovljivao i preispitivao procese normalizacije i građanskog razvoja; u drugoj se održavao kao samosvjesni politički objekt; u trećoj kao novine civilnog društva, dok je u posljednoj fazi bio profiliran kao teorijski časopis. Nadalje, Mokrović konstatira četiri moguća problema refleksije o ARK-u: nostalgiju, samoheroizaciju, zatim problem prvoboraca i pitanje tko je profitirao od aktivizma, istaknuvši kako misli da knjiga nije zabrazdila ni u jednom od tih smjerova. Onome što se pak može pojmiti kao nasljeđe ARK-a, prijete pozicije nacionalističke filozofije povijesti unutar koje nema mjesta perspektivi ARK-a, ili pak “anarhističko poimanje” pisane povijesti, kojom je “svaka povijest nasilje i gubi se autentičnost ulaskom u nju”, dodao je Mokrović. Na kraju, za njega su važni aktivistički principi ARK-a koje shvaća kao pozitivne intervencije u “svijet i povijest”.

Vesna Janković, druga urednica Neispričane povijesti, nastavila je razgovor zahvalom svim suradnicima i izrazila zadovoljstvo što je knjiga izašla unatoč početnim prijeporima i osporavanjima. Istaknula je kako je u njenoj uredničkoj interpretaciji bila prisutna dvostruka perspektiva s obzirom da se nalazila u dvostrukoj ulozi: aktivistice uključene u ARK-ovu priču i sociologinje koja je promatra sa znanstvenog stajališta. Janković vidi ARK kao samoniklu civilno-građansku inicijativu koja je djelovala kao politički nemonolitna te su različite struje promovirale višeglasje pridonijevši interaktivnom i intersubjektivnom kreiranju kolektivne memorije ARK-a. Važno je zabilježiti dio povijesti civilne scene, nastavila je, i ovom knjigom želim nadoknaditi manjak interesa, tekstova i kvalitetnih studija. Ipak, Janković smatra da u knjizi nije dovoljno predstavljen mrežni karakter ARK-a, pošto je implementacija grassroot principa civilne scene razvijana regionalno i van Zagreba. Osobno, Neispričana povijest za nju predstavlja potrebu za prisvajanjem dijela vlastitog života i obračun sa stigmom “izdajnika i nepoželjne”; s tim projektom je krenula “raspakiravati kutije sa spakiranim emocijama”. Nadalje, osim priloga povijesti civilnog aktivizma, knjiga je poticaj na otvaranje diskusije o pitanjima iz ’90-tih, poput nacionalističkog osnivačkog mita hrvatske države koji se danas producira s ublaženom retorikom te je nužno preispitati stvarnost tih mitova i političke retorike, smatra Janković. K tome se nada da će tema nenasilja, pogotovo “protuprirodna” u situaciji rata, naići na zanimanje mladih za izbor pacifizma i ideje nenasilne društvene promjene.

