Piše: Lujo Parežanin

Nakon što je Društvo arhitekata Zagreba okupilo dio kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu na tribini o arhitektonsko-urbanističkom razvoju grada i upravljanju javnim prostorom, u četvrtak, 11. svibnja u Kinu Tuškanac održao se predizborni okrugli stol koji se na navedene teme nadovezao polazeći od stanja u Zagrebačkom plesnom centru.

Tim je razgovorom, održanim u organizaciji Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i Plenuma Zagrebačkog plesnog centra, zaključen period javnog angažmana plesne zajednice započet 2. svibnja plesno-protestnom akcijom Tjelovanje, koji je i sâm došao kao točka na tromjesečni bojkot Centra potaknut lošim radnim uvjetima i netransparentnom upravljačkom situacijom.

Za razliku od DAZ-ove tribine, na kojoj su sudjelovale tri kandidatkinje, ovom su okruglom stolu prisustvovali koreograf Goran Sergej Pristaš ispred političke platforme Zagreb je naš!, vlasnica izdavačke kuće Milana Vuković Runjić kao predstavnica Milana Bandića, HNS-SDP-ova kandidatkinja Anka Mrak Taritaš i njen zamjenik, zastupnik u Gradskoj skupštini i član Odbora za kulturu Tomislav Stojak te glumac i redatelj Marko Torjanac, autor programa za kulturu nezavisne kandidatkinje Sandre Švaljek. Razgovor su moderirali teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić i aktivist Zdravko Popović.

Da se važnost ovog okruglog stola neće iscrpiti u njegovoj – nedvojbeno važnoj – polazišnoj temi i njenim eventualnim rukavcima bilo je jasno već iz njegovog neposrednog prostornog i dnevnopolitičkog okvira. Težinu mu je ponajprije davala dvostruka obilježenost lokacije: ne samo da je razgovor o ključnom resursu plesne zajednice bio izmješten iz institucije koje se tiče, nego je i opstojnost sâmog Kina Tuškanac odnedavna obilježena sličnim bojaznima o nekretninsko-političkim manipulacijama, prouzrokovanima ponovnim pokretanjem filmskog programa u Kinoteci. Nadovezujući se na oba ova slučaja, dan održavanja okruglog stola započeo je širenjem vijesti o pozivu Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba za iseljenjem svih korisnica iz prostora Medike u roku od 8 dana, pristiglom u ponedjeljak, 8. svibnja.  

Tijek razgovora bio je obilježen izraženom asimetrijom među dijelom sugovornica, pri čemu je frustrirajuća beskorisnost Milane Vuković Runjić kao predstavnice trenutnog gradonačelnika, na koju se rasprava očekivano fokusirala bila najrječitijim pokazateljem odnosa trenutne gradske vlasti prema plesnoj sceni, ali i prema ostalim dijelovima kulturnog i umjetničkog polja na periferiji njenog interesa. U više je navrata neinformiranost Vuković Runjić bila na granici shvatljivog: od nepoznavanja približnog broja plesnih izvedbi i festivala na koje se raspoređuju gradska sredstva, preko neargumentirane teze o netransparentnom djelovanju Pogona Jedinstvo, pa do onog najšokantnijeg – tvrdnje da se u raspravi o upravljanju ZPC-om unutar struke još nije kristalizirao relevantan subjekt, i to nakon što su strukovne udruge više od godinu dana direktno i vrlo artikulirano uključene u akcije protiv ZKM-ovog upravljanja Centrom. Uokvirene takvom elementarnom nebrigom, njene su izjave o privremenosti postojećeg upravljačkog rješenja u ZPC-u i nužnosti uključivanja plesne zajednice u iznalaženje rješenja, kao i izjašnjavanje za osnivanje Centra kao javne ustanove u neodređenoj budućnosti, izgubile bilo kakvu važnost. 

