Piše: Igor Marković

Iako je Animafest od svog početka ucrtao Zagreb na svjetsku kartu kulture i nema iole značajnog animatora koji od 1972. do danas nije barem jednom bio u Zagrebu, tijekom devedesetih počeo je, ponešto na ugledu a svakako na sadržaju, gubiti na kvaliteti. Jedna od najznačajnijih novina nakon 2007., kada je organizacija dodijeljena Hulahopu i kada počinje renesansa festivala, bila je uvođenje znanstvenog simpozija Animafest Scanner koji je donio iskorak izvan uobičajenog konzumerističkog modela domaćih festivala u kojemu je malo mjesta za propitivanje, za analizu, za stručnost i znanje. 

Ovogodišnji je simpozij dijelom slijedio i središnji tematski program festivala – horor u animaciji – u sklopu kojega je prikazano sedam slotova kratkometražnih filmova, uključujući izbor klasika, tri programa filmova nastalih nakon 2000. godine i jedan hrvatskih horora. Prikazani su filmovi Frankenweenie Tima Burtona, Perfect Blue Kona Satoshija (koliko kultan, toliko i psihološki triler, a ne horor) te Seoul Station Yeona Sang-hoa, a doživljaj su upotpunile izložba crteža i grafika Einara Baldvina i retrospektiva makabričnog opusa Roberta Morgana. Organizatori su se, očekivano, ozbiljno potrudili oko prezentacije teme, ali ono što ostaje problematično je apriorno prihvaćanje animiranog horora “kao da” jest. Međutim, što ako malo zaronimo i zaljuljamo taj plutajući označitelj “kao da”?

U uvodu u temu, umjetnički ravnatelj festivala Daniel Šuljić pita se što bi to bio horor u animaciji. “Kod ove tematike, čini se da bi cijeli festival mogao od ruba do ruba biti posvećen samo njoj”, kaže izbjegavajući odgovor na vlastito (ne samo retoričko) pitanje. Za početak, metodom pretrage tekstova koju u književnoj teoriji koristi Franco Moretti, u dvjestotinjak odabranih naslova iz teorije i povijesti horora – uključujući sveučilišne udžbenike i čitanke – riječ “animacija” ili “animirano” pojavljuje se samo dvadesetak puta, tek dva puta referirajući se na animirane filmove. S druge strane, u malo više od stotinu naslova iz područja studija animacije, “horor” je nešto češći i pojavljuje se gotovo pedeset puta, međutim koncentriran u tek četiri poglavlja, odnosno teksta u zbornicima, posvećenih pojedinim autorima ili filmovima. 

Na kvantitativnoj razini, dakle, s “animiranim hororom” nešto nije kako treba. Što je sa sadržajem? Povijesno gledano, horor u dugometražnoj animaciji na zapadu je dominantno bio usmjeren prema djeci i obiteljskoj publici te time u osnovi nužno bajkovit, o čemu je u izlaganju Noć na planini: fantastični horor u ranim Disneyjevim dugometražnim animiranim filmovima iz bataillevskog i massumijevskog diskurza nadahnuto govorila Jorgelina Orfila. Japanska se animacija, usmjerenija odrasloj publici, spremnije i ranije uključila u eksplicitnu stravu u mnogim podžanrovima i stilovima, počevši s klasicima poput Vampaia hantâ D (1985), Chôjin densetsu Urotsukidôji (1989) ili Yôjû toshi (1987), dok je u ovom mileniju i angloamerička animacija ponudila nekoliko, u odnosu na žanr, samopouzdanijih dugometražnih filmova. Ipak, Wallace and Gromit: Curse of the Were Rabbit (2005), Corpse Bride (2006), Monster House (2006), Coraline (2009), Frankenweenie (2012), Hotel Transylvania (2012) ili ParaNorman (2012) ostaju više vezani uz sferu fantastičnog, a ne strašnog i u domeni ako već ne dječjeg, onda filma namijenjenog mlađoj publici. Rijetki filmovi za odrasle, kao što je The Haunted World of El Superbeasto (2009), u pravilu su više komedija no strava.

