U petak, 3. studenog, u 20 sati u MM centru u sklopu projekta Filmske (pri)povijesti posvećenog istoimenom Godardovom projektu prikazuje se poglavlje 2A naslovljeno Samo film.

Kroz razgovor s velikim francuskim filmskim kritičarem i teoretičarem Sergeom Daneyjem, Godard u njemu razmatra vlastitu poziciju u povijesti filma svrstavajući se u red onih autora koji su svjesno birali tradiciju kojoj će pripadati, ali i koju će posljedično nepovratno transformirati. Mogućnost da promijeni filmsku povijest zatekavši se točno na sredini njenog puta za Godarda počinje spoznajom da je film bio jedini način da osvijesti svoju osobnu povijest kao dio one zajedničke.

U razgovoru o ovom poglavlju sudjelovat će filmolog Tomislav Šakić i teoretičar Ante Jerić.

Historie(s) du cinéma Jeana-Luca Godarda zamišljen je kao polazište za diskusiju uživo u kojoj će sudjelovati vodeći domaći i svjetski filmolozi i kritičari, koji su svjetonazorski bliski Godardovoj estetici i filozofiji povijesti filma. Diskusije vodi i moderira filmska kritičarka Višnja Vukašinović.

U ponedjeljak, 13. ožujka s početkom u 19 sati, Ante Jerić i Goran Sergej Pristaš razgovaraju o knjizi Kinematički način proizvodnje – Ekonomija pažnje i društvo spektakla, a bit će prikazani i filmovi: Hedonisti (2016.) čuvenog kineskog redatelja Jiaa Zhangkea i film iznenađenja Ane Hušman.

Povodom hrvatskog izdanja važne studije Kinematički način proizvodnje – Ekonomija pažnje i društvo spektakla američkog teoretičara Jonathana Bellera u nakladi Jesenski & Turk, Vizualni kolegij i Kratke slike organiziraju razgovor Gorana Sergeja Pristaša i Ante Jerića o tezama te bitne knjige koja raspravlja o vezi kina i kapitalizma, uz autorovo video-obraćanje.

Kinematografija je paradigmatski primjer toga kako kapital konstruira čin gledanja kao produktivni rad. Jonathan Beller izvodi taj zaključak istražujući filmske inovacije protekloga stoljeća, od revolucionarne sovjetske kinematografije i biheviorizma preko psihoanalize do suvremenog hollywoodskog filma, te donosi analizu industrijalizacije percepcije s kojom živimo sve do danas. 

Da sve ne ostane na govoru, pripremljen je i intrigantni filmski program. Premijerno će tako biti prikazan film Hedonisti (2016.) Jiaa Zhangkea, kao i film iznenađenja Ane Hušman.

Jia Zhangke, na tragu Bellerove teze da je “kinematografija deteritorijalizirana tvornica koja produljuje radni dan u prostoru i vremenu introjicirajući pritom jezik sustava kapitala u osjetilnost”, proširuje područje rada u područje slobodnog vremena, područje ne-rada, područje dokolice, područje gledanja izvan i nevezano uz formalni radni proces, područje puke egzistencije.

Charles Pike (Henry Fonda) i Jean Harrington (Barbara Stanwyck) susreću se na brodu. On je mladi bogataš koji se vraća kući nakon dugog izbivanja zbog proučavanja zmija u amazonskoj prašumi. Ona je prekaljena pustolovka. Njih dvoje se zaljubljuju, ali ih nesporazum rastavlja. Kako bi vratila njegovu naklonost, Jean se predstavlja kao aristokratkinja Eve te se, u pratnji oca, zaputi na ladanje Pikeovih u Connecticutu.

Da, Connecticutu. Kao i u Strašnoj istini, Adamovom rebru i Bringing up Baby, najsjajnijim izdancima screwballa, Connecticut je locus amoenus u kojem će se naši junaci ponovno sastati, pronaći i, kako samo ime kaže, emocionalno povezati. To je tek jedno od općih mjesta po kojima se Lady Eve upisuje u podžanr komedije ponovnog vjenčanja, suvremenog nasljednika šekspirovske romanse.

