Atenska četvrt Exarchia nalazi se u samom centru grčke metropole i godinama je bila baza intelektualne ljevice i simbol anarhističkog pokreta, te je u tom smislu uživala određenu autonomiju, nešto poput čuvene četvrti Christiania u Kopenhagenu. Policijske snage nemaju ovlasti nad Exarchijom jer su tamo jedini zakon sloboda i solidarnost, što jasno poručuje svaka fasada zgrade u toj četvrti, ispisana grafitima s antiautoritativnim porukama. Nakon dužničke krize, atenski aktivisti su zatvorene trgovine i slične prazne prostore (pa i čitave zgrade) u Exarchiji prenamijenili u skvotove, gdje su utočište našle ne samo anarhističke grupe, nego i brojni imigranti, svi obespravljeni i marginalizirani članovi društva. Ta se aktivistička oaza svojim samoupravljanjem pokazala uspješnijom naspram države: organizirane su kuhinje solidarnosti, knjižare, skvotovi i improvizirane klinike, a čitave obitelji izbjeglica u Exarchiji su pronašle novi dom, čime se skvotiranje pokazalo kao dobra alternativa pretrpanim izbjegličkim kampovima i rješenjima koje su nudile nevladine organizacije.

Smjenom vlasti u srpnju 2019. na čelo države došla je Nova demokracija s premijerom Kyriakosom Mitsotakisom. Uskoro se nova politička klima odrazila na Exarchiju, pa je Mitsotakis 20. studenog 2019. izdao zahtjev da se oslobode svi skvotovi i počeo aktivno provoditi politiku “čišćenja” Exarchije, usmjerenu prvenstveno na premještaj izbjeglica iz skvotiranih prostora u “odgovarajuće” izbjegličke kampove. Otada se stalno organiziraju racije, pa ne iznenađuju ni helikopteri s početka priče. “Skoro kao ratno stanje”, ironično će Dionisyos koji objašnjava kako je do toga došlo: “Specijalni policijski redovi stalno pokušavaju prisilno izbaciti izbjeglice iz skvotova, ali anarhisti im pružaju prejak otpor. Prije (za vrijeme SYRIZA-e, op.a.) to je bilo nezamislivo. Otkad su policajci 2008. upucali petnaestogodišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa i navukli na sebe gnjev građana, prvenstveno studenata i anarhista, u Exarchiji policija nije bila dobrodošla, niti je smjela ulaziti u stanove i zgrade bez sudskog naloga”. Sada policija učestalo ima nasilne okršaje sa skvoterima. Na putu prema Exarchiji stiže mi poruka: “Nemojte se prepasti ako vidite molotovljeve koktele ili požare, samo skrenite u drugu ulicu”, poručio je aktivist Kostas koji godinama živi u toj kaotičnoj četvrti.

Iako su aktivističke ideje u Exarchiji zaživjele i profunkcionirale u praksi, novi se premijer Mitsotakis žestoko namjerio na izbjeglice-skvotere, ali i čitavu četvrt. Mitsotakis planira ovu multikulturalnu modernu agoru preurediti u mirnu stambenu četvrt, uz pomoć svog nećaka Kostasa Bakoyiannisa, novog gradonačelnika Atene. Ova bi obiteljska vizija koštala deset milijuna eura, a njena bi realizacija trajala najmanje pet godina. Zašto je vlastima odjednom toliko bitno “očistiti” grad od izbjeglica u skvotiranim prostorima i razmahivati se parolama o građanskoj sigurnosti (koja je sve samo ne ugrožena u Exarchiji), postalo mi je jasnije čim sam se zatekla na glavnom trgu Exarchije. Tamo me dočekao Kostas, a po vrevi na ulicama nije se dalo naslutiti da je tek koji sat ranije policija započela nasilnu raciju. “Već danima policija pokušava skvoterima oduzeti zgradu par ulica dalje. Skoro im je uspjelo, ali su je anarhisti danas opet zauzeli”, objasnio je Kostas, a crvenkasta nijansa noćnog neba reflektirala se nad Exarchijom kao znamen otpora.

Prošetali smo nemirnim ulicama do Politehničkog sveučilišta koje izgleda kao ogromna obrazovna Medika jer je svaki centimetar fasade prošaran grafitima, poput solidarnost s revolucionarnom samoobranom, na engleskom i arapskom jeziku. U moru silnih grafita i aktivističkih poruka nerijetko se proziva i vodeća platforma za najam smještaja – Airbnb. “Kad sam se tek doselio u Exarchiju prije sedam godina, cijene najma su bile niske”, objašnjava Kostas kako je došlo do gentrifikacije kvarta. “Ljudima je valjda bilo nelagodno živjeti među anarhistima… dok se nije ispostavilo da je turistima Exarchija prilično atraktivna, jako je instagramibilna, pa sad plaćam najam triput više”. Siromašniji dio stanara bio je prisiljen odseliti zbog porasta cijena, a bogatiji se dio okoristio mehanizmima turistifikacije pretvorivši svoje stanove u Airbnb smještajne jedinice.