U kraćim formama nebrojeni su primjeri korištenja elemenata horora, još od Švankmajera preko braće Quay do Tremblaya, Morgana, Condyzera ili Llorensa, da se zadržimo na zapadnoj tradiciji. Međutim, kao što Peter Hutchings u Historical Dictionary of Horror Cinema, u odrednici o animaciji ispravno zaključuje, “eksperimentalni ili avangardni filmovi ove vrste […] nedvojbeno ne funkcioniraju na bilo koji značajan način kao dio žanra”.

A kao žanr, horor je definiran prije svega svojim ciljem: zastrašiti publiku. Riječ horor je, slijedeći Oxford English Dictionary, najprije značio “mučninu” (nije čudno da se na to fokusira niz kanonskih scena; spomenimo tek Texas Chain Saw Massacre (1974) u kojemu Pam povraća vidjevši artefakt od kostiju i perja). Suvremena definicija, prema Hrvatskoj enciklopediji kaže da je horor “strava, jeza, užas”, odnosno, “ono što ima elemente stravičnog, izaziva strah i užas”. Nikica Gilić će, slijedeći Turkovića, reći da se “u žanr strave (ili horora) grupiraju filmski, književni, stripovski ili kazališni mogući svjetovi kojima dominira temeljno zastrašujući fenomen”.

No, što je strašno? “Publika obično razumije pojam [horora] dovoljno da organizira svoj vlastiti odnos prema njemu”, kaže Hutchings. To jest istina, ali slabo pomaže u odgovoru na pitanje. Usprkos obećavajućem naslovu izlaganja (U tami: animacija i horor) i tvrdnji da je “animacija jedinstveno kvalificirana kao umjetnički oblik kako bi se u potpunosti istražio opseg užasa”, Nag Vladermersky je na Scanneru, pored nešto jungovskih natuknica o čudovištima u nama, dao tek pregled suvremenih primjera animiranih filmova koji koriste elemente žanra. Za univerzalniji odgovor, jer su promjenjive i evoluiraju, nisu pogodne niti aktualne označiteljske konvencije žanra: point-of-view kadrovi, varijacije i nagle promjene ritma, vizualni (i često nasilni) spektakli koji uključuju make-up, protetičke, animatroničke, digitalne i druge specijalne efekte, uznemirujuća glazba i zvučni efekti, poigravanje svjetlom, sjenama i prostornom percepcijom. Upravo o posljednjoj je vrlo detaljno, koristeći fenomenologiju Merleau-Pontyja i arhitektonsku i slikovnu teoriju Juhanija Pallasmaa, na simpoziju govorila Martina Tritthart (Bijeg iz prostorije: horor kao stvar svjetlosti i prostora).

Robin Wood je u nekoliko seminalnih tekstova o hororu među prvima skrenuo pozornost na odnos filmskog iskustva i frojdovskih ortodoksnosti, poput otkrivanja seksualnih, nasilnih ili autodestruktivnih želja u nesvjesnom ili ponavljanja određene traume kako bi se njome ovladalo. On ih naziva “kolektivnim noćnim morama”, reakcijom na nesvjesne želje koje se gledatelju moraju predstaviti kao čudovišne, odbojne ili zločinačke. Čudovišta tako predstavljaju “povratak potisnutih”, jer utjelovljuju spolne razlike, rasne ili etničke markere, ideološke alternative ili druge kolektivistički proskribirane “nečistoće” i “prijetnje”. S obzirom na to da su društveno izgrađene i provođene nije teško – uslijed promjene sociohistorijskog okvira ili ažuriranja naših kognitivnih shema – objasniti zašto Frankensteinovo čudovište više ne može zastrašiti desetogodišnjake ili zašto bi suvremeni gledatelji mogli doživjeti Halloween (1978) kao spor i rijetko, ako uopće, zastrašujuć. Barbara Creed smatra da takvi filmovi istražuju formiranje ljudske subjektivnosti, uvjete pod kojima se subjektivnost raspada i zaključuje kako “slike horora užasavaju ne samo zbog onoga što prikazuju, već i zbog onoga što prešućuju”. Brojni teoretičari danas čudovišno u horor filmu označavaju Drugošću, često s queer, feminističkih ili fenomenoloških pozicija. 

