Rezultati izvješća bit će anonimizirani, osim ako ne želite da budu javno dostupni, u kojem slučaju možete odabrati neanonimno sudjelovanje. Rezultati studije bit će objavljeni u sourcebooku pod naslovom Kako surađivati, zajedno kreirati i razmjenjivati programe?.

“Studija ima dva cilja. Željeli bismo saznati što ste naučili tijekom realizacije ovih projekata, kako bi nam to znanje pomoglo da osiguramo što veću uspješnost budućih suradnji u civilnom sektoru. Također bismo željeli iskoristiti ovo znanje za zagovaranje stabilnije i kontinuirane financijske potpore za programe suradnje i razmjene u Jugoistočnoj Europi – od Europske unije, nacionalnih država te međunarodnih i lokalnih zaklada. Što iskrenije i preciznije odgovorite, to će vaša pomoć biti veća”, poručuju iz Kooperative.

Za sudjelovanje u upitniku koristite poveznicu na obrazac.

Ova je studija dio projekta Regionalni laboratorij: novi kulturni prostori i mreže kao pokretači inovativnog i održivog razvoja regionalne suradnje odozdo prema gore, sufinanciranog od strane Europske unije. Projekt provodi konzorcij koji čini nekoliko partnera iz šest zemalja Jugoistočne Europe predvođen Kooperativom – Regionalna platforma za kulturu, te projektnim partnerima Anibar iz Kosova, Društvo Asociacija iz Slovenije, Asocijacija NKSS iz Srbije, Jadro Asocijacija / Jadro Association iz Sjeverne Makedonije, Operacija grad iz Hrvatske, te OKC Abrašević iz BiH

S druge strane, upravo gruba i neizvjesna svakidašnjica samo je dodatno učvrstila potrebu pojedinaca za kreativnim ventilima pri čemu se koncept animacije, kao mjesta svemogućeg, pokazao idealnim utočištem za nekolicinu mladih filmskih zaljubljenika. Kako se doznaje iz razgovora festivalske direktorice Arbe Hatashi i filmskog kritičara Silvestra Milete, ta omanja grupa entuzijasta 2010. godine ujedinila se u zamisli da iz apsolutne nule napravi festival animacije u Peći na sjeverozapadu Kosova. Bez ikakvog organizacijskog iskustva slali su naokolo molbe animatorima ne bi li im ovi ustupili svoje filmove, projicirali ih na improviziranim konstrukcijama u parku, a prvih sedam godina sav festivalski rad bio je isključivo volonterski. Danas Anibar ima reputaciju odgovorne, inovativne i inkluzivne organizacije na međunarodnoj razini, a festival predstavlja jedno od najvećih kulturnih događanja u Kosovu kojem iz godine u godinu raste broj posjetitelja, aktivnosti i filmova.

Selekcija od šest kratkometražnih filmova predstavljenih u Pogonu donijela je zagrebačkoj publici recentnu produkciju nastalu u periodu od 2019. do 2022. godine. S obzirom na opisano stanje kosovske kinematografije, nedostatak animatorske tradicije i činjenicu da su skoro svi prikazani filmovi bili debitantski, svaki pokušaj njihova analiziranja i vrednovanja na razini tehničke izvedbe čini se nepotrebnim i nepravednim, dočim se puno prikladnijim i relevantnijim čini primijetiti kako dijele isti odnos prema izvanfilmskoj stvarnosti. Premda je animacija savršeno podložna za eskapizam, nitko od autora nije dao petama vjetra u novooformljenu utopiju, štoviše, svi se vrlo direktno konfrontiraju s društvenom stvarnošću pri čemu se trokut rat-mentalno zdravlje-patrijarhat našao u srži svih šest priča.

Animacija kao kulturni aktivizam

Prva dva prikazana filma – Oni koji se utapaju drže se za pjenu (2020.) Urtine Hoxhe i Mardhë (2021.) Flake Kokolli –  dolaze iz pera autorica koje se, premda rođene nakon rata, i dalje nose s njegovim sveprisutnim odjecima. Baš zato što se rata ne sjećaju iz osobne vizure, a o njemu stalno slušaju priče prestvarne da bi bile fikcija i prenepojmljive da bi bile stvarnost, animacija im je poslužila kako bi ga upriličile na svoj način. Obje su se pri rekreiranju oslonile na arhivski projekt Oral History Kosovo čija baza sadrži brojne audio-intervjue s građanima koji iz prve ruke pripovijedaju o ratnim traumama, a krajnji narativ oba filma je ratna emigracija sa ženskom figurom u središtu. Hoxhu je najviše nadahnula priča Oli Syle, aktivistice za ženska prava, pri čemu često nezapažen doprinos žena u ratnim vremenima odlučuje odraziti monokromatskim prikazom njezine svakodnevice u Prištini u jeku NATO-vog bombardiranja 1999. godine.

Kao jedinoj ženi u četveročlanoj obitelji, za Oli je (uvjetno rečeno) najsigurnije bilo da napušta kuću, pa je tako rutinski odlazila u nabavku namirnica dok su se ulice na tom putu iz dana u dan transformirale pod teretom bombi. Njezina uloga bila je zaštititi vlastitu obitelj, a to je najbolje mogla zadržavajući privid normalnosti: “Sjećam se da je bio četvrti dan bombardiranja, a bio je i Bajram. Napravila sam svoj uobičajeni bajramski ručak, pozvala muža i sinove za stol. Otvorila sam bocu vina i razveselila ih, natjeravši ih da obećaju da ćemo sljedeći Bajram opet biti u ovoj kući zajedno živi i zdravi. Nije bilo normalno piti vino za Bajram, ali u to vrijeme ništa nije bilo normalno.” Kokollina animacija je pak crpila iz životne situacije Beti Muharremi, žene u kasnim četrdesetima koju su srpske sigurnosne snage s obitelji protjerale iz doma prema graničnom selu Blace. Otkrivajući beskrajan krug okrutnosti na tom pojedinačnom putu, autorica stvara djelo koje zrcali širu sliku iskustava političkih izbjeglica obilježenu učestalom praksom njihove dehumanizacije od strane opresora.