Nakon govora dvaju urednika, uslijedile su reakcije aktivista ARK-a koji su pratili promociju i bili pozvani da se uključe u razgovor. Moderatorica Vesna Kesić ponovo je otvorila raspravu nazvavši ARK inkubatorom civilnog društva u Hrvatskoj koje se dalje treba propitivati je li razvijeno i institucionalizirano, te se projektima poput Neispričane povijesti mora u pitanje dovoditi “ono u čemu smo sudjelovali”. Također, smatra da hrvatsko društvo još uvijek nije uspjelo doći do pozitivnog netraumatskog ishoda vlastite memorije. Miroslav Ambruš-Kiš kazao je kako je ARK nastao kao potreba za “tihim radom koji ne traži herojstvo” već očuvanje vlastite moralne pozicije te se zbog ratnih posljedica takav rad isplatio. Aida Begić upitala je da li se mogu preispitivati termini poput Domovinskog rata i mogu li “sjećanja” poput ARK-a mijenjati školske koncepte? Vesna Teršelič izrazila je nadu u daljnje preispitivanje građe i traženje novih kritičkih puteva u sklopu fakultetskih institucija te pozvala na osnivanje zasebnog centra koji bi se bavio prikupljanjem i organizacijom takve građe, tako da bi ARK svojom višeslojnošću davao putokaze i inspiraciju drugim udrugama da daju priloge. Složila se s Aidom Begić da je dobrodošla analiza javnog, političkog i medijskog diskursa o mitu kovanja Domovinskog rata, pošto se radi o pojednostavljenom narativu sličnom onome o NOB-u i njemu ARK ne nalazi svoje mjesto. Gordan Bodog definirao je aktiviste ARK-a kao ljude koji imaju senzibilitet za razumijevanje nasilja i samorazumljive stavove o neprakticiranju nenasilja te posjeduju vrline prepoznavanja interpretacija životnih pluralizama. Bojan Bilić naglasio je kako se, po njemu, ovom knjigom mijenja paradigma žrtve u agenta diskursa. Paul Stubbs pak u Neispričanoj povijesti vidi ravnotežu između aktivizma i istraživačkog procesa te mogućnost novog aktivizma povezanog sa znanošću i svrsishodno u budućnosti zahtijeva više literature. ARK je nastao, kaže Stubbs, na temelju spontane i kreativne društvene energije i njegovi aktivisti mogu se smatrati pravim state builderima jer su uveli diskusiju o novom sentimentu koji nije nacionalistički. Gordan Bosanac dotakao je problem nedovoljne “znanstvenosti” izdanja, kazavši da će ga se u akademskoj zajednici moguće tretirati kao “spomenar”. K tome je predložio da se ARK registrira kao udruga proizašla iz Domovinskog rata. Urednica Vesna Janković pred kraj je naglasila kako joj je bitno poglavlje o strancima odnosno međunarodnim volonterima te kako ARK predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta. Spomenula je kako su modeli rada MIRamiDA-e i Osječkog mirovnog centra implementirani u strategije međunarodnih mirovnih pokreta. Raspravu je zaključio Ognjen Tus rekavši kako je on po struci električar i u ARK-u je djelovao onako kako je najbolje znao – popravljajući električne instalacije.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska). 

Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.

Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta Prostori govora kojeg partnerski provode organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva te Udruga za promicanje kulture Kulturtreger. Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.

Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

]]>

KP: Schmrtz teatar jedna je od najpoznatijih alternativnih kazališnih grupa iz druge polovine devedesetih. Kako se okupio Schmrtz?

M.K.: Schmrtz je nominalno nastao 1995. Korijeni Schmrtza leže u dva faktora. Jedan je dramska skupina u koju sam išao u ZKM. Išli smo u učilište ZKM-a, koju je vodila Jadranka Korda, danas Krušlin, i koja se u svom radu odmicala od standardnog, konvencionalnog teatra koji je dominirao, a dominira još i sada, u Učilištu, ali ne samo ZKM-ovom već i drugdje. Mimo škola smo se počeli baviti Ionescom, Ivšićem, Harmsom, nekom dramskom i proznom literaturom koja njeguje odmak od standardnog dramskog pisma. Moja je generacija 1993/94. navršila 18 godina i nismo više mogli ići na dramsku. U to smo vrijeme završavali srednju školu i to nas dovodi do drugog faktora – a to je klasična gimnazija. Prvi Schmrtz je bio sastavljen od ljudi iz te dramske skupine i ljudi iz klasične gimnazije koji nisu imali veze s učilištem. Taj hibrid smo okupili Josip Visković i ja u nešto što smo nazvali Schmrtz teatar. Prije toga je postojao bend, ali smo zaključili da nam sama postava benda ne zadovoljava naše potrebe za izražavanjem, nastupom, i onda smo, pridruživanjem članova iz ZKM-a, shvatili da nas zanima i izvedbeni karakter koji je čitavo vrijeme ostao vezan uz glazbu. Okosnica našeg teatra su bili neki kabaretski istupi koji su slagali red izvedbe, red scenskih događanja, performansa, happeninga, i ta je forma ostala dominantna kroz svih pet i pol godina trajanja Schmrtza. Ono što se neminovno dogodilo, s obzirom da su to bile ’90-e, vrijeme kada smo svi imali između 16 i 19 godina, jest bio politički aktivizam koji je najvećim dijelom imao pacifizam u sebi iz kojeg je krenuo, ali su se uz to počeli i drugi epiteti pojavljivati. Bili smo jedina grupa u Zagrebu koja je sustavno radila takvu vrstu angažiranog teatra i to na takav način sve do pojave ATTACKA i FAKI-ja ’98. Sve, dakle, od pokretanja grupe ’95. pa do ’98, u Zagrebu smo de facto jedini radili takav teatar. Upoznali smo se i s nekim drugim grupama, ali oni su u pravilu radili jednu predstavu godišnje, a kako nije bilo prostora za igranje oni bi to izveli dva do tri puta i gotovo. Mi nismo pristajali na takav način raditi, pa smo se prihvatili onoga što smo naučili iz punkerske DIY etike samoorganizacije i naučili smo sami raditi stvari.

