Rosa Luxemburg (1871. – 1919.) jedna je od najznačajnijih predstavnica europskog socijalističkog pokreta. Ova strastvena kritičarka kapitalizma i radikalne akcije za vrijeme svog života pripadala je nizu obespravljenih manjina, a njena borba protiv rata i radikalno inzistiranje na spajanju političkih sloboda i društvene jednakosti relevantno odzvanjaju i danas, ističe se u najavi događanja.

Uz Rosu Luxemburg, predavanje će se osvrnuti i na ostale relevantne žene Druge internacionale, saveza socijalističkih i radničkih udruženja, poput Alexandre Kollontai, Clare Zetkin i Nadežde Krupskaye.

Nakon predavanja, posjetitelji/ce će stoga moći sudjelovati u nagradnom kvizu o strašnim revolucionarkama i borkinjama za ljudska prava te zaigrati edukativnu društvenu igru Fierce Women.

S obzirom na prevladavajući društveni konsenzus, obilježavanje stogodišnjice Oktobra, razvučeno kroz čitavu godinu, prošlo je u očekivanom tonu koji ne zaslužuje posebno detaljan osvrt. Korporativni komentarijat uglavnom je odradio svoju destiliranu koreografiju pišući o “kontroverznom” događaju, uz veće ili manje otklone u prikazu konteksta i postignuća Revolucije, dok su desničarski mediji pribjegavali karikaturalnoj demonizaciji, pri čemu su im tercu zapjevali i libertarijanski komentatori.

Priču je na sâm datum, 7. studenoga, privremeno razbuktalo nasilje pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu, kojem je povod bila komemorativna akcija tamošnjeg Studentskog zbora. Zbor je, naime, odlučio obilježiti Oktobar vješanjem transparenta s parolom “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” na pročelje zgrade i postavljanjem crvene zastave na Ostojin spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću, koji je i za vrijeme blokade Fakulteta bio predmetom upečatljive umjetničke intervencije – Crvenih niti Igora Grubića i Vladomira Tatomira.

Nedvojbeno ohrabrena jačanjem konzervativnih utjecaja i uspješnim desničarskim demonstracijama sile tijekom zadnje tri godine, na ovo je odlučila reagirati grupa maskiranih i pendrecima naoružanih nasilnika koji su prvo oko 15 sati pokušali, a zatim oko 17 sati i uspjeli skinuti zastavu sa spomenika, nanijevši pritom lakše ozlijede nekolicini studentica i studenata koji su ih pokušali otjerati.

Iako je ovakav tip huliganskog napada na teritoriju fakulteta bez presedana, dobar ga je dio medija u potpunosti trivijalizirao, besmisleno prozivajući studente Filozofskog za veličanje “crvenog terora” i staljinizma. Komentari u jeku tog zabrinjavajućeg događaja, osim što su pokazali na čiju će ruku igrati liberalni i libertarijanski komentatori čak i u situaciji fizičkog nasilja prema studentskoj ljevici, pokazali su još jednom banalnost njihove kritike Oktobra i dostignuća socijalističke revolucije.

Otcijepljena od dubinskog uvida i kontekstualne svijesti, ona se u načelu svodi na zgroženo ponavljanje – Gulag! Milijuni mrtvih! Čistke! Holodomor! – kao da je riječ o kakvim ozbiljnim otkrićima, a ne o najbanalnijim (u smislu općepoznatosti) povijesnim činjenicama. S druge strane, kao što pokazuje golema povijest refleksije o Oktobru i kasnijem razvoju sovjetske Rusije, njihova najprodubljenija kritika dolazi upravo s lijevih, ne liberalnih, a ponajmanje libertarijanskih i konzervativnih pozicija. Tomu je svjedočila i tribina Oktobarska revolucija iz rodne perspektive koja se održala 8. prosinca, upravo na “crvenom” Filozofskom, kao prva tribina u organizaciji Inicijative za feministički Filozofski. Na tribini su sudjelovale studentica Filozofskog Andrea Anđelinić, sociologinja Mia Gonan i docentica na Odsjeku za filozofiju FFZG-a Ankica Čakardić, koje su prikazale važnost žena za revolucionarni pokret, kako u predoktobarskom, tako i u revolucionarnom i postrevolucionarnom razdoblju, ali i zanimljivo kritizirale ograničenja projekta emancipacije žena u socijalističkoj revoluciji.

