Pristup ovog njemačkog filmskog redatelja, autora i predavača obilježen je metodom “meke montaže” kojom se slike ne povezuju nizom kadrova, nego “kroz misaone odnose među njima”, poručuju organizatori_ce programa. Ideja programa je predstaviti Farockijev rad i kontekstualizirati ga u sadašnje prakse gledanja filmova i slika.

Na programu su Interface (1995), On Construction of Griffith’s Films (2006) i Comparison via a Third (2007), inicijalno zamišljeni “kao dvokanalne video-instalacije za muzejski prostor, a sada će se prikazati u jednokanalnom formatu za filmsko platno. Riječ je o radovima koji istražuju odnos između slike i mišljenja, montaže i percepcije. Svaki od filmova pristupa slici na drugačiji način: kroz narativni komentar, natpise ili samo prizorni zvuk, čime Farocki oblikuje različite razine analitičkog promatranja”, stoji u najavi.

Ulaz je besplatan, a digitalne kopije filmova ustupila je Antje Ehmann.

Na 21. Human Rights Film Festivalu u dva je termina (6. i 8. prosinca 2023.) u kinu Kinoteka prikazan recentni, te prema najavi posljednji film velikana britanskog socijalnog realizma – Kena Loacha. Dok se Ja, Daniel Blake (2016.) bavio nezaposlenim pojedincem zarobljenim u bespućima britanskog birokratskog sustava, a Oprostite, mimoišli smo se (2019.) bračnim parom primoranim na prekarni rad, Stari hrast (2023.) u fokus stavlja odnos stanovnika nekadašnjeg rudarskog sela sjeveroistoka Engleske i sirijskih imigranata. Ogorčeni pripadnici radničke klase i migranti izbjegli iz svojih domova naizgled stoje na oprečnim stranama, no Loach ovim ostvarenjem navodi na preispitivanje tog kompleksnog i sveprisutnog društveno-kulturološkog procjepa. Gledatelju se nameću pitanja – koliko su zaista različite sudbine suvremenih radnika s dna društvene ljestvice i one muslimanskih izbjeglica? Može li se postići (potpuna) multikulturalna integracija u okvirima pojedinog društva, u ovom slučaju britanskog? 

U film smo uvedeni nizom crno-bijelih fotografija razjarenih lokalaca i uplašenih lica sirijskih izbjeglica. Autobus kojim dolaze biva metom gnjeva i uzvika okupljenih promatrača. Fotografije se pretaču u pokretnu filmsku sliku u boji, dok se povici, pogrde i bjesomučno lupanje po karoseriji i prozorima autobusa nastavljaju. Stavovi lokalnog stanovništva isprva se čuju u offu, a potom isti negodujući komentari prate kadrove namrštenih muškaraca i žena koji stoje na ulici. Ksenofobija i rasizam su eksplicitni, te eskaliraju kada jedan od huligana razbije objektiv fotoaparata mladoj Sirijki Yari.

Središnje mjesto radnje je pub Stari hrast, čije poslovanje živim održava skupina starijih muškaraca koja ondje ispija pintu za pintom piva. Vlasnik puba TJ Ballantyne, od nepristranog promatrača, koji se ne želi zamjeriti niti jednoj strani, ubrzo postaje Yarin prijatelj, a potom i glavni akter društvene integracije sirijskih izbjeglica. TJ Yari pokazuje fotografije iz rudarske povijesti Okruga Durham, izvješene na zidovima stražnje prostorije puba, u koju ksenofobnim mušterijama više ne dopušta pristup. Yara promatrajući fotografije štrajka iz 1984. saznaje o povijesti zajednice, te uskoro samoinicijativno započinje fotografirati lokalne stanovnike – kao što je to činila za života u izbjegličkom kampu. Kroz kontakt sa stanovnicima i volonterima ona dolazi na ideju o zajedničkom kuhanju za siromašne građane i Sirijce u lokalnom pubu. Premda se TJ isprva protivi toj zamisli, tragična smrt njegova psa Marre donosi narativni obrat u filmu. 