Naslov filma upućuje da se radi o jednoj varijaciji teme izgona iz raja. To je pružilo savršenu priliku da žanr ostvari svoje emancipacijske potencijale. U ovoj priči Eva dominira nad Adamom sve dok osjećaji ne poremete njene moralno sumnjive nakane. U borbi spolova ona suvereno pobjeđuje sve dok shvati da se zapravo ne želi boriti.

Lady Eve se nalazi u Kongresnoj knjižnici Sjedinjenih Američkih Država jer je “kulturno, povijesno i estetski značajan”. A mi ga gledamo jer je za umrijeti od smijeha.

Moja najdraža supruga podsjeća na Strašnu istinu, jedan od vrhova screwballa, film kojim je otvoren drugi ciklus Kina emancipacije: opet set postavlja Leo McCarey, opet su tu čarobna Irene Dunne i Cary Grant, uigran par koji s lakoćom i oduševljenjem improvizira na licu mjesta, opet se njihovo nadmudrivanje postupno ubrzava i u furioznom finalu dovodi do ponovnog vjenčana. Film je režirao Garson Kanin, ipak uspješniji kao scenarist, budući da je McCarey morao odustati od režije nakon teške automobilske nesreće.

Specifičnost i određeni višak ovog filma u odnosu na ostale iz žanrovskog korpusa je narativna potka. U pitanju je varijacija na temu Enoch Arden, opće mjesto koje ime duguje Tennysonovoj pjesmi u prozi: zaplet je uvijek vezan za povratak muža koji je smatran mrtvim i probleme koje on stvara preudanoj ženi. Hollywood je često znao posezati za ovom temom te ju je obrađivao u melodramatskom ključu: Čovjek od jučer (1930), Sutra je zauvijek (1946) i Poželi mene (1947), redom se bave emocionalnim napetostima koje takva situacija nosi sa sobom. Moja najdraža supruga pionir je drugačijeg i opuštenijeg pristupa: osim što izvrće rodne uloge pa je muškarac onaj koji se mora nositi s neočekivanim povratkom žene, ova komedija omogućuje poigravanje s bigamističkim aspektom te situacije bez da se pritom protagonistima pripiše sklonost bigamiji i otvoreno izazove društveni poredak.

Tracy Lord, imućna nasljednica, izbaci supruga Dextera Havena iz kuće vrlo brzo nakon vjenčanja. Par godina kasnije Dexter dolazi u obiteljsku vilu Lordovih dan prije Tracyjina vjenčanja s Georgeom Kittredgeom u pratnji novinara i fotografkinje koji trebaju izvijestiti o vjenčanju za časopis Spy. Dexter namjerava spriječiti vjenčanje, dok obitelj Lord potresaju vijesti o ljubavnoj aferi Tracyina oca.

Između 1932. i 1979., George Cukor i Katharine Hepburn snimili su zajedno deset filmova, sklapajući tako jedno od najdužih filmskih partnerstava i prijateljstava u Hollywoodu. Cukor je znao postaviti Hepburn u prirodne situacije stvarajući pritom utemeljenu, nijansiranu i kompleksnu sliku: Evo što je rekao o suradnji s njom u Philadelphijskoj priči: “Jednom ili dvaput sam se porječkao s Katharine Hepburn. Željela je zaplakati u posljednjoj sceni. Ranije je već plakala u dramama i, s izuzetkom Alice Adams (George Stevens, 1935), uvijek je plakala u filmovima. Rekao sam joj: ‘Mislim da ovaj put nećemo dopustiti da plačeš.’ Rezultat je bila puno snažnija scena. Bila je savršena kao Tracy Lord. Arogantna, ali jednostavna. Teška, ali ranjiva. Nije se brinula o tome što ljudi misle o njoj, morali su je prihvatiti onakvu kakva je ili zaboraviti na nju. Filmska građa određuje tempo glume. On nije mogao biti prebrz. Za te je ljude [glumce u screwball komedijama] razgovor – umjetnost.”

Verbalno nadmudrivanje samo je jedno od standardnih narativnih i stilskih obilježja screwballa, odnosno podžanra komedije ponovnog vjenčana, koje Philadelphijska priča uprizoruje i razvija: u ovom filmu ponovno ćemo zateći nastanak ljubavnog para (opet Hepburn i Grant), njihov odnos zasnovan na dijalektici međusobne privlačnosti i antagonizma, kušnju i, konačno, pomirenje u pastoralnom ambijentu.