Anđelinićino izlaganje poslužilo je kao zanimljiv uvod u pripovijest, nastojeći ocrtati ženski položaj na prijelazu u 20. stoljeće, kao i njihovu zanemarenu ulogu u revolucionarnim događanjima 1917. godine. O kakvom se položaju radi Anđelinić nam prenosi iz Lenjina koji piše o 18-satnom radnom danu kao bjesomučnom izrabljivanju žena, ali istovremeno i važnom iskoraku žena iz privatne u javnu sferu. Uloga ženske borbe za vlastita prava u revolucionarnoj 1917. godini ključna je za društveni prevrat Oktobra, pojasnila je Anđelinić: žene su te koje su povele Februarsku revoluciju upravo na Dan žena, potičući obespravljeno radništvo na solidarno pridruživanje.

Izborena njihovim revolucionarnim angažmanom, važnost pitanja emancipacije žena potvrđena je i reformama koje su boljševici provodili nakon Oktobra, poput uvođenja prava na pobačaj, pojednostavljenja postupka razvoda, zabrane rada trudnicama, uvođenja trudničkih potpora, dok je na izmjenu šireg odnosa prema obitelji kao društvenoj jedinici ukazivala i dekriminalizacija homoseksualnosti. Suštinu boljševičkog shvaćanja rješenja ženskog pitanja Anđelinić pronalazi u Trockijevom zagovaranju socijalizacije kućanskog rada, cilj koje je bio dokidanje ekonomske funkcionalizacije obitelji.

Institucionalni izraz važnosti ženskog pitanja bilo je osnivanje Ženotdela – odjela Sekretarijata Centralnog komiteta Boljševičke partije posvećenog emancipaciji žena, koji su pokrenule Aleksandra Kollontai i Inessa Armand. Anđelinić navodi da je ovaj angažman doveo do znatnog povećanja udjela žena u javnom životu, Partiji, obrazovanju i sovjetima. No isto tako je upozorila i na realna ograničenja boljševičkih nastojanja. Osobito su ona bila izražena u slučaju ruralne ženske populacije koja je, formalnom napretku unatoč, zbog teškog stanja u zemlji ostala u velikoj mjeri u izuzetno podređenom položaju.

Kao i druga progresivna nastojanja Revolucije, razdoblje Staljinove vladavine unazadilo je i borbu za ravnopravnost žena. Iako je ekonomija stabilizirana, a udio žena u visokom obrazovanju iznosi gotovo 50%, Partija pod Staljinom gubi sluh za konkretne probleme. Kako navodi Anđelinić, u tom periodu jača tradicionalna diferencijacija uloga, pobačaj biva zabranjenim, a regresija svoj institucionalni izraz dobiva ukidanjem Ženotdela. Također je, ističe Anđelinić, znakovita promjena odnosa prema seksualnom radu. Nakon Oktobra tendencija je bila da se kažnjavaju vlasnici bordela, ne radnice – ovo se tijekom Staljinove reakcije mijenja i kažnjavanima opet postaju izrabljivane žene. Konačno, na zaokret u pogubni konzervativizam pod Staljinom ukazuje i kriminalizacija homoseksualnosti.

Vrlo je zanimljivu kritičku perspektivu prema cjelini boljševičkog pristupa emancipaciji žena otvorila Mia Gonan, sociologinja i jedna od programskih koordinatorica Zagreb Pridea. Gonan se podjednako kritički postavila i prema općem okviru boljševičke glorifikacije produktivnog rada, unutar kojeg se pristupalo i ženskom pitanju, ali i prema politici socijalizacije kućanskog rada – politici koja za Gonan označava izbjegavanje da se radikalno izmijeni priroda proizvodnog procesa, a time i da se strukturno zahvati u položaj žena u socijalizmu.