KP: Kakvi su bili uvjeti za izvođenje? Gdje ste predstavljali svoje radove?

M. K: Tada se to svodilo na to da su amaterske družine igrale jednom godišnje na SKAZ-u – Susretima kazališnih amatera Zagreba, ukoliko bi imali sreće da ih komisija odabere kao bolje onda bi išli i na SKAH, kao višu razinu, ali to se više manje svodilo na to. Nije bilo puno većih mogućnosti. Mi smo počinjali uzimati prostore koji su bili dostupni, a to su pretežno bili klupski prostori, od onih koji su bili otvoreni. Ulični teatar smo prepoznali kao nešto što nam je zanimljivo i dostupno – ako nemaš teatar, možeš igrati vani.

Osim SKAZ-a, dok nismo dobili zabranu nakon jednog nastupa koji su zaštitari morali prekinuti, mi smo radili u klupskim prostorima, igrali smo po kućama, dogovarali se, najčešće kod Vanče Repca i Josipa Viskovića, jer su oni imali slobodoumne roditelje, ili su živjeli sami. Izvedbe smo imali u klubovima – Jabuka, URK je počeo radit ’97, ATTACK nam je postao stalni dom od ’98. u kojem smo mogli uvijek izvoditi. Zatim se pojavljuje čitav niz festivala raznih karaktera, u Puli Centar Karlo Rojc, Palach u Rijeci. Opstajao je sustav domova kulture koji danas više nisu otvoreni jer dobrim dijelom rade programe komercijalnijeg sadržaja. U međuvremenu, kada je prestao biti aktivan sustav omladinskog programiranja, a još nije zaživio ovaj komercijalni model iznajmljivanja dvorana, znali smo gerilski upadati u prostore kako bismo izvodili predstave. Kako ljudi nisu znali što to točno radimo, oni bi nas pustili. Mi bismo demolirali prostor i vrlo rijetko smo igdje dva puta nastupali. Čak i kad su bili mirniji performansi, sadržaj i konfliktnost su bili dovoljni da postanemo nepoželjni.

KP: Schmrtz je bio jako politički angažiran u svojim radovima, sudjelovali ste u Akciji 22%. Jel bilo nekih akcija koje su povlačile pravne konzekvence za sobom?

M. K.: Akciju je inicirao Igor Grubić i pozvao nas da sudjelujemo, a naš je performans bio uvršten u FAKI. Nas 22 je išlo u krađu knjiga u knjižari u centru grada, s namjerom da svjesno pokažemo svoje razmišljanje o PDV-u na knjige, na sektor koji je ionako ugroženo područje, opterećeno neimaštinom, gospodarskom situacijom, u društvu ugroženih vrijednosti. Mi smo krenuli uzimati, svjesni da će nas sustav alarma detektirati i da će se uključiti. Prva knjiga je prošla bez da je zazvonila, tek druga jest, pa su se prodavači zbunili. Ali kad je alarm počeo sve češće zvoniti, pozvali su policiju koja nas je legitimirala. Nakon toga, kad je vlasnik knjižare shvatio o čemu se radi, povukao je prijavu, dao podršku akciji i tražio od nas da vratimo knjige, ali je ta akcija u medijima dobro prošla, bila je dio šire akcije u kojoj su sudjelovali i mnogi drugi akteri na sceni. Kulturna je javnost percipirala porez na knjige kao nešto negativno i poprimili smo simpatije u javnosti. Pravne konzekvence su bile puno opasnije kad smo s grupom Bijesne gliste, koju su vodili Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, napravili akciju obilježavanja mjesta povodom godišnjice velikih sindikalnih nereda ’98, i na dan 15. ožujka, dan protiv policijske brutalnosti mi smo htjeli povući plave crte na mjestima gdje su bili ti policijski kordoni. Bio je to svojevrsni alternativni spomenik, markacija u gradskom prostoru koja obilježava sjećanje na jedan događaj. Tu je par nas bilo privedeno, čak i fotograf Novog lista. Dobili smo i novčane kazne, dok je najveća represivna akcija protiv nas bila tijekom Milenium marihuana marša, gdje je velik broj ljudi priveden, a mnogi nisu niti bili članovi Schmrtza, već su došli spontano dati podršku. Kao i većina naših akcija vezanih uz FAKI, jedna od njih je bila godinu ranije, dakle ’99, akcija istjerivanja zlih demona – Out demons down, out iz zgrade HNK koju je dobar dio javnosti pozitivno popratio. Neki krugovi kazališnog establishmenta, pogotovo profesori s Akademije, nisu to podržali, mislili su da se suprotstavljamo iz pozicije na koju nemamo pravo, da dovodimo u pitanje veličine i mjesta čiji se rad ne smije dovoditi u pitanje. Zatim sukobi s radikalno desno orijentiranim navijačkim grupama i radikalno desnim frakcijama skinheada, što je važno naglasiti jer skinhead pokret ima u Hrvatskoj ne toliko prisutnu lijevu, ili apolitičnu stranu i dobar dio njih se želi ograditi od naci-skinheada. Ti napadi su bili česti, prvo u ATTACK-u kada je prepoznat od strane njih, kao i Močvara, kao mjesto okupljanja ljudi koji nisu njihovi politički istomišljenici. Znali smo biti fizički napadani i zbog estetskih razmimoilaženja kao na primjer na HGF-u u Zaboku, kada smo se jedan član grupe i ja skinuli goli na pozornici, što je prepoznato kao napad na dobar ukus od strane organizatora, pa su na nas poslali redarsku službu. To je bilo najradikalnije, redarska služba su bili članovi karate kluba. No nismo ni mi bili miroljubivi, odnosno branili smo se.