Mentalnom zdravlju bili su posvećeni filmovi dvaju autora – N’korniz (2019.) Gezima Ramizija i Magnet (2022.) Arvana Berisha. Glavni lik N’korniza je običan (malo)građanin koji živi u kolotečini, krajnje je frustriran, konstantno pasivno agresivan, a kava mu je, kao i svakom drugom Kosovaru, neizbježan ritual. Ovom gunđalu nedostaje “klik” u glavi da bi shvatio da se stvari oko njega neće promijeniti ako i sam nije spreman na promjenu. Kako doznajemo iz razgovora, riječ o prvom kosovskom stop-motion filmu (jer ta je tehnika zahtjevnija od ostalih), a u njegovom podtekstu nalazi se kritika onoga što organizacija Anibara proziva kao žarišnu točku protiv koje ustaje; odnosno kako u svom manifestu ističu, misija organizacije je “posvetiti se razbijanju građanske apatije kroz kulturni aktivizam”. I Magnet se da navezati na ovo, ali i još jedno od Anibarovih načela, ono koje potiče da u njihovoj organizaciji filmove stvaraju mladi i da se filmovi stvaraju za mlade. Film je to koji pripovijeda o usamljenom dječaku čija je obitelj hipnotizirana ekranima svojih mobitela dok on kuje veliki plan kako da ih izbavi (je li u tome uspio, zagrebačka publika mogla je saznati na ovogodišnjem Animafestu u konkurenciji filmova za djecu u dobi od 11 do 14 godina). 

Suočavanje s patrijarhalnim nasiljem

Posljednji od tri tematska ugla bio je naročito upečatljiv, a problematizirao je patrijarhat i okoštalost njegovih nakaradnih vrijednosti unutar kosovskog društva kao i krajnje implikacije takvih svjetonazora – rodno uvjetovano nasilje i femicid. Shpija (2022.) Flake Kokolli priča je o fizičkim i imaginarnim granicama koje se priječe između mladih djevojaka i slobode izbora da napuste svoj dom. Kako ih ta četiri zida ne bi zdrobila, one prisilno igraju po pravilima te farse pri čemu utjehu nerijetko traže u stvarima koje ih posramljuju, zarobljavaju i trajno oštećuju. Ako jednom i dobiju priliku za osamostaljenjem, internaliziran osjećaj inferiornosti prati ih poput aveti, naviknute na mrak, one se počinju bojati svjetla. O najtragičnijem ishodu takve situacije pjeva Kona, pjesmu samoukog dua Wonderwaves koji čine Bajram Kafu Kinolli i Shpat Morina, ujedno i autor popratnog animiranog videospota.

Kona je objavljena 8. ožujka 2020. godine kada je postala dio pokliča revoltirane mase u prosvjedu protiv femicida na Kosovu. Prema tadašnjem izvještaju Ženske mreže Kosova, u razdoblju od 2017. do 2020. godine 74 žene ubijene su od strane partnera, pri čemu je sigurno da je ta brojka i veća ako joj pridodamo žene preminule naknadno od posljedica povreda i one koje zbog nasilja život okončaju suicidom. Od tada do 2022. godine (prema podacima koje je iznijela kosovsko-albanska političarka Albulena Haxhiu) ubijeno je još 66 žena, a Kosovo trenutno zgraža svirepost tri najrecentnija slučaja – muž koji sjekirom ubija svoju suprugu u Prištini, samo par dana kasnije bivši muž koji ubija tridesetpetogodišnju trudnicu pred samim porođajem ispred bolnice, te sin koji brutalno ubija svoju majku u Peći. Ove podatke važno je isticati, iznova i stalno. U toj maniri i dvojac iz Wonderwavesa iskoristio je javni prostor, i njemu prijemčivu audiovizualnu formu, ne bi li skrenuo pažnju na to koliko duboko su ukorijenjeni (time još i problematičniji) principi koji dovode do ovakvih raspleta. Kona je ime dobila po prirodnom žućkasto-zeleno pigmentiranom prahu (kod nas poznatijem kao kana ili hena) za kojeg se vjeruje da donosi sreću pa se po običaju nanosi u tri situacije: na vojnika prije odlaska u vojsku ili rat, na životinju koja će se žrtvovati Allahu i na mladu djevojku prije braka. Pročitamo li još jednom zadnju rečenicu, gotovo da ništa drugo ne treba ni reći. Takozvana Noć kane, svojevrsni ekvivalent djevojačke večeri, ceremonija je koja se odvija dan prije vjenčanja, a u kojoj se mladenku ocrtava kanom dok djevojke oko nje pjevaju turske tradicionalne tužaljke ne bi li ju rasplakale (suze, tobože, donose sreću).

Najpoznatiju od tih pjesama, Yüksek yüksek tepelere (u prijevodu Visoko, visoko u brdima), navodno je napisala petnaestogodišnja djevojka Zeynep. Ona se prisilno udala za muškarca čiji dom se nalazio na izoliranu brdu, a koji se s godinama propio i svakodnevno ju tukao dok je ona pjevušila pjesmu u kojoj tuguje za svojim krajem i najbližima koje nije vidjela od udaje. Prema legendi, seoske starješine na kraju su pozvale njezinu obitelj, a za vrijeme njihova posjeta teško bolesna Zeynep je preminula. Kona nastaje kao suvremena obrada ovih pjesama (s izraženim kritičkim odmakom spram njih), a najpotresnije sekvence su one ukomponiranih audiosnimaka gdje majka priča o zlostavljanju svoje ubijene kćeri te one u kojima se u crvenim kapljicama kane (krvi?) ispisuju imena devet žrtava koje dijele istu sudbinu. Osim što poziva na razmišljanje, još važnije, Kona eksplicitno poziva na djelovanje, odnosno ustanak i ujedinjenje svih žena.

