Svatko tko se upustio u analizu društvenih fenomena zasigurno je naišao na momente društvenih podjela. One nerijetko proizlaze iz dihotomije koju možemo sažeti sintagmom “Mi ili Oni”, a koja je katkad potaknuta javnim istupima vodećih političkih figura. “Mi” podjednako kao i “Oni” simbolički obuhvaćaju cijeli niz mogućih podjela, neovisno radi li se o etničkim, rodnim, klasnim ili nekim drugim kriterijima. U tim momentima opravdano se postavlja pitanje mehanizma koji stoji iza takvih podjela, jer njihova učestalost snažno utječe na fragmentaciju krhkog društva načetog raspadom bivše države, prelaskom u novo političko i društveno uređenje i ekonomskom destabilizacijom utjelovljenom u koruptivnim procesima tranzicije, što nas je u konačnici dovelo do europskog ekonomskog dna. U svemu tome moguće je primijetiti određena ponavljanja sličnih matrica popularnokulturne apstrakcije hrvatskog nacionalizma, kao i otpora prema istom. Koristeći razmišljanje britanskog sociologa Johna. B. Thompsona o ideologiji, kao proučavanju načina putem kojeg značenja služe svrsi održavanja postojećih hegemonijskih odnosa, možemo pojednostaviti fenomen trijade ideologije, nacionalizma i popularne kulture. Ovo teorijski bogato polje će se u nastavku pokušati pojasniti kroz analizu trogodišnjeg presjeka hrvatskog društvenog “folklora” uz popularne primjere manifestacije nacionalizma u pjesmi i spotu Doris Dragović, (ne)uspjehu filma o generalu Gotovini, nastupu i zaokretu ideološke klime oko Thompsona tijekom dočeka “Vatrenih” ili pak u govoru bivše predsjednice. Sve to rezultat je historijske (re)produkcije mitova koji su sastavni dijelovi svakog društva, a koji se konstantno oblikuju ovisno o političkom i društvenom kontekstu.

Popularna kultura i buđenje nacije

Ideologija, koja je od Baconovih idola preko de Tracyjeve idéologie do Marxove camere obscure zauzela poziciju najneuhvatljivijeg pojma u cijeloj nauci o društvu, postala je posebno važna zbog svoje funkcije legitimiranja moći dominantne socijalne grupe ili klase. Ulogu u tome ima i popularna kultura. Čuveni dvojac Adorno i Horkheimer kulturnu industriju promatra kao pokretačicu popularne i/ili masovne kulture, smatrajući je pogonom za zabavu koja putem komodificiranih kulturnih formi postiže ideološke efekte. Ideologija tim putem postaje pitanje manipulacije i pasivizacije društva. Ako se oslonimo na Gramscija, popularnu kulturu možemo vidjeti kao “bojno polje” gdje mehanizmima pregovaranja i prihvaćanja ideologija dobiva materijalnu i praktičnu dimenziju. Egzistencija popularne kulture počiva upravo na kulturnoj borbi manifestiranoj u točkama otpora i prihvaćanja. Stoga je nemoguće govoriti o “konačnoj pobjedi” jedne strane nasuprot druge. Parafrazirajući Stuarta Halla, obje točke i otpora i prihvaćanja imaju jednake šanse biti usvojene ili izgubljene. Točnije, svaki popularnokulturni fenomen kreira tabore “za” ili “protiv” bez garancije za uspjeh.

