Antagonizam kao koncept 32.Salona mladih

Potaknuti kustoskim pozivom na izlaganje na 32. Salonu mladih, smatramo kako je potrebno otvoriti komunikaciju s Društvom hrvatskih likovnih umjetnika, kolegama i širom javnosti kako bi se javno raspravile nejasnoće koje su se pojavile kao i pitanje netransparentnog rada ove javne ustanove. Želimo podsjetiti na neke glavne odredbe kojima se HDLU vodi i ukazati na nepravilnosti u radu te samoorganizirane Institucije umjetnika/ca koja trenutačno ne poštuje vlastiti Statut niti podupire svoje članstvo čime se udaljava od svoje osnovne misije. Podsjećam, prema važećem Statutu (opće odredbe, članak 9.) HDLU ima zadatak
– da razvija, potiče i promiče hrvatsku likovnu umjetnost i da se zalaže za raznolik i kontinuirani napredak hrvatske likovne umjetnosti,
– da potiče suvremeno likovno stvaralaštvo i vrednovanje hrvatske likovne umjetnosti,
– da unapređuje i štiti slobodu likovnog stvaralaštva i djelovanja.

Ili prema prijedlogu nacrta novog Statuta (opće odredbe, članak 9.), prema kojem HDLU za cilj ima
– razvijanje, poticanje, unapređivanje i promicanje likovne i multimedijske umjetnosti,
– trajno utjecanje na oblikovanje kulturne politike Republike Hrvatske, županija i gradova u kojima djeluju njezini članovi (…),  prezentaciju i položaj likovnoga i multimedijskog stvaralaštva (…),
– zalaganje za raznolik i stalan napredak, organizaciju i prezentaciju hrvatske likovne i multimedijske umjetnosti u Hrvatskoj i u svijetu,
– unapređivanje i zaštita slobode likovnog stvaralaštva i djelovanja te položaja likovnih i multimedijskih umjetnika u društvu.

Objavljeni kustoski koncept te natječaj za izlaganje na 32. Salonu mladih u HDLU s nerazumijevanjem pluralističkih strujanja u suvremenoj umjetnosti binarno razdvaja umjetničke prakse na takozvanu “trendovsku pomodnost” i “izvornu suvremenu umjetnost”, što je problematično iz više aspekata. Riječ je o terminologiji koja je teorijski neutemeljena i neartukulirana te se stoga postavlja pitanje kako je moguće da je HDLU te prazne termine odobrio kao legitimni kustoski koncept? Također, postavlja se pitanje koji su članovi odbora odlučivali o izboru ovogodišnjeg koncepta?

Poznavajući iz drugih medija (internet i tiskani mediji) nesposobnost autora koncepcije da podastre argumentiranu kritiku, pokušavajući je nadomjestiti upotrebom termina poput “bijeda, iritacija, mediokritetstvo”, i njegovo stalno inzistiranje na prevaziđenim konceptima kao što su “métier”, “bezinteresno sviđanje” i drugi u 20. stoljeću osporeni koncepti, iza tih kvazi termina kojima se služi krije se podjela suvremene umjetničke produkcije prema medijima na (figurativno) slikarstvo i “ostalo”. Kao članovi HDLU-a izražavamo svoju zabrinutost, te kustoski koncept kojeg je HDLU bez javnog natječaja (!) odabrao, stavljamo na javnu raspravu te apeliramo na preispitivanje takve odluke. Ovako slaba artikulacija koja ne barata osnovnim terminima teorije suvremene umjestnosti za velik dio članova društva ne predstavlja adekvatan i prihvatljiv okvir i kontekst za izlaganje radova. Također, takva koncepcija ne može biti temelj na osnovu kojega će najmlađa generacija umjetnika/ca, buduće članstvo ove Institucije, prvi put izlagati svoje radove na institucionalnoj razini.