Filmska upornost

Prikazani filmovi dio su programske razmjene u kojoj, uz Pogon i Anibar, sudjeluju još kulturni centar Magacin (Beograd), omladinski kulturni centar Abrašević (Mostar) i sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje), a sa svrhom cirkulacije kulturno-umjetničkih djela među organizacijama nezavisne kulture u regiji. Uzevši to u obzir, selekcija filmova čini se višestruko opravdanom s obzirom na to da redom progovaraju o temama nažalost i dalje relevantnima za ove prostore pri čemu ih obrađuju bez ikakva uljepšavanja i peglanja. Uz to, ova programska razmjena teži osnaživanju i povećanju vidljivosti organizacija nezavisne kulture što jednom festivalu marginaliziranog žanra nikada nije na odmak. Premda je Anibar danas relativno (pre)poznat u svijetu filmaša, njegov put do tamo bio je poprilično neuobičajen; nešto kao da su se i sami vodili za savjetom “oni koji se utapaju drže se za pjenu” koji protagonistica Oli dobiva prilikom emigracije u istoimenom filmu. Ta stara izreka u Olinom je slučaju značila da ukoliko se želi domoći inozemstva, pred srpskom se graničnom policijom treba pojaviti nonšalantna, ušminkana i odjevena u najbolju haljinu, a u Anibarovom primjeru pak da i laici, ukoliko pokažu smjelost da se zaogrnu improviziranim platnom i “nažicanim” filmovima, imaju šansu da isto tako uspješno prekorače granicu k međunarodnom statusu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Anibar se tijekom proteklih 13 godina rada etablirao kao jedna od najvažnijih kulturnih organizacija na Kosovu, a sve je krenulo od grupe entuzijastičnih mladih ljudi koji su tražili prostor za djelovanje. Možeš li nam reći više o tim počecima i kako je izgledao put do onog što je Anibar danas?

Tijekom proteklih 13 godina rada organizacija je dala značajan doprinos umjetničkom i kulturnom krajoliku zemlje. Počeci Anibara sežu do 2008. godine kada se okupila grupa entuzijastičnih pojedinaca koje je povezivala ljubav prema animaciji i pripovijedanju. Cilj im je bio stvoriti platformu za promicanje i njegovanje ove umjetničke forme. Prepoznajući potencijal animacije za prenošenje snažnih narativa i istraživanje različitih društvenih i kulturnih tema, pokrenuli su festival koji će dati prostor i vidljivost ovom jedinstvenom mediju. 

Godine 2010., u gradu Peći održan je prvi Međunarodni festival animacije na Kosovu. Festival je imao za cilj prikazati raznolik spektar animiranih filmova iz cijelog svijeta, a lokalnim umjetnicima i umjetnicama pružiti platformu da izlažu svoje radove. Od samog početka misija Anibara bila je promovirati animaciju kao sredstvo umjetničkog izražavanja, poticati kreativnost i poticati kulturnu razmjenu. Festival je brzo stekao popularnost i privukao pažnju, ne samo lokalne zajednice, već i međunarodnih autora_ica. Tijekom godina festival je rastao u opsegu i djelokrugu, proširujući svoj program na radionice, izložbe, panel rasprave i posebne projekcije. Ove su aktivnosti imale za cilj uključiti i educirati etablirane i mlade animatore_ice, ali i širu javnost, stvarajući prostor u kojem bi ljudi mogli istraživati svijet animacije i njezine mogućnosti.

Naša predanost stvaranju prilika za razvoj lokalnih autora_ica manifestira se i kroz inicijative za potporu i razvoj animatora_ica na Kosovu. Organizacija je ponudila obrazovne programe, mogućnosti mentorstva i potpore kako bi omogućila umjetnicima_ama u usponu da unaprijede svoje vještine i produciraju visokokvalitetne animirane filmove. Tako je poticanjem razvoja i suradnje unutar kreativne zajednice Anibar odigrao ključnu ulogu u rastu animacije kao umjetničke forme na Kosovu. Festival je također odigrao značajnu ulogu u promicanju kulturne razmjene ugostivši međunarodne animatore i animatorice, filmaše i filmašice te druge profesionalce iz industrije koji su gostovali kao govornici, članovi žirija i voditelji radionica. To je omogućilo lokalnim umjetnicima_ama da uče od svjetskih stručnjaka i stručnjakinja i olakšalo veze između umjetnika_ca iz različitih sredina, potičući duh suradnje i inovacije.

Tijekom svih ovih godina, Anibar se nastavio razvijati, prilagođavati i eksperimentirati s novim formatima i pristupima. Predanost organizacije temeljnim vrijednostima promicanja animacije kao umjetničke forme, podržavanja mladih autora_ica i poticanja kulturne razmjene učinila ju je jednom od najvitalnijih kulturnom institucijom na Kosovu. U kontinuitetu uspijevamo organizirati godišnji međunarodni festival animacije, na kojem danas sudjeluju renomirani umjetnici_e, filmaši_ce i drugi ljubitelji animacije iz cijelog svijeta, dok ostalim aktivnostima organizacija nastavlja inspirirati i podržavati lokalnu animacijsku zajednicu i doprinosi raznolikosti kulturne slike Kosova.

Kada govorite o vašoj organizaciji, često ističete usmjerenost na mlade. I sama si u Anibar došla još kao tinejdžerka pa nam možeš iz svoga iskustva prenijeti što te privuklo i kako je izgledao tvoj put u organizaciji. 

Anibarov fokus na mlade ljude i njihovo uključivanje u rad organizacije  nedvojbeno je jedan od razloga našeg uspjeha u pružanju podrške lokalnim autorima_cama i poticanju njihove kreativnosti. Mnoge mlade ljude privlače organizacije poput Anibara jer u njima vide priliku za umjetničko izražavanje, učenje i angažman u zajednici. Sudjeluju u radionicama i edukativnim programima kako bi unaprijedili svoje vještine i razumijevanje tehnika animacije, ali također sudjeluju u filmskim natjecanjima ili prijavljuju vlastite animirane filmove za prikazivanje na festivalu, čime dobivaju priznanje i povratne informacije od profesionalaca u ovom području. Kroz festival mladi pronalaze i mogućnosti suradnje s drugim animatorima_icama, umjetnicima_ama i filmašima_icama te kroz takve suradnje i umrežavanja obogaćuju svoja znanja i vještine. 