Temeljeći svoj sud na tekstovima Kollontai, Armand, Lenjina i Trockog, Gonan kao osnovni cilj boljševičke politike kada je riječ o ženskom pitanju vidi oslobađanje žena od tradicionalne obitelji putem što šireg njihovog uključivanja u polje industrijskog rada. Konceptualnu osnovu te politike Gonan prepoznaje u opoziciji između produktivnog i neproduktivnog rada, koju pronalazi u nizu tekstova najvažnijih boljševičkih teoretičarki i teoretičara. Primjerice, u tekstu Komunizam i obitelj iz 1920. godine Kollontai pohvalno govori o radu seoskih domaćinstava za vrijeme prethodnih generacija kao produktivnom jer je uključivao i proizvodnju dobara poput tkanina, svijeća, maslaca i sl. Prema Gonan, Kollontai – a s njom i boljševici – implicira da je kućanski rad kao neproduktivan rad bezvrijedan jer ne proizvodi dodatnu vrijednost.

Kućanski je rad po tom shvaćanju, dakle, distrakcija od proizvodnje, on predstavlja ograničenje napretku kolektivne ekonomije. No, kako upozorava Gonan, suvremeno je shvaćanje produktivnosti uvjerljivo pokazalo da je ovakva opozicija između produktivnog i neproduktivnog rada neodrživa – današnje marksističke feministkinje ističu da je reproduktivni kućanski rad jedna od temeljnih poluga održavanja kapitalističke proizvodnje.

Pozivajući se na Roberta Kurza i Roswithu Scholz, važne članove grupa i časopisa Krisis i Exit!, Gonan ističe da društveni karakter robne proizvodnje zahtijeva i podrazumijeva tradicionalnu strukturu obitelji, podređivanje žena i diskriminaciju onih koji odstupaju od rodnih i seksualnih normi. Prema tome, puko uključivanje žena u nepromijenjene oblike proizvodnje neće dovesti do dubinske transformacije njihovog položaja, upravljali tom proizvodnjom privatni kapitalisti ili država.

Dublje zahvaćanje u problem Gonan ne pronalazi ni u kritičara staljinističke reakcije koji se osvrću na štetu koju je pod Staljinom pretrpjela borba za rodnu ravnopravnost. Kao primjer navodi Trockijev tekst Izdana revolucija, za koji smatra da se zadržava na površinskim aspektima siromaštva populacije Sovjetskog Saveza, njenog mentaliteta te konzervativnosti i interesa vladajućeg partijskog sloja, a da ne propituje na koji je način sama struktura proizvodnje očuvala neravnopravan položaj žena.

Shvaćajući tu strukturu na tragu Scholz i Kurza kao nepromijenjeni produžetak kapitalističke racionalnosti – po sebi orodnjene, odnosno androcentrične – Gonan smatra da boljševički pristup radu i rodu reproducira modele građanskih rodnih uloga za koje je zaslužna kapitalistička proizvodnja. Pitanje emancipacije žena, dakle, ne može se svesti na pitanje pristupa sferi rada, kao što se, prema Gonan, žensko pitanje ne može supsumirati pod klasno, iako je s njime nedvojbeno povezano.

Necjelovitost boljševičkog pokušaja emancipacije žena proizišla iz davanja primata sferi rada očitovala se u preživljavanju različitih atavističkih predodžbi o ulozi žena, poput one o majčinstvu kao prirodnom ženskom pozivu, koju Gonan uočava i kod Kollontai. Zaključno, kritiku glorifikacije rada Gonan proširuje s područja borbe za rodnu ravnopravnost na kritiku boljševičkog projekta općenito. On je, smatra Gonan, u znatnoj mjeri radio na discipliniranju radništva iz pozicije koja je prije srodna poziciji kapitala, nego onoj klasne borbe.

Izlaganja je zaokružila docentica Čakardić koja je, unatoč ovim opravdanim kritikama, podsjetila na iznimnu važnost ruskih revolucionarki za postignuća dvaju revolucija 1917. godine, ali i na presudnu ulogu žena u predrevolucionarnom razdoblju. Primjerice, Čakardić ističe da već 1890-ih djeluju kružoci koji se bave položajem žena, kao i nedjeljne škole za radničku klasu u kojima u velikoj mjeri kao predavačice sudjeluju žene – među njima i Nadežda Krupskaja, jedna od osnivačica Saveza borbe za oslobođenje radničke klase 1895. godine. Čakardić podsjeća i na internacionalizaciju pokreta za emancipaciju žena kao dio internacionalizacije revolucionarnih težnji, osobito kroz suradnju ženskih organizacija iz Njemačke i Rusije u predratno doba.