Svi navedeni i gotovo svi ostali teorijski sustavi dijele jednu zajedničku stvar: bilo da se usredotočuju na zabranjene seksualne želje, vizualne devijantnosti ili unutarnje mentalne sukobe koji su čudovišna dismorfija, uspostavljaju jedan od temeljnih aksioma, a on kaže da je sav horor u osnovi – tjelesni horor. Horor film se, eksplicitnije od bilo kojeg drugog oblika kina, bavi utjelovljenjem – bilo da je ono očito kao u slasher (Nightmare on Elm Street, 1984), zombi (Dawn of the Dead, 1978) ili torture (Hostel, 2005) podžanrovima, ili nešto sublimnije, kao u ne-eksplicitnim “psihološkim” hororima poput Cat People (1942), The Haunting (1963) ili El espinazo del diablo (2001).

Isabel Cristina Pinedo navodi četiri aspekta koji definiraju žanr horora: horor je nasilan poremećaj svakodnevnog svijeta; on prelazi i krši granice; stavlja u pitanje valjanost racionalnosti te proizvodi ograničeno iskustvo straha, čemu dodaje peti – da uz nabrojano postmoderni horor još i odbacuje narativ zatvaranja. Neki oblik nasilja je pri tome nužan jer “narušava svijet svakodnevnog života i razara naše pretpostavke o normalnosti”. Klasični horor smješta nasilje na udaljenu lokaciju, daleko od gledateljske stvarnosti, dok postmoderni “tretira nasilje kao sastavni element svakodnevnog života”. Klasični horor govori o tjelesnoj ozljedi, dok se postmoderni bavi “činom prikazivanja spektakla uništenog tijela”.

I tu smo, što se animacije tiče, u srži problema. Iako su čudovišta u hororu vrlo često animirana (u rasponu od Universalovih dinosaura dvadesetih do Chukyja), ono što nedostaje je identifikacija s protagonistima – ne samo da moramo prihvatiti da je priča koju gledamo “stvarna”, moramo prihvatiti “kao da” su i sami glumci stvarni, da je ugroza njihovim tijelima stvarna. Dakle, nužno je dvostruko poistovjećivanje. Joanne Cantor i Mary Beth Oliver tvrde da gledatelji horora ulaze u empatički odnos s glavnim likovima, što omogućuje korištenje narativnih uređaja i stilskih tehnika kako bi se potaknula naša očekivanja u pogledu specifične prijetnje i naglasila naša “ranjivost”. A, kao što će i Daniel Šuljić priznati, “animacija zbog svoga likovnog jezika u sebi nosi odmak od stvarnosti, zbog čega je animirano nasilje gledatelju prihvatljivije”, pa je nužno i takva empatijska veza slabija ako je uopće uspostavljiva. I zato animirani horor jednostavno ne osjećamo strašnim, iako znamo da prikazuje strašne stvari. Animiranog zombija u filmu Seoul Station ne možemo doživjeti opasnim kao što je to igrani u Train to Busan, a još važnije, patnje animiranih žrtava ne doživljavamo “stvarnima” kao one odglumljene.

Pa iako danas nema iole uspješnijeg horora bez (računalne) animacije, pravi, isključivo animirani horor koji će nas ustrašiti i zgroziti, od kojega ćemo se naježiti i imati noćne more, još uvijek čekamo. 

KP: Možete li nam ukratko predstaviti ideju Animafest Scannera? 