Ovom prilikom podsjećam na članak 13. Statuta HDLU-a koji članovima omogućuje da
– od HDLU-a traži zaštitu ako je ugroženo njegovo likovno djelo i stvaranje, strukovno javno djelovanje te autorska i moralna prava prema tom radu, odnosno njegov strukovni ugled,

te upozoravamo na stavak 7. članka 13 prijedloga novog Statuta dužnost kojim se određuje uloga i dužnost pravno-administrativne službe HDLU-a:
– zaštita Pravno-administrativne službe HDLU-a ako je ugroženo umjetničko djelovanje ili pravo na javno djelovanje u struci te ako su ugrožena autorska i moralna prava člana na djelo i rad, ili ako je ugrožen ugled člana u struci.

Statutom HDLU-a jasno je navedeno da HDLU štiti interese i da svojim likovnim stvaralaštvom i društvenim djelovanjem promiče HDLU i hrvatsku likovnu kulturu. Obzirom da je kustos 32. Salona mladih odabran bez natječaja, kao članovi HDLU-a, smatramo da ovaj koncept ukazuje na to da se HDLU zalaže za koncept baziran na antagonizmu, na inzistiranju da se uz prakse koje autor koncepta smatra vrijednim prokažu i one koje spomenuti smatra bezvrijednima, što ima temelj u suštom nepoznavanju područja o kojem se govori te da se kosi sa Statutom ove Institucije. 

Uz ovako problematičan stav HDLU-a nemojmo ispustiti iz vida činjenicu da je za sudjelovanje na Salonu potrebno uplatiti kotizaciju od 50kn, a tome treba pribrojiti uplate od 1640 članarina, u iznosu od 200kn, zatim uplate za izdavanje potvrde o članstvu koje iznose 30kn te prihode od problematične komercijalizacije tog prostora koji se iznajmljuje kako političkim strankama tako i privatnim tvrtkama zbog čega se i trajanja izložbi skraćuju! Postavlja se pitanje transparentnosti prihoda HDLU-a i da li se taj novac dalje redistribuira u umjetničku proizvodnju.

Članstvo svojim djelovanjem i financiranjem HDLU-a, ima pravo legitimno sudjelovati u djelovanju Institucije. Uz samu aktivnost članova, koje ovim putem pozivam da konkretno doprinesu daljnjem razvoju situacije, smatramo da HDLU mora omogućiti prostor za komunikaciju, pronaći načine da unutar stukture omogući članovima jasnije i direktnije djelovanje kako bismo zajedno stvorili zajednicu umjetnika koja doista “razvija, potiče i promiče hrvatsku likovnu umjetnost i da se zalaže za raznolik i kontinuirani napredak hrvatske likovne umjetnosti”, kako se i navodi u samom Statutu HDLU-a.

Molimo očitovanje po gore navedenim stavkama. 