Raspadom Jugoslavije i početkom ratova 1990-ih, popularna kultura imala je ključnu ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta temeljenog na povijesnim nacionalnim mitovima – istim onima koji se nanovo reproduciraju kako bi naznačili idealni oblik ljubavi prema domovini i “čistom” društvu. Jedna od uloga popularne kulture je i naglašavanje dihotomije između društvenih skupina, a u našem kontekstu govorimo o simpatičnoj metafori Katarine Luketić imaginarnog prebjeglištva iz “balkanske krčme u europsku kavanu”. Mitovi koji egzistiraju i danas inspiraciju vuku iz povijesnih nacionalnih mitova čija je zadaća utemeljenje historijske namjere u prirodi te samim time oprirođenje ideje nacionalnog bića. Uostalom, Dražen Žanko nam već 1992. godine izvodi “budnicu” naslovljenu Od stoljeća sedmog sa stihovima Na kamenu tvrdom o tom slova pišu / od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, čime se autor referira na legendu o dolasku Hrvata. Taj herojski čin dolaska dvije sestre i petorice braće koji su predvodili dolazak starohrvatskog naroda na današnje prostore, postao je nosivim stupom nacionalnog identiteta. Iako legenda seže u 7. stoljeće, često se smatra kako je starohrvatski narod ostao nepromijenjen i homogen, pa od doseljenja do danas nije pretrpio veće utjecaje drugih kultura s kojima je bio u doticaju.

Devedesetih godina bilo je potrebno vratiti taj mit što je, u biblijskom zadatku metaforičkog izlaska hrvatskog naroda iz Balkana prema Srednjoj Europi, uspješno vodio prvi hrvatski predsjednik. Kontekstualno, bilo je potrebno učvrstiti atmosferu prisilnog prikrivanja nacionalnog identiteta u desetljećima postojanja Jugoslavije (ili, Žankovim riječima: Tu na našoj zemlji, naš se barjak vije / crven, bijeli, plavi, više se ne krije), podjednako kao i učvrstiti mit o narodu heroja i mučenika s tisućljetnim snom (Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje / branili smo časno mi ognjište svoje / Čuvaše nam pređi ovu rodnu grudu / nisu zbog slobode ginuli zaludu). Posljedično je dolazilo do rasta distinkcije s narodima u susjedstvu koji su u različitim povijesnim interpretacijama stajali na putu ostvarenja idealnog hrvatskog društva. Popularna kultura sve je to uspješno pratila kroz filmove, časopise, romane, glazbu i dr., potičući izmišljanje i uspostavljanje novih društvenih rituala i tradicija, reinterpretirajući političke režime te rehabilitirajući povijesne figure. Time je transformacija međusobnih odnosa i odnosa s Drugima postala njezina ključna funkcija. Neosporno je da je tako nacionalizam s određenim varijacijama postao državnička ideologija potičući spomenute procese o kojima će kroz poznate lokalne primjere u nastavku biti više riječi.

Forsiranje herojstva

Završila je transformacija generala u pop-stara: Ante Gotovina uspješno je evakuiran s naslovnica i udarnih stranica u pozadinske rubrike, da u duštvu neokrunjenih kraljica estrade obilazi koncerte, humanitarne evente, školske priredbe i frizerske salone. Medijsko lociranje, identificiranje i transferiranje našeg najvećeg heroja s ekstremne desnice u lajfstajl vjestice toliko je banalan udruženi novinarski pothvat da se naprosto morao svesti na oglasni format: 21. stoljeće, najnovija tiskana “objavljotina” (Hrvoje Jurić) ovdašnjeg komercijalnog medijskog sektora odnedavno se, naime, reklamira billboardima na kojima stoji ono Gotovinino “Okrenimo se budućnosti!”, poziv kojim je – kako se naivnijima čini – politički zauvijek eutanazirao radikalnije nacionaliste. 

