Primjetno je, u zadnjih nekoliko godina, da se ono što bi trebalo biti društveno i političko pitanje, dakle nenasilni prosvjedi vezani uz teme javnih politika, urbanizma, klimatskih odluka ili međunarodnih odnosa, sve češće počinje tretirati kao sigurnosni problem. To jest, prosvjednici u javnom diskursu prestaju biti građani koji blokiraju cestu, organiziraju marš ili razviju transparent, već u političkom i medijskom rječniku sve lakše postaju “radikali”, “ekstremisti”, pa čak i prijetnja državi.

Političko etiketiranje prosvjednika

Primjeri se gomilaju prilično brzo. U Italiji je, nakon sukoba na prosvjedima u Torinu krajem siječnja 2026., vlada Giorgie Meloni u roku od tjedan dana usvojila sigurnosni dekret koji policiji daje proširene ovlasti. Povod za zaoštravanje mjera bio je i incident u kojem su demonstranti napali policajca, što je premijerka Meloni okarakterizirala kao “pokušaj ubojstva”. Prema novom dekretu, policija sada može preventivno pritvoriti recidiviste koji se sumnjiče za planiranje nasilja na prosvjedima, i to do 12 sati, a prema nekim prijedlozima koji su cirkulirali, ta je mjera mogla trajati i do 48 sati.

Konteksta radi, Askatasuna, autonomni društveni centar koji je gotovo 30 godina bio utočište lijevih aktivista u Torinu, u prosincu 2025. prisilno je iseljen, a prosvjed u Torinu organiziran je upravo u znak solidarnosti s iseljenima. Vlast je sukobe odmah okvalificirala kao “urbani terorizam”, što su kritičari ocijenili politički motiviranom strategijom kojom se delegitimiziraju protestni pokreti i skreće pozornost s društvenih problema. 

Važno je napomenuti i da Italija nije čekala sukobe u Torinu da bi zaoštrila zakonodavstvo o prosvjedima. Već u siječnju 2024. donesen je zakon koji kažnjava tzv. “ekovandalizam”, odnosno blokade cesta i oštećivanje infrastrukture od strane klimatskih aktivista. Sigurnosni paket koji je raspravljan u parlamentu kroz 18 mjeseci, a potom ubrzan dekretom, izazvao je oštre kritike šest posebnih izvjestitelja UN-a, povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava i OESS-a, koji su u njemu prepoznali prijetnju vladavini prava.

Zakon kao instrument kontrole prosvjeda

Italija, dakle, reagira većinom represivno, a Ujedinjeno Kraljevstvo otišlo je korak dalje. Naime, u UK-u se ograničenja prosvjeda sve više izravno ugrađuju u zakonodavstvo, čime se represija ne pojavljuje samo kao ad hoc policijska reakcija, nego kao sustavna politika upravljanja nesuglasjem.

Nizom zakona donesenih posljednjih godina, od izmjena zakona o javnom redu do novih policijskih ovlasti, postupno je proširena mogućnost države da kontrolira odvijanje prosvjeda. Policija je time dobila šire ovlasti da ograniči trase marševa, nametne uvjete organizatorima ili intervenira kada se neka akcija procijeni kao ona koja uzrokuje “ozbiljne smetnje” svakodnevnom životu. Ta je fraza postala jedan od ključnih instrumenata za suzbijanje građanske neposlušnosti, posebno blokada cesta i infrastrukturnih smetnji koje klimatski i socijalni aktivisti sve više usvajaju kao taktike.

Najviše je u ovom kontekstu pogođena Palestine Action, mreža poznata po izravnim akcijama usmjerenim prema javnim institucijama, kao i privatnim kompanijama povezanima s izraelskom vojnom industrijom. Vlada premijera Keira Starmera pozvala se na akt o terorizmu te zabranila grupu u srpnju 2025., uvrstivši je na popis terorističkih organizacija zajedno s al-Qaidom i Hamasom, s kaznama do 14 godina zatvora za članstvo ili izražavanje podrške. Povod za zabranu bila je akcija u lipnju 2025., kada su aktivisti upali na vojnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva vojna zrakoplova, uzrokujući procijenjenu štetu od 7 milijuna funti. No posljedice su premašile sve očekivano: britanska policija uhitila je gotovo 2.800 ljudi na protestima, mnoge samo zato što su u tišini držali plakate s natpisom “Podržavam Palestine Action”.