Zanimljivijima od potpuno nekontroliranih replika Vuković Runjić pokazali su se neki uokvirujući momenti u izlaganjima svih sudionika, koji su više ili manje jasno sugerirali njihove opće pozicije kada je kulturna politika u pitanju. Tako se na sâmom početku razgovora, pri odgovaranju na pitanje o uključivanju struke u donošenje odluka o upravljanju Centrom, otvorilo pitanje politizacije teme ZPC-a. Očekivano, prve su ga se izričito dotakle Mrak Taritaš i Vuković Runjić, udružujući se protiv politizacije rasprave u onom površinskom smislu pozivanja na političku prtljagu njih samih ili njihovih političkih opcija. No dok se u slučaju potonje taj banalni spin jednostavno uklopio u njen ispražnjeni diskurs, ne djelujući ni više ni manje znakovito od bilo čega što je tijekom diskusije izgovorila, u slučaju Mrak Taritaš njegova je funkcija bila, dakako, distanciranje od činjenice da je i sâma sudjelovala u Bandićevoj kontroli nad gradom. Neugodno rezonirajući s potencijalnom HNS-ovom parlamentarnom podrškom HDZ-u nakon lokalnih izbora, ta je činjenica bacila sumnju na njene kapacitete da ponudi političku alternativu postojećim modelima upravljanja javnim dobrima, iako se na ovom okruglom stolu izjasnila za ZPC kao javnu instituciju, uz participaciju šire struke.

Na nešto suptilnijoj, a time i interesantnijoj razini prema pitanju politizacije odnosio se Marko Torjanac. Kontekst njegovoj poziciji daje program za kulturu Sandre Švaljek, bivše Bandićeve zamjenice za gospodarstvo i ravnateljice Ekonomskog instituta, kandidatkinje tehnokratskog desnog centra, koju su podržali HSLS i HKS. Kao egida tog programa na njegovu predstavljanju u ožujku upravo je navedena depolitizacija kulture, a što pod time podrazumijeva Torjanac je implicitno objasnio prebacujući fokus s osnivanja javne institucije za ples na zaustavljanje klijentelizma kao, po njegovu sudu, “izvora svih zala” u kulturi.

Koji su, međutim, strukturalni uvjeti koji klijentelizam proizvode Torjanac nije naveo, zadržavajući se ponajprije na porastu financijskih sredstava za ples i osnivanju specijaliziranog gradskog kulturnog vijeća kao intervencijama važnijima od rješavanja ZPC-ova institucionalnog statusa. S obzirom na Švaljekino političko zaleđe, kao potencijalno upozorenje u kojoj mjeri će njegova opcija intervenirati u te strukturalne uvjete zazvučala je Torjančeva naoko usputno izrečena želja da ples postane – “konkurentan na tržištu”.

Da u dubinske probleme hiperprekariziranog rada u plesu njegovo tehnokratsko gledište ne može dubinski zahvatiti pokazao je odgovor upravo na pitanje o kontinuiranom unapređivanju sistemskih uvjeta i prava plesnih umjetnica. Tim je povodom Torjanac glavninu svoga izlaganja posvetio uspostavi mehanizma projektne evaluacije, dok je, s druge strane, poučno bilo njegovo izražavanje skepse prema stalnom zapošljavanju plesača kao “sretnom rješenju” i zagovaranje “protočnosti” rada u plesu kao primjerenije opcije.

Pogođeniju je posvećenost problemima plesne zajednice pokazao Tomislav Stojak i šteta je da je ovaj razgovor morao istrpjeti simboličku (i nikakvu drugu) “važnost” pojavljivanja Anke Mrak Taritaš, umjesto da je njen informiraniji predstavnik u njemu sudjelovao od samoga početka. Stojaku je legitimitet davao angažman u Odboru za kulturu GSGZ-a, na čijoj je tematskoj sjednici u siječnju podupro stav predstavnika struke, a ovom je prigodom proširio horizont rasprave upućujući na potrebu da vlast u Zagrebu utječe na promjenu zakonodavnog okvira u kulturi, osobito u pogledu regulacije statusa nezavisnog umjetnika. Ipak, i on je pokazao sklonost prema modelu zapošljavanja plesnih umjetnica na određeno, dajući prioritet nekoj projiciranoj umjetničkoj fluidnosti pred zajamčenom dugoročnom sigurnošću.