N.G.: Znanstveni skup Animafest Scanner zamišljen je kao susret vodećih stručnjaka i rasadište znanstvenog proučavanja animacije na vodećem festivalu animiranog filma, kako bi se ohrabrili susreti teorije i prakse animacije. Također, ovaj je skup zamišljen i kao mjesto na kojem se ljubitelji animacije bez znanstvenih iskustava, oni koji ionako dolaze na naš Animafest, mogu informirati o trendovima u znanosti.

KP: Kako je došlo do pokretanja znanstvenog simpozija unutar festivala? Možete li istaknuti neke slične prakse u svijetu?

N.G.: Umjetnički direktor festivala Danijel Šuljić je, potaknut spoznajem da na festivalima animacije uglavnom nema znanstvenih skupova, predložio pokretanje simpozija na kojem bi dolazilo do susreta znanstvenika i umjetnika, što bi dodatno doprinijelo prepoznatljivosti Animafesta Zagreb. S obzirom na svjetski ugled ovog festivala, dobili smo prijave mnogih vodećih stručnjaka za animaciju u svijetu, kao i prijave mladih istraživača, pa nije bilo lako sastaviti program skupa.

KP: Tko stoji iza organizacije Animafest Scannera? 

N.G.: Skup organiziraju festival Animafest Zagreb, tvrtka Hulahop i austrijski ogranak animacijske udruge ASIFA, a u stručnom vijeću festivala smo umjetnički direktor festivala Šuljić, profesor filmologije Hrvoje Turković, austrijski profesor Holger Lang, potom Franziska Bruckner iz austrijske ASIFA-e i ja kao filmolog i član Vijeća Animafesta. Naravno, pomogli su nam i Grad Zagreb, Filozofski fakultet u Zagrebu, Austrijski kulturni forum, Talijanski institut za kulturu, AG animation društva za Medijske studije (GfM), Odjel za kazalište i film i medijske studije Sveučilišta u Beču te privatno sveučilište Webster iz istog grada.

Očito je da je glavna osovina organizacije Zagreb – Beč, za što je prvenstveno zaslužan Danijel Šuljić, a to regionalno povezivanje u animaciji smatram veoma korisnim ne samo za skup nego i za čitav festival. Engleske i hrvatske sažetke sa skupa ćemo objaviti u Hrvatskom filmskom ljetopisu (koji je prisutan u većini relevantnih baza podataka), a dogovaramo i izdavanje čitavih izlaganja u jednom stranom časopisu.

KP: Kako je koncipiran i tko su sudionici simpozija?

N.G.: Četiri su glavne teme skupa – jedna je poetika Jurija Norštejna, ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo na Animafestu Zagreb, potom animacija lutaka (jedna od tema ovogodišnjeg festvala), proširena animacija, snažna tendencija zadnjih desetljeća (za što je odličan primjer suradnja Animafesta sa zagrebačkim MSU-om) te suvremene tendencije u animaciji kao garancija aktualnosti znanstvenoga skupa (koje se, opet, mogu jako dobro vidjeti u programu festivala). Kao što vidite, s obzirom na bogatstvo važnost i aktualnost Animafesta Zagreb, skup smo koncipirali tako da se njegove teme mogu bolje shvatiti i proučiti gledanjem festivalskih programa, a s druge strane gledatelji animiranih filmova mogu produbiti spoznaje o viđenom na našem skupu.

Sudionici skupa su Marcel Jean, direktor festivala u Annecyju i ovogodišnji dobitnik nagrade Animafesta Zagreb za doprinos proučavanju animacije, Talijan Gianalberto Bendazzi, vodeći svjetski povjesničar animiranog filma, zvijezda proučavanja animacije i novih medija Paul Wells iz Velike Britanije, hrvatski Australac Tomislav Nikolić, potom Midhat Ajanović, svojedobno umjetnički direktor našeg festivala (čiju novu knjigu o Nedeljku Dragiću na festivalu predstavlja Hrvatski filmski savez), te niz znanstvenika raznih naraštaja, s raznih kontinenata – Mikhail Gurevich i Madi Piller iz Sjeverne Amerike, Nobuaki Doi, Fatemeh Hosseini-Shakib i Chi Sui-Wang iz Azije, Dirk De Bruyn iz Australije te Zabrina McIntyre, Barbara Leborde, Andriana Ružić i Anna Ida Orosz iz Evrope.