Podcrtavajući presudnu ulogu žena u Februarskoj revoluciji – u Petrogradu ih je sudjelovalo oko 100 000 – Čakardić podsjeća da su ruske revolucionarke pravo glasa izborile u trenutku u kojem ga imaju tek Dankinje i Norvežanke. Činjenica da Rusija u tom trenu izuzetno kaska s modernizacijom, da ne posjeduje ni osnovnu infrastrukturu, dok je tek 13,1% žena pismeno, govori o veličini tog i drugih njihovih postignuća.

Ne napuštajući pozitivne tekovine Oktobra, ali i uvjerljivo ukazujući na njegovo naličje, pa i promašaje kada je riječ o emancipaciji žena, tribina je ponudila kompleksnu i kritičku sliku nastojanja da se unutar općeg prevrata Revolucije razriješi i žensko pitanje. Za razliku od vrlo površnih ili naprosto revizionističkih analiza konzervativnih, liberalnih i libertarijanskih komentatora, sudionice tribine pokazale su da se relevantan, informiran govor o Oktobarskoj revoluciji može naći upravo među onima kojima medijski mejnstrim besmisleno pripisuje adoraciju boljševizma i staljinizma. U takvoj atmosferi u kojoj je moguć organizirani fizički napad na studentice i studente, Inicijativa za feministički Filozofski svojim je prvim događanjem pokazala spremnost na hrabar i slojevit govor o najvažnijem emancipatornom projektu u povijesti. Hoće li se vrijedne pouke tog govora čuti neće ovisiti samo o “hrabrosti” nasilnika koji ga nastoje ugušiti, nego i o neopreznim porukama onih koji sudjeluju u njegovom opasnom otpisivanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sonja Lokar je slovenska feministkinja i sociologinja, bila je predsjednica Europskog ženskog lobija, trenutno je izvršna direktorica Ljubljanskog ureda CEE Mreže za rodnu jednakost. Poznata je političarka još iz doba bivše države; bila je članica radnog predsjedništva na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu u siječnju 1990.

Sa Sonjom Lokar razgovarat će se o mnogim temama, a pored ostalih i o feminističkom pokretu, nekad i danas, o stanju ženskih prava nakon raspada Jugoslavije i u Europi od 1990-ih. O socijalizmu i socijaldemokraciji, tranziciji, ljevici i njezinim revolucionarnim potencijalima. Također će se diskutirati i o fašizaciji društva i neoliberalizmu, o radu, sindikalizmu i radničkim pravima, o antikapitalističkim strategijama otpora i borbi protiv sistemske opresije. Od Sonje Lokar pokušat će se čuti i njezino iskustvo kao političarke, na koji način se u okviru stranačke politike borila za ženska prava te koliko se taj tip angažmana razlikuje od djelovanja u civilnom sektoru.

Centar za ženske studije u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti realizirat će tijekom travnja 2016. godine nastavni modul Kreativni kritički laboratorij – Feminističke teorije i prakse. U okviru modula analizirat će se i podučavati nosivi tematski sadržaji, epistemološki dosezi i spoznajne “intervencije” feminističkih teorija u suvremena teorijska promišljanja, posebice ona o statusu roda unutar različitih polja suvremenog iskustva, znanstvenih modusa i kulturnih praksi kao i procesa performativnih mapiranja i kritičke imaginacije. U izvođenju obrazovnog modula, uz interdisciplinarno motrište i interaktivnost kao metodičke spoznajne alatke, koristit će se različiti znanstveni pristupi, izvori i područja  spoznavanja poput vizualne kulture, lingvistike, socijalne historije, filozofije, kritičke geografije, multimedija, umjetničke prakse i semiotike. 

