Radionica će se održavati od 19. veljače do 7. ožujka u Društvenom Ateljeu (Županijska 11, Osijek), a vodit će je Jelena Oroz, osječka animatorica i docentica na Odsjeku za animirani film Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Voditeljica će kroz radionicu usmjeravati i poticati polaznike na istraživanje kreativnih rješenja, izlazak iz ustaljenih okvira, dok će polaznici razvijati svoj storyboard.

Radionica storyboarda ujedno je i prvi dio ciklusa aktivnosti Kino kluba Osijek u 2026. godini, posvećenih filmu kao umjetnosti slike i zvuka. Program se tematski nadovezuje na Anatomiju filma iste teme, a prethodi Radionici šuma i glazbe. Radionica se oslanja na tezu da je moguće je napraviti film od slika, ali taj proces jednako tako omogućava pripremu storyboarda za budući amaterski ili profesionalni film na kojem polaznici žele nastaviti raditi unutar Kino kluba Osijek. 

Prijave se šalju mailom na kinoklubosijek@gmail.com s predmetom “Prijava na radionicu: Bilježnica I”. U mailu je potrebno priložiti: ime i prezime, kontakt, datum rođenja, sinopsis filma i moodboard s vlastitim vizualima duljine do četiri stranice.

Sudjelovanje na radionici je besplatno, a zainteresirani se mogu prijaviti do 13. veljače.

Program je strukturiran u nekoliko faza koje sudionicima_ama omogućuju postupno istraživanje svojih priča i njihovu transpoziciju u animirani film, a organizira ga Operacija grad. Kroz osam termina u trajanju od tri sata polaznici_e će proći kroz sve segmente izrade filma, učeći kako kroz vizualni jezik animacije mogu premostiti jezične barijere i prenijeti univerzalne poruke o ljudskoj otpornosti, integraciji i kulturnoj razmjeni. Radionicu će voditi Nina Klarić i Matija Pisačić.

Prijave se primaju zaključno s 13. studenog putem e-maila mailbox.nina@gmail.com, a u prijavi treba navesti nekoliko rečenica o motivaciji. Broj sudionika_ca je maksimalno osam osoba. Sudjelovanje je besplatno, a radionica se održava na hrvatskom i engleskom jeziku. 

Radionica se održava u prostoru Kontejnera (Odranska 1/1) kroz osam subota od 16 do 19 sati: 15. i 22. studenog, 6. i 13. prosinca, 24. i 31. siječnja, 7. i 26. veljače.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložbu Honey, I Am Home! (Dušo, doma sam!) čine dva umjetnička rada koja kroz animaciju i 3D modeliranje istražuju teme pripadnosti i potrage za domom unutar queer zajednice.

Kratki film naslovljen Honey, I am home!, predstavlja razigranu pripovijest u kojoj se umjetnik pozicionira unutar virtualnog svijeta. “Dok se kreće kroz priču, istražuje kuću kao doslovni i simbolički prostor bijega, potpuno se disocirajući od stvarnosti i ulazeći u apsurdne scenarije. Ovi nadrealni trenuci odražavaju duboki osjećaj čežnje često prisutan unutar queer zajednice – čežnju za prostorom pripadnosti”, stoji u najavnom tekstu.

Drugi rad, Odakle objavljujem oslanja se na maštoviti potencijal igre kao bijega od stvarnosti. Konstruiranjem kućice za lutke i stvaranjem novih svjetova umjetnik predstavlja “kako su mnoge queer osobe kao djeca bježale od stvarnosti kroz maštovitu igru”. Despodov se u ovom radu referira na TikTok trend gdje osobe ukrašavaju unutrašnjost kućišta svojih računala povezujući online sferu s queer iskustvom.

Izložba se može posjetiti do 8. kolovoza, a više detalja pronađite ovdje.

Upravo u tom kontekstu festivalske (ne)angažiranosti i selektivne političnosti smjestilo se predavanje kustosice i filmske teoretičarke Olge Bobrowske, pod naslovom Animation Communities for Solidarity and Emancipation: Festivals, Activism and Support for Animators in Gaza, održano na posljednjem danu ovogodišnjeg Animafesta. U njemu je tematizirala odgovornost festivala u društvenim i političkim krizama, s posebnim fokusom na solidarnost s animatorima u Gazi. 