Nedavno su stigle i rijetke pozitivne vijesti iz ove države. Presuda Visokog suda u veljači 2026. privremeno je zaustavila jedan od najdalekosežnijih pokušaja kriminalizacije aktivističkih mreža: sud je zaključio da je zabrana bila nerazmjerna i nezakonita, jer je grupu svrstala u teroriste bez dostatne pravne osnove. Vlada je, međutim, odmah najavila žalbu, a zabrana ostaje na snazi dok se žalbeni postupak ne okonča. Zanimljiv je podatak i da je broj uhićenja zbog terorizma u UK-u porastao za 660 posto u jednoj godini, a 86 posto ukupnih uhićenja bilo je vezano uz podršku Palestine Action.

Nešto slično dogodilo se u Australiji početkom ove godine, kada su vlasti u Sydneyu pokušale proširiti policijske ovlasti uoči demonstracija organiziranih za vrijeme posjeta izraelskog predsjednika. Propalestinski prosvjedi već su mjesecima privlačili tisuće Australaca, no ovaj se put vlast opredijelila za izvanredne mjere, uključujući pojačavanje provjera identiteta, ograničavanje skupova i preventivne intervencije. Uz to, policija je udarala prosvjednike i naposljetku uhitila njih 27. Organizatori prosvjeda i grupe za građanska prava osporili su mjere na sudu tvrdeći da nerazmjerno ograničavaju pravo na javno okupljanje, no njihove su tvrdnje odbačene i sudska odluka pogodovala je policiji. Postoje pak i drugi, nešto sretniji slučajevi koji bi u funkcionalnoj pravnoj državi bili bare minimum, npr. slučaj u kojem je vrhovni sud proglasio neustavnim zakon koji policiji dopušta ograničavanje prosvjeda u blizini vjerskih objekata.

Bauk antifašizma

Ni Sjedinjene Države ne izlaze iz ovog obrasca, koji se dodatno učvrstio tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. Odgovor vlasti na prosvjede protiv njegovih imigracijskih politika obilježen je represivnim intervencijama i kriminalizacijom aktivističkih praksi. “Antifa” je paralelno proglašena domaćom terorističkom organizacijom, iako pritom ni FBI zadužen za istragu “grupe” ne zna odgovoriti na pitanja o strukturi, članstvu ili operativnim mrežama notornih antifašista, odnosno anti-Amerikanaca, kako ih još nazivaju.

To je, kao i u Mađarskoj, jedan od pristupa kojim se učinkovito postiže širenje ovlasti i kriminalizacija političkog aktivizma te suzbijanje disidentskih i lijevih pokreta. Tamo je, slijedeći Trumpa, vlada sada bivšeg premijera Viktora Orbána u jesen 2025. “Antifu” proglasila terorističkom organizacijom, a već su godinama zabranjeni simboli srpa i čekića te petokrake. Sličan smjer vidimo i u Češkoj gdje je nedavnom izmjenom zakona kriminalizirano promicanje komunističke ideologije, što uključuje i određene oblike korištenja njezinih simbola, a česta je to tema rasprave i kod nas. 

Mogli bismo reći da je situacija u Hrvatskoj nešto manje dramatična jer nemamo antifa političkih zatvorenika osuđenih na višegodišnje kazne zatvora, ali itekako imamo nasilnih privođenja, SLAPP tužbi, pa i “zamolbi” od policije da se na prosvjede ne donose nikakve zastave, naročito ne bivše države ili Palestine (zato je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić na Noćnom maršu hodala kraj ogromne hrvatske zastave, valjda da se njome pokrije ako vidi neku petokraku). Ako netko istakne tu notornu petokraku još uvijek neće biti osuđen kao terorist (antifašist), ali će dobiti prekršajnu prijavu za ometanje javnog reda i mira, što je možda, uz isticanje palestinske zastave, ponajbolji primjer kako se kod nas paušalno sankcionira aktiviste i aktivistkinje dok se desnica ne izbori za zakonodavni okvir koji će ih zadovoljiti.