Često smo privođeni zbog uličnih preformansa, uhodali smo se u pravnu problematiku, pa smo znali kako se ponašati, što smijemo a što ne, i zadnji puta smo bili privedeni u sklopu re-enactmenta performansa Tomislava Gotovca, kojeg je izvodio Milivoj Beader u sklopu konferencije PSi. Na prvom UrbanFestivalu 2001, jednom od prvih nastupa Nove grupe, kada smo izvodili performans Zagreb vs Rio, gdje smo na fontani ispred Džamije napravili svoju privatnu plažu, donijeli gajbu piva, lubenice, ručnike, odlučili se kupati, došla je policija. Performans je bio prijavljen, ali ne i oblik u kojem će biti izveden. Zgodna je anegdota da nas je policajac zamolio da idemo raditi performanse u drugu policijsku postaju, a ne da smo uvijek u njegovoj.

Godine ’96-97-98. bile su znatno grublje za taj način ispoljavanja umjetničke kreativnosti. U međuvremenu se pojavilo puno festivala koji se na mainstream način bave uličnom umjetnosti, i ta mediteranska kultura uličnog zabavljaštva koja nije postojala u Hrvatskoj ’90-ih, toliko je uzela maha, da se sada policija puno ležernije i primjerenije odnosi prema takvim akcijama. Prvi album Schmrtza se zvao Dr. Franjo Tuđman, a na omotu je bilo razbijeno lice bez zuba jednog od naših članova što je zadobio prigodom jednog policijskog tretmana. Policijsko nasilje je bilo sveprisutno, represija je udarala mnoge segmente, radilo se naprosto o provedbi samovolje.

KP: Ovo su uglavnom umjetničke akcije. No, surađivali ste i sa civilnim organizacijama.

M. K.: U dosta ranoj fazi razni ljudi su počeli djelovat u raznim udrugama – Antiratna kampanja, Zelena akcija, Amnesty international, kasnije GONG, i prepoznali smo te inicijative, koje su stariji ljudi od nas vodili, kao nešto što nam je bilo interesantno. Počeli smo raditi na obostranu korist – organizacije koje su imale određenu vrstu sigurnosti, prostor za rad, mogućnosti korištenja prostornih resursa, medijskog prostora, davale su nam prostor za izvedbe, a mi smo tematski ionako pokrivali ona područja kojima se oni bave pa smo počeli u tom smjeru i razmišljati. Tako da su događanja svih tih organizacija bila obogaćivana našim nastupima. Razna potpisivanja peticija, dijeljenje letaka upotpunjavali smo nekim performansom, happeningom, što je privuklo i neke druge simpatizere, osvojilo neki veći medijski prostor nego što bi dobili samo standradnom aktivističkom akcijom.