Dina Rončević,

Supotpisnici :
Ana Čveljo, likovna kritičarka
Ana Dana Beroš, arhitektica
Ana Kovačić, kustosica, Galerija Miroslav Kraljević
Ana Kovačić, umjetnica
Ana Kršinić Lozica, znanstvena asistentica, Muzej arhitekture HAZU
Ana Kutleša, kustosica, BLOK
Ana Zubak, umjetnica
Andreja Kulunčić, umjetnica, clanica HDLU-a
Andrija Pernar, galerija Inkubator
Anita Šurkić, umjetnica
Bojan Krištofić, likovni kritičar
Božena Končić Badurina, umjetnica, članica HDLU-a
Dalibor Kiseljak, umjetnik, član HDLU-a
Damir Sobota, umjetnik, član HDLU-a
Darko Fritz, umjetnik, član HDLU-a
Dina Karadžić, umjetnica, članica HDLU-a
Dunja Janković, članica HDLU-a  Zagreb i HDLU-a Rijeka
Evelina Turković, likovna kritičarka i kustosica
Gabrijela Rukelj, umjetnica
Hrvoje Mitrov, umjetnik, član HDLU-a
Irena Solenički, povjesničarka umjetnosti
Iva Rada Janković, viša kustosica, MSU
Ivan Klisurić, umjetnik
Ivan Latin, umjetnik
Ivana Armanini, umjetnica, članica HDLU-a
Ivana Hanaček, kustosica, BLOK
Ivana Pipal, umjetnica
Ivana Vratarić, umjetnica
Jadranka Pintarić, MSU
Jana Peršić, novinarka
Jasenko Rasol, umjetnik, član HDLU-a
Jelena Pašić, povjesničarka umjetnosti
Josip Horvat, umjetnik
Josipa Bubaš, umjetnica
Karla Pudar, kustosica
Kata Mijatović, umjetnica, članica HDLU-a
Katarina Pejović, dramaturginja
Lea Vene, kustosica, GMK
Leila Topić, kustosica, MSU
Lina Rica, umjetnica
Ljerka Njers, umjetnica, članica HDLU-a
Magdalena Pederin, umjetnica, članica HDLU-a
Majko Vojnić Gin, umjetnik, član HDLU-a
Marija Ančić, umjetnica, članica HDLU-a
Marija Borovičkić, povjesničarka umjetnosti
Marija Katalinić, teoretičarka
Marijana Rimanić, radnica u kulturi
Marina Mesar, umjetnica, članica HDLU-a
Mario Krištofić, umjetnik, član HDLU-a
Mario Romoda, umjetnik
Marko Ercegović, umjetnik, član HDLU-a
Marko Golub, likovni kritičar i kustos
Marko Marković, umjetnik
Marta Kiš, kustosica, kultura promjene SC
Martina Kontošić, samostalna kustosica
Matija Kralj, umjetnik, član HDLU-a Rijeka
Nataša Kadin, kustosica
Neli Ružić, umjetnica, članica HDLU-a Split
Nikolina Butorac, umjetnica,
Nina Kurtela, umjetnica, clanica HDLU-a
Nives Sertić, umjetnica, članica HDLU-a
Petra Puž Novoselec, umjetnica, članica HDLU-a
Petra Vidović, povjesničarka umjetnosti
Petra Zlonoga, umjetnica
Predrag Pavić, umjetnik, član HDLU-a
Rafaela Dražić, umjetnica
Sabina Mikelić, umjetnica, članica HDLU-a
Sanja Horvatinčić , povjesničarka umjetnosti
Sanja Sekelj, kustosica, GMK
Selma Banich, umjetnica
Sonja Leboš, kustosica 
Tena Razumović Žmara, likovna kritičarka
Tihana Bertek, likovna kritičarka
Tihomir Milovac, muzejski savjetnik, voditelj eksperimentalno istrazivackog odjela, MSU
Tonči Kranjčević Batalić, novinar
Vanja Babić, umjetnik
Vanja Trobić, umjetnica, članica HDLU-a
Vanja Žanko, kustosica
Vesna Vuković, kustosica, BLOK
Vjekica Buljan, kustosica
Vladimir Tatomir, kustos
Vlasta Žanić, umjetnica, članica HDLU-a
Željka Grobotek, umjetnica, članica HDLU-a

Kultura, kultura življenja, kultura konzumacije, kulturni aktivizam, kultura komuniciranja samo su neke od sintagmi koje danas obilježavaju dobar dio društvenih praksi i javne komunikacije. Kultura viđena kao ideologija nije nov koncept, ali evolucija kulture u primarni proizvodni sektor “kasnog” kapitalizma prilično je zanimljiva.