Kako je objasnila, cilj joj je bio potaknuti raspravu o ulozi festivala u kulturnim sredinama čiju dinamiku oblikuju konzervativni i populistički društveno-politički zaokreti diljem svijeta. “Tvrditi da su festivali imuni na političke i društvene zaokrete i držati se ideje da su apolitični nije ništa drugo nego pusta želja onih koji radije zatvaraju oči i um pred sadašnjošću i poviješću”, poručila je Bobrowska.

Festivali i granice solidarnosti

Iako se animacija, posebno ona autorska i eksperimentalna, ponekad doživljava kao hermetična ili “rezervirana” za festivalsku publiku, upravo takve prakse imaju snažan potencijal za poticanje društvenog djelovanja. Kako ističe Bobrowska, “festivali i njihovi organizatori imaju mogućnost da učine više od toga da samo promatraju promjene u društvu. Mi smo aktivni agenti u interakciji s medijima i sa službenim entitetima koji imaju mogućnost i odgovornost da oblikuju društvene promjene”. Kako se mijenja društvena paradigma, tako su i festivali pozvani da redefiniraju svoju ulogu – ne samo kao mjesta prikazivanja, već i kao platforme za kontrakulturne stavove i politički angažman.

Bobrowska svoje kulturno-političko djelovanje kontekstualizira kroz vlastito iskustvo života u Poljskoj, koje je obilježeno strahom od posljedica ruskog imperijalnog projekta koji “neće stati na Ukrajini”, kao i otporom poljskom državnom aparatu koji sustavno radi na brisanju prava žena, LGBTQ+ populacije i imigranata. Upozorava na potrebu da se antiimperijalizam ne svodi isključivo na antiamerikanizam, jer takva redukcija onemogućava izgradnju solidarnih savezništava izvan uskih ideoloških okvira. 

U svojoj analizi Bobrowska koristi termin west-splaining – posuđen iz feminističkog žargona unutar kojeg je skovan termin mansplaining – kako bi opisala problematične prakse u zapadnjačkim aktivističkim krugovima koje imaju tendenciju “ispravljanja, kroćenja ili potpunog ignoriranja kulturnog sjećanja na traumu i podređivanje”. To su, ističe, temeljni elementi nacionalnih identiteta pojedinih regija, gdje se odnos s agresivnim hegemonima nerijetko romantizira kao pragmatičan, racionalan ili diplomatski – kao “odluka koju donose odrasli”. Drugim riječima, intrinzično uvjerenje u zapadnjačku kulturnu superiornost može samo potkopati transnacionalni karakter festivala i njihovu sposobnost da budu prostor otpora i subverzije.

Umjetničke zajednice iz Palestine i za Palestinu

U članku za australski filmski portal Senses of Cinema, članovi Palestinskog filmskog instituta (PFI) Saeed Taji Farouky, Mohamed Jabaly i Mohanad Yaqubi pojašnjavaju koncept filmske ekologije kao sustav odnosa između filmske prakse, kulture i industrije, koji je globalan, ali strukturiran tako da favorizira zapadne modele produkcije i recepcije. Njihovim riječima, “industrija nije osmišljena da se obraća Palestincima, već cilja na visokoobrazovanu publiku u Parizu, Londonu i New Yorku, koja generira interes za filmom”. Posljedično, postoji očekivanje od strane palestinskih priča da zadovolje formulu “savršene žrtve” ili “savršenog junaka”, koja ne zrcali stvarnost ljudi u Palestini niti kompleksnost tamošnje filmske tradicije.

Umjetničke zajednice poput ac4pal (Animation Community for Palestine) i Palestine Animated samo su neke od inicijativa koje su se pokrenule upravo kao odgovor na prakse isključivanja i oblikovanja narativa prema zapadnim očekivanjima. Zajednica ac4pal inspirirana je radom palestinskih animatorica i animatora Haneen Koraz, Nour Al-Jawad i Shorouqa Darwisha koji djeluju unutar Gaze. Koraz i njezin tim redovito održavaju radionice animacije za djecu, mlade s posebnim potrebama i žene – osobe koje žive u uvjetima raseljenosti i svakodnevne borbe za opstanak. Realnost života u Gazi ovim animatorima nameće posebne izazove. Pristup snimateljskoj opremi izrazito je otežan, zbog visoke cijene i opće oskudice koja iz dana u dan postaje sve gora.

