Izložba Pre/Formacije koncepcijski je usredotočena na promjenjivost materijala i pitanje – kada materijal postaje rad? U osnovi je to pitanje odnosa duha i tijela ili onoga mislećeg i protežnog čime su se bavile mnoge misleće glave poput Platona i Descartesa. Klasični dualizam radi iznimku s čovjekom koji jedini može pristupiti ovim odvojenim sferama, no to stvara probleme na području umjetnosti jer onda nema značajne razlike između boja u tubi i boja na platnu. O pitanju oduhovljenja materije uz rakiju su se svađali Kyriales i Filip Latinovicz. Filipu je to pitanje donosilo puno glavobolja, a što bi tek bilo da je vidio suvremenu umjetničku praksu u kojoj materijal uključuje digitalne medije, zvuk i izvedbu koji su daleko od nekih čvrstih materijalnih sirovina, a rad nije tek predmet pod izravnim utjecajem stvaratelja_ice (umjetnika_ce) nego sjecište značenja koje uz umjetnika_cu kreiraju institucije, kustosi_ce i druge silnice kulturnog polja u kojemu se umjetnički rad pojavljuje. Jasno je da onda pitanje kada i kako materijal postaje rad može skrenuti u mnoštvo tehničkih, socijalnih, kulturoloških smjerova. 

No, ROSE kolektiv se u ovoj izložbi usmjerava na rad Karen Barad, profesorice na američkom sveučilištu Santa Cruz u Kaliforniji na kojem su predavale Donna Haraway, Anna Tsing i Angela Davis. Riječ je o sveučilištu koje je poznato po svojem multidisciplinarnom pristupu humanistici koji počiva na razbijanju uhodanih binarnih odnosa, kao npr. odnos prirode i tehnologije koji je u fokusu istraživačkog rada Donne Haraway. 

Tekst TransMaterialities: Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings Karen Barad objavljen u GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies 2015. godine, slikoviti je kolaž koji na primjeru prirodoznanstvenih istraživanja, umjetnosti i humanistike preispituje naše shvaćanje materije. Primjerice, kvantna teorija polja (QFT) čestice ne promatra kao zasebne pojave nego kao elemente dinamičnih polja, čime se gubi stroga granica između energije (koja čini polje) i materije (koju čine čestice). Heisenbergovo načelo neodređenosti tvrdi da je nemoguće potpuno točno odrediti svojstva čestice (poput energije i položaja) jer se vrijednosti postupkom mjerenja nužno remete. Primjerice ako jednom atomu pošaljemo foton (najmanji dio svjetlosti) i promatramo kako će se on odbiti mi smo već energijom fotona promijenili stanje u atomu. No ne možemo jednostavno oduzeti energiju fotona od očitanog stanja jer su interakcije na kvantnoj razini neodređene (moglo bi se reći da ne postoji stanje atoma prije nego što je foton u njega udario). Prema teoriji polja, vakuum nije praznina nego polje koje je pobuđeno na najmanjoj mogućoj vrijednosti. Ta vrijednost ipak nije nula jer su točke polja u stalnom neodređenom međudjelovanju – fluktuaciji. Ove fluktuacije shvaćamo kao virtualne čestice koje stalno nastaju i nestaju. Njihovo djelovanje je poput neprestanog ispitivanje mogućnosti stvarnosti, primjerice elektroni proizvode fotone koje sami apsorbiraju i time ne utječu na ostatak polja. Moguće je i da se foton pretvori u elektron i pozitron koji se međusobno poništavaju i ponovno postaju foton. Dakle kvantna teorija polja pokazuje da ne postoji čvrsta i čista materija nego je ona uvijek dinamično isprobavanje mogućnosti, zaigrano titranje – materija je queer. 

Na otvorenju izložbe poljski je glazbenik Julek Ploski izveo DJ set koji je pratila video projekcija na zidu. Ploskijeva glazba je sintetizirana virtualnim instrumentima, a ponekad koristi i sampleove drugih pjesama. Glazbu pušta preko FL Studija, a ne preko klasične miksete tako da u trenutku nastupa ima mogućnost interveniranja u samu pjesmu. Dobio sam dojam da pjesme nisu unaprijed dovršene nego da ih na licu mjesta slaže od unaprijed pripremljenih elemenata, tako da je Ploskijev nastup zapravo nešto između sviranja i DJ seta. Grube i sintetičke teksture spajaju se sa sanjarskim, arhaičnim elementima tako da se cjelina doima kao da je na pola puta između ravea i glazbe koja svira u krčmi neke videoigre iz 2000-ih. Loop projekcija prikazivala je animacije na kojima virtualni lik vozi čamac ili puši u praznoj sobi. Ove kompjuterski generirane grafike izmjenjivale su se sa snimkama maskiranih figura koje hodaju kroz jednobojne hodnike nalik na bolnicu.Ovaj rad ostavlja dojam male digitalne oaze koju Ploski nastanjuje, a mi posjećujemo – što u velikoj mjeri dolazi od toga što je sama materijalnost ovog rada začudna. On budi nostalgiju i asocijacije, ali ipak je sasvim jedinstven. 