Pišući o kulturi kao sredstvu pripitomljavanja Franck Lepage prisjeća se obilježavanja obljetnice Revolucije u Francuskoj 1989. Tada je, navodi Lepage, održan defile pod nazivom Planetarna plemena tijekom kojeg je predstavljen svaki narod. No, prema zamisli stručnjaka za reklame Jean-Pole Goudea, nije predstavljen nekim simbolom njegovih političkih osvajanja, stečene emancipacije ili dominacije koju trpi, nego svojim anegdotalnim i stereotipnim “kulturnim” obilježjem – goli Afrikanci s bubnjevima, Englezi pod kišom i slično. (1)   

Ovo je situacija koja, kao što i Lepage navodi, uprizoruje Fukuyamin kraj povijesti, kraj politike, kraj propitivanja svrsishodnosti i smisla nekog društvenog uređenja te inaugurira neoliberalni kapitalizma kao ultimativni, vrhunski i posljednji veliki svjetski poredak. Ali, ovdje se radi i o kulturi kao zamjeni za politiku. Kako piše Lepage, političko je afirmacija vrijednosnog suda, “kulturno” je njegovo poništavanje i opća ekvivalentnost u carstvu znakova.

Naime, problem ne leži u konstataciji puke kulturološke stereotipizacije, nego u takvoj kulturološkoj stereotipizaciji koja mobilizira kulturu kao racionalizaciju nepostojanja politike i/ili političkog u smislu politike kao artikulacije društvenog, a ne tržišnog.

Uzmimo kao primjer “urbanu muzičku kulturu”. U Hrvatskoj u ljetnoj sezoni ispunjenoj festivalima i konceratima, bendovi, koje bi nekad zvali alternativnim i underground, danas su glavne zvijezde mladih konzumenata.
 
Muzička kultura je bitna, jer reflektira izgled društvenih niša sačinjenih od onih slojeva društva koje su tradicionalno predstavljale inkubator potencije otpora ili potencije minimuma refleksije socijalne stvarnosti. Danas su one skoro potpuno integrirani u režimsku matricu, zaglupljene ili možda pak… kulturalizirane.

Bendove poput famoznih Franz Ferdinand reklamira multinacionalna telekomunikacijska korporacija koja prodaje telefone s njihovim pjesmama, prostor velikog dijela reklamnih materijala zauzimaju logoi sponzora, medijske recenzije nastupa istih bendova svode se na konstataciju broja posjetitelja, pseudo-ekskluzivne informacije o tome što bendovi imaju u back stageu, koliko su visoke honorare dobili i slične gluposti. Što ta muzika znači, nema veze, jer nažalost i ne znači ništa.
 
Ako su se nekad za underground bendove vezivale političke konotacije, tipa Dead Kennedy’s protiv američkog angažmana u Indokini, Bad Brainsi protiv rasne segregacije, Sonic Youth protiv rasizma, Fugazi protiv korporativne Amerike, NWA protiv establishmenta ili u kontekstu muzičkog izraza, punk-rock protiv neokonzervativnog konformizma, noise-rock protiv muzičkog konformizma, postavlja se pitanje kakve se to socijalne, političke konotacije vežu za današnje bendove? Kakve se to političke implikacije danas vežu za mase popularnih bendova, mase Klaxsonsa, Killersa, Hives-a, mase pop international estradnjaka Lilly Allen, Pink i slične? Nikakve, ili uglavnom nikakve.

Ne ulazeći u osobne motive članova prosječnog rock benda danas, njihova muzika najčešće u širem kontekstu ne predstavlja ništa osim puke zabave, potrebne kao mp3 player u mašini za pranje rublja ili stereo sistem u wc-u. Spominjanje “nezavisnih” bendova i ekipe iz mainstreama u ovom je kontekstu namjerno, jer upravo se radi o tome da je granica između nekadašnje “nezavisne” muzike i mainstreama potpuno izbrisana, drugim riječima muzika ne reflektira nikakav socijalni antagonizam čak ni u odnosu jednog žanra prema drugom.

Metaforički rečeno, scene bivaju spojene u neku vrstu “protuprirodnog bluda”, neki čudovišni galimatijas priprostih motiva u pristupu umjetnosti i materijalističkih motiva u njenoj kreaciji.