Trebalo je dosta hrabrosti, bilo je to postratno vrijeme i nije bilo jednostavno govoriti kritike s obzirom na centraliziranu vlast. Često su nas napadali, tukli, jedan naš član je bio i proboden od strane skinheada. Bili smo često privođeni u policijske postaje, boravili u pritvoru po par dana… Bili smo dosta mlađi, no za mnoge stvari bismo to i danas napravili, kao na primjer za slučaj Varšavske. Represivnom policijskom aparatu to nije ništa novo i ništa strano. Nama je zbog neagresivne prirode performansa i happeninga, to bilo začudno, ali smo zbog toga dobili podršku jednog dijela kulturne javnosti koja je prepoznala ono što radimo. Najkonkretniju Eurokaz koji je ’98. pozvao Schmrtz kao neregistriranu i neetabliranu grupu potpuno po sistemu povjerenja, a godinu dana kasnije je i FAKI-ju ponudio da napravi izbor grupa koje će predstaviti na festivalu. Mi smo se kao Schmrtz povukli iz te ponude da ne budemo drugu godinu za redom jer smo smatrali da prostor treba dati i drugim grupama koje rade dobro i kvalitetno.

KP: Možeš li se sjetiti rada kojim ste privukli pažnju na sebe?

M. K.: Jedan od poznatijih je bio Plesni tečaj Zrinke Šamije, u kojem se, u tadašnjem forumu SDP-a kad su nas pozvali misleći da smo im bliski, jedan naš član razrezao žiletom i više nas nikada nisu pozvali. Taj čin je bio neplaniran, spontano se dogodio. To je bio naš prvi performans koji je privukao kritiku. Godinu dana kasnije je bio “krvavi Eurokaz” koji je dio medija entuzijastički popratio, a dio raspeo i kad je body art ušao na naše prostore u velikom stilu.

KP: Koga bi mogao izdvojiti kao uzore?

M. K.: Tad se masovno čitala literatura – Living Theatre nam je bio ono što moramo raditi, još uvijek nam je bilo svježe iskustvo Montažstroja, neki su, poput Dejana Krivačića, bili u Montažstroju, ali kako je njihova okosnica otišla u Nizozemsku, prestali su s djelovanjem. Kao klinci smo znali gledati Michelangelo virus, neke grupe koje su bile urbana legenda, grupe o kojima smo dosta znali po pričama, ali nigdje se o tome nije moglo čitati jer mediji nisu pratili njihov rad sustavno, osim na nekoj razini senzacije. Bili smo vezani uz Eurokaz, kao jedini festival koji nam se na razini ideje, estetike činio bliskim. Schmrtzovci su kroz drugu polovicu ’90-ih bili volonteri, pa smo tako upoznavali mehanizam rada, produkcije, vođenja festivala, ali smo tako upoznavali i strane grupe koje su dolazile, a upoznali smo se i sa sustavom volontiranja.

KP: Unutar Schmrtza su postojale i razne frakcije, odnosno nekoliko podgrupa, ili pravaca.

M. K.: Prvih dvije-tri godine rada se iskristaliziralo da postoji velik broj ljudi kojima odgovara takav način rada, da imaju višak energije za neke svoje radove. Tako su se pojavile grupe Not Your Bitch koja se koncentrirala primarno na ženska pitanja, zatim Crna kronika, jedan morbidan ogranak Schmrtza koji se bavio takvom vrstom performansa, odnosno njihove tematike su znale biti poprilično bizarne: npr. nekrofilija u performansu Jealous Guy ili obilježavanje Dana borbe protiv policijskog nasilja, i konačno pojava ATTACKA. Kada nas je Vesna Janković pozvala i rekla da žele napraviti Autonomni kulturni centar, neovisan potpuno u tom smislu riječi, mi smo se u tome prepoznali i počeli raditi na prvim buvljacima. Prvi je bio 25. listopada 1997. Počeli smo raditi na fundraising događanjima, benefit akcijama, to se sve ispreplelo sa tadašnjom punk-rock scenom koja je tada bila dosta jaka i aktivna. Jedna od akcija je bila i Svi smo mi anarholezbače održana nakon što nije dobiven prostor na Zelenom valu. Prvi prostor ATTACK-a je bio u Heinzlovoj, u tvornici lutaka.

Napravili smo FAKI – Festival alternativnog kazališnog izričaja i, uz Antuna Gracina i Marka Zdravkovića ja sam bio treća osoba koja je stajala u organizaciji tog festivala. Na njemu je nastupio čitav niz grupa koje su nastale u Zagrebu spontano, a od kojih mnoge nisu preživjele te prve dvije-tri godine. Mnoge su nastale ad hoc, u tom trenutku, ali se pokazalo da je taj festival, i njegove prve tri-četiri godine, bio inkubator koji je pružio priliku za prvi veći, medijski jače praćen rad mnogih ljudi koji su danas postali aktivni sudionici kazališnog mainstreama. Među njima su redatelji Oliver Frljić, Anica Tomić, Miran Kurspahić, glumci Dejan Krivačić, Maja Katić, i brojni drugi.