Filmovi nastali u okviru ovih radionica temelje se na pričama koje uglavnom osmišljavaju sami polaznici, ponajviše djeca i mladi. Njihove animacije obrađuju svakodnevna iskustva života u Gazi: trajnu raseljenost, višesatno čekanje u redovima za hranu i ogrjev, opću glad, popravljanje razrušenih domova, potragu za odjećom i igru s prijateljima koji su izgubili udove. Osvrćući se na ove radove, Bobrowska ističe da “teme povezane sa sjećanjem i prošlošću nisu isključivo nostalgične”, ali da “svaki sudionik izražava čežnju za životom koji je izgubio.” 

Unatoč težini tema, humor i jarka paleta boja često su ključni elementi ovih filmova. Na upečatljiv način to pokazuje jedan od prikazanih filmova, The Stolen Warmth, u kojem živčana gospođa paranoično pazi na svoje vješalo za veš kako joj lopovi ne bi ukrali odjeću, sve dok ne otkrije da je kradu djeca koja od nje grade utočište od hladnoće. Neki od filmova se ipak u potpunosti zadržavaju u parametrima ozbiljnosti. Takav je i film Drops That Don’t Satisfy, koji prikazuje djecu Gaze na dnu pješčanog sata čije usko grlo jedva propušta pokoji paket hrane i drugih neophodnih potrepština koji se nalaze na njegovom vrhu. 

Kroz radionice koje organizira u Gazi i suradnju sa zajednicom ac4pal, Haneen Koraz pokazuje kako animacija može biti alat otpora i osnaživanja – ne samo u kreativnom smislu, nego i kao konkretna podrška zajednici suočenoj s neprestanim nasiljem i patnjom.

Između slavlja i odgovornosti

Osim filmova, publiku Animafesta nasmijala je i Bobrowskina izjava o tome da su festivali “vrijeme i mjesto slavlja i glupiranja”, ispunjena “trenutcima snažnog fokusa na najbolje primjere onoga što polaznici cijene, ali i epizodama čiste dosade”. Ova je opaska u skladu s promišljanjima francuskog sociologa i kulturnog teoretičara Rogera Cailloisa, koji festivale opisuje kao razdoblja velikog trošenja i ludila, te Michela Foucaulta, koji slične prostore naziva heterotopijama – mjestima drugosti i devijacije koja istodobno uznemiruju svoje okruženje i njemu nalikuju. Slično tome, ruski filozof Mihail Bahtin piše o karnevalizaciji i karnevalskom smijehu kao obliku privremenog oslobađanja: ulazak u jasno omeđen prostor drugosti omogućuje sagledavanje svakodnevice s distance i s potencijalom za subverziju.

Bobrowska festivale vidi ne samo kao prostore privremene drugosti, već i kao mjesta susreta i razmjene gdje “konstantno ulazimo i izlazimo iz vlastitih zona komfora, približavamo se jedni drugima a da se ne poznajemo”, gdje upravo zbog te posebne dinamike možemo “razgovarati o teškim temama te gledati i tumačiti traumatične sadržaje”. Takav prostor, međutim, zahtijeva i kustosku odgovornost – nije dovoljno filmove nasumično birati prema geografskom kriteriju, već selekcija mora uvažiti kontekst i kontinuitet kinematografskih tradicija iz kojih ti filmovi dolaze.

Sličan pogled dijele i članovi Palestinskog filmskog instituta, koji ističu da festivali, uz sve svoje proturječnosti, ipak mogu predstavljati prostor kulturne edukacije. Riječima Mohanada Yaqubija, “ovakve organske razmjene na festivalima predstavljaju točno onakvu edukaciju kakvu želimo sistematizirati unutar našeg instituta”.

“Tuga nas ne smije gurnuti u smjeru pesimizma i apatije”, govori Bobrowska, nadodavši kako je jedan od najčešćih slogana korištenih na prosvjedima žena u Poljskoj 2020. godine bio “Vrijeme je za djelovanje”. Taj nas slogan podsjeća da, bez obzira na okolnosti i otpor s kojim se susrećemo, moramo nastaviti djelovati u znak podrške vrijednostima u koje vjerujemo – jer “sve što radiš je važno”.