Maksimum refleksije takve umjetnosti u smislu njenog utjecaja na društvenu stvarnost svodi se na komentiranje “sjajne produkcije” (što je već postala mini mantra prosječnog mladog potrošača) što albuma, što živog nastupa; količine “zabave” koju isporučuju (“bilo je super, baš smo se isplesali”) ili komentiranje kvalitete piva. Kako navodi Paolo Virno, kapitalizam pokazuje kako je u stanju mehanizirati i parcelizirati čak i duhovnu proizvodnju, na isti način kako je učinio s poljoprivredom i obradom metala – serijalnost, beznačajnost pojedine ruke, ekonometrija osjećaja i doživljaja. (2)

Sve u svemu, socijalnog konflikta koji bi se reflektirao kroz kulturu ili nema ili je baziran na, blago rečeno, imbecilnim temeljima, onim koji dovode u pitanje samo estetske singularnosti neke kulturne pojave, a ne neku karakteristiku proizvodnih odnosa unutar kojih su nastale. 

S druge strane vrhunski domet “angažiranosti” postala je produkcija koja uglazbljuje omiljene neoliberalne političke teme poput famoznog Tibeta.  Umjetnici se pretvaraju u estradnjake, estradnjaci u političare, a političari u klaunove. Umjetnici “tezgare” po svijetu da bi mogli financirati svoje jaccuzije, estradnjaci poput Carle Bruni, Arnolda Schwarzenegera, da ne spominjemo Reagana, postaju političari, dok je dominantan forte političara poput Berlusconija, Sarkozyja pa evo sve više i Obame pojavljivanje u raznim tračerskim časopisima, sudjelovanje u skandalima, kontroverzama ili čak snimanje albuma – evo i kvislinga Sovjetskog Saveza Gorbačova koji je upravo izdao album posvećen njegovoj supruzi (ali u jednom primjerku koji je prodan za nekoliko stotina tisuća dolara na aukciji u Londonu). Sve to naravno ne znači da su manje moćni ili da im je pozicija manje ozbiljna, dapače. Izgleda da su jedini političari koji se vide kao političari upravo oni protjerani iz većine neoliberalnih kružoka moći, kao što su Chavez, Evo Morales…

Da bude jasno, ova zamjena teza nije fenomenološka nego imanentna sistemu koji se ne potvrđuje ili (re)afirmira kroz politiku kao organizaciju društvenog, nego se afirmira kroz politiku kao isključivo sredstvo zaštite interesa slobodnog tržišta i naravno njegovo širenje pod krinkom demokracije. Kultura tu ispunjava ideološku ulogu postajući kontigentno odlagalište socijalnog konflikta, prostor njegove dislokacije iz sfere društvenog u sferu zabavnog, banalnog, debilnog, koje nije ništa manje totalitarno od uniformnosti nekadašnjih hijerarhijsko centraliziranih režima poput recimo nacional-socijalizma. Samo što je danas uniformnost zamijenjena liberalnim šarenilom, slobodom izbora kretenskih proizvoda – umjesto vjernosti vođi, subjektivitet se indoktrinira da bude vjeran tržištu i tako dalje.

Franck Lepage piše – “Evo priče o posjetitelju koji je sredinom devedesetih ušao u Kuću kulture i ondje našao beskonačan niz limenki napunjenih vodom i poslaganih uza zid, na kojem je bila obješena mala fotografija s naznakom odakle potječe tekućina. Postoje tri najčešća stava u odnosu na to ‘djelo’. Netko tko je upoznat sa suvremenom umjetnošću i raspolaže odgovarajućim kulturnim alatima moći će uživati u ‘radu’. Neupućen čovjek, bez takvih resursa, kazat će da on može učiniti to isto, pobunit će se protiv ‘podvale’, proklet će sve umjetnike i imat će osjećaj socijalne inferiornosti. Između njih dvojice, posjetitelj pun ‘kulturne dobre volje’ uvjerit će samog sebe da u svemu tome postoji neki ‘postupak’, neka ‘namjera’, nešto više što se mora uvažavati – što govori o njegovoj pripadnosti obrazovanoj srednjoj klasi”. (3)