Ante Jerić prošao je dug put od britkog kroničara svakodnevnice, novinara u kulturnom sektoru, te izuzetno pronicljivog književnog i filmskog kritičara te prevoditelja do, kako ističu urednici knjige Uz Malabou – profili suvremenog mišljenja, “filozofskog pisca kakvog ova sredina još od Marija Kopića i njegovih ranih spisa nije iskusila”. 

Njegova prva knjiga posvećena je tako pojmu indiferentnosti kod suvremene francuske filozofkinje Catherine Malabou, pojmu koji ona definira kao “odvojenost od subjekta svijeta i svijeta od subjekta”, što Jerić čita paralelno s nekolicinom drugih suvremenih autora i autorica, od Martina Hägglunda, preko Ruth Leys i Adriana Johnstona, do Quentina Meillassoux i Barbare Cassin. 

Umjesto uvoda, knjigu otvara intervju – ovdje naslovljen “Književnost i indiferentnost” – koji je Jerić vodio s Malabou u svibnju 2014. godine i to prvenstveno stoga što, kako kaže sam autor, “anticipira sve tekstove koji su u njoj okupljeni i funkcionira kao njezino tematsko čvorište”. Nadalje, u knjizi se kroz poglavlja razmatra odnos kontingencije, vremena, traga i besmrtnosti, odnos psihoanalize i neuroznanosti, odnos afekta i intencije u novijoj teoriji, uloga emocija u konstituiranju sebstva te odnos mišljenja i roda, a jedno je poglavlje posvećeno i Malabouinom kritičkom radu na Meillassouxovoj knjizi Poslije konačnosti, čiji je prijevod nedavno također objavljen u izdanju Multimedijalnog instituta.

“Zadivljuje ustrajnost i temeljitost kojom se Ante u tekstu susreće s relevantnim današnjim misliocima, s kojima je pak mahom ostvario i osobni kontakt”, pišu u uredničkoj napomeni Tomislav Medak i Petar Milat, “No, još važnije od sretanja s tim figurama jest Antino majstorsko ocrtavanje odlučujućih filozofskih susreta tj. rasprava našeg doba, pa je Uz Malabou podjednako brevijar suvremenog mišljenja i brevet, matrikula, jednog mladog pisca”.

Knjigu možete besplatno preuzeti u elektroničkom formatu ili nabaviti kao fizičko izdanje u zagrebačkoj knjižari Vuković&Runjić u Teslinoj 16. 

Aaron Schuster u MaMu se vraća nakon godinu dana. Prošle je godine u okviru simpozija POIESIS održao predavanje Kako istraživati kao pas – Kafkina nova znanost, a u ponedjeljak, 11. srpnja, u Zagreb stiže predstaviti svoju novu knjigu Nevolja s užitkom. Knjiga se u koštac hvata s filozofskim i psihonalitičkim problemom užitka, tom  “točkom prijepora koja razdvaja opuse Gillesa Deleuzea i Jacquesa Lacana“. No rezultat ulaska u tu problematiku nije, kako se ističe u najavi, “lakanovsko čitanje Deleuzea niti delezijansko čitanje Lacana, već sistematična i usporedna analiza u kojoj autor identificira poteškoće koje dijele oba mislioca”. 

Multimedijalni institut ovih je dana objavio filozofski esej Quentina Meillassouxa Poslije konačnosti. Prijevod eseja izvorno objavljenog 2006. godine potpisuje Vladimir Šeput, a o istome je po objavi Alain Badiou zapisao:  “Ova fascinantna ‘kritika Kritike’ predstavljena je ovdje bez uljepšavanja te iznimno jasnim i uvjerljivim stilom oštro pogađa ono bitno. Iznova dopušta misli da njezina sudbina bude apsolut”.

U nadolazećim tjednima u nakladi Multmedijalnog instituta izlaze još dvije izdanja. Prvo je Ontologija nezgode suvremene francuske filozofkinje Catherine Malabou koja u suradnji s Kulturtregerom/Booksom izlazi u ediciji “Prijatelji”, a drugo izdanje je prva knjiga Ante Jerića, Uz Malabou – profili suvremenog mišljenja, a koja se oslanja upravo na rad ove filozofkinje i izlazi u “Maloj Maminoj biblioteci”.

