O nagradi je odlučivao peteročlani međunarodni žiri predvođen kambodžanskim redateljem Rithyjem Panhom, u konkurenciji 18 filmova prikazanih u glavnom programu. U obrazloženju odluke istaknuli su da su Martelli i Veselčić, premda dolaze iz različitih kulturnih i jezičnih konteksta, uspjele pronaći zajednički izraz kojim su prenijele ranjivost, tjelesnost i snažnu volju. Njihova povezanost na ekranu, ocijenio je žiri, donijela je uvjerljiv i autentičan prikaz zajedničkog bunta. Veselčić je nagradu preuzela u Locarnu, dok je čileanska glumica i redateljica Martelli bila spriječena zbog snimanja u Čileu.

Film Bog neće pomoći donosi priču o Teresi (Martelli), Čileanki koja dolazi u izoliranu zajednicu pastira na Dinari tvrdeći da je udovica starješininog brata, gdje se povezuje s mlađom sestrom starješine (Veselčić). Njezin dolazak, kako se opisuje u najavi, narušava ustaljene odnose u zajednici, ali i otvara prostor slobodi.

Uz Manuelu Martelli i Anu Mariju Veselčić, u filmu još glume Filip Đurić, Mauro Ercegović Gracin, Nikša Butijer, Tina Orlandini, Ivan Skoko, Bogdan Farcaș i Vinko Kraljević. 

Direktorica fotografije je Jana Plećaš, montažer Jan Klemsche, skladatelji Stavros Evangelou, Iris Asimakopoulou i Vasilis Chontos, dizajner zvuka Marius Leftărache, a tonski snimatelj Nikos Exarchos. Scenografiju potpisuje Laura Boni, kostimografiju Katarina Pilić, dok je majstorica maske Mojca Gorogranc Petrushevska.

Nakon premijere u Locarnu, film je privukao pažnju relevantnih filmskih medija poput Varietyja i Cineurope, a regionalna publika imat će priliku pogledati ga na 31. Sarajevo Film Festivalu.

Riječ je o dirljivom i neočekivano duhovitom prikazu jednog napučenog i posve netipičnog kućanstva u suvremenom Skopju. Film se hrvatskoj publici premijerno predstavio na 21. ZFF-u, a nalazi se i na programu nadolazećeg 71. Pulskog filmskog festivala. Nastao je u manjinskoj koprodukciji čija je hrvatska producentica Ankica Jurić Tilić iz Kinorame.

Ova priča nagrađena Queer lavom na Filmskom festivalu u Veneciji 2023. prati socijalnu radnicu Ditu (Anamaria Marinca) prisiljenu nakon smrti svoje djevojke Suade (Alina Serban) preuzeti brigu o njezine dvije kćeri — djevojčici Miji (Džada Selim) i tinejdžerki Vanesi (Mia Mustafi), pri čemu joj u pomoć nevoljko priskače i dugogodišnji prijatelj Toni (Vladimir Tintor). U naumu da odgovori na pitanje: “što je to uopće obitelj?”, u svom trećem dugometražnom ostvarenju Stolevski sukobljava niz različitih glasova i perspektiva, s naglaskom na obespravljene pripadnike_ce romske nacionalne manjine te LGBTQ+ zajednice u suvremenoj Sjevernoj Makedoniji. Zidovi Ditine kuće skrivaju zajednicu društvenih odbačenika_ca, krvlju nepovezanih pojedinaca_ki koji jedni u drugima pronalaze ljubav i utočište. Film je bio makedonski kandidat za Oscara.

Stolevski je ovim projektom potvrdio širinu svog talenta te raznolikost koju posjeduje kao redatelj, s obzirom na to da je svaki njegov film žanrovski posve drugačiji od svojih prethodnika. Nakon folk horora Nećeš biti sama (You Won’t Be Alone, 2022) snimio je queer romansu Of an Age (2022), nakon čega i Domaćinstvo za početnike.

Više o filmu možete pročitati u osvrtu Mime Simić, a ostale informacije o distribuciji možete pronaći ovdje.