Isto tako, mladima se pruža prilika da preuzmu vodeće uloge ili odgovornosti unutar organizacije. Mogu postati volonteri, organizatori ili čak dio programskog tima festivala. To im nudi priliku da doprinose rastu organizacije, oblikuju njezin budući smjer i podrže druge mlade animatore u njihovom razvoju. Općenito, Anibar mladima pruža platformu za izražavanje svoje kreativnosti, učenje od stručnjaka, povezivanje s vršnjacima i stjecanje praktičnog iskustva u područjima koja ih zanimaju. Takva vrsta angažmana može biti ključna u oblikovanju njihovih kasnijih profesionalnih putanja.

Ja sam se na Anibaru angažirala s 15 godina kao volonterka, da bih nastavila raditi s festivalskim timom na organizaciji idućih 10 izdanja festivala, preuzimajući tijekom godina različite uloge i funkcije. Danas sam voditeljica Međunarodnog festivala animacije, kao i Anibarovog Odjela za obrazovanje.

Spomenula si da se Anibar razvio u organizaciju koja, pored organizacije filmskog festivala, provodi i niz drugih aktivnosti i projekata u području obrazovanja i uključivanja mladih u kulturu. Koliko sve to prati kulturna politika? 

Organizacija Anibar razvija brojne programe, projekte i aktivnosti u vezi s kulturom, filmom, animacijom i zalaže se za poboljšanje kulturnih politika za nezavisnu kulturu na Kosovu. Iako su se tijekom posljednjeg desetljeća dogodili razni pomaci, kao i porast prepoznavanja važnosti kulturnih inicijativa i njihovog rada, još je mnogo toga potrebno učiniti kako bi umjetničke prakse i nezavisna kultura dobile podršku koja im je potrebna. 

Što se tiče opće situacije na Kosovu, doživjeli smo neke pozitivne pomake u smislu ulaganja napora da se poboljša infrastruktura, uspostave kulturne institucije i osiguraju platforme za umjetničko izražavanje. Sve u svemu, iako je postignut napredak, kulturni razvoj na Kosovu, uključujući potporu inicijativama poput Anibara, i dalje je dinamičan i složen proces. Kulturne politike i državni mehanizmi potpore vjerojatno će se dalje razvijati kako kulturni sektor Kosova bude nastavio rasti i prilagođavati se promjenjivim okolnostima.

Kakvu ulogu u razvoju festivala i drugih programa Anibara ima međunarodno umrežavanje i suradnja? Koliko je ona prisutna na regionalnoj razini? 

Međunarodno povezivanje i suradnja imaju presudnu ulogu u razvoju festivala i ostalih programa koje provodimo, prije svega nam je iznimno koristilo povezivanje s međunarodnim festimalima animacije, kao i filmašima i filmašicama te drugim profesionalcima iz filmske industrije. Ta su partnerstva omogućila razmjenu znanja, stručnosti i najboljih praksi u području animacije koje smo integrirali u svoj rad. Međunarodne veze ojačale su i našu posvećenost da na Kosovu prikažemo širok raspon animiranih filmova iz cijelog svijeta. Zahvaljujući suradnji s profesionalcima iz različitih zemalja možemo organizirati bogat i raznovrstan program koji lokalnu publiku upoznaje s globalnom perspektivom i dosezima današnje animacije. Vjerujemo da ti uvidi proširuju kulturne horizonte i kroz medij animacije potiču dijalog o ključnim globalnim temama.

Suradnja na regionalnoj razini također ima značajnu ulogu u razvoju programa i kulturnog života na Kosovu. Geografska blizina Kosova susjednim zemljama u balkanskoj regiji omogućuje suradnju i partnerstvo s drugim kulturnim organizacijama i festivalima sličnog usmjerenja. Regionalna suradnja omogućila nam je zajedničke inicijative, koprodukcije i programe razmjene, a takve suradnje potiču kulturni dijalog, jačaju regionalne veze i pridonose ukupnom rastu i razvoju svih uključenih organizacija.

Anibarovo gostovanje u Zagrebu organizirano je upravo u sklopu jednog takvog projekta regionalne suradnje i razmjene. Kako ste se odlučili predstaviti zagrebačkoj publici, što ćemo ovom prilikom moći vidjeti?

Anibar putuje u Zagreb s programom produkcija nastalih na Kosovu u posljednje četiri godine, a koje su razvili mladi animatori i animatorice. S obzirom da je riječ o relativno novoj industriji u kontekstu Kosova, u sklopu programa kulturne razmjene projekta Reg.Lab s velikim ponosom predstavljamo prve produkcije Anibar Animation Festivala. U Pogonu će biti prikazani filmovi Oni koji se utapaju drže se za pjenu, Mardhë, N’korniz, Shpija, Kona, Magnet i produkcija naše akademije animacije.

Također, koristim ovu priliku da poželim dobrodošlicu svim ljubiteljima animiranog filma na 14. izdanje Međunarodnog festivala animacije Anibar koji se održava od 17. do 23. srpnja u Peći na Kosovu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Iz najave: “Nema jedinstvenog stila, linije naracije ili strukture koja bi definirala borbe likova ovih filmova. No, borba i patnja jeste ono što ih povezuje. Trokut rat-patrijarhat-mentalno zdravlje u srži je svih ovih priča. Čini se kako ovaj trokut povezuje i borbe umjetnika samih. I oni su prošli kroz posljeratnu progresivnu transformaciju društva.

Pokušavajući uspostaviti industriju animacije u zemlji koja nema animatorsku tradicije teško je da teže ne može biti. Upravo je to slučaj Kosova, najmlađe države Europe. Selekcija filmova koje imate prilike vidjeti predstavlja recentnu produkciju nastalu između 2019. i 2022. Autori ovih filmova doprinijeli su stvaranju nekih od najcijenjeniji filmova u povijesti kosovske animacije. Svojim su radom stvorili efekt valova, koji će, kako se čini, prodrmati tlo.”