Također, u pripremi su, među ostalim, i eseji o temporalnosti u politici i umjetnosti Jacquesa Rancièrea, potom nova knjiga Slobodana Šijana posvećena Tomu Gotovcu, te zbornik radova Demokracija – u kakvom stanju? s tekstovima Giorgia Agambena, Daniela Bensaïda, Wendy Brown, Kristin Ross i drugih.

Prvi ciklus Kina emancipacije u MaMi posvećen je razmatranju ovoga krunskog pojma, i to uz filmove koje je novovalna i kasnija kritika često spominjala, opsjednuta kultom mizanscene, dugog kadra, kadra-sekvence i widescreena. Na prvom susretu gleda se Anđeosko lice (Angel Face) Otta Premingera iz 1956. godine.

Prvi susret zakazan je za srijedu, 20. siječnja, u 20 sati. Kino emancipacije vode Tomislav Šakić i Ante Jerić.

KP: Možete li predstaviti program Kina emancipacije i kako je uobličen? 

A.J.: Možda je nabolje krenuti od samog imena: Kino emancipacije nadahnuto je radom Jacquesa Rancièrea, mislioca emancipacije i filmofila čiji su tekstovi značajno utjecali na način na koji gledamo i razumijemo filmove (pritom ne mislim samo na organizatore programa, već na MaMinu širu obitelj). Zajednička težnja bila je emancipirati naše mišljenje o narativnom filmu od razmišljanja o filmskoj naraciji. To nagnuće poželjeli smo kanalizirati u kontinuirani program tijekom kojeg bismo pokušali osporiti i napustiti neke od pretpostavki s kojima prilazimo filmovima, a potom ih i zamijeniti novima – i to ne onima koje nas čekaju unaprijed dane, gotove i spremne za uporabu, već onima koje tek trebamo razviti.

U tom, vrlo uopćenom smislu, Kino emancipacije zamišljeno je kao svojevrsna antipedagogija filma – razodgajanje od gledanja filma kao naracije, audiovizualnoga pripovijedanja zavodljive moći identifikacije i eskapizma, pa makar i u nasilnom prekidu s reprezentacijskom moći filmske priče i otvaranje prostora nečemu novom. Način na koji pokušavamo ostvariti zajedničku težnju organizacija je estetičkog kolegija iz vizualne retorike filma: prvo smo definirali polugodišnju temu, zatim smo sukladno njoj po dogovoru odabrali niz filmova i sad planiramo svaki mjesec organizirati po jednu projekciju uz raspravu o pogledanom filmu.

U razdoblju između dviju projekcija nadamo se da ćemo prevesti, pripremiti, pročitati i komentirati nešto od slabije recipirane i domaćoj filmologiji i kritici možda manje poznate literature te, još važnije, na pisanje vlastitih tekstova potaknuti filmofile koji prihvate naš poziv da filmove zajedno gledamo i o njima mislimo. Dakle, poseban naglasak bit će stavljen na pisanje koje je shvaćeno kao mišljenje filma, odnosno na pristupanje filmu putem pisanja o njemu.

KP: Prva je na redu projekcija Anđeoskog lica Otta Premingera koja će poslužiti za teorijsko poniranje u pojam mizanscene, tog “velikog neodredivog pojma filmske kritike”. O čemu je riječ? 

A.J.: Mizanscena je termin koji prethodi filmu, nije ograničen na film, ali opet je neraskidivo povezan s filmom od njegovih samih početaka:  upotrebe tog pojma moguće je pratiti u devetnaestostoljetnim kazališnim krugovima, francuskoj filmskoj kritici 1950-ih i 1960-ih koja je kulminirala autorskom teorijom filma, kao i u suvremenim raspravama o digitalnom pejzažu. Zanimljivo je da je ta riječ izvanfilmske provenijencije postala ona riječ kojom je određen višak značenja koji od nekoga filma čini upravo filmsku umjetnost. S obzirom da nas najviše zanima aspekt narativnih filmova koji se lako može emancipirati od diktata naracije, prepoznali smo u mizansceni pojam koji bi mogao poslužiti kao okosnica prvog ciklusa programa. Nerješiv teorijski problem ili izazov – ovisi koga pitate – jest to da značenje mizanscene nikad nije definirano i stabilizirano onako kako je to u većoj ili manjoj mjeri učinjeno s drugim pojmovima iz filmološke alatnice. Pod viškom značenja koji filmski postupak i ono što film prikazuje čini filmskom umjetninom neki su mislili na režiju, drugi na scenografiju, a treći na sve ono što je prikazano i kako je prikazano unutar pokretnoga okvira.