To nešto više, to neizgovoreno, što se mora poštovati, taj unheimlich, pored mase ostalih interpretacija, poštovanje je “onoga što se ne dovodi u pitanje”. Banalno rečeno, tržišta kao činjeničnog kanona ili svakodnevne maksime. Pri tome je i nedostatak vjere u mogućnost ukidanja neoliberalnog režima koji protežira isti tržišni fundamentalizam itekako prisutan. To nešto više je u ovom smislu metastaza Althusserove interpelacije koja ideologizira apstraktnog pred-ideološkog subjekta – kultura je u ovom smislu to Hej! koje policajac upućuje prolazniku koji se pretvara u subjekt u trenutku kada se okrene. To je u lokalnom kontekstu, ono Zna se koje je metastaziralo od Zna se – nacionalizam, krv, tlo, do Zna se – slobodno tržište, privatizacija, neoliberalizam, zabava, užitak.

Lepage navodi kako su sintagme poput “mobilnosti mladih”, “životnog obrazovanja”, “izazova za mlade” upravo one koje predstavljaju jednu vrstu djelovanja preko kulture: “kulturnu akciju” koja želi okupiti ljude oko univerzalnih vrijednosti, oko kojih postoji koncenzus (ili se bar pretpostavlja da postoji koncenzus op.a.) tipa umjetnost, građanski status, različitost, poštovanje; i narodno obrazovanje, koje nastoji što većem broju ljudi učiniti razvidnim odnose dominacije, socijalne antagonizme i ustroj eksploatacije.

U prosječnoj istočno (ili jugoistočno) europskoj tranzicijskoj zemlji, “kultura” se (od “demokratskih promjena”) u ogromnoj mjeri od strane međunarodnih fondacija i institucija EU podržava kao interkulturalni dijalog, međunacionalna tolerancija, spomenuta “mobilnost mladih” i slično, a ne kao poticaj na obrazovanje o hijerarhijama eksploatacije.

Ako se uzme u obzir da je većina “mladih” (što je još jedna ideološka kategorija) na Balkanu zadnjih petnaestak godina iskreno odabrala ponuđeni svjetonazor nacionalističkih bandi, poučavanje o međunacionalnoj toleranciji i ima neki smisao. Ali motiv takve podrške je priprema istih mladih da se integriraju u slobodno tržište, a ne da uče o odnosima dominacije ili hijerarhijama eksploatacije.
 
Po Virnou, opći intelekt umjesto da se utjelovi u sistemu strojeva, postoji kao atribut živog rada. Kako dalje autor tvrdi, danas se general intellect predstavlja prije svega kao komunikacija, apstrakcija, autorefleksija živih subjekata. Dopušteno je stoga ustvrditi kako je po samoj logici ekonomskog razvoja, nužno da se dio općeg intelekta ne shvaća kao fiksni kapital, već da se eksplicira unutar komunikacijske interakcije, u formi epistemičkih paradigmi, dijaloških performansa, jezičnih igara. Dakle, narodno obrazovanje je ne samo zabranjeno u organiziranoj formi, nego je i denkverbot, zabrana mišljenja koja nije nametnuta dekretom nego kulturološki, jer između ostalog, sam naziv “narodno obrazovanje” zvuči beskrajno zastarjelim, nije hype, totalno je passé, ne verbalizira nikakvu tržišnu potenciju, verbalno je nekonkurentna. Na sličan je način djelatnik zamijenio službenika, team je zamijenio radnu zajednicu, izvrsnost je zamijenila kompetenciju i tako dalje, na štetu djelatnika naravno.