Nastavni modul namijenjen je studenticama i studentima umjetničkih akademija i studija humanistike Sveučilišta u Zagrebu. Program se sastoji od šest predavanja koja će se održati na Akademiji likovnih umjetnosti, te tri umjetničke radionice. Akademija likovnih umjetnosti podnijela je Sveučilištu u Zagrebu zahtjev za priznavanje 2 ECTS boda za izvannastavne aktivnosti, stoji u pozivu Centra za ženske studije.

Cilj modula Kreativni kritički laboratorij: Feminističke teorije i prakse dati je uvid u osnovne sadržaje, teorijska promišljanja i spoznajne dosege feminističkih teorija u artikulaciji suvremenih društvenih i kulturnih praksi, njihovih rodnih značajki i modusa identificiranja na predlošku raznovrsnog znanstvenog opusa, interdisciplinarnosti i različitih izvora spoznaje. Nakon pohađanja ovog modula studentice i studenti bit će između ostalog sposobni kritički interpretirati višedimenzionalne odrednice koncepta roda u obzoru teorijskih protuslovlja različitih tradicija mišljenja i modusa reprezentacije. Moći će artikulirati probleme i paradokse oko spolnih/rodnih identificiranja i mijena unutar suvremenih društvenih i kulturnih praksi te identificirati moguće pristupe, performativne izvedbe i transgresivne činove koji se tiču navedene tematike, te analizirati i obrazložiti društvene pojave i kulturne procese imajući u vidu doprinose feminističkih teorija i njihov pojmovni aparat.

Modul obuhvaća predavanja mr. sc. Rade Borić, Feministička kritika jezika; prof. dr. sc. Biljane Kašić, Kritička feministička epistemologija: Kako motrimo svijet, kako spoznajemo spolne/rodne identitete; prof. dr. sc. Lade Čale Feldman, Gluma na raskrižju medija: feministički aspekti filma “Hannah Arendt” Margarete von Trotta; prof. dr. sc. Tatjane Jukić, Rod i seksualnost klasičnog Hollywooda; izv. prof. dr. sc. Leonide Kovač, Dekonstrukcije roda u umjetničkim praksama 20. i 21. stoljeća, te doc. dr. sc. Ankice Čakardić, Rod, rad i borba. Radionice će održati izv. prof. dr. sc. Nicole Hewitt na temu Poetske, audio i vizualne feminističke prakse; izv. prof. art. Andreja Kulunčić, Angažirani umjetnički projekti koji se bave položajem žene u različitim društvenim kontekstima, te doc. dr. sc. Ivana Keser Battista na temu “Reakciono i retrogradno” u feminističkim praksama.

Raspored i detaljni opis programa s radnim biografijama predavačica i umjetnica koje ga izvode, odnosno sadržajem predavanja i umjetničkih radionica moguće je preuzeti ovdje.

Prijave se primaju do 21. ožujka 2016. godine na e-mail adresu, a budući da je broj sudionica i sudionika ograničen, uz prijavu je potrebno priložiti motivacijsko pismo.

Piše: Vatroslav Miloš

Gledajući unatrag, a uzevši u obzir isprepletenost tehnologije i stvarnosti, do sada vjerojatno niti jedna generacija nije bila toliko svjesna ili, bolje reći, neposredno upoznata s činjenicom da je društvena tektonika svijeta u kojem živimo, najblaže rečeno, u stanju kritične poremećenosti. Ne treba se zavaravati, planet kojeg nevjerojatnom brzinom nastojimo uništiti, naše prisustvo nikada nije činilo posebno ugodnim, no ukoliko se u ovome trenutku zbrišemo s lica zemlje, nitko neće moći reće da nije znao ništa o nadolazećoj katastrofi. Pogledajmo samo stanje u regiji: terorističke skupine pokušavaju preuzeti Kumanovo, dio beogradskog javnog prostora postaje potpuno nedostupna enklava premrežena poslovnim neboderima i stambenog prostora čija je dostupnost prosječnom građaninu ravna znanstvenoj fantastici, fundamentalisti napadaju policijske postaje, makedonska vlada zataškava policijska ubojstva, a ista ta policija prosvjednike napada šok bombama, suzavcem i vodenim topovima, dok na zagrebačkome glavnom trgu defiliraju pravomoćno i nepravomoćno osuđeni ratni zločnici i pjevači koji svoju egzistenciju duguju fašističkom pokliču snimljenom na magnetofonsku traku i šalju ultimatume još uvijek legalno od naroda izabranoj vlasti. “Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“, veli Boris Dežulović, “tom ne može nitko budućnost da napiše”. Uz srdačne pozdrave iz stoljeća sedmog. 