Četvrt se nalazi u samom centru i zbog svoje buntovničke povijesti privlačna je turistima koji dolaze po svoj komadić autohtonog iskustva života u Exarchiji. Međutim, ono što su dobili zaista je u duhu te četvrti – ljepilo u ključanicu i grafitima ispisana vrata iznajmljivača AIRBNB, NO PASARAN. Aktivisti se svim sredstvima bore protiv gentrifikacije vlastitog kvarta, pa osim lijepljenja ključanica i sličnih gerilskih metoda, bitku vode i na terenu svojih protivnika – na društvenim mrežama. Exarcheia Tourism naziv je anti-autoritativne grupe koja zastupa alternativnu i buntovnu viziju Exarchije, a račune je otvorila na Twitteru, Facebooku i Instagramu. Na taj način preko društvenih mreža Airbnb-turistima otvoreno poručuju da se vrate kući i da će otpora uvijek biti. “Kineski investitori su kupili čitave zgrade koje zjape prazne i čekaju da se preurede. Takvih ghost hotela ima sve više”, komentira Kostas, “ovo više nije iznajmljivanje stanova iz čiste potrebe da se preživi kao što je to bilo na početku krize, već čista eksploatacija”.

Otkad su skvotovi i prazni/napušteni prostori općenito prepoznati kao zlatna koka Exarchije, izbacivanje izbjeglica iz tih prostora nastavilo se oštrije nego ikad, dok se istovremeno država suočava s nikad većim priljevom tražitelja azila. Pogledamo li retrospektivno, od 2015. kada je nastupila, izbjeglička kriza u Grčkoj ne jenjava. Prema službenim podacima UNHCR-a, Grčka broji više dolazaka nego Španjolska, Italija, Malta i Cipar zajedno, a samo u 2019. morskim putem je 36.141 osoba došla u Grčku tražiti azil, od čega su trećina toga djeca. Posljednji valovi migranata povećali su pritisak i dobiti azil postalo je gotovo nemoguće. Vlast se pokušava obraniti od “tereta” azilanata krojeći kafkijanske zakone o azilu, prema kojima su primjerice djeca azilanata obvezana pohađati lokalne škole jer ukoliko to ne učine – čitavoj obitelji se odbija zahtjev za azil. Postojeći izbjeglički kampovi su pretrpani i nemaju humane uvjete za život, a nerijetko služe i tome da se azilanti čim više izoliraju od lokalne zajednice.

Šećem ulicama Exarchije i razmišljam kako se tu ne prave nikakve razlike između Grka i izbjeglica, svi žive skladno, barem koliko im to vlast dopušta, a neredi koji nastaju nisu prouzročeni konfliktom lokalaca (stanara Exarchije) i izbjeglica. “Recimo, na Samosu su incidenti normalna stvar, zapravo se čudim što ih nema još i više”, na moje misli nadovezuje se britanski volonter Theo, na povratku s otoka Samosa gdje je dva mjeseca radio u ad-hoc kampu nevladine organizacije. “Ljudi su u tako nehumanim uvjetima dovedeni do ruba i stoga su spremni na sve. Alpha-centar smo sklepali u jedno popodne nakon što je u glavnom kampu izbio požar u kojem je preko 700 ljudi izgubilo dom i sve što su posjedovali”, objašnjava Theo izvanredno stanje koje ga je zateklo po dolasku na Samos sredinom listopada 2019. Preko pet tisuća izbjeglica zapelo je u kampu namijenjenom za 600 ljudi, bez mogućnosti da im se osigura transfer na kopno. Očito je da se Grčka našla u situaciji s kojom se ne zna nositi, pa se ni očajnički prijedlog vodenog zida (plutajuće barijere ured Egejskog mora koja bi trebala biti gotova do lipnja 2020.) ne može nazvati rješenjem. Osim toga, zakon o azilu je dodatno postrožen, a planira se i rekvizicija određenih prostora da bi se izgradili centri za zadržavanje izbjeglica prije njihove deportacije.

Po pitanju migrantskih politika, Grčka je ostavljena da se u potpunosti sama snalazi s praktičnim pitanjima, a pregovori s EU ne ulijevaju nadu da će to promijeniti, niti se nazire ikakvo humano rješenje. Direktno inspirirana Orbanovom politikom žice, Nova Demokracija poseže za nesenzibilnim rješenjima i ozbiljno planira realizirati plutajući bedem na Egejskom moru, ignorirajući (kao i ostatak EU) praktičnu pomoć u vidu medicinskog osoblja, socijalnih radnika i prevoditelja. Ne čini li se onda primjer samoupravljanja Exarchije u ovom kontekstu kao provjerena alternativa nehumanim kampovima i centrima? Napuštam Exarchiju i dok aktivisti pobjedonosno pale kontejnere osjećam olakšanje jer tko-zna-koliko ljudi danas nije izbačeno iz svojih domova, a sve i da isele ljude iz Exarchije, ideje solidarnosti i otpora iseliti ne mogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.