Poslušno prepisivanje

Slični obrasci, doduše nasilniji kada govorimo o reakciji policije, već su ranije bili vidljivi i u slučajevima antimilitarističkih prosvjeda, poput onog na prošlogodišnjem vojnom mimohodu, kao i u travnju iste godine kada je ispred Ministarstva vanjskih poslova privedeno čak 17 aktivistica koje su prosvjedovale protiv suradnje Hrvatske i Izraela. Sud je sada utvrdio da je riječ o mirnom prosvjedu, da nije bilo kršenja javnog reda i mira te da je policija prekoračila svoje ovlasti pri njegovu prekidu i uhićenju prosvjednika. Iako su donesene nepravomoćne oslobađajuće presude, sam postupak upućuje na širi obrazac odvraćanja od prosvjednog djelovanja, koji vidimo i u drugim primjerima.

Oni se uklapaju u šire tendencije koje pratimo u nominalno demokratskim društvima. U ranije spomenutom Ujedinjenom Kraljevstvu jesenas je zbog podrške Palestine Action uhićeno čak 857 mirnih prosvjednika u jednom danu, a u Njemačkoj su u posljednjih nekoliko godina uhićenja na mirnim prosvjedima postala toliko uobičajena da je to prestala biti vijest. To se osobito odnosi na propalestinske i antimilitarističke prosvjede, ali i one usmjerene protiv kompanija poput Rheinmetalla, velikog proizvođača oružja koji je nedavno stigao i u riječku luku. U prijevodu, naši represivni organi poslušno i rado “prepisuju” od drugih europskih država, a nema sumnje da će tako i nastaviti.

Primjerice, tijekom posjeta Ursule von der Leyen Zagrebu krajem siječnja tri su osobe na mirnom prosvjedu ispred Sabora dobile prekršajne prijave, a nedavno je sankcioniran i prosvjednik koji je na prosvjedu sindikata nosio, zamislite, anarhosindikalističku zastavu. U tim slučajevima nije riječ o nasilju niti o narušavanju javnog reda, već o simboličkom političkom izrazu koji se sankcionira administrativnim putem. Takvi postupci sugeriraju da problem za institucije nije nužno ponašanje prosvjednika, već sadržaj i ideološki okvir poruka koje artikuliraju.

Istovremeno, selektivnost u pristupu represiji postaje sve očitija. Primjerice, prosvjedi ispred kuće roditelja Borisa Dežulovića u Splitu, tijekom kojih su desničarski prosvjednici nasrtali na policiju, nisu rezultirali sličnim obrascem dugotrajnog procesuiranja ili preventivnog pritvaranja kakav se sve češće primjenjuje nad lijevim i progresivnim aktivistima. Drugim riječima, prosvjed nam je i dalje dopušten, ali pod uvjetom da ne smeta, ne blokira, ne vrijeđa i, po mogućnosti, ne postoji.

Policija ih je potom iznijela i privela uz upotrebu sile, iako nisu pružali otpor, dok su se iz okupljene mase čuli povici da se aktiviste i aktivistkinje ubije, baci u Savu i siluje. Na medijskoj snimci prikazanoj na sudu vidi se i muškarac kako šakom udara jednu od osoba koje policajci odnose, dok se u pozadini čuje žena koja dovikuje “treba im još jače”. Policijski službenici nisu reagirali na udarac niti na pozive na nasilje, a javnosti nije poznato ni jesu li naknadno poduzete ikakve istražne mjere.

S druge strane, tri mjeseca kasnije, u žurnom postupku miran i simbolički politički prosvjed proglašen je prekršajem protiv javnog reda i mira, a sutkinja Vesna Fumiš ocijenila ga je “naročito drskim i nepristojnim ponašanjem” koje je izazvalo “uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana sudionika ovog javnog okupljanja”.