Istovremeno, u svim tim neobičnim povijesnim inverzijama, čini se da su se i obračuni kriminalnog podzemlja – kojima smo često svjedočili krajem prošlog i početkom ovog stoljeća – vratili na naše ulice. Jednome od protagonista tog miljea, Vinku Žuljeviću Klici, dirljivu je posvetu u svojoj emisiji uputio trenutno moguće i najkontroverzniji od kontroverznih novinara, Velimir Bujanec.  

Svijet je posljednjih tjedana čvrsto upirao oči u Veliku Britaniju. Na općim izborima održanima 7. svibnja pobjedu su odnijeli konzervativci Davida Camerona osvojivši 331 mjesto u parlamentu, a laburistički je kandidat Ed Miliband, iako je stranka završila na drugom mjestu s 232 mjesta, podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na krilima nedavnog referenduma za nezavisnost Škotske, Nicola Sturgeon je SNP-u osigurala 56 mjesta u parlamentu. Otočki je laburistički projekt, kao i njegov kontinentalni socijaldemokratski pandan, izdao svaku vrijednost za koju se povijesno zalagao. Ovaj poraz samo je još jedan u nizu dokaza za tu tezu. “Ono što nam je potrebno”, piše Owen Jones u Guardianu, “jest pokret ukorijenjen u životima ljudi iz radničke klase i njihovim zajednicama. Budućnost milijuna ovisi o tome”. Također, ovdje upućujem i na post-izborni članak Richarda Seymoura objavljen u Jacobinu te preporučujem predavanje posvećeno “neoliberalnoj državi i socijalističkom izazovu” koje će održati na Subversive Festivalu u srijedu, 13. svibnja.

“Mantra liberalističkog individualizma koja počiva na ideji ‘poduzetničkog duha’ i ‘osobnog izbora’ koje nema veze s društvenom odgovornošću, podjednako se realizira i u buržoaskom feminizmu”, ističe Ankica Čakardić u intervju koji su s njom za Libelu vodili Vesna Konigsknecht i Karlo Jurak. Na pitanje “trebamo li se još uvijek boriti” Čakardić odgovara: “To je gotovo stvar urgencije. Borimo se u okviru kontinuirane feminističke edukacije i širenja feminističke fronte, uključujući različite političke subjekte – od grassroots lijevih inicijativa i aktivististkinja/aktivista, preko povezivanja ženske civilne scene i u post-jugoslavenskom kontekstu, “terenskom” praksom prema principima rada AFŽ-a, gurajući ženske sindikalne sekcije sa smislenom političkom agendom i u alijansi s drugim lijevim saveznicima, od zelenih, preko inicijativa za zajednička dobra do studentskog pokreta koji je na ovim prostorima odigrao veoma važnu političku ulogu”.

“Osnovni problem kojim ćemo pokušati zaokružiti cjelinu predavanja adresira pitanje zašto su žene (historijski) dvostruko opresirane? Bit će riječi o povezivanju historijsko-materijalističke analize položaja žena i pregleda feminističkih praksi otpora koje će nas uputiti u problematiku ženskih radnih i socijalnih prava, u lokalnom i svjetskom kontekstu. Razgovarat ćemo o patrijarhalnoj i kapitalističkoj političkoj ekonomici, kritici identitarne teorije, problemu revolucionarnog subjekta, AFŽ-u i intersekciji spola i klase”, stoji u sažetku predavanja Ankice Čakardić.

Ankica Čakardić doktorirala je na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje od 2010. radi kao docentica i predstojnica Katedre za socijalnu filozofiju ostvarujući interese za socijalnu filozofiju, političku filozofiju, filozofiju roda i filozofiju kulture. Od 2007. do 2010. predavala je na Kulturalnim studijima Filozofskoga fakulteta u Rijeci, gdje je bila predstojnica Katedre za kulturnu teoriju i diskursne studije. Od 2006. predaje u Centru za ženske studije, a od 2011. u njemu vodi obrazovni program. U Centru za mirovne studije predaje od 2005. 