Činjenicu da je kulturna industrija općenito odigrala ključnu ulogu u prijelazu od fordizma prema post-fordizmu, integraciji cjelokupnog života u proizvodni proces je jasno u situaciji u kojoj se proizvodna sredstva ne svode na strojeve, već ih čine jezično-kognitivne sposobnosti neodvojive od živog rada, legitimno je smatrati da se znatan dio takozvanih “proizvodnih sredstava” sastoji od komunikacijskih tehnika i procedura.

Te komunikacijske tehnike i procedure su one koje čine život sam, kulturu življenja, svakodnevnu komunikaciju, spektakl, najobičnije brbljanje. Ovo se ne odnosi samo na svakodnevno trivijalno komuniciranje nego i na brbljanje integrirano u javnu komunikaciju. To se odnosi na razne televotinge u kojima je gledateljima prepuštena odluka o afirmaciji neke vještine na osnovu najtrivijalnijih obrazaca empatije.

Na internetu takozvane društvene mreže izgleda nemaju nikakvu višu funkciju osim organiziranja trača, a općenito su izgleda postale epitetom dostignutog stupnja slobode neke zemlje, jer izgleda da liberalni Zapad više brine ukidanje pristupa Facebooku u nekoj zemlji nego horde gladnih u istoj.

Afirmiraju se dakle vrijedonosni kriteriji koji nisu ništa više od tropizma koji onda u demokratskom procesu glasanja (na izborima) ne legitimira političku opciju od nekog višeg društvenog interesa, nego legitimira upravo frivolni tropizam kao politiku, a pravo na brbljanje se proglašava idealom slobode. Sloboda i-ili kultura komuniciranja je u tom slučaju zapravo rezentiman dislociran u domen brbrljanja, umjesto da poprimi formu štrajka, građanske neposlušnosti ili bar takvu formu komunikacije koja će se baviti proizvodnim odnosom, a ne njenim estetiziranim simptomima, formama života. 

To je sloboda da se sudjeluje u spektaklu kao proizvodnom procesu, ili virtualnom pogonu kulture života koji se svodi na dijeljenje iskustava koja su generirana u spektaklu kao spektakl.

Kako to reflektira nova reklama za telekomunikacijsku kompaniju u kojoj masa ljudi u Londonu zajedno pjeva karaoke? U reklami svi pjevaju na trgu, sretni su i zovu prijatelje da im kažu kako se super provode. Slogan koji prati reklamu glasi “Živjeti zajedno” ili u originalu “Life’s for Sharing” tako na neki način super-imponira sadržaj dijeljenja, sudjelovanja. To nije dijeljenje iskustva eksploatiranosti ili neke spoznaje antagonizma, disharmonije u funkcioniranju sistema, nego “sreće” zbog funkcioniranja režima. Dakle, osjećaj autentičnog zadovoljstva čija autentičnost leži u zadovoljnom sistemu. Po Virnou, karakteristični aspekti masovne intelektualnosti, identitet recimo, ne mogu se pronaći u odnosu na rad, već ponajprije u odnosu na forme života, kulturalne potrošnje jezičnih upotreba. Kako autor dalje tvrdi, upravo kada proizvodnja nije ni na koji način specifično mjesto formiranja identiteta, ovo se drugo lice medalje upravo tada projicira na sve vidove iskustva, supsumirajući pod sobom jezične sposobnosti, etičke inklinacije, sfumature subjekta.

U tom je smislu kultura (kulturno) postala ključan dio, ili možda čak samo naličje neoliberalne strategije protjerivanja politike ili političkog u egzil i inauguracije trivijalnosti kao forme slobode, ali slobode da se sudjeluje u spektaklu, tj. slobode da se integrira u tržište. 

*****************
(1 i 3) Lepage, Franck Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko kulture. Le Monde Diplomatique. Zagreb, svibanj 2009. Str.22
(2) Virno, Paolo Gramatika mnoštva – prilog analizi suvremenih formi života. Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Fotografija: Milan Kunc