KP: Schmrtz je bio najvidljivija i najpoznatija grupa u to doba. No, Schmrtz nestaje početkom nultih. Iz kojeg raloga?

M. K.: Schmrtz je tu spontano postao na neki način leader tih grupa, koji je bio medijski najvidljiviji i tu smo poziciju koristili za sve akcije koje su htjele privući pažnju javnosti. Zadnji veliki performans je bio Millenium marihuana marš kojeg smo izveli 2000. Došlo je oko 1000 ljudi, iako smo očekivali da će doći samo jezgra grupe jer smo već bili navikli i na hapšenja zbog radova kojima smo se bavili. Pošto su razni utjecaji djelovali na to, a jedan od ključnih utjecaja je britanski sastav Crass, koji je svojevrsna komuna i početak anarho-punka, dijela pokreta koji je napustio šarenilo irokeza, koje se najčešće vežu uz punk, a bili su anarhističko krilo koje je svjesno odabralo odijevanje u crno, nastavljanje tradicije anarhizma sa snažnim političkim angažmanom. Ta grupa je nastala 1979, a rekli su da će se 1984. razformirati. S jedne strane simbolički se osvrću na Orwellovu 1984, ali i na motiv petoljetke – petogodišnjeg plana, tako smo i mi najavili da ćemo se rastati 2000, i na kraju smo ostali dosljedni u tome, a već se i scena razvila puno puno šire.

Schmrtz nikad nije imao pristup sredstvima, što nismo niti mogli tražiti jer nismo bili registrirani, ali i da jesmo ne bismo mogli pristupiti. Sve akcije koje smo imali su bile rađene volonterski, eventualno bi nam bili pokriveni putni troškovi kada bismo radili izvan Zagreba, a dosta se često znalo događati da nas pozivaju. I taj čitav životni stil je bio jako time označen.

KP: Koje je sve ljude Schmrtz okupljao?

M. K.: Nismo imali dugoročnije planove, uglavnom smo djelovali spontano. Osoba koja je dugoročnije i, recimo to tako, dramaturški pristupala tome je bio Josip Visković, ali ne do samog kraja. On je od 1995. do 1998. bio s nama i vodio grupu, ali je zbog osobnih razloga, razmimoilaženja u estetskim pristupima, ali i zato što je njega primarno zanimao film, u međuvremenu je upisao i režiju, a filmom se Schmrtz nije bavio, on se postepeno odvojio od nas. Ostao je naš česti suradnik i danas također radi s nama na nekim projektima. Od nekih akcija – Chelsea girl, Tetralogija četiri priče, koja je bila pod utjecajem Andyja Warhola i Factoryja, on je osmišljavo te projekte koji su bili nešto dužeg vijeka trajanja. Svojim je teorijskim zapisima obilježio prvu polovicu Schmrtza.

Od ljudi koji su ostali od samog početka do kraja su to Zrinka Kušević, Maja Kovač, Zrinka Šamija, Ana Franjić… Josipa Viskovića je na toj poziciji dramaturga (uvjetno rečeno) zamijenio Janko Mesić koji je bio sa mnom sukreator većine performansa i happeninga. Glazbeno krilo je bilo dosta jako, glazbena pratnja je bila u većini naših ne-uličnih radova, jer tehnički uvjeti ulice to nisu zadovoljavali.

KP: Kakav tip performansa, izvedbnenih formi ste njegovali? Na koji način ste organizirali rad?

M. K.: Jedan od naših većih radova je bila gothic-punk opera Hieronymus temeljena na potpuno izmišljenom životopisu Hieronymusa Boscha. Ono što je oduvijek bila bit našeg rada jest da su to bili spontani nastupi, često se nije znalo tko će doći na pojedini happening ili performans, u pravilu bismo se nalazili par sati prije, i po toj nekoj gruboj skici koju smo zamislili bi onda počeli izvoditi to događanje. Nije bilo učenja teksta, standardnog pristupa, iako smo se znali uhvatiti i kraćih dramskih oblika. Onaj koji smo najčešće znali izvoditi bili su Žohari, od Witkiewicza, i najčešće izvođen događaj je bio Schmrtz cabaret. To je otvorena forma u koju smo mi uveli i gostovanja drugih grupa u sklopu naših happeninga. Dali bismo nekoj od grupa, najčešće Bojanu Vukoviću, Not Your Bitch, Theatre des femmes – prepustili bismo im sljedeću točku u kojoj su oni mogli raditi što žele – trajati koliko hoće bavit se s čim hoće, a zajedno s tim glazbenim dijelovima u kojima su izvođene naše autorske kompozicije ili ironične prerade poznatih skladbi. Glazbeno, kad bih morao to određivat to bi bila neka kombinacija Velvet Undergrounda i istraživački-eksperimentalnog i glasnog sa grupom The Fugs, band američkih pjesnika iz ’60-ih, koji se vežu uz bitnike, a članovi su Tuli Kupferberg, Ed Sanders, Lawrence Ferlinghetti. Ta vrsta dovođenja raznih utjecaja je zapravo činila taj čušpajz-kolaž naših nastupa. Taj mehanizam je sasvim dobro funkcionirao pet i pol godina.