Predavanje će biti održano u kinodvorani Tehničkog muzeja, u petak 17. listopada, s početkom u 18.30 sati.

Povod ovom razgovoru bio je hrvatski prijevod knjige Europski vjesnik Roberta Menassea, a prošle godine objavljena knjiga Što Europa želi? koju Srećko Horvat supotpisuje sa Slavojem Žižekom, bila je razlog njegovu sudjelovanju u debati s austrijskim književnikom i esejistom. Menasseov afirmativan odnos kao i kritika projekta Evropske unije polazi od same ideje ove zajednice kao jedinstvenog okvira određenog supranacionalnim institucijama. Oduševljenje konceptom nije pokolebalo ni upoznavanje birokratske strukture koja upravlja ovom zajednicom. Naime, Manesse je otišao na turneju po Bruxellesu kako bi se upoznao s njezinim institucijama, a ono što je tamo susreo dodatno je osnažilo njegovo uvjerenje u ideju Evrope.

Srećko Horvat, pomičući se od ideje prema realizaciji, ponešto je skeptičniji prema EU. Započinjući doskočicom braće Marx o problemima i odvjetnicima, prema kojoj angažiranjem odvjetnika nećemo smanjiti probleme, ali ćemo barem imati odvjetnika, povukao je paralelu sa zemljama periferije u kojima se situacija nije bitno popravila otkako su članice ove zajednice. Postotak nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj je 52 posto, mjere štednje ne čini se da utječu na zemlje u krizi, no i dalje se prilagođavaju zahtjevima koje pred njih postavlja EU. Manesse pak EU smatra nužnom u vremenu transnacionalnih fenomena, kao što su proizvodnja, trgovina, kultura, ekonomija, ekologija, prisluškivanje, nadzor, kojima se nacionalne države ne mogu oduprijeti, već je jedino rješenje transnacionalna politika. No, kroz primjer koji je sam naveo ukazao je i na temeljnu barijeru ostvarivanju tog zahtjeva. Podsjetio je kako je u vrijeme pregovora, kada je trebalo uspostaviti jedinstvenu monetarnu politiku i usidriti vrijednost valute, nije došlo do sporazuma među članicama koje nisu željele, u korist šire zajednice, podrediti nacionalne prioritete ovoj inovaciji, zbog čega je euro uveden bez jedinstvene monetarne politike i jasnih monetarnih kompetencija. Time je ukazao na temeljnu slabost zajednice koja bi trebala biti sposobna kreirati adekvatne transnacionalne politike. Srećko Horvat načelno je suglasan sa zahtjevom za transnacionalnom dimenzijom, no podsjetio je isto tako kako se taj princip primijenjuje na protok roba i financija, no ne i na pojedince, te kako su granice za običan puk i dalje vrlo čvrste i stroge. “Granice postoje za obične ljude, a nestale su za lobističke grupe i financijski sektor koji utječu na 70% legislative”.

Politike EU usmjerene su na snaženje i potpomaganje kapitalizma i korporacija zbog čega ne mogu odgovoriti na Menasseovu pretpostavku da se jedino kroz EU, koju vidi kao jamca, može suprotstaviti kapitalizmu i prevladati ga. Primjer toga su mjere štednje kojima je korporacijama olakšano da prodru u samu srž Grčke, ustvrdio je Horvat. Periferija nema izbora – stiješnjena je između EU i ruskog kapitala, a za primjer je naveo Ivicu Todorića kojem je upravo ruska banka nedavno odobrila višemilijunski kredit. Manesse se nadovezao sa zahtjevom za nadilaženje nacionalnih država i zaključio da će kapitalizam biti jači dokle god se rasipamo na nacionalno konkurentne kapitalizme. Iznio je zahtjev za demokratizacijom Evrope, te pomalo pompozno zaključio kako će “nacionalisti požderati onoga tko se klanja nacionalizmu i ponovno nas dovesti do ruševina”.