Upravo ovakav pristup aktivističkom djelovanju preuzima i organizacija ac4pal, kao i projekt Global Animation Jam: To Gaza With Love, koji je Bobrowska predstavila publici kroz video zapis apela britanske animatorice Joanne Quinn. Projekt trenutačno uključuje 237 registriranih sudionika iz 41 države, a njegov cilj je motivirati profesionalne i amaterske animatore da kroz poruke podrške Palestini pridonesu rastućem broju glasova čiji je cilj prekid genocida u Gazi. Bobrowska je u svojem empatičnom apelu najbolje opisala čežnju za slobodom Palestine, izrazivši nadu da ćemo se jednog dana ponovno sastati, ali tada “u prisustvu Haneen, Nour i Shorouqa, kao i djece koju oni uče animirati”.

U tom duhu, umjetnički festivali ne bi trebali stajati po strani. Oni imaju i priliku i odgovornost usmjeravati pažnju prema glasovima koji su sustavno potisnuti. Program ovogodišnjeg Animafesta reflektira tu težnju ne samo kroz Bobrowskino predavanje, nego i kroz uključivanje radova palestinskih animatora, poput filma Sjećanje zemlje Samire Badran.¹ Iz pozicije publike, takve su prilike poziv da preispitamo vlastiti odnos prema kanonu, dekoloniziramo naš osobni filmski kurikulum i otvorimo prostor za palestinsku kinematografiju – na festivalima i izvan njih.

1. U programu ovogodišnjeg Animafesta, u sklopu Natjecanja filmova za djecu (dob 3–6), prikazan je i film izraelske redateljice Yali Herbet Moja sjena i ja. Ova informacija dodana je u tekst nakon njegove objave, 26.06.2025. (op.ur.) ↩︎

“Riječ moth s engleskog na hrvatski jezik prevodi se kao moljac, a označava kukca nametnika koji grickanjem uništava tkaninu, no isto tako označava i noćnog leptira. Upravo s tom dualnosti značenja riječi autorica se poigrava u ovoj izložbi, promatrajući međuodnos dva lika – Moth (noćni lepir) i Moljac”, stoji u popratnom tekstu.

Lik noćnog leptira autorici služi kao metafora za snagu, otpornost, kreativnost i perfekcionizam. “Noćnog leptira privlači svjetlost do mjere da ponekad potpuno izgara te se dovodi do samodestrukcije iz koje ciklički raste kako bi zatim ponovno izgorio. ‘Moljac”, s druge strane, prikazan kroz video rad, opisuje skrivene dijelove i emocije koje su prisutne jedino kada vlada potpuna osamljenost. Suočavanjem sa skrivenim dijelovima sebe te dubokim poniranjem u osjećaj srama, izrugivanje, nesigurnost, tjeskobu i depresiju, video rad na humorističan, jeziv i pomalo groteskan način kontrira liku noćnog leptira”, stoji u najavi.

Nataša Devčić (1998.) diplomirala je na grafičkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je završila osnovnu i srednju glazbenu školu na GU Elly Bašić. Umjetničkim stvaralaštvom proučava temu osobnog rasta i životnih promjena kroz video radove, animaciju, digitalnu grafiku, crtež i zvuk. Izlagala je na šest samostalnih izložbi te na brojnim grupnim izložbama. Zajedno s Dalijom Stanić, 2022. osnovala je i vodi nezavisnu Galeriju Polica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, o kojoj više možete doznati ovdje.

Više o izložbi pročitajte na poveznici.

U imaginarno vrijeme odlazi ili ga proriče Marko Gutić Mižimakov filmom Lov na zmajice. Pejzaži crvenog pijeska i titravih svjetlosnih linija pozadina su kojom se kreću dvojica protagonista. Nakon razmjene nježnih dodira u travi, put koji prelaze vozeći robusni motor u maniri Mikea i Scotta (My Own Private Idaho) vodi ih do marsovsko-zmajske udoline. Tamo ih dočekuju ostali naseljenici ovog fever dreama u kojem se pokreti tijela pretapaju sa stjenovitom pozadinom kroz animaciju, a detalji poput jednostavnih, minimalističkih crnih i bijelih pojasa oko velike školjke (konča), kose svezane u riblju kost i zlatnih (umjetnih?) noktiju poput kandži dodatno podcrtavaju čudnovatost ovog svijeta. Ples, pokret i glazbena podloga zaigrano se izmjenjuju i pretapaju, baš poput filmske slike čija oštrina stalno izmiče pogledu tvoreći snenu klizeću cjelinu.