KP: S obzirom da ste mahom izvodili ad hoc performanse i akcije, jeste li imali neke nazovimo ih ponovljive radove?

M. K.: Vrlo rijetko u stvari, u smislu predstava ne. Niti jedan rad nije nikada ponovljen u identičnom ili približno sličnom obliku. Schmrtz cabaret se završavao po tim točkama pjesmom Ništa, mantričkim komadom u kojem je dominantna bila riječ ništa i to je bila naša himna nihilizmu, a sve prije toga je bilo nepredvidljivo. Čak i ove stalnije predstave, kao što su Žohari ili Sedam tableta za spavanje, također performans koji smo izvodili često i jednom od rijetkih koje je naslijedila Nova grupa, bile su često mijenjane jer se mijenjala glumačka postava, i svaka osoba je imala slobodu da da svoj kreativni dopirnos. Redatelj je bio “prvi među jednakima”, na meni je bio organizacijski dio, dogovaranje i priprema radova u sklopu nekog događanja. Nismo imali audiciju ili izbor sudionika, pa bi se ljudi spontano uključivali i oni koji su imali strpljenja za takav rad.

KP: Na koji ste način oglašavali svoje radove? Kako ste dolazili do publike? Tko vam je u stvari bila publika?

M. K.: Akcije su bile rađene za slučajne prolaznike, svatko bi napravio svoj plakat rukom, pa smo ih lijepili po mjestima na kojima su se okupljali ljudi iz našeg kruga. Pretežno je usmena predaja bila mehanizam informiranja. Tek sa pojavom FAKI-ja smo se upoznali s formom obavještavanja medija i to smo učili od nevladinih organizacija. Suradnja s NGO sektorom je bila česta i pozitivna, no nije imala neki stalni ili formalni oblik, najčešće je funkcioniralo tako da bi nas netko nazvao i obavijestio o svom događanju te pozvao da sudjelujemo u tome, i radili smo na principu povjerenja.

KP: Kako nastaje Nova grupa?

M. K.: Kada smo zaokružili Schmrtz, shvatili smo da imamo još volje, želje i energije za rad i napravili par sastanaka na kojima smo se pitali što i kako sada. Završna postava Schmrtza, među kojima su ostale Maja Kovač, Ana Franjić, Zrinka Kušević, zatim Dean Krivačić, Maks Ružinski i Damir Kantoci, odlučila je nastaviti raditi – i pokrenuli smo grupu koju smo nazvali Nova grupa. Ime je došlo spontano, jer smo govorili imamo novu grupu, imamo novu grupu, al’ nemamo još ime pa je ostao taj naslov Nova grupa. Stirktno smo odvojili glazbeni tim od izvedbenog. Iako su to bili isti ljudi, odlučili smo to razdvojiti jer su se u zadnjim fazama Schmrtza događale zabune da su ljudi htjeli vidjeti događanje Schmrtza, a dočekao bi ih koncert. Ljudi koji su bili fanovi glazbenog dijela dolazili su misleći da sviramo, a naišli bi na tihi, smireni performas. Pa, kako bismo izbjegli te zabune koje su nas u ranijim fazama zabavljale, odlučili smo ta dva segmenta razdvojiti.

KP: Na koji način je bila organizirana Nova grupa? Jeste li nastavili praksu koju je uspostavio Schmrtz ili ste odlučili promijeniti i model djelovanja?