Dakle, na svjetskom festivalu animacije organizirali smo svjetski znanstveni skup: vjerujem da će to biti potvrđeno i svjetskom kvalitetom izlaganja u četiri teme navedene ranije.

KP: Na koji bi način program simpozija mogao pridonijeti mnoštvu teorijskog i povijesnog proučavanja animiranog filma? 

N.G.: Već sastav izlagača jasno govori da za ovakvim skupom postoji potreba u svjetskom krugu proučavatelja animacije: znanstvenih skupova o  animaciji nema dovoljno, a u nas i nije bilo uopće. Teme skupa dijelom su doduše prigodne (npr. tema vezana uz nagradu za životno djelo na Animafestu), ali se tiču najvažnijih tema, kao što su kontekstualizacija animacije u novim okruženjima i nove tendencije u animaciji. Dakle, simpozij pridonosi kvalitetom sudionika i aktualnošću tema.

KP: Specifikum simpozija je njegova neakademska kontekstualizacija. Što činjenica da imamo simpozij smješten u dinamiku festivalskog okružja, a ne u zatvorenu, “sporu” strukturu akademskog okružja, znači za vidljivost animiranog filma u javnom diskursu, kao i za teorijsko i povijesno proučavanje animiranog filma?

N.G.: Svaka znanost, između ostalih svojih ciljeva, teži i praktičnoj primjeni te popularizaciji svojih spoznaja. Za taj je cilj ovakvo smještanje Scannera veoma korisno, a javnost je već veoma dobro reagirala na naš skup. Nadam se da će to olakšati i osigurati buduću potporu skupu u ovim teškim vremenima.

KP: Kako vidite trenutno stanje u području kritike animiranog filma i može li se ovakav simpozij smatrati svojevrsnim poligonom za nove ideje, novi govor i pismo o animaciji? 

N.G.: Proučavanje animiranog filma u raznim registrima – od kritike do čiste znanosti – veoma je razgranato, no u Hrvatskoj, nažalost nije dovoljno razvijeno – premalo je specijaliziranih kritičara i znanstvenika koji se bave animacijom. Stoga se nadam da će od ovoga skupa profitirati prvenstveno domaća sredina, kojoj bi on bio poticaj, a u međunarodnim razmjerima, s obzirom na teme skupa i činjenicu da imamo i mladih sudionika, sasvim je jasno da planiramo postati referentnim mjestom za iznošenje i razmatranje novih ideja.

KP: Unatoč tomu što tek trebamo vidjeti rezultate simpozija, kakvu mu budućnost predviđate?

N.G.: S obzirom na veliki odaziv i interes iz cijelog svijeta i iz Hrvatske, mislim da Scanner ima fenomalan potencijal koji moramo iskoristiti.

Skup će biti održan 4. i 5. lipnja u prostorijama Školske knjige, a među odabranim stručnjacima bit će i dva ugledna stručnjaka animacijskih studija. Prvi je Giannalberto Bendazzi, najugledniji svjetski povjesničar animiranog filma i autor “Biblije” crtanog filma Cartoons: One Hundred Years of Cinema Animation, stari prijatelj festivala kao i prvi dobitnik Animafestove Nagrade za izniman doprinos proučavanju animacije. Drugi je Paul Wells, vodeći svjetski teoretičar iz čijeg se bogatog opusa izdvaja nezaobilazna studija Understanding Animation. Skup Animafest Scanner otvorit će ovogodišnji dobitnik Nagrade za izniman doprinos proučavanju animacije Marcel Jean, ravnatelj festivala u Annecyju i neumorni istraživač umjetnosti pokretnih slika.