Prikazat će se filmovi:

• Oni koji se utapaju drže se za pjenu, Urtina Hoxha, 2020.
• Mardhë, Flaka Kokolli, 2021.
• N’korniz, Gezim Ramizi, 2019.
• Shpija, Flaka Kokolli, 2022.
• Kona, Shpat Morina, 2021.
• Magnet, Arvan Berisha, 2022.
• Produkcija Anibar akademije animacije, Anibar Kosovo, 2018.-2022.

Program razmjene i umjetničke cirkulacije usmjeren je na cirkulaciju umjetničkih djela i produkcija unutar regije kroz razmjenu programa između nezavisnih kulturnih centara – Anibar (Peć), Kulturni centrar Magacin (Beograd), Omladinski kulturni centar “Abrašević” (Mostar), Sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje) i Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade (Zagreb).

Prijaviti se mogu nevladine organizacije iz područja nezavisne kulture, umjetnosti ili kreativnih industrija koje imaju službeno sjedište u jednoj od sljedećih zemalja: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Sloveniji. Mentorski programi počet će u travnju i završiti najkasnije u listopadu 2023 godine.

Mentorski program dio je projekta Reg Lab, sufinanciranog od strane Europske unije. Projekt se nadovezuje na postojeća iskustva i suradnje te dalje razvija regionalnu i europsku razmjenu, stvarajući dinamičnu shemu umjetničke razmjene između kulturnih centara, stvarajući znanje temeljeno na dokazima o novim participativnim modelima djelovanja, izgrađujući kapacitete i vještine umjetnica_ka te kulturnih radnika i radnica za regionalno i međunarodno djelovanje, kao i podizanje vidljivosti regionalne suradnje na lokalnoj i europskoj razini. Projekt provodi konzorcij sastavljen od partnerskih organizacija iz šest zemalja Jugoistočne Europe: Anibar s Kosova, Društvo Asociacija iz Slovenije, NKSS iz Srbije, Udruga Jadro iz Sjeverne Makedonije, Operacija grad iz Hrvatske i OKC Abrašević iz BiH.

Sve informacije o načinu prijave, kriterijima i mentorima možete pronaći ovdje.

Poziv je otvoren do 1. ožujka.

U birokratiziranom sustavu projektnog preživljavanja civilnog društva postoji nekolicina sveprisutnih označitelja koji tvore njegovu asocijativnu jezgru. Jedan od njih je nesumnjivo umrežavanje kao proces povezivanja nezavisnokulturnih aktera, najčešće vođen programskim i/ili zagovaračkim interesima ili naprosto potrebom za infrastrukturom za cirkulaciju znanja i ljudi. U postjugoslavenskom kontekstu, umrežavanje organizacija se također vodi potrebom za jačanjem narušenih kulturnih odnosa među državama u regiji, odnosno ponovnim uspostavljanjem dijeljenog kulturnog prostora te nadilaženjem nacionalnih i regionalnih asimetrija kada je riječ o njihovom (financijskom) položaju. U kontekstu pak podfinanciranog projektnog tržišta i neoliberalne demontaže javnih servisa, ti pozitivni procesi imaju i svoje naličje, koje je moguće sagledati u kontekstu promjene strukture kulturne proizvodnje u odnosu na razdoblje socijalizma. Teoretičarka kulture i proučavateljica kulturnih politika Lidija Krienzer Radojević tako napominje kako “treba reći da networking nije solidarnost, jednako kao što ni kooperacije nisu solidarni modeli produkcije. Radi se o dva vrlo problematična oblika suradnje, posebno u kulturi, koji promoviraju svojevrsno osnaživanje kulturnog sektora, iako ni jedan od njih ne proizvodi odnose solidarnosti, niti se na njima temelji”. Radojević ističe kako su networking i cooperation “ključne riječi svih natječaja za dobivanje financijskih sredstava na razini Europske unije. No, evaluacijske studije tih programa, kao i znanstvene analize, pokazuju da oba oblika organizacije imaju samo formalni učinak. Naime, povezivanje je za kulturne organizacije prije svega taktika preživljavanja, i primjenjuje se samo kao forma sprovođenja vlastitih ciljeva, dok bi uvođenje odnosa solidarnosti među različitim kulturnim organizacijama utjecalo i na stvaranje sadržaja, a u bitnome promijenilo i način produkcije svih uključenih.”

Formalizirano i kroz specijalizirane programe potpora, umrežavanje u tom smislu dijeli sudbinu onih popratnih procesa poput razvoja publike, koji u rezovima poharanom kulturnom polju dijelom postaju supstitutima za razvoj temeljne kulturne i umjetničke proizvodnje. U takvom su se kontekstu prisiljene pozicionirati sve inicijative za lokalnim i regionalnim umrežavanjem u kulturi, koje pokušavaju održati ravnotežu između potrebe za pukim preživljavanjem i dugoročnog razvoja kulturne proizvodnje i infrastrukture, između promjenjivih i lokalno često slijepih političkih interesa financijera i stvarnih potreba lokalnih organizacija i zajednica, osobito onih marginaliziranih.

Za razvoj infrastrukture za (nezavisno)kulturnu suradnju u regiji posebno je važna mreža Kooperativa, koju je 2012. godine osnovala 21 organizacija iz jugoslavenske regije, kako bi se formalizirao postojeći okvir i potreba za suradnjom među regionalnim nezavisnokulturnim akterima. Kako je pojasnila aktualna voditeljica Kooperativinog zagrebačkog ureda Tihana Pupovac, za razumijevanje historijata Kooperative treba početi od raspada Jugoslavije. Usprkos društvenom slomu i lomu odnosa među državama, ističe, nezavisne kulturne scene su nastavile potiho surađivati kroz antiratne kampanje, a potom i zajedničke produkcije, programske suradnje i druge oblike razmjene, čuvajući kontinuitet rada i solidarnih praksi koji je ratna katastrofa prijetila prekinuti. Sredinom nultih, u jeku relativne društvene liberalizacije, Savez udruga Klubtura je, kao mlada nacionalna mreža nezavisnokulturnih organizacija u Hrvatskoj, pokrenuo projekt koji je preteča Kooperative. Kao osnovno pitanje u tom trenu se nametnulo kako stvoriti mehanizam za održivu suradnju, budući da je količina programskog sadržaja počela bujati, dok je financijska podrška institucija u potpunosti izostajala.