M. K.: Za razliku od Schmrtza koji je bio sklon anarhiji u organizacijskom smislu, tako i lepršavim, otvorenim formama u izvedbenom aspektu, Nova grupa ide prema nekom ozbiljnije i strukturiranijem kazalištu. Nova grupa je, osim ovih performansa koje je naslijedila od Schmrtza, sve svoje kasnije predstave striktno strukturirala. Naš prvi veći rad, Philip Glass kupuje komad kruha bio je svjesni rez od svega što je Schmrtz radio. To bio svjestan, precizan, organiziran, točan performans u kojem je svaka sekunda ovisila o glazbenoj i video pratnji, sve što izvođači rade na sceni bilo je koregorafirano i pokreti su bili identični onima na videu i nije bilo prostora za grešku jer je bilo precizno, metronomski rađeno. To je mnoge ljude začudilo jer su očekivali nešto bliže našoj prethodnoj praksi. Nova verzija Žohara je užasno precizno napravljena, uz korištenje videa, kao i Sunčani grad prema Radovanu Ivšiću. Sve su to bili  jako točni i precizni radovi, i konsenzualnim odabirom svih nas dijametralno suprotni od onoga što je radio Schmrtz teatar. To je bio inat u odnosu na to da nas je jedan dio kritike otpisivao kao nekontroliranu skupinu koja ne može biti stavljena pod kazališna događanja. Svrstavali su nas uz happeninge i galerijske prostore jer nemamo preciznu dramaturški razrađenu strukturu rada, pa smo mi u novoj fazi došli s radovima koji imaju upravo to i kojima je to najveća kvaliteta. S druge strane bio je to test i za nas da vidimo možemo li se disciplinirati do te točke koja nas je zanimala i što smo htjeli napraviti, a zadržali smo pritom anarhoidni duh u kojem nije bilo ni približno težnje ka toj vrsti preciznosti i točnosti. Tu je po prvi puta bila jasnija i struktura toga što tko radi.

Ono što smo zadržali je bio timski rad, jer smo kroz Schmrtz toliko ironizirali poziciju redatelja da smo zapravo Juraja Krušlina, sina Jadranke Korde, potpisivali kao redatelja naših perofrmansa i happeninga, koji je tada imao možda pet godina. Nama se to činilo kao zabavan odmak od onoga što donosi pozicija redatelja. Ono što smo zadržali je bila također neovisnost od fondova, ponovno nismo bili registrirani, i na taj način nitko nije mogao utjecat na naš rad. No, u fazi kada su nas počeli pozivati međunarodni festivali, Grad nam je davao sredstva za putovanje – po Americi, Bliskom istoku. Zapravo je Marija Leko bila ta koja je prepoznala našu ulogu.

KP: Možeš li napraviti usporedbu između estetike Schmrtza i Nove grupe?

M. K.: Osim preciznosti i dramaturške strukturiranosti, prvi smo puta počeli razmišljati o organiziranim scenskim popratnim elementima, kostimima, scenografiji, promišljanju scenskog prostora. Pet godina smo radili s nađenim predmetima, a sad smo počeli koristiti scenografiju, sami smo ih izrađivali i učili kako se radi, davali smo si zadatke. Kada sam bio pozvan da režiram otvaranje PUF-a u Puli, na radionici sam osmislio temu, i tada sam pozvao u pomoć i pripadnike Schmrtza, pa smo napravili malu manufakturu u kojoj smo sami izradili scenografiju, kostimografiju i rekvizitu, a polaznici radionice kao ni organizacija festivala, nisu mogli vjerovat koliko brzo, točno i precizno to radimo. Schmrtzu je bio ključan sadržaj, forma je bila nepredvidljiva i nije se postavljala kao takva. Puno češće se događalo da bi nakon samog performansa, Josip Visković sjeo i zapisao što smo mi to izveli, ali nije bilo moguće to napraviti unaprijed.

Nova grupa je otišla dijametralno suprotno. Prvo smo postavljali formu, što želimo istražiti, i onda se bavili time i pronalazili rješenja. Imali smo obrnut put od uobičajenog, ljudi najprije nauče zanat, a onda idu u kreiranje sadržaja. Mi smo krenuli najprije s mladenačkom energijom u kreiranje ideja, a onda išli učiti ono što ne znamo kroz rad. Stalno je ostao prisutan aktivizam, tematski nismo odlazili u drugom pravcu od Schmrtza. Ne anarhizam, ali slobodarstvo je ono što je ostalo kao poveznica i danas, mnogima od nas koji radimo. Nikoga od nas se neće moći uloviti u vrsti rada, akcija, događanja koje govore protiv ovoga što smo radili onda. Mnogi odbijaju raditi u marketinškim projektima, koketiranje sa stranačkim projektima i slično.

KP: No, niti Nova grupa više nije aktivna. Kada se ona gasi?

Zagrebački anarhistički pokret – ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture – Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.

M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.