Kako se opstaje na hrvatskom tržištu, kakvi su uvjeti rada i mogućnosti distribucije audiovizualnih sadržaja, razgovarali smo s Kinoraminom producenticom Ankicom Jurić Tilić.

K.P.: Koji su najveći izazovi filmske produkcije na malim tržištima kao što je Hrvatsko? Mogu li europski filmovi, pogotovo filmovi takozvanih malih jezika uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni? 

Problemi s kojima se susreće naša grana djelatnosti vjerojatno su slični problemima koje generalno imaju domaći proizvođači na našem malenom tržištu – teško možemo biti konkurentni gigantima, u našem konkretnom slučaju produkciji SAD-a koja je dominantna ne samo u hrvatskim nego u europskim kinima uopće. O pokrivanju troškova produkcije iz prodanih ulaznica na malim tržištima ne može biti ni govora, a čak i najsnažnije europske zemlje (i po broju stanovnika i po broju proizvedenih filmova) poput Francuske, Njemačke ili Italije financiraju filmove putem javnih potpora. Film se, srećom, još uvijek u većini europskih zemalja smatra kulturnim dobrom i tek djelomično podliježe tržišnim pravilima.

K.P.: Koliko je za filmsku produkciju, pogotovo za financiranje projekata važna međunarodna suradnja? Može li se isti model proizvodnje primijeniti i na sve popularniji format televizijskih serija?

Međunarodna suradnja značajna je prvenstveno zbog širenja tržišta, širenja dosega filma u smislu prikazivanja na više teritorija. Korisna je naravno i zbog financiranja, zbog razmjene autora, razmjene ideja i poslovnih modela, a nama je osobito značajna unutar-europska suradnja koju potiču i neki nadnacionalni fondovi čiji je cilj integracija i osnaživanje europskog tržišta. Sličan model proizvodnje može se primijeniti i na televizijske serije, ali preduvjet za to je osnaživanje domaće proizvodnje i jačanje interesa domaćih televizija za kvalitetnim i originalnim sadržajem visoke produkcijske vrijednosti. Dok kod nas ne naraste taj interes i dok proizvodnja takvih serija ne postane standard, nećemo lako nalaziti partnere na europskom tržištu.

K.P.: Kakve su mogućnosti distribucije i prikazivanja hrvatskog filma? Probijaju li se nezavisni filmovi teško do publike?

Osnovni putevi neovisnog filma, bilo da se radi o finskom, hrvatskom ili estonskom filmu na primjer, su festivali i kulturni događaji koji okupljaju publiku koja ima interes vidjeti raznolikija djela od onih koja uglavnom nude kina. Često se dogodi da naši filmovi imaju više gledatelja na međunarodnim festivalima nego u domaćoj distribuciji. Generalno, budući da se navike publike mijenjaju, mislim da bi trebalo poraditi na tome da filmovi imaju dulji i intenzivniji život na digitalnim platformama jer u kinima, u konkurenciji s najkomercijalnijim i najboljim filmovima iz cijelog svijeta, život domaćeg filma redovno bude vrlo kratak.

K.P.: Koliko su za produkcijske kuće važne nagrade i priznanja kritike? Utječu li one na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciju?

Nagrade i priznanja kritike svakako budu važne, ali nemaju veći utjecaj na gledanost, ili ga barem ja nisam primijetila. Rekla bih da nam nagrade više znače u financiranju filma na međunarodnoj sceni, nego na domaćoj. Jednako mi se čini da i s distribucijom – recimo konkretno za Matanićev Zvizdan, nagrada iz Cannesa je nevjerojatno puno značila u prodaji filma na međunarodnom tržištu.