Nije ovo, međutim, prvi slučaj advertajzerskog parazitizma hrvatskih tiskanih medija na golemim simboličkim potencijalima plejboja, a ne zločinca. Nakon što ga je u proljeće prošle godine Haški tribunal prvostupanjskom odlukom osudio na 24 godine zatvora, sjetit ćemo se, novine su u prvom trenutku posve neopravdano i neutemeljeno konstruirale prikaz izvanrednog stanja u državi. Malo kada je diskrepancija stvarnosti i njene medijske slike bila očita kao tih dana: naslovnice su spominjale nepravde a komentari upozoravali na nerede, iako je pogled kroz prozor otkrivao da se vani, zapravo, ne zbiva ništa posebno i da su ulice mirne kao… pa, ako ćemo pravo, baš kao i ulice srbijanskih gradova nakon drugostupanjske, oslobađajuće presude. Način na koji se paranoidna medijska konstrukcija tada urušila poučan je: Večernji list, jedan od najagilnijih potpaljivača navodnog narodnog revolta, uskoro nakon što je postalo jasno da od masovnih demonstracija neće biti ništa, nonšalantno je reklamirao svoj novi izdavački projekt sloganom “Izdali smo ga za 5 kuna!”. Aluzija na flagelantski diskurs kojim je dočekana presuda bila je više nego jasna, ali licemjerje Večernjeg ostaje uglavnom neprimijećeno: to da iste novine mogu naricati nad izdajom našeg najvećeg sina pa onda, tek koji dan kasnije, tu izdaju pretvoriti u neobaveznu kopirajtersku dosjetku – nešto poput našeg ovećeg spina – prešutno je prihvaćeno kao business as usual. Ne treba imati iluzija pa misliti da se trenutno događa nešto bitno drukčije.

Skoro cijeli novinarski zdrug, naime, uključujući i konzervativne i liberalne, i “prorežimske” i navodno kritičke, i komercijalne i javne medije oslobađajuću presudu dočekao je prigodnim povratkom u ra(t)ne devedesete: šahovnice, proglašeni “najviši stupanj nacionalnog jedinstva”, posterizirane naslovnice i histerizirane poslanice ovog su puta pogodile puls ulice. Ne treba sumnjati kako bi učinile sve što mogu da ga i ubrzaju, e da sam Gotovina nije odbacio ulogu pučkog tribuna i posvetio se dirljivo nevještom, početničkom sricanju abecede političke korektnosti. Očekivali su, dakle, velikog mučenika, a dobili prosječnog učenika; urednici i novinari se, međutim, sličnim situacijama lako prilagođavaju, pa je tu negdje, elegantnim zaokretom, započeo onaj put prema “normalizaciji” Gotovine s početka ove priče… Čitajući danas o ekumenskim dnevnim aktivnostima jedriličara, a ne legionara, teško se – gotovo nemoguće – prisjetiti koliko je samo prijetećeg nacionalizma i jedno(bez)umlja kolalo medijskim poljem prije manje od mjesec dana. Pa ipak, čak i aktualna proizvodnja estradizirane amnezije ima, kao i svaka masmedijska ideološka konstrukcija, svoje slijepe pjege. Jedna od njih je, recimo, prikaz reakcija na haške presude u Srbiji.

Činjenica da je ogorčenje sudskim odlukama i, posebno, refleksnom erupcijom hrvatskog nacionalizma ujedinilo tzv. prvu (konzervativnu, nacionalističku…) i tzv. drugu (liberalnu, građansku…) Srbiju kao nikad otkad ih je Miloševićeva politika rascijepila ovdje, naime, nije percipirana – uz uistinu rijetke iznimke, poput, recimo, komentara dopisnice zagrebačkih Novosti iz Beograda Tatjane Tagirov netom nakon presude. Nije, jer ta “neprincipijelna koalicija” bez presedana sugerira da s oslobođenjem generala stvari možda ipak ne stoje onako jednostavno kako se to činilo iz perspektive ovdašnje euforije: niti je rezultat sudačkog preglasavanja od tri naspram dva naročito čvrst jamac neupitnosti presude, niti ta presuda ima ikakve veze s proglašenom “pobjedom Hrvatske”, niti bi nekažnjavanje evidentiranih zločina smjelo biti razlogom slavlja, niti naknadna medijska “normalizacija” prvotnog nacionalističkog refleksa može značiti da tog refleksa nije bilo ili da smo ga se zauvijek riješili… Doduše, treba ukazati i na parcijalnost medijskih pogleda upućenih iz Srbije prema Hrvatskoj: skoro beziznimno, oni ostaju na evidenciji ovdašnje pretjerano nacionalističke i latentno osvetoljubive reakcije, potpuno previđajući onaj naknadni proces “normalizacije” i “liberalizacije”.