Budući da je riječ o jednom od naših najuglednijih koreografa i plesnih dramaturga, umjetnički i aktivistički dugotrajno posvećenom pitanju rada u plesu i stanju u plesnoj zajednici, teško da čudi da je najdublje poznavanje problematike pokazao Goran Sergej Pristaš. Ponajprije je u njegovim odgovorima bilo uočljivo cjelovito, sistemsko shvaćanje svakog od aspekata kojih se razgovor doticao. Primjerice, pitanje financiranja plesa za njega nije samo pitanje dodavanja ili oduzimanja sredstava, nego i pitanje restrukturiranja rada plesnih umjetnica. Komentirajući izuzetno niska sredstva koja Grad ulaže u ples – po njegovoj procjeni, riječ je o oko dva i pol milijuna kuna na stotinjak predstava, jedan međunarodni festival i dva velika ansambla, istom iznosu koji Komedija dobije za četiri do pet produkcija – Pristaš uvjerljivo pojašnjava kako ona ne znače samo loše produkcijske uvjete, nego i atomizaciju scene i prisilno pretvaranje plesačica u samostalne koreografkinje. Za  razliku od svojih sugovornika, posebno je istaknuo stalno zaposlenje kao “civilizacijsko dostignuće” za koje smatra da mora biti zajamčeno ne samo u plesu, nego i u čitavom kulturnom polju.

Primjer odnošenja prema ZPC-u Pristaš također ne promatra izolirano, nego ga dovodi u vezu s obnovom Pogona Jedinstvo i izgradnjom kazališne dvorane u Muzeju suvremene umjetnosti, smatrajući kako navedeni primjeri pokazuju da se interes trenutne vlasti u Zagrebu za kulturu iscrpljuje u jednokratnom građevinskom interesu.

I pored ovih vrijednih uvida, ipak je najupečatljivija uloga na ovom događanju na vrlo neočekivan način pred sâm njegov kraj pripala Milani Vuković Runjić – ne, dakako, kao aktivnoj sudionici, nego kao nijemom, pomalo možda i šokiranom adresatu potresnog komentara jedne od članica plesne zajednice. U nizu katastrofalno nepažljivih gafova Vuković Runjić, kao osobito cinična i groteskna izdvojila se izjava da plesačicama “zavidi”, što je opravdano isprovociralo ovu reakciju. Očajan položaj prekarnih radnica u plesu i kulturi, kao i potpunu nesposobnost i nebrigu postojeće politike da im na bilo kakav način pomogne, teško da bi nešto moglo bolje prikazati od kontrasta između osjetno uznemirenog glasa iz publike i zbunjene, prazne paraliziranosti glasnogovornice trenutnih gradskih vlasti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uoči lokalnih političkih izbora koji će se održati 21. svibnja, Društvo arhitekata Zagreba (DAZ) organiziralo je tribinu na kojoj su kandidati i kandidatkinje za gradonačelnika odnosno gradonačelnicu Zagreba imali priliku predstaviti svoje vizije prostornog i arhitektonskog aspekta grada. Od svih kandidata, tribini su se odazvali tek Anka Mrak Taritaš, Sandra Švaljek i Tomislav Tomašević. Mrak Taritaš od 2003. do 2005. godine obnašala je funkciju pročelnice Gradskog zavoda za planiranje razvoja Grada Zagreba i zaštitu okoliša, Švaljek je od 2013. do 2015. godine bila zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba zadužena za područje gospodarstva i provedbe razvojnih projekata Grada, a Tomašević je govorio iz pozicije aktivista koji se već dvadesetak godina bavi temama zaštite okoliša i urbanog razvoja, jedan je od osnivača Prava na grad, a od 2006. do 2011. godine jedan od predvodnika prosvjeda za javni prostor u Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu. Nije dano objašnjenje zašto se ostali kandidati i kandidatkinje nisu pridružili tribini, no čini se kako o toj temi nemaju što za reći ili smatraju da ona nije bitna za njihov izbor.

Fokus razgovora temeljen je na zaključcima tribine Arhitekti za Zagreb održane u prosincu 2016. godine na kojoj su Društvo arhitekata Zagreba, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Arhitektonski fakultet – četiri relevantne arhitektonske institucije – raspravljale o ključnim problemima daljnjeg razvoja i politika upravljanja gradom, kao što su strategija razvoja grada, arhitektonsko-urbanistički natječaji i javni prostor. DAZ je tribinu o viziji Zagreba odlučio organizirati prije izbora, kako je objasnio njihov predsjednik Rene Lisac, jer je to razdoblje dijaloga u kojem ima više sugovornika, za razliku od postizbornog perioda kad je to samo jedna osoba ili, kao što je zbog nezainteresiranosti druge strane do sada bio slučaj, razgovor postaje monolog.