Razgovor za kuhinjskim stolom između TJ-a i Yare, snimljen izbliza, intiman je čin povjeravanja dvoje prijatelja, kojim se razotkriva njegovo psihološko stanje. Snimljeni detalj stola prikazuje ogrlicu s imenom Marra. TJ-ev glas u off-u prati montažni postupak vraćanja u prošlost kojim se prikazuju kadrovi morskih valova i morske obale na kojoj je TJ namjeravao odustati od života. Pas koji iz daljine dotrči do njega predstavlja mu znak da to ne učini. Uvjerljivo prikazane oscilacije u emocijama i ponašanju glavnog lika, nakon što mu Yara i njezina majka za utjehu donose večeru, gledatelja navode na snažno empatiziranje s njegovom humanošću.

Oni koji jedu zajedno ostaju zajedno – ideja o zajedničkoj kuhinji za lokalne stanovnike koji si obroke ne mogu priuštiti i sirijske izbjeglice, kako bi se između njih razvilo zajedništvo donosi privremenu harmoniju među sve uključene. Memorija kuhanja obroka za vrijeme štrajka nakon zatvaranja rudnika, transponirana je i realizirana u sadašnjosti, među Engleze koji spajaju kraj s krajem te njihove sugrađane, politički i društveno izolirane Sirijce. Loachev film obiluje socijalno osviještenim porukama koje izdižu snagu radničke solidarnosti i zajedništva, poput one da katedrala ne pripada crkvi nego radnicima koji su je sagradili. Katedrala u Durhamu mjesto je na kojem se svake godine, druge subote u srpnju blagoslivljaju rudarski barjaci prije odlaska na godišnje slavlje – Veliko sastajanje rudara.

Jedna od tvrdnji koju TJ izravno predbaci svojem kolegi Charlieju – kako je njihovo selo odavno propalo jer su se rudnici zatvorili mnogo prije nego su došle izbjeglice i kako nema povratka na neku staru, bolju prošlost – u filmu je parabolom prikazana već na početku. Natpis The Old Oak i slovo k koje ispada s njega i koje TJ pokuša popraviti štapom, usprkos pokušajima ne da se namjestiti. U prenesenom značenju – društvena situacija nije ok, “stvari” nisu ok i ne mogu se “poravnati” samo zato što određena skupina ljudi želi da one budu dovedene u liniju.

Stari hrast ne završava tipično Loachevski, već odašilje društveno ohrabrujuću poruku. Nakon slavlja povodom Yarine izložbe fotografija, kvar na instalacijama i ogorčenost glavnog lika – koji tvrdi da nema ničeg goreg od mržnje, laži, korupcije te izdaje (prijatelja) – ne vode k životnoj tragediji. Premda jest scenaristički nedovoljno uvjerljiva (scenarij Paula Lavertyja), pretposljednja dionica filma, u kojoj gotovo cjelokupna zajednica donosi cvijeće i izražava sućut obitelji mlade Sirijke, prikazuje nadu i vjeru u ljude u teškim životnim trenutcima. Sama završnica filma ponovno kreće od detalja prema cjelini, od pojedinaca ka društvu. Od rudarskog stijega i njegove ikonografije – naslikanog hrasta i riječi snaga, solidarnost i otpor ispisanih na engleskom, kao i na arapskom jeziku. Izmjenjuju se polutotali Engleza i Sirijaca u dugačkoj povorci, i bliži planovi TJ Ballantynea, Yare te Sirijaca kako nose stijeg, a sama filmska slika postaje crno-bijela. Ken Loach je posredstvom filma, kao što to u filmu čini Yara putem fotografije, odlučio gledateljima ponuditi nešto nade i snage. Prikazana povorka nameće se kao slika u kojoj je ostvarena privremena utopistička društveno-kulturna kohezija. Uzme li se u obzir kako je redatelj svoja prethodna dva filma završio neminovnim ishodima za protagoniste Daniela Blakea i Rickyja Turnera, u Starom hrastu, za TJ-a i Yaru neminovan je otpor “onima gore”, a s njime i tiha, ali ustrajna borba.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Ove aktivnosti instrumenti su za produbljivanje specifične teme od europskog značaja: rodna ravnopravnost i jednake mogućnosti (Rim), interkulturalnost i integracije (Španjolska) i prehrambena sigurnost (Hrvatska). Temeljni element za razvijanje osjećaja europske pripadnosti približavanje je Europe građanima kako bi aktivno sudjelovali u europskom konstrukcijskom procesu, poznavali funkcioniranje njezinih institucija i prepoznali njezine vrednote.