Klubturin se projekt, pojašnjava Pupovac, počeo razvijati u smjeru usustavljivanja i formiranja vaninstitucionalnog okvira za participativnu distribuciju sredstava unutar scene, pa je 2012., sedam godina nakon njegovog pokretanja, registrirana Kooperativa. Kako napominje, nije slučajno da je mreža registrirana u Hrvatskoj, budući da je u tom trenu riječ o jedinoj državi u regiji u kojoj postoji stabilan financijski okvir unutar kojeg je takvo što bilo moguće napraviti. S jedne strane, radilo se o podršci (također nedavno osnovane) Zaklade Kultura nova u okviru Programskog područja 5, odnosno regionalne suradnje, a s druge strane je ubrzo i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva progurala sličnu programsku liniju, koja je međutim zbog političkih razloga ubrzo ugašena. Tijekom 2016. i 2017., Kooperativa je zahvaljujući takvoj NZzRCD-ovoj podršci pokrenula pilot-projekt programske razmjene i suradnje kroz participativnu raspodjelu sredstava, modeliran prema Klubturi. U tom je ciklusu, kako navodi Pupovac, podržano 17 projekata, no izvorno trogodišnji program je morao biti prekinut u prvoj godini provedbe nakon što je tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukinuo kompletnu programsku liniju potpora.

Pupovac potonje ističe kao dobar primjer prepreka koje prijete uspostavi institucionaliziranog mehanizma financiranja regionalne suradnje. Kako napominje, pokretanje i dugoročna održivost mehanizma nalik na Višegradski ili Nordijski fond u našem kontekstu ovisi o dijeljenoj geopolitičkoj svijesti o potrebi za uvažavanjem perifernog položaja i kulturnim povezivanjem zemalja u regiji. Osim kontinuirane prevlasti nacionalističke politike, u tom smislu problem predstavlja i današnja podijeljenost jugoslavenskih zemalja članstvom u Europskoj uniji te prateće asimetrije koje proizlaze iz te činjenice. Primjerice, kako ističe Pupovac, u zemljama izvan EU uočljiv je razmjerni izostanak infrastrukture koju pružaju različiti europski fondovi. No važno je imati na umu, napominje, da se i u Hrvatskoj i Sloveniji sve snažnije odvija prekarizacija rada u kulturi, koja utječe i na kapacitete za dobivanje europskih potpora. S druge strane, organizacijama iz država u pretpristupnim pregovorima dostupnija su sredstva privatnih donatora i fondacija, koja međutim također ovise o promjenama političke situacije i fokusa. Pupovac u tom smislu napominje da je nužno uvjeriti Europsku komisiju i institucije Unije da nastave ulagati u civilni sektor zapadnog Balkana, uzevši u obzir trenutnu pauziranost procesa širenja EU. To ulaganje međutim mora voditi računa o tome da asimetrije između članica i ne-članica ne vode u kolonizatorske odnose, u kojima veliki europski igrači iskorištavaju resurse lokalnih zajednica, te da mora ponajprije služiti razvoju lokalne infrastrukture, a ne njezinoj jednokratnoj eksploataciji.

No kao osnovu za razvoj suradnje Pupovac ponajprije vidi planirano pokretanje regionalnog hibridnog fonda, u financiranju kojeg bi, osim javnih institucija, participirali i privatni akteri. Ističe kako takav mehanizam mora polaziti od kriterija i potreba nezavisnog sektora te napominje kako su u tijeku bilateralni razgovori s ministarstvima u regiji, proizišli iz desetogodišnjeg napora da se sve ključne aktere dovede za isti stol. Pritom najvažnijim elementom Pupovac smatra definiranje uloge koju će nezavisnokulturna scena imati u strukturi takvog fonda, ponajprije u pogledu uključenosti u procese donošenja odluka o raspodjeli sredstava. S dozom optimizma navodi kako smatra da zagovarački proces koji Kooperativa vodi u tom smjeru rezultira prvim iskoracima, osobito s promjenama vlasti na lokalnoj razini, na kojoj najavljuje mogućnost pojačane suradnje u čitavoj regiji. Kao ključan pak iskorak s Kooperativine strane, koji bi ublažio spomenute asimetrije unutar jugoslavenske regije, Pupovac najavljuje skorašnje pokretanje ureda mreže u Skoplju, koji će omogućiti efikasniju suradnju s velikim dijelom njezinog članstva, ali i kvalitetnije zagovaračko djelovanje te raširenije prikupljanje sredstava.

Perspektivu nezavisnokulturnih aktera iz zemalja jugoslavenske regije izvan Unije predstavili su Vullnet Sanaja iz Anibara (Peć) i Tijana Ana Spasovska iz Asocijacije Jadro (Skoplje). Sanaja je pojasnio kako je kultura u periodu poslijeratne tranzicije u Kosovu dugo vremena provela na začelju liste prioriteta, budući da su sve investicije usmjeravane u velike infrastrukturne projekte. Ono što jest postojalo od javnog financiranja kulture bilo je pretežito usmjereno u institucije, dok je ona izvaninstitucionalna vrlo slabo podržana, bez sredstava koja osiguravaju makar minimalnu strukturnu potporu. Tek je zadnjih nekoliko godina, uslijed angažmana različitih inicijativa i pokreta, došlo do osvještavanja važnosti tema poput javnog prostora, zajedničkih dobara ili civilnog društva u široj javnosti, a time i među političarima. Kosovska vlada, smatra Sanaja, počela je odgovarati na kompleksnost kulturne scene i zasluge nezavisnog sektora koji, napominje, čitavo vrijeme ima funkciju nositelja kulturne proizvodnje i međunarodne kulturne razmjene. Taj odgovor ponajprije je moguće zamijetiti u izradi novog zakona o kulturi, ali i u promjenama u javnom financiranju, koje se nešto povećalo i usmjerilo na programe, umjesto na projekte.