Na tribini Vizija za Zagreb, kao jedno od važnijih nametnulo se pitanje o Generalnom urbanističkom planu (GUP). Vladavina trenutnog, dugovječnog gradonačelnika, osim sumanutog fokusa na fontane, ostat će zapamćena upravo po proizvoljnim i krajnje sumnjivim izmjenama Generalnog urbanističkog plana koji bi trebao biti krovni, monolitni dokument na temelju kojeg bi se trebao planirati budući razvoj urbane sredine. Umjesto toga, GUP je postao privatna igračka pojedinaca, a njegove odredbe mijenjaju se brzim postupkom prema potrebama privatnih investitora. Na neodrživost takvog stanja upozoravala je Zelena akcija još 2006. godine kada je najavljena prenamjena zelenih površina u stambena područja, što je trebala izglasati Skupština Grada Zagreba. Možda najpoznatiji primjer ovakve prakse postao je danas notorni Centar Cvjetni i pripadajuća mu garaža u Varšavskoj ulici, koji su postali simbol otpora privatizaciji javnog prostora. Unatoč svim prosvjedima i apelima zastupnicima Skupštine, devastacija zelenih površina, privatizacija javnog prostora i sumnjive izmjene GUP-a nastavljene su do danas.

Na pitanje o važnosti GUP-a, ali prije svega, kakva je njegova budućnost, svi su se sudionici tribine složili da on treba biti krovni dokument i nacrt dugoročnog razvoja grada. Usuglašeno je i da GUP treba biti u nadležnosti struke i donesen prema njenim pravilima, pri čemu je Mrak Taritaš istaknula da “Zagreb vapi za jednim pristojnim GUP-om”, no samo je Tomašević eksplicitno najavio njegovu novu izradu. Svi su se također usuglasili oko napuštanja politike takozvanih “gradskih projekata” kojima se bez unaprijed dogovorene strategije uređuju pojedini gradski prostori. Vrijedni gradski prostori i područja trebaju se obnavljati na temelju unaprijed donesenog urbanističkog plana i to putem javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja. Švaljek je također dodala kako se ovo odlučivanje treba prebaciti “iz sfere politike u stručnu sferu”, odnosno DAZ-u i sličnim neovisnim organizacijama, dok je Tomašević istaknuo da je prioritet platforme Zagreb je naš! napraviti registar gradske imovine i plan njenog upravljanja, no dok se plan ne izradi, te iste prostore treba dati na privremeno korištenje. “Grad treba preuzeti inicijativu umjesto samo čekati da se pusti milijuni pojave kako bi se gradska imovina počela koristiti”, naglasio je.

Svi su se sudionici također složili kako treba poticati građansku participaciju i veću demokratizaciju pri planiranju prostora i provođenju natječaja. Javne natječaje pritom trebaju provoditi neovisne institucije kao što su DAZ ili Udruženje hrvatskih arhitekata, no Tomašević također naglašava kako je ključno da struka u tim slučajevima sluša građane i pridruži im se, kao što je to napravljeno u slučaju parka na Savici.

Na pitanje o kulturnim institucijama kojima stalno prijeti izbacivanje iz gradskih prostora, kao što je to trenutno kino Tuškanac i po već tko zna koji put, Medika, Tomašević odgovara kako je dobro upoznat s “maćehinskim odnosom prema nezavisnoj kulturi koju ova gradska vlast ne vidi kao dodanu vrijednost”. Kroz borbu za nezavisnu kulturu i mlade Tomašević se priključio aktivističkom djelovanju, a sada, jedanaest godina kasnije, konačno se odlučio i politički suprotstaviti dosadašnjem načinu upravljanja gradom. Švaljek pak ističe kako su prema njihovoj strategiji razvoja kulture, javne gradske prostore namijenili upravo nezavisnoj kulturi koju su prepoznali kao depriviranu. Također, smatra kako mladi umjetnici mogu postati poduzetnici, a za to im trebaju prostori, što im također povoljno može ustupiti grad, dok Mrak Taritaš naglašava kako se Zagreb treba pridružiti drugim europskim gradovima koji na programe izdvajaju oko pedeset posto sredstava namijenjenih kulturi. “Kod nas je to tek desetak posto, a ostatak je protočni bojler – sredstva za plaće i infrastrukturu na što nemate nikakav utjecaj. Trebamo se zalagati za sustav kao u ostalim europskim gradovima”, dodala je.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.