Projekt se sufinancira sredstvima Europske unije i realizira u suradnji s Europskim parlamentom, RIFF Festivalom u Rimu i MEDIT Festivalom u Ciudadella de Menorca. Projekt je zamišljen kao društveni i kulturni događaj na europskoj razini čiji je cilj stvaranje javnog prostora za promišljanje i raspravu o Europi te poticanje građanstva na uključivanje u europske procese odlučivanja.

Izvor: Kinookus

Neovisno o tome vjerujete li teorijama zavjere ili ih smatrate kreativnom zabavom, iz udobnih fotelja malog kina za dokumentarce osigurajte si buđenje iz siječanjskog sna uz kontroverzni rezime društva.

Doktrina šoka Mata Whitecrossa i Michaela Winterbottoma dokumentarna je ekranizacija knjige Naomi Klein koja ističe vezu između šok taktike i nametanja neoliberalnog eksploatacijskog sustava, a Voda: esencija života istražuje ono što stručnjaci smatraju najvažnijim političkim i ekološkim problemom 21. stoljeća – svjetskom krizom vode.

Ako ste tijekom Hall of Famea propustili Chronique D’un ette (1960), u petak u 19 sati imate još jednu priliku pogledati ovaj dokumentarac Jeana Roucha i Edgara Morina koji u uvodnoj rečenici spominje frazu koja je postala sinonim za cijeli filmski pravac – Cinema verite. Na rasporedu je i poljski film Na rubu Rusije.

Cilj ove manifestacije je pojačati vidljivost ženskog stvaralaštva i djelovanja u društvu izmještajući ga iz postojećih šablona i načina prezentiranja kako bi se stvorio kontekst javnog prostora koji je siguran za promišljanje pitanja roda i izmaknut iz sustava binarnih opozicija.

Jubilarno peto izdanje festivala održavat će se od 3. do 8. studenog u kinu Grič, Dokukinu Croatia i Studiju Smijeha te će u najvećoj mjeri biti posvećeno filmu. U sklopu programa će biti prikazano 30-ak igranih, dokumentarnih i animiranih dugometražnih i kratkometražnih filmova koji različitim pristupima dekonstruiraju pitanja roda. Ove se godine posebno ističu nagrađivani dokumentarni dugometražni filmovi koji se bave eksplicitnim seksualnim i rodnim pitanjima poput  aseksualnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i orgazma.

Tema teorijskog dijela ovogodišnjeg Vox Feminae festivala su ženski likovi u domaćim filmovima, a bit će obrađena kroz video prezentacije, diskusiju i analitičke tekstove filmskih teoretičara Mime Simić i Lukše Benića, te radionice za srednjoškolce/ke i studente/ice koje će u sklopu festivala održati voditeljice sarajevskog festivala ženskog stvaralaštva PitchWise.

Završna večer festivala održat će se u comedy clubu Studio Smijeha gdje će se uz stand-up nastupe najpoznatijih hrvatskih komičarki odigrati i nagradni pub-kviz kojim se želi potaknuti sve uspješne i neuspješne ljubitelje/ice kvizova da se okušaju na tom terenu i pokažu koliko zaista znaju o ženama i ženskoj povijesti.

U sklopu festivala najavljene su kreativne radionice, natječaji i kvizovi. Vox Feminae festival ugošćuje putujuću feminističku radionicu Fondacije CURE iz Sarajeva  koja će biti održana u subotu, 5. studenog u prostorijama Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon.

Otvoren je i nagradni art natječaj na temu Ženski likovi u filmu. Vox Feminae tim odabrat će 15 najoriginalnijih radova koje će predstaviti, a najbolji će biti proglašen završne večeri festivala. Stand up radionica komičarke Marine Orsag najavljen je za subotu, 5. listopada u Studiju Smijeha. Tu je i kreativni afterwork sajam / buvljak koji će biti držan u  ponedjeljak, 7. listopada također u  Studiju Smijeha.