Kratkometražni igrani film Danas smo pojeli zadnju kravu nastao je u sklopu radionice kratkog filma Blank_filmski inkubator. Riječ je o debitantskom filmu zagrebačke studentice komparativne književnosti i portugalskog jezika Ane Perčinlić i produkcijski najkompleksnijem Blankovom filmu, snimanom na lokacijama u Zelenjaku i Kumrovcu. Glavne uloge pripale su Mariji Majcan, Jasni Bilušić, Davor Svedružiću i psu Scaru. Priča prati obitelj u poslijeratnom malom mjestu koja nastoji preživjeti glad i neimaštinu. Kratki film Adieu N Barbare Vekarić, nagrađen na prošlogodišnjoj reviji F.R.K.A za najbolju montažu (Lea Mileta), nastao je kao redateljičin ispit iz režije na Akademiji dramske umjetnosti. U filmu glume Nataša Janjić, Silvio Vovk i Amar Bukvić. Adieu N se prikazuje u subotu 21. i u nedjelju, 22. siječnja, a Danas smo pojeli zadnju kravu u nedjelju 22. i u utorak, 24. siječnja. Oba filma konkuriraju za Mediterraneo Cinema Award, nagradu publike za najbolji kratki film.

Ištvančićev dokumentarac Album bit će prikazan 24. siječnja 2012. i jedan je od 18 naslova koji konkuriraju za nagradu Alpe Adria Cinema Award za najbolji dokumentarni film iz regije. Uz Ištvančićev film  za nagradu se natječe i slovenski film Aleksandrinke redatelja Metoda Peveca o slovenskim emigrantima prije Drugog svjetskog rata, The Boy Who Was a King Andreja Paounova, dokumentarac o bugarskom kralju Simeonu Saxe-Coburg-Gotha i njegovom životu punom prevrata te Our School rumunjskih redateljica Mone Nicoară i Mirune Coca-Cozmao o malim Romima u ruralnoj Transilvaniji i drugi. Nakon premijernog prikazivanja na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, kada je najavljen kao ‘prvi hrvatski drugačiji dokumentarac o ratu’, ovo će biti talijanska premijera i prvo međunarodno prikazivanje Albuma u konkurenciji za nagrade. 

U okviru Popratnog programa – animirani filmovi u Trstu bit će prikazan Dove sei amor mio Veljka Popovića koji je dosad prikazan na nekoliko festivala, te nagrađen Posebnim priznanjem žirija na prošlogodišnjem izdanju Sarajevo film Festivala. Fabula Popovićeva filma građena je oko samotnog života jedne starice ispunjenog svakodnevnim ritualima i melankoličnim prisjećanjima na sretnije dane. Osim službene selekcije i popratnih programa, u okviru Festivala u Trstu se već treću godinu zaredom održava koprodukcijski skup  When East Meets West na kojem se okuplja oko dvjesto europskih filmskih profesionalaca. Od 182 prijavljena projekta iz dvadeset devet europskih zemalja, među osamnaest projekata u programu pitching foruma WEMW uvršten je projekt Dianina lista producentice i redateljice Dane Budisavljević nastao u okviru produkcijske i distribucijske kuće Hulahop.

Uz pitching, ovogodišnje izdanje WEMW-a predstavlja i dvije nove sekcije. U programu Warm-up posvećenom projektima koji su u vrlo ranoj fazi razvoja ukupno će se predstaviti jedanaest projekata, među kojima i hrvatski projekti Far Encounters producentice Dijane Mlađenovic (Kinematograf). U sekciju Follow-up posvećenu projektima koji su prethodno već predstavljeni na europskim forumima odabrano je ukupno 10 projekata, među kojima Mitch – Diary of a Schizophrenic Patient producenta Siniše Juričića (Nukleus Film) i The High Sun Ankice Jurić Tilić (Kinorama).

Festival će biti otvoren 19. siječnja projekcijom igrano-dokumentarnog filmskog triptiha Majke makedonskog redatelja Milče Mančevskog u tršćanskom Teatro Miela, a zatvoren 25. siječnja proglašenjem nagrađenih filmova i projekcijom filma Leaving, debitantskog filma nedavno preminulog Vaclava Havela.

Na fotografij: Kadar iz filma Danas smo pojeli zadnju kravu/ Izvor: HAVC

Izvor: HAVC