Na zidu pored onoga na kojem je bila projekcija Juleka Ploskog postavljen je rad Rene Hazulin pod nazivom Sigourney Claire koji se sastoji od velikog ogledala pored kojeg su sa svake strane na zid smještene vitrine u kojima su odljevi lica umjetnice u lateksu i alginatu. Ovaj monumentalan rad istovremeno sadrži puno preciznosti i detalja. Odljevi lica se raspadaju u žute amorfne listiće, a neki prikazuju zapanjujuće detalje kože i zubi umjetnice. Naime, različite smjese materijala omogućile su različite rezultate – od grubog lateksa do gotovo savršenog alginata. Izlažući jedne uz druge neuspjele pokušaje i precizne odljeve naglašava se proces usavršavanja, a ne samo gotov proizvod. Rene Hazulin polazi od vlastitog trans identiteta i otvara asocijacije na postupake izmjene tijela poput estetskih zahvata i rodno afirmirajuće skrbi. Suočavanje s materijalnošću vlastitog tijela za transrodne osobe je od središnje važnosti u ostvarivanju vlastitog identiteta, ali također je teško, komplicirano i bolno. Veliko ogledalo u središtu rada postiže to da promatrač_ica doživljava otvorene teme uz neposredni doživljaj materijalnosti vlastitoga tijela.  

Velik dio izložbenog prostora zauzima rad Marije Josipović koji se sastoji od glinenih figurica koje u sebi sadrže sjeme. Posjetitelj_ica je pozvan_a uzeti figuricu i posaditi je u svome vrtu ili u šumi u proljeće. Figurice su postavljene unutar rastera koji stvaraju pravokutni elementi od gaze. Njihov izgled imitira raster ulica, ali takvo doslovno čitanje nije osobito produktivno. Oni su jednostavno oznaka prostora, oni vode pogled promatrača_ice, oko njih se kreće i oni ostaju kada se glinene skulpturice tokom izložbe odnesu. Rad Marije Josipović, poput rada Rene Hazulin, vizualno je nježan i nenametljiv. Zastori velikog prozora za vrijeme izložbe su zatvoreni, rad Marije Josipović osvjetljen je polegnutim reflektorima, a rad Rene Hazulin svjetlom sa stražnje strane vitrina. Bijeli materijali, zrcalo i svjetlo koje je vrlo blizu radova kao da stvaraju bijelu blještavu cjelinu koja poput oblaka kroz sebe pušta svjetlo. 

Ovom mirnom skladu doprinosi i zvučni rad Krisa Komljenovića. Iz malih zvučnika postavljenih na različitim visinama po čitavoj dvorani nenametljivo sipi zvuk koji se na kratko pojača poput grmljavine pa se smiri. Zvuk je često nešto što ne možemo izbjeći, od buke se teško skloniti, no Kris Komljenović navodi promatrača_icu da traga za zvukom. Tek krećući se kroz prostor i prilazeći zvučnicima na različitim visinama možemo potpuno doživjeti ovaj rad, tako da poanta nije samo u zvuku nego i prostoru i pokretu. Marija Josipović svoj rad prostire u budućnost i u vrtove i šume, a Kris Komljenović čitavim prostorom izložbe – ali oba rada zahtijevaju posjetitelja_icu da ih dovrši. Oni polaze od toga da niti jedan rad ne stoji samostalno nego uvijek postoji u polju s predmetima i ljudima oko sebe. 

Poput potrage fizičara za materijom čini se da niti ovaj skup radova ne donosi jedinstven odgovor o tome što je materijal i koja je uloga materijala u stvaranju umjetničkog rada. Postavljajući ovako općenita pitanja zapravo možda je bolje dati višeznačan odgovor koji otvara prostor mašti i interpretacijama umjesto da ih zatvara, no čini mi se da ova izložba to ne uspijeva. Popratni tekst je dosta hermetičan i dok sam ga čitao na izložbi nije mi bilo jasno puno više od toga da je tema materijal. Tekst Karen Barad Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings započinje opisom munje. Usporavajući snimku munje postaje vidljivo da ona nije jedinstvena linija nego mreža mnogih napuštenih puteva kojima elektricitet iz oblaka putuje tragajući za konekcijom. Munja ispituje mogućnosti, griješi i vraća se nazad dok neka točka na tlu pobuđena njenom energijom ne ispusti kratki izdanak plazme s kojim se oblak poveže i ispusti nakupljenu energiju u eksploziji svjetlosti i zvuka. Barad koristi komplicirane koncepte i tešku terminologiju, no njen tekst ne bismo trebali promatrati kao čvrsti i formirani sustav nego kao materiju koja se može oblikovati prema našim potrebama. U slučaju ove izložbe postoji puno potencijala da se ona oblikuje prema obliku ili procijepima među radovima i donese im novu snagu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.