Kamp Slobodna zona Junior namijenjen je srednjoškolkama i srednjoškolcima iz regije – Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore, Kosova i Srbije. Kroz interkulturnu kreativnu razmjenu s profesionalcima iz svijeta filma iz cijele regije, polaznici će dobiti priliku razviti scenarije za dokumentarni film, a najbolji od njih će dobiti šansu da snime svoje prvo filmsko ostvarenje. Smještaj, prijevoz, cijela edukacija, kao i produkcija pobjedničkih filmova su o trošku organizatora i potpuno su besplatni za polaznike.

Izvor: Fade In

U Beogradu je u prvoj polovini studenog održana peta Slobodna zona, jedna od najpopularnijih filmskih manifestacija u Srbiji, koju je kao festival angažiranih, odnosno filmova o ljudskim pravima, 2005. pokrenuo Kultirni centar REX, a koja se do danas razvila u pravu (malu) instituciju s cjelogodišnjim programom, turnejom s filmovima po Srbiji te kampom za srednjoškolce.

Slobodna zona se ove godine prvi put, osim u Dvorani kulturnog centra Beograda, održavala i u Kinu Balkan, a u šest dana prikazano je 28 dugometražnih filmova, 12 igranih i 16 dokumentarnih, među kojima i O Eli Asghara Farhadija, Djevojka s iskustvom Stevena Soderbergha, Opasne tete Kim Longinotto, Oluja Hansa-Christiana Schmida, Sretna zemlja Gorana Devića i Somers Town Shanea Meadowsa. Izabrali su ih montažerka Branka Pavlović i redatelj Rajko Petrović, koji su taj posao preuzeli od prošlogodišnjeg selektora Srđana Keče, odnosno Marka Popovića, koji je odlučivao o filmovima na prva tri izdanja.

S Brankom i Rajkom, ovogodišnjim selektorima koji su i prije radili na festivalu, razgovarali smo o Slobodnoj zoni, ali i općenito o razlikama između angažiranog i propagandnog filma, suradnji s televizijama, rezultatima angažmana…

KP: Samo je naizgled jednostavno definirati angažirani film; kako vi određujete koji je film angažiran i hoćete li ga uvrstiti u program; je li vam presudna filmska kvaliteta ili angažiranost?

B. P.: Bitno nam je i jedno i drugo. Želimo da to budu prvenstveno dobri filmovi, ali koji imaju i snažnu poruku, koji se bore protiv apatije, zalažu se za solidarnost… U katalogu prvog festivala Marko Popović je napisao kako je vreme da Srbija shvati da je deo nekoga sveta, da se ljudi, kad pogledaju filmove iz Južne Afrike ili Indonezije, prepoznaju u njima, kao i da vide da je neko spreman da se angažuje, da pet godina radi na jednom filmu. Naravno, mi želimo da ti filmovi budu i vizuelno zanimljivi. Poput ovogodišnjeg filma Zaliv, o masakru delfina u Japanu, koji izgleda fantastično, snimljen je fenomenalno, soderbergovski; važno nam je i da su filmovi komunikativni, kao dokumentarac Kako se kuvala istorija, na koji je publika umirala od smeha… Ali, uvek krećemo od toga da je to festival filmova o ljudskim pravima, koliko god je to širok pojam.

KP: Ove godine nema srpskih filmova na festivalu?

B. P.: To je baš zato što nam je autorski film važan. Ima i kod nas dobrih filmova angažovanih, ali ne puno, a i često budu premijerno prikazani na drugim festivalima.

R. P.: Ove godine smo razmatrali dva filma da bismo ih stavili program. Jedan je Ordinary People, ali su producenti odlučili da ga prikažu premijerno na drugom festivalu, a drugi film Želimira Gvardiola o generalu Vladimiru Trifunoviću. Trifunović je sa hrvatske strane optužen za zločine na 15 godina zatvora, Srbi su ga optužili za veleizdaju, a čuo sam i da mu Slovenci nameravaju odvaliti 15 godina. To je odlična priča, važna zbog toga što može da pokaže kako netko tko se u ratnim uslovima povede za univerzalnim vrednostima, humanističkim, ispada idiot, nepoželjan i s jedne i sa duge strane.  Gvardiol je iskusan reditelj, napravio je odličan dokumentarac, ali je film već imao premijerno televizijsko prikazivanje na TV B92.