S hrvatske strane skup će moderirati umjetnički ravnatelj Animafesta Daniel Šuljić te filmolozi Hrvoje Turković i Nikica Gilić. Jedan od ciljeva skupa jest da se odmakne od suhoparnih akademskih okupljanja te da se pomažući festivalskom atmosferom na jedan drugačiji način recentnija istraživačka kretanja u animaciji približe stručnjacima iz područja kao i široj zainteresiranoj publici.

Izvor: Animafest

Kratkometražno izdanje svjetskog festivala animiranog filma, Animafest Zagreb 2014, bit će održano od 3. do 8. lipnja u kinima Europa, Tuškanac i Centar Kaptol. Na konferenciji za novinare glavne programe festivala predstavili su Daniel Šuljić, umjetnički ravnatelj Animafesta, te Vjera Matković i Olinka Vištica, producentice Festivala. 

Od 1725 pristigla filma iz 73 zemlje, međunarodne selekcijske komisije u sastavu André Eckardt (Njemačka), Abi Feijó (Portugal) i Marina Kožul (Hrvatska) te Alexis Hunot (Francuska), Tamaki Okamoto (Japan) i Slave Lukarov (Hrvatska), odabrale su 144 filma za natjecateljske i panoramske programe ovogodišnjeg Festivala. Ukupan broj filmova koji će biti prikazani premašuje četiri stotine. 

Umjetnički ravnatelj festivala podcrtao je i nekoliko zanimljivih trendova: nove filmove mlađih generacija japanske nezavisne animacije (Wonder Miraija Mizuea i Futon Yuriko Mizushiri), putene srednjoeuropske filmove (češki Tram Michaele Pávlátove i poljski Hipopotamy Piotra Dumałe) te značajan broj autorica koje dominiraju studentskom konkurencijom. Među odabranima su i radovi sedmero hrvatskih autora, Petre Zlonoge, Čejena Černića, Davida Lovrića, Jelene Oroz, Natka Stipaničeva, Saše Budimira i Kristijana Petrovića, čiji su filmovi zaslužili nastup u međunarodnim programima. 

Animafest i ove godine nudi potpuni pregled globalne animirane produkcije: od manje poznatih kinematografija poput singapurske i tuniške, do tradicionalno jakih Kanade, Francuske, Velike Britanije, Južne Koreje i Japana, od studenata koji nam danas ukazuju kakve ćemo filmove gledati sutra, do iskusnih autora, poput oskarovca Chrisa Landretha i švicarske legende Georgesa Schwizgebela. Posebno će biti predstavljena najbolja škola animacije u izboru Animafestovih komisija, londonska Royal College of Art. 

Predstavljene su i retrospektive Jurija Norštejna, dobitnika Animafestove Nagrade za životno djelo 2014. godine, te Normana McLarena, inovatora animiranog i eksperimentalnog filma čiju će 100. godišnjicu rođenja Animafest obilježiti za ovu priliku restauriranim kopijama njegovih djela, pribavljenima u suradnji s National Film Board of Canada.  

Veliku novost ovogodišnjeg festivala predstavlja i međunarodni znanstveni skup Animafest Scanner 2014. koji u Zagreb dovodi vodeće svjetske povjesničare i teoretičare animacijskih studija, poput Marcela Jeana, dobitnika Animafestove Nagrade za izniman doprinos proučavanju animacije, Giannalberta Bendazzija, autora “Biblije” crtanog filma Cartoons: 100 Years of Cinema Animation te vodećeg svjetskog teoretičara Paula Wellsa. Integracijom simpozija u program festivala (4. i 5. lipnja u Velikoj dvorani Školske knjige, Masarykova ulica) široj se publici želi omogućiti pristup poticajnim izlaganjima vrsnih predavača. 

Kao i prethodnih godina, Animafest priprema bogat popratni program u galerijskim i muzejskim prostorima (MSU, ULUPUH) te glazbene poslastice, a posebnu pažnju posvećuje djeci. Više potražite na službenim stranicama festivala.

Izvor: Animafest