Na temu spekulativnog vremena naslanja se i video esej Nine Bačun naziva Arhitektura iscjeljenja: sumporni krajolici u kojem autorica predstavlja splitsku kupelj, odnosno sumporno kupalište. Gradivni motiv filma su fotografije, istaknuti detalji i nepravilni 3D modeli koji se temporalno nižu uz video unutarnjeg i vanjskog prostora kupališta, a preuzeti motivi su iz ilustriranih knjiga, zbornika i drugih izvora. Liminalni prostor secesijske kupelji izgrađene oko ljekovitih svojstava ovog oprečnog kemijskog elementa, autorica uvezuje žutom pozadinom i jednako stapajućim žutim titlom.

U program ovog ciklusa uključen je i film vizualne umjetnice Ivane Ognjanovac koja se predstavlja prvijencem Žena kuća. Koristeći se jednostavnim tehnikama kolaža i stop-animacije, dijelovi tijela autorice ulaze i izlaze u prostor filmske slike kroz razne rezove, skupljanja ili raštrkavanja. Radnja filma obuhvaća put iz Zagreba prema periferiji, do Iloka gdje se, niz kredom iscrtanu ulicu, pojavljuju izresci (zapuštenih) kuća. Iako su izvađene iz inicijalnog prostornog konteksta, u fotografije ulaze biljke i cvijeće, dodatno stvarajući dojam intimnog prostora. Kao što naslov sugerira, dva središnja motiva stalno ulaze u odnose, izdvojeni tjelesni udovi miješaju se s elementima kuća, a popraćeni su razigranim zvukovima smijeha ili zvukovima smijeha, uzdasima i pjevušenjem, koji filmu daju razigran i duhovit ton. Ton filma istovremeno je intiman, neopterećen, a vizualni izraz podsjeća na radove avangardnih umjetnica zbog šaljivosti, iščašene tjelesnosti i izrezaka postavljenih u raznim omjerima, pozicijama i oblicima.

Film Željke Blakšić Stitch the Ruin postavljen je u intimnu sferu interijera. Sjajne i glatke teksture, detalji končanih vezova, satenih trakica, bisernih ogrlica i plastičnih mliječnih gumbića preko kojih prelaze prsti, evociraju neka druga vremena. Ubrzo postaje jasno da je riječ o periodu kad je lokalna i regionalna tekstilna industrija bila u zamahu. U spomen ostavštine zamrle jugoslavenske industrije kreću se nizati etikete s natpisima Savremena žena, Beti, Wanda, Labod, Vesna, Mura i druge. Taksativno nabrajanje tvornica isprepliće se s fetišiziranim prikazima mekanih tkanina koje dodiruju prsti s nalakiranim noktima, a koji sugeriraju da je neka bolja budućnost nadomak ruke sad potpuno izgubljena. Nostalgični ton filma potenciran je zvučnom podlogom koju čine zvončići, tonovi koji zvuče kao synth harmonika i pri kraju kakofonija ubrzano pročitanih naziva tvornica.

Iako različitih vizualnih izraza i formalnih značajki, opisani filmovi na mnogostruke načine izazivaju očekivanja klasičnih prikaza vremena, prostora i emotivno-intimnih odnosa koje prema (ili s) njima stvaramo. Uz ova četiri filma, u ciklusu domaćih hibrida bit će predstavljeni i I Can Save Her Petre Mrše i Oživjeti djeda Sandre Sterle. Nastavno na krilaticu 20. izdanja festivala, Novi doživljaji aktualne i nadograđene stvarnosti, preostaje vidjeti kakve osjetilne eksperimente i istraživanja filmske slike možemo očekivati od ostatka programa.

Kolektiv IOCOSE riječkom izložbom predstavio je dva videorada i jednu prostornu instalaciju u kojima istražuju pokret NewSpace. Riječ je o pokretu usmjerenom na istraživanje i kolonizaciju svemira, a koji svoje ideološke korijenje vuče iz Silicijske doline i tehnoloških kompanija poput SpaceX Elona Muska i Blue Origin Jeffa Bezosa.

Preuzimajući jezik kojim se koriste predstavnici navedenih kompanija u komunikaciji s javnošću, kolektiv IOCOSE ga izolira i predstavlja u kontekstu karaoke pjesama uz popratne animirane video uratke. Osim jezika, IOCOSE preuzima vizualne simbole i reinterpretira objekte poput geodetske kupole, nekoć simbol demokratizacije arhitekture koji je preuzela Silicijska dolina. Humorističnim tonom, IOCOSE kolektiv prokazuje jaz između tehnoloških vizija budućnosti koje hine kolektivna rješenja, no ostaju pristupačna uskom krugu onih koji u njima mogu financijski sudjelovati.