Što se suradnje i umrežavanja na nezavisnoj kulturnoj sceni, Sanaja ističe da oni postoje na lokalnoj razini, ponajprije kroz RrOK-ove (Rrjeti i Organizatave të Kulturës – Mreže udruga u kulturi) u Mitrovici, Peću i Prizrenu. Na nacionalnoj razini, prije dvije godine, nekolicina kosovskih organizacija započela je neformalni proces udruživanja i suradnje, koji se trenutno formalizira kroz službenu registraciju mreže. U tom, ali i u širem smislu osnaživanja kosovske nezavisne kulture, Sanaja posebno apostrofira vrijednost povezivanja s organizacijama iz regije, koje donosi razmjenu znanja, modela, ljudi i programa te pomaže izgradnji lokalnih mreža. Sanaja ističe kako je, zbog otežane komunikacije i političke situacije između zemalja u regiji, dugo vremena osjećao da mu je Frankfurt bio bliži i dostupniji nego, primjerice, Sarajevo. Međutim, smatra kako djelovanje kroz mrežu poput Kooperative omogućuje da prirodna srodnost među ovdašnjim kulturnim scenama bude iskorištena i praktično produbljena. Uspostava regionalnog fonda za umrežavanje i suradnju, ističe, doprinijelo bi normalizaciji regije kao povezanog kulturnog prostora, što smatra neophodnim.

Da borba s državnim institucijama za elementarnim uvažavanjem nezavisne kulture predstavlja dijeljeno iskustvo svih scena u regiji potvrdila je i Tijana Ana Spasovska. Kako pojašnjava, period nakon dugogodišnje vladavine Nikole Gruevskog obilježen je također stanovitom tranzicijom, u kojoj se kultura nalazi u vrlo nezavidnom položaju – nakon umjerenog (i vrlo brzo ugaslog) optimizma pod Robertom Alagjozovskim, ministri_ce kulture se mijenjaju iz godine u godinu, a na čelo sektora dolaze ljudi koji ga ne razumiju niti imaju ikakve direktne veze s njime, zbog čega je teško uspostaviti kontinuiran dijalog i partnerstvo s resornim ministarstvom.

Ministri kulture, ističe Spasovska, pokazali su se uglavnom neresponzivnima i nezainteresiranima kada je riječ o potrebama nezavisne kulturne scene. Kao politička tema, nezavisna kultura praktički ne postoji u makedonskom javnom prostoru, dok je u okviru financiranja zgurana u kontradiktorno programsko područje pod nazivom Kulturne industrije i interdisciplinarni projekti. Kako napominje Spasovska, jedan od ciljeva tamošnje nezavisne scene je izdvajanje zasebnog programskog područja za nezavisnu kulturu, budući da trenutna konstelacija budi opravdanu bojazan da će primat u javnom financiranju sve više preuzimati kulturne i kreativne industrije.

Kao asocijacija nezavisnokulturnih aktera u Sjevernoj Makedoniji, smatra Spasovska, Jadro aktivno surađuje sa svojim članicama u zagovaračkim procesima, oko kojih postoji snažna svijest o potrebi za angažmanom i zajedničkim djelovanjem. Kao i u Kosovu i drugdje, nezavisna scena po Spasovskoj je nositeljica kulturne proizvodnje u državi, ali i međunarodne cirkulacije kulturnih proizvoda, radnica i radnika. Međunarodno umrežavanje, osobito ono sa zemljama bivše Jugoslavije, ključno je u tom pogledu zbog razmjene iskustava, programa, znanja i zagovaračkih taktika. Na tom tragu iznimno važnim smatra planirano otvaranje Kooperativinog ureda u Skoplju, za koje navodi da će približiti mrežu članstvu na jugu i učiniti je responzivnijom, financijski fleksibilnijom i dugoročno stabilnijom.

Ovaj tekst nastao je u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB.  Za sadržaj ovog teksta odgovaraju isključivo autori i partneri na projektu te on ni na koji način ne odražava mišljenje Europske unije. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije, program Kreativna Europa (2014. – 2020.), u sklopu otvorenog poziva usmjerenog na jačanje kulturne suradnje i konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu.

Project Regional Action Lab – independent culture as engine of mutual support and exchange in times of crisis (Reg Lab) is supported by the Balkan Trust for Democracy, a project of the German Marshall Fund of the United States and the USAID.

Pojam nezavisne kulture najčešće povezujemo s onim oblicima kulturnog djelovanja koje se odvija izvan institucija, stasajući u okviru trećeg ili civilnog sektora. Iako je izvaninstitucionalnost važna karakteristika nezavisne kulture, njezin odnos prema institucijama čini izuzetno važan segment zalaganja njezinih aktera, a upravo je formiranje otvorenijih institucija utemeljenih na principima sudjelovanja građana i uključivanja kulturne i šire zajednice jedan od važnih smjerova organiziranja nezavisne scene na našim prostorima. Ovakvim preklapanjima institucionalnog i izvaninstitucionalnog djelovanja u kulturi, a u svjetlu nedavnih političkih zbivanja u regiji, bavila se tribina Institucionalni okviri za razvoj nezavisne kulture, održana u Ljubljani u organizaciji dviju mreža koje okupljaju udruge u kulturi – regionalne platforme Kooperativa i slovenskog Društva Asociacija. Na tribini su govorili Mirela Travar iz Operacije Grad (Zagreb), Vullnet Sanaja iz kosovskog Anibara (Peja), bivša predsjednica Asociacije Jadranka Plut i Mateja Demšič iz Odjela za kulturu Grada Ljubljane, dok je razgovor moderirao Metod Zupan s Radija Študent. Tribina je oslikala sličnosti i razlike u položaju i boljkama s kojima se susreću nezavisnokulturni akteri u svojim političkim okruženjima u regiji.