Privremeno stapanje “ljevice” i “desnice” u hrvatskom i srbijanskom medijskom mainstreamu, ta simptomatična podudarnost dinamike dvaju političkih polja, proizvela je tako efekt ukrštenih iskrivljenih odraza: srbijanski mediji i političari ostaju fokusirani na ono što bi trebali zaboraviti, hrvatski zaboravljaju ono na što bi se trebali fokusirati. Ovaj zrikavi pogled u vlastiti nacionalistički pupak, naposljetku, garantira da će skorašnja šengenska granica demarkirati sociopolitičku razliku “razvijene” Evrope i njenog musavog dvorišta posve u skladu s okcidentalnim predrasudama: sa zapadne strane dobili smo pomjeranje “centra” prema vrijednostima liberalizma i tolerancije, s istočne gledamo prestrojavanje udesno. 

Riječ je pritom, naravno, o optičkoj iluziji. Kao što golemo nezadovoljstvo u Srbiji, čini se, ipak ne može dugoročno poremetiti unaprijed zadane političke matrice, tako ni ovdašnja “normalizacija” desnice i amputacija njenog radikalnijeg krila u konačnici na donose više od tankog, varljivog sloja make-up-a, nanesenog na lice današnje Evrope; lice sve izbrazdanije dubokim borama ekstremnog nacionalizma. Eto zašto ne bismo smjeli zaboraviti lakoću kojom su se hrvatski srednjestrujaški mediji nakon dvije presude transformirali u populistička glasila trulog nacionalizma: navodno pluralistični, demokratični i snošljivi, oni će iskeziti nacionalističke zube čim tržišni refleks nagovijesti da je to roba koja trenutno ide. A ukoliko netko sumnja da će i ubuduće, nakon ulaska u EU, roba ići, dovoljno je da pogleda prema Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj…

Ono što novine danas rade od Gotovine – uz njegov odgovarajući angažman, jasno, jer od Haškog je suda ipak bježao kudikamo uspješnije nego što danas bježi od mikrofona i objektiva – nije stoga logičan znak i nastavak liberalnog zauzdavanja nacionalizma, nego potvrda simbioze dvije trenutno najsnažnije svjetonazorsko-političke opcije. Opasne simbioze: jer ona provalu desničarskog nasilja i ksenofobije ustrajno čuva u formi latentne prijetnje. Odatle i pouka svakoj današnjoj lijevoj politici koja analitički nadilazi lažnu opoziciju tzv. lijevog i tzv. desnog centra. Ukoliko je na to slučajno zaboravljeno, naime, oslobađajuće presude podsjetile su kako je mogućnost masovne mobilizacije još uvijek monopol pitanja nacije. Razrađenija kritika nacionalizma koja korespondira s tom činjenicom, uz nastavak demaskiranja liberalne ideologije, zato nije samo preduvjeti smislenijeg ljevičarskog pozicioniranja unutar ovdašnjeg političkog polja. Nju nameće znatno šira društvena odgovornost: zadaća formuliranja jedine dosljedno antinacionalističke politike, one koja ne ostavlja prostor za opasne kolaboracije pod krinkom demokracije.  

Fotografija © Krunoslav Pavlina

To bi bila moja mala isprika za pokrivanje teme stare dva tjedna. A sad, o čemu je uopće riječ: Ante Zidić, Igora sin, kreirao je majice s likom Ante Gotovine (http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,5,16,gotovina_majica,26464.jl)! Modelirao ih je po uzoru na znamenite portrete Che Guevare i Jima Morrisona, a svoj potez obrazlaže ovako: “Majica je medij koji mora komunicirati sve što general simbolizira. Ali nama nije primarni zadatak iskomunicirati Gotovinu njegovim suborcima, majkama poput Kate Šoljić ili nesretnicima iz Škabrnje, koji dobro znaju tko je general Gotovina, nego mladim ljudima koji zbog svoje mladosti ili nezainteresiranosti ne znaju ništa o njemu osim da je bio neki general i da danas sjedi u Haagu.”