Izložbom koja je otvorena do 19. rujna proveli su nas članovi kolektiva, Matteo Cremonesi i Davide Prati.

Snimio: Dubravko Matanić
Pripremila: Sara Gurdulić

Kolektiv IOCOSE proučava načine na koje se priče o budućnosti tehnologije odražavaju na našu sadašnjost, a na riječkoj će izložbi predstaviti dva video uratka i jednu prostornu instalaciju u kojima istražuje pokret NewSpace.

Nastao u Silicijskoj dolini kao industrijska grana i ideološki pokret, NewSpace je usmjeren na istraživanje i kolonizaciju svemira. Predstavljajući se kao promotor novog multiplanetarnog života koji je sposoban riješiti ključne probleme čovječanstva, pokret uključuje poznate tvrtke, kao što su SpaceX Elona Muska i Blue Origin Jeffa Bezosa, ali i brojne startupove i investicijske fondove koji ulažu u gospodarski rast ovog sektora.

Duhovitim i međusobno povezanim umjetničkim radovima u kojima kolonizatorsku ruku Elona Muska prate karaoke-pjesme sastavljene od izjava istaknutih predvodnika ovog pokreta, kolektiv IOCOSE razlaže njihova utopijska obećanja i propituje što se može učiniti s tragovima njihovih neuspjeha na Zemlji, naglašavajući kako su rješenja koja predlažu dostupna tek maloj i povlaštenoj skupini ljudi, ali i teško ostvariva za vrijeme trajanja naših života.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Nastavljajući tradiciju suradnje s brojnim međunarodnim i regionalnim autorima_cama, ovogodišnje izdanje Supertoona ugostit će preko 90 sudionika iz cijeloga svijeta, koji će doprinijeti bogatom programu i popratnim aktivnostima Festivala. U sklopu natjecateljskog programa bit će prikazano više od 200 kratkih animiranih filmova iz cijelog svijeta. Projekcije filmova održat će se na tri lokacije – otvorenim kinima Mala loža, Gorica i Đardin.

Osim filmskog, festival nudi bogat stripovski program koji će biti predstavljen u Galeriji Sv. Krševana, a za vrijeme trajanja festivala bit će izložena čak 33 stripa raspoređena u tri natjecateljske kategorije. Prošle godine je otvorena nova lokacija festivalskog centra u Kući za umjetnost Arsen, gdje će se održati niz popratnih programa u raznim formatima poput programa Q&A sa animatorima (sesija), ali i neformalnih okupljanja autora_ica i posjetitelja_ica. Festivalskim lokacijama u staroj gradskoj jezgri pridružuju se već poznate ex Galerija Matija i Gradska knjižnica.

Ulaz na sve programe festivala je besplatan, a više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Iz testa najave: “Beogradski umjetnik Miloš Tomić dio kolovoza provodi u riječkoj rezidenciji Kamov. Nakon što je s Ivanom Peranić, umjetničkom voditeljicom udruge Krila, prošle godine započeo suradnju u formi radionice i javne prezentacije Magično kazalište – zrcaLJenja, u Rijeku se vratio kako bi nastavio istraživati dodirne točke plesa i animacije, njihovo međusobno prožimanje na sceni. Jedna od metoda koju nastavlja razvijati na rezidenciji bazira se na kombinaciji dokumentarne time-lapse animacije i stop motion intervencija.

‘Ovaj projekt je u stvari možda samo alibi za moja lutanja marginama Rijeke i pronalaženje zavučenih, posebnih mjesta, ‘oaza’. Tijekom tih šetnji, istraživanja, izleta s fotoaparatom, naravno da neminovno upoznajem i lokalce. Ta komunikacija, pokušaj je da se izvučem iz nevolje njuškajući oko tuđih dvorišta. Zanima me daje li mi profesija filmadžije, koji jednostavno ne može odoljeti da ne zabilježi nešto što samo on vidi, pravo da se na svom ‘setu’ tako bezbrižno ponaša.’

U susretu s publikom Miloš Tomić predstavit će materijal koji upravo nastaje rezidenciji, stop trik putopis kroz Rijeku. Pokazat će i nekoliko ranijih kratkih autorskih filmova, koji se asocijativno nadovezuju na metodu: ‘Ceo grad je moj filmski studio!'”