Kao država koja je neovisnost proglasila 2008., Kosovo nije imalo kulturnu legislativu ni politiku, a novostečenu samostalnost države, kao i drugdje u regiji, pratila je intenzivna privatizacija. “Organizacije nezavisne kulture ujedinile su se u zaštiti zajedničkih dobara i javnosti resursa”, objasnio je Sanaja. “Pokušavajući stvoriti mjesto za sebe, okrenule su se ponovnom prisvajanju prostora za javnost”.  Za razliku od Hrvatske gdje se borba za prostore prije svega vodila oko bivših tvornica (kao što je zagrebačko Jedinstvo) ili nekadašnje vojne infrastrukture (poput pulskog Rojca), u Kosovu su one mahom već bile privatizirane, pa su se zalaganja nezavisne scene fokusirala na prostore javnih kina kojima je prijetila prodaja. 

Festivali, prvenstveno oni filmski poput Anibara i Dokufesta, svoje su aktivnosti organizirali na privremenim lokacijama, realizirajući kulturne programe kao “poligone ponovnog prisvajanja prostora za javnost”, kazao je Sanaja. Važan primjer takvog prisvajanja predstavlja borba za bivše gradsko kino u Prizrenu, čija je prodaja nakon zalaganja kulturne zajednice ujedinjene u Inicijativu za zaštitu kina Lumbardhi uspješno zaustavljena, a prostorom od 2014. godine upravlja Zaklada koju čine akteri nezavisne kulture. Nakon prizrenskog, upitnom se pokazala i sudbina kina Jusuf Gërvalla, jedinog takvog prostora u gradu Peji, no organizacije nezavisne kulture još su jednom uspješno zaustavile privatizacijski proces, a zgradom danas upravlja Anibar i ona do daljnjega ostaje namijenjena kulturnim sadržajima za javnost. 

Kroz sustavno zalaganje za to da infrastruktura pod prijetnjom privatizacije ostane na raspolaganju građanima_kama s jedne strane, a s druge činjenicom da je glavni proizvođač kulturnog sadržaja u državi, nezavisna scena je na Kosovu osigurala podršku šire javnosti. Organizacije u kulturi, zaključio je Sanaja, uspješno su se etablirale kao “ozbiljni igrači” čije je djelovanje važno za zajednicu i kojima pripada mjesto za stolom u razgovoru o raspolaganju infrastrukturom i formiranju kulturnih politika. 

Ipak, da mjesto za stolom nikad nije do kraja izboreno ni sigurno, zorno pokazuje situacija u kojoj se posljednje dvije godine nalazi nezavisna kulturna scena u Sloveniji, opisana na stranicama ovog portala kao “sveobuhvatni desant na kulturu”. Podsjetimo, u Sloveniji ranjavanje kulturnog sektora, odnosno onog njegovog dijela u čijem fokusu nije očuvanje baštine ni promocija jednodimenzionalnih nacionalističkih narativa, traje od početka pandemije koji se preklopio s formiranjem još uvijek aktualne Vlade. Tamošnje se udruge u kulturi zajedno s ostatkom civilnog i medijskim sektorom suočavaju se sa žestokim i surovim nasrtajima vladajućih. Pisali smo o pokušaju evikcije Metelkove 6, zgrade u kojoj posljednja dva desetljeća djeluje niz organizacija nezavisne kulturne scene, a čija sudbina do danas ostaje krajnje neizvjesna. Destrukcija kulturne scene, kako nezavisne, tako i institucionalne, nastavila se uz poseban interes vladajućih za kadroviranje kroz seriju smjena ravnatelja_ica kulturnih institucija. Niz oštrih rezova u financiranju suvremene kulture i umjetnosti proširen je početkom ove godine ukidanjem državnog financiranja nizu relevantnih organizacija u području izvedbenih umjetnosti među kojim su Maska, Mesto žensk, Emanat, Delak, Nomad Dance Academy Slovenija i Gledališče Glej. 

Ovim primjerima, koje je nazvala tek “vrhom sante leda”, Plut je pridružila i podatak o značajno povećanom iznosu koje je Ministarstvo odlučilo izdvojiti za kulturu u ovoj godini (238 milijuna eura). Unatoč značajnom povećanju sveukupnog izdvajanja za kulturu, iznos je za kategoriju Promicanje kulturnog stvaralaštva, presudnu za financiranje udruga u kulturi smanjen je u rebalansu proračuna za 2022. godinu za gotovo polovicu – sa 6 i pol milijuna na manje od 3 i pol milijuna eura. Nasuprot nimalo suptilnoj destrukciji i rezovima usmjerenih području nezavisne kulture, vladajući su čak 14 milijuna eura izdvojili za osnivanje novog Muzeja neovisnosti Slovenije, uz potpuno isključivanje glasova struke iz procesa odvagivanja potrebe za takvom ustanovom. Ovaj Muzej je Plut izdvojila kao ilustrativni primjer manjka dijaloga s Ministarstva s vlastitim sektorom, a indikativan se čini i što se tiče vrste kulture kakvu oštre škare vladajućih žele krojiti.  

Potpuno dokidanje dijaloga kao presudan problem je istaknula i predstavnica lokalne vlasti, voditeljica ljubljanskog Odjela za kulturu Mateja Demšič, ustvrdivši kako je odlučivanje o kulturnoj politici u Sloveniji do tolike mjere centralizirano da nema dijaloga ni između državne i lokalne razine. Kao primjer je istaknula strateški osmogodišnji dokument na nacionalnoj razini koji je nedavno izradilo Ministarstvo, napisan bez uključivanja kulturne zajednice. Dokument je, njenim riječima, predmoderan – favoritizira institucije i dovodi nezavisni dio sektora u poziciju ovisnosti o njima. Raznovrsna i živa nezavisna kultura, zaključila je Demšič, “ranjena je u tolikoj mjeri da će oporavak biti dug i bolan”. Mirela Travar iz Operacije Grad zaključno je povezala slovensku situaciju s onom u kojoj su se zatekli hrvatski akteri nezavisne kulture 2016. godine, koja se također može opisati kroz prizmu izostanka svakog dijaloga. Ipak, naglasila je, u demokratskom društvu nedostatak dijaloga uopće ne bi trebao biti tema, dijalog bi trebao biti preduvjet i baza, a participacija građana u donošenju odluka cilj kojemu se stremi. Nepostojanje takve baze u kulturi ukazuje na ozbiljnu ugrozu demokratskih principa u čitavom društvu, ustvrdila je.