Kad se to uzme u obzir, onda se čini da je Rancière bio u pravu kad je ustvrdio sljedeće: filmofilija je  proklamirala da veličina filma nije u metafizičkoj uzvišenosti njegove predmetne materije ni u razvidnosti njegovih plastičnih učinaka, nego u neuočljivoj razlici u načinu na koji on tradicionalne priče i emocije pretvara u slike; filmofilija je pritom tu razliku nazvala mizanscenom bez da je doista znala što to znači. Želimo razumjeti razliku o kojoj priča Rancière i potražiti njena očitovanja, a da bismo je razumjeli i prepoznali čini nam se da moramo ispitati diskurzivne tragove koje je pojam mizanscene ostavio u prošlosti. To će ispitivanje uključivati projekcije niza filmova koji su bili bitni kritičarima čuvenog časopisa Cahiers du Cinéma kao i prijevode njihovih tekstova koji su posvećeni tim istim filmovima. Zašto otvaramo program baš s Premingerom? Možda najbolji odgovor na to pitanje dao je Jacques Rivette: “Ako se u filmu mizanscena ikad očitovala radi nje same, onda je to učinila tu.” 

KP: Što nas očekuje u narednom periodu? Koji filmovi i koji pojmovi? 

A.J.: Kino emancipacije zamišljeno je kao višegodišnji projekt pri čemu bi svaka godina bila podijeljena na dva ciklusa. U prvom, zimsko-proljetnom ciklusu bavit ćemo se isključivo pojmom mizanscene. Što se prikazivačkog dijela tiče, nakon Premingerovog Anđeoskog lica čekaju nas Dama u jezeru (Robert Montgomery), Osuđenik na smrt je pobjegao (Robert Bresson), Divlja rijeka (Elia Kazan), Dva tjedna u drugom gradu (Vincente Minnelli) i, na kraju, Prezir (Jean-Luc Godard). Osim prvoboraca autorske kritike i nekih poznatih filozofa i filmologa, čitat ćemo i, nadam se, prevoditi suvremene autore koji nastoje popuniti rupu u teorijskom promišljanju mizanscene poput Adriana Martina, Franka Kesslera i Toma Paulusa.

Pojmovi koji će biti u fokusu narednih ciklusa nisu definirani, ali ideja ne manjka. Ne manjka ni želja. Htjeli bismo kritičkim i diskusijskim radom stvoriti platformu za promišljanje filma kao i audiovizualnosti, vizualnih medija i emancipiranoga gledanja uopće, a jednom u budućnosti možda prerasti u internetski časopis koji bi objavljivao prijevode te priloge domaćih i stranih autora u obliku godišnjeg izdanja – u nešto nalik časopisima Lola, Rouge ili La Furia Umana. No zasad je najvažnije okupiti filmofilsku zajednicu kojoj bi takva platforma nešto značila. O onome što nas očekuje u narednom periodu odlučit će upravo ta nadolazeća zajednica.

U ovoj e-knjizi nalaze se tekstovi objavljivani od 2005. do 2014. u rubrici Poptika na portalu Kulturpunkt.hr. Poptika se bavila različitim trendovima i pojavama u kulturi, politici i društvu, a njezin su oblik, stil i teme uvelike oblikovali njezini autori i autorice. Komentar i problematiziranje tih trendova i pojava povezuje sve tekstove, bilo da se radi o šaljivo-satiričnim, blogovskim formama bilo o klasičnim novinarskim komentarima i analizama. Autori i autorice, teme, pristupi i stilovi reflektiraju i život našeg portala, odnosno njegove promjene i razvoj, ali i poteškoće na koje je nailazio.

Zahvaljujemo svim autorima i autoricama koji su kreirali rubriku Poptika, a vama želimo da uživate u pričama za koje sami možete prosuditi jesu li “velike” ili “male” i gdje smo mi u njima. 

Knjigu možete preuzeti ovdje. Format za Kindle preuzmite ovdje.