U pokušaju nalaženja zajedničkog zaključka, Horvat se također založio za internacionalizaciju, ali drugačijeg tipa – onu pod okriljem demokratskog socijalizma, kakve zagovaraju inicijative poput Syrize, Podemosa i slovenske stranke za demokratski socijalizam koje su osvojile značajne postotke glasova na europarlamentarnim izborima. 

Kroz spomenute teme prolazit će se kroz predavanja Od pune zaposlenosti do fleksibilnog rada – klasna borba u vreme neoliberalizma Darka Vesića, Izmene u radnim zakonodavstvima – uzroci i posledice Andree Jovanović i Kire Vasileva, Uticaj promena na tržištu rada na položaj žena Marije Radoman i Ankice Čakardić, Savremeno evropsko tržište rada – liberalizacija tržišta, veza visokog obrazovanja i tržišta radne snage, migracioni procesi Maje Breznik, Marije Jakovljević i Julije Kranjec te Perspektive radničkog organizovanja – civilno društvo i radnički pokret Teodora Celakoskog, Mijata Stanića, Ivana Radenkovića i Boška Petrova i Prekarizacija i fragmentacija u Nemačkoj i Evropi Stefanie Hüertgen. 

Konferenciju o kojoj više možete saznati ovdje organizira Centar za politike emancipacije u suradnji s Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe i Domom omladine Beograda. 

Izvor: CPE

Tema će u metodološkom kontekstu historijsko-materijalističke analize (Karl Marx) skicirati “ženski problem” u dvama različitim sistemima političke ekonomije, gdje se prvi referira na jugoslavensko samoupravljanje, a drugi se preko tzv. hrvatskog tranzicijskog perioda 90-ih sve do trenutne ekonomske krize i mjera štednje od 2009. naovamo tiče kapitalističkog načina proizvodnje koji se uspješno formira nakon prvobitne akumulacije kapitala u ratnoj Hrvatskoj.

Oba spomenuta sistema generiraju dvostruku opresiranost kao osnovni modus ženskog života koji se ozbiljuje kao utemeljenje društvene reprodukcije i proizvodnje znanja koja joj na specifičan način određuje sadržajni i formalni smisao (Pierre Bourdieu).

Kada je riječ o društvenoj/socijalnoj reprodukciji koja je za ovu temu ključni element unutar kojega raspravljamo o ženskom položaju unutar određenih proizvodnih odnosa, tada valja upozoriti na tvrdoglavu konzistentnost problema kućanskog i obiteljskog rada koji se kreće od njegovateljskog posla vezanog za djecu i starije, seksa kao rada (Antonio Gramsci) i njegovih bitnih potencijala koji reproduciraju radničku klasu do različitih oblika neplaćenih poslova u sferi doma (Alexandra Kollontai, Klara Zetkin, Rosa Luxemburg).

Podsjećamo, Femininum predavanja i radionice (u organizaciji Sveučilišta u Rijeci) namijenjene su poticanju društvene odgovornosti i feminističkog senzibiliteta. Prvenstveni je cilj obrazovati i potaknuti propitivanje kroz aktualnu, interesantnu tematiku koja nudi prostor raspravi kao i novim spoznajama. Svaku radionicu vodi nova profesorica/predavačica s novom temom.

Radionice su otvorene za sve zainteresirane, a stalnim i najaktivnijim polaznicama i polaznicima po završetku radionica uručit će se potvrde o pohađanju.

O utjecaju predloženih izmjena na sektor turizma i usluga govorit će sindikalna povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske i pravnica SSSH, Dolores Lujić, dok će Vedrana Bibić i Ankica Čakardić, članice udruge BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), govoriti o utjecajima fleksibilizacije radnog vremena na živote i radne uvjete radnika i radnica, o prekarnim uvjetima rada u kreativnim industrijama te analizirati ZOR iz ženskog očišta. Predstavit će i u rujnu prošle godine osnovanu Žensku frontu za radna i socijalna prava, veliku koaliciju ženskih i drugih udruga, sindikata i ženskih sindikalnih sekcija, koje je i BRID član.

Tribina će biti održana u petak, 24. siječnja u 19 sati u Lazaretima. Ulaz je slobodan.