Dobro, ajde, zažmirit ću na to što je majica plave boje. Jer, realno je za pretpostaviti da ih ima i u drugim bojama. Mada u tom slučaju jest bizarno kako je Zidić, za prvo predstavljanje projekta široj javnosti, obukao majicu boje koja malo kome uopće dobro stoji – a kamoli njemu.

Zanemarit ću i to kako Gotovina na njegovoj majici izgleda neugledno i ružno, nimalo ikonično i seksi. Pogledajte samo to klempavo uho! I trolovski nos! A čovjek koji stoji iza tog nedjela dvije je godine bio potpredsjednik ne Hrvatskog društva ljubitelja klempavih trolova, nego – Hrvatskog dizajnerskog društva! Sjajno.

Neću se puno zadržavati ni na činjenici da su lica Morrisona i Guevare postala ikonama tek nakon što su dotični otegnuli papke. Ante Gotovina možda jest živio brzo, ali ne samo da nije umro mlad, nego – nije još uopće ni umro!

Umjesto svega toga… usredotočio bih se na gore navedeni citat Zidića Juniora. Ne znam za vas, čitatelji dragi, ali ja recimo zadnjih godina nisam baš dobio neki dojam da mladi ljudi “zbog svoje mladosti i nezainteresiranosti ne znaju ništa o Gotovini.” Naslušao sam se pijanih navijačkih pjesama o njemu, naizbjegavao razgovora s djevojkama i mladićima koji bi me – u najboljem slučaju – prostrijelili prezrivim pogledom ako bi doveo u pitanje svetački status Našeg Ante, nagledao njegovog lica po posterima u kafićima za mlade. Ti su posteri ujedno bili mahom spartanskog dizajna, lišeni “pletera i sličnih simbola”, pa mi nije jasno ni po čemu se točno sa svojom majicom Zidić mislio “odmaknuti od patetike koja se dosad primjenjivala.”

Čini mi se kako on zapravo ne cilja na hrvatsku mladež sveukupno, nego tek na jedan njen dio. Konkretnije – rock klince. Jer, oni su ti koji u najvećem broju nose majice na Morrisona i Guevaru, i idoliziraju ih kao pravovjerne buntovnike. Rock klinci također tradicionalno, u nezanemarivom broju, potječu iz ulijevo naherenih srednjeklasnih obitelji. Stoga im je prijeko potrebno “iskomunicirati Gotovinu”!

Samo, za komunikaciju je potrebno dvoje. Dok je Zidićeva majica, pak, jednosmjerno odaslana poruka. Ekvivalent deranja s ciljem da recipijent pasivno i bespogovorno upije poruku. A o kojoj je uopće poruci riječ? Što se tu uopće “komunicira” neprosvijećenoj mladeži? Okvirne detalje vojnih akcija u kojima je sudjelovao, optužbe Haaga, argumente obrane? Jok. Samo to da je Gotovina “HEROJ”, i ništa više.

Stara sintagma “Heroj a ne zločinac” barem je mogla, hipotetski, svojim sadržajem poticati fantomske mlade ignoramuse na razmišljanje (“Ta zašto neki tvrde da je Gotovina zločinac? Čime je navukao takve optužbe na sebe?”). Zidićeva majica, pak, ne ostavlja nikakav prostor dijalogu, kamoli nijansama. To je obična modna toljaga čija je prava svrha zatiranje razmišljanja i daljnje komunikacije na temu Gotovine. Toljaga kojom se maše u smjeru mladeži što bi – avaj! – mogla jednog dana naučiti kritički razmišljati, i zamisliti se nad mogućnošću da je Ante Gotovina, možda, istovremeno heroj i zločinac.