U daljnjem obrazloženju presude koju prenose Novosti, objašnjava se da je mimohod bio “proslava obrane”, a ne “manifestacija agresije”, te da su okrivljenici svojim činom “omalovažili i oskvrnuli sjećanje okupljenih građana na poginule i nestale hrvatske branitelje kao i na sve učesnike Domovinskog rata”. Sud pritom zaključuje da su, iako su tijekom privođenja bili mirni i nisu se fizički opirali, pružanjem pasivnog otpora zapravo “pokazali upornost u vršenju prekršaja”.

Posebno je zanimljiva konstatacija da se u ovom slučaju ne radi o prosvjedu ni performansu jer, prema mišljenju suda, javnost nije shvatila što su okrivljenici željeli poručiti, budući da “nema poruke, simbola, uzvika, natpisa ni slogana”. Sud se tako postavlja i kao tumač javne percepcije, preuzimajući na sebe da prosudi što je građanima razumljivo, a što nije. Ali za slučaj da simbolika vojnog mimohoda i čin protivljenja ratnoj mašineriji sami po sebi nisu bili dovoljno jasni, aktivisti i aktivistkinje nakon prosvjednog čina zapravo i jesu poslali proglas medijima, u kojem svoju akciju objašnjavaju kao simbolički podsjetnik na žrtve svih ratova i izraz protivljenja militarizaciji društva te huškačkim i nacionalističkim narativima.

“Danas, dok se održava vojni mimohod koji slavi oružje, ratne operacije i vojnu moć, podsjećamo da rat nije spektakl ni povod za ponos, već simbol uništenja, smrti i razaranja”, stoji u tekstu koji upozorava i da takvi događaji “okupiraju fizički, medijski i financijski prostor, dok obični ljudi gube živote, domove i budućnost” te poziva na ulaganje u društvo koje spašava, a ne uništava živote.

Unatoč tome, već prilikom njihova prvog susreta sa sutkinjom, nakon 18 sati provedenih u pritvoru, pokazalo se da problem nije bio samo u nerazumijevanju poruke, nego i u načinu na koji su je prosvjednici odlučili izraziti. Sutkinja Fumiš tada je aktiviste upitala zašto “jednostavno nisu istaknuli antimilitaristički transparent ili objavili neki članak”. U tom se pitanju možda i najjasnije ocrtavaju granice slobode – iskazivanje otpora režimu prihvatljivo je samo dok ostaje marginalno i nevidljivo.

Ovakvo obrazloženje presude, kao i visina izrečenih kazni, izazvali su zabrinutost dijela javnosti koji smatra da građani imaju pravo iskazati neslaganje s ceremonijalnom upotrebom vojske i općenito s militarizacijom društva. U svojoj reakciji inicijativa Za Hrvatsku slobode, koja okuplja više od 150 organizacija, sindikata, ustanova i pojedinaca, upozorava da se ovakvim postupcima suda sužava građanski prostor djelovanja:

“Ulazimo u zonu u kojoj se vojni protokol tretira kao viša vrijednost od ustavnih sloboda građana. Time se ograničava civilni prostor, a militarizacija postaje ne samo estetika parade, nego i pravni okvir u kojem se svaka kritika označava kao prijetnja. Naša je dužnost jasno reći da nenasilno političko neslaganje nije prijetnja državi, ono je temelj demokratske kontrole države.”

U priopćenju ističu i da osporavanje načina na koji se slavi rat, uloge vojske u javnom prostoru ili monopola jedne službene istine o prošlosti nije incident, nego pravo. Na koncu, Inicijativa traži da se sankcioniranje nenasilnog političkog performansa preispita u žalbenom postupku i pred Ustavnim sudom te da se prestane koristiti retorika javnog reda i dostojanstva države kao “pretekst za discipliniranje političkog neslaganja”. Ovakvim se slučajima, u konačnici, određuje prostor i crtaju granice u kojima ćemo ubuduće moći slobodno misliti i djelovati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.