Piše: Vatroslav Miloš

Sintagma iz naslova tek je jedan od mogućih sažetaka divljajućeg institucionalnog cinizma, a manifest kojeg bismo mogli potražiti u odgovoru predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na pismo koje joj je – ističući zabrinutost zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru – uputio Milorad Pupovac. Razumije to njezina ekscelencija i, dakako, suosjeća, ali nije to ništa čemu bi se trebalo čuditi jer osobe za koje Pupovac izražava zabrinutost već “godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije”. “Kažimo to odmah: predsjedničina epistolarna prijetnja, budući da je odaslana s visoke državne adrese”, piše Viktor Ivančić za Peščanik, “predstavlja najkardinalniji manifestni napad na građanske slobode još od doba Franje Tuđmana i njegove navade da pokreće hajke na ‘zelene i žute vragove’, te progoni izdajnike koji su spremni denuncirati vlast i potkopavati domovinu ‘za Judine škude’”. Slučaj je za Novosti komentirao i njegov glavni urednik Ivica Đikić. 

Već smo odavno navikli, barem što se dnevne i periodičke medijske cirkulacije, da ako proza i ima nekakvu prisutnost, poezija čini marginalan segment književne proizvodnje. Iako još uvijek nije jasno hoće li tako biti i u neposrednoj budućnost, ali točke otpora još uvijek postoje. U Zarezu, Novostima i na Booksi još se uvijek – u relativno pouzdanom ritmu – mogu pročitati prikazi aktualnih pjesničkih knjiga. Kritiku nove zbirke Anke Žagar, naslovljene Pjevaju razlike tihotapke, za Booksu piše Kristina Špiranec: “Malene jezične iskrivljenosti obilježavaju i njezinu najnoviju knjigu Pjevaju razlike tihotapke, a stihovi poput onih najupečatljivijih iz prve pjesme Kupa – natrag u pjesmu – “samo još jednom spavati i teći/ ispod plamne guste, ispod šumne/ tamne/ na golu, na kišu, planinu iscrtkanu” – mogu vrlo lijepo oslikati način na koji Žagar u svojoj poeziji problematizira imenovanje stvari, odnosno kako okrnjenošću sintaktičke strukture ili novotvorenicom dodatno mistificira prirodu te naglašava nemogućnost spoznavanja i dohvaćanja svijeta koji okružuje subjekt”.

Istovremeno, naš javni radijski servis – pogotovo njegov Treći program – još je uvijek sigurna oaza kritičke refleksije o umjetnostima, a emisija Filmoskop koju uređuje Maja Peterlić još uvijek relevantno mjesto za suvremenu filmsku produkciju. Subotnje izdanje ove emisije bavilo se filmovima Carol i Dankinja te poetikama nedavno preminulih filmskih klasika Jacquesa Rivettea i Ettorea Scole te portugalskim filmskim pokretom Cinema Novo. 

U moru vijesti koje najavljuju još izrazitije jačanje monolitne kulture “nove nacionalne paradigme”, ohrabruje otvorenje Baze, novog umjetničkog i društvenog prostora kojim upravlja kustostki kolektiv BLOK i čija će vrata, ako je suditi prema minulom radu ove organizije, uvijek biti otvorena preispitivanju dominantnog diskursa, kritičkim praksama i lokalnoj zajednici. 

Jerko Bakotin autor je izuzetne knjige putopisa Bratsva i ubojstva, gajđin, a jedan njezin segment bavi se “problematičnim” geopolitičkim područjem Zapadne Sahare. “O ratu u Zapadnoj Sahari, o suprotstavljenim interesima arapskih država, o Hladnom ratu na zapadnom rubu afričkog kontinenta, o sukobu koji je danas malo spominjan” raspravljalo se u prošlotjednom izdanju emisije Treća povijest u kojoj su, uz Bakotina, gostovali redatelj Đuro Gavran i umirovljena časnica HV-a Dubravka Arbanas. 

Američki mediji intenzivno izvještavaju o smrti konzervativnog suca američkog Vrhovnog suda Antonina Scalije koji je, kroz gotovo tridesetogodišnji mandat, odlučivao o predmetima iz područja ljudskih prava, istospolnih brakova, prava na nošenje oružja, smrtne kazne, abortusa, prava na socijalno i zdravstveno osiguranje. Izbor iz obrazloženja nekih od tih često i kontroverznih odluka prenosi The New York Times. 

U jeku kulturološki prijelomne 1968. godine, prakse hrvatskog pjesništva nadovezuju se na iskustvo povijesnih avangardi i prihvaćaju njen antimimetizam i grafičko-fonetski eksperiment. Pozivajući se na poststrukturalističke teoretičare poput Rolanda Barthesa, Jacquesa Lacana, Julije Kristeve i Jacquesa Derride, pjesnici i kritičari okupljeni oko časopisa OFF, posebice Branko Maleš, krajem 1970-ih godina inzistiraju na dovođenju eksperimenta započetog Severovim “iskorištavanjem tvarnosti jezika” na novu razinu. U ovoj atmosferi, Anka Žagar upravo u časopisu OFF objavljuje svoje prve pjesme. 

Danas je iza nje desetak zbirki poezije, od kojih je Stvarnice, nemirna površina – ne računajući pritom knjigu Crta je moja prva noć u izboru Zvonimira Mrkonjića iz 2012. i Songiforme u izboru i francuskom prijevodu Martine Kramer iz 2013. – izašla 2009. godine. 

“Govoriti o jezičnosti hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina jedva da je još tautologija. Kad je riječ o nekom pjesniku iz toga vremena, tu tautologiju, međutim, kritika mora dekonstruirati da bi došla do osnovnoga pjesničkog teksta i djelotvornosti jezika u njemu. To svakako vrijedi za Anku Žagar, u koje je iskustvo jezika totalno i primjerno u njezinoj pobuni protiv slovničkog pravogovora, kao i po otklanjanju svake književne regulative”, piše Mrkonjić o njenoj novoj zbirci Pjevaju razlike tihotapke.

Anka Žagar pjesnikinja je neočekivanog. Na razini teksta, kroz čitav svoj opus, Žagar konstantno pronalazi nove načine da granice i unutarnje zakonitosti svog poetskog svijeta savije nekom osobitom gramatikom. Opirući se jezičnim konvencijama, autopoetiziranjem vlastitog pisma i pisanja, metajezičnim signalima već desetljećima stvara autentičan komunikacijski univerzum. Svaka njezina nova knjiga kulturni je događaj vrijedan pažnje.