KP: Na ovogodišnjem Zagreb film festivalu prikazan je serijal propagandnog filma, koji je izazvao poprilične polemike. Kako razlikujete angažirane i propagandne filmove, i da li biste uvrstili na program Zone i neki propagandni film, ako “navija” za “dobru stvar”?

R. P.: Mislim da je motivacija u prvom momentu jako bitna: kad pogledamo neki film, vidimo da li neko zaista ima ličan odnos prema temi, ili je deo jedne šire ideologije, kojoj samo daje svoj doprinos veličajući je. S druge strane, mada nas je Leni Rifenštal ubedila da propagandni film može kinematografski biti fantastičan, što je paradoks o kojemu se i dan danas priča, i uvijek će se pričati, meni su propagandni filmovi i oni koji pokušavaju da budu angažovani, a ne vidim da su u kinematografskom smislu opravdali što su uzeli da se bave nekom temom. Forma ne prati priču, pa vidim da nas reditelj obmanjuje.

KP: Nije li još gore kad nas netko dobro obmanjuje?



R. P.: Naravno da je gore, opasnije je.

KP: Može li se dogoditi da propagandnim filmovima nazovemo one s čijom se ideologijom ili svjetonazorom ne slažemo, a angažiranima one s kojima se slažemo? Ili je najbitnija razlika u emociji koju ti filmovi imaju?



R. P.: Najiskrenije, ne volim uopšte da se bavim definicijom angažovanog filma, zato što uvek nakon toga imam osećaj da sam rekao neku banalnost, da to maši baš ono što oni jesu, izgubi se ta vrsta punoće, složenosti koju nose sa sobom. Ali film za koji mislim da je propagandni ne bih stavio na program.

B. P.: Autorski moment meni je najbitniji: i sama, kad montiram, uvek idem na emocije, pitam se da li ja verujem  u tu priču; svesna sam koliko autor može da manipuliše, koliko svesno može da se utiče na ljude, ali publika to oseća; ja imam poverenja u publiku: ljudi osete iskrenost, čak i ako nešto nije direktno njima upućeno, ili vezano uz neku njihovu situaciju. Ali, za mene je najvažniji kriterijum angažovanog filma da li on može da nas pokrene na neku akciju, pitam se koji je rezultat gledanja tog filma.

KP: Gotovo sve projekcije u dvorani Kulturnog centra Beograd i kinu Balkan bile su pune. Mislite li da je to dovoljno za neke značajnije akcije i promjene u društvu? Surađujete li s televizijom?

R. P.: Mi redovito imamo i ciklus filmova na televiziji. Film koji pobedi po glasovima publike, otkupimo za televizijsko prikazivanje. Zavisno od situacije – jer,  mi smo projekt koji se nezavisno financira, uspevali smo da otkupimo i po tri, četiri ili pet filmova koje najprije prikažemo po gradovima u Srbiji, a onda i na televiziji, na B92 i na RTS-u, i to u  možda za film i najboljim terminima od 21-22 sata. Situacija je teška i komplikovana, ali Slobodnu zonu sigurno bije glas da ima mladu i pametnu publiku i da se tu prikazuju dobri filmovi te je onda automatski to preporuka za urednike.

KP: Mislite li da imate već i neke konkretne rezultate?



R. P.: Ne znamo da je neko proizveo neku konkretnu akciju iz ovoga, ali mislimo da festival ima svoju funkciju. Slobodna zona se širi, ima sve više publike – već to je nekakav znak da nekog pomaka ima, da je neki ciklus od četiri godine dao rezultate. Mislim da bi Beograd i Srbija bili baš uskraćeni za jednu priliku da vide ovakve filmove da nema festivala. A pretpostavljam i da oni koji su angažovani na raznim stvarima dođu ponekad u neku kritičnu situaciju i krizu, i verovatno filmovi mogu na njih i malo terapeutski da deluju.

B. P.: Da, da ljudi vide da angažman može i da upali: meni se jako dopalo kad je Klaudija Tosi rekla u povodu  filma Mostar Junajted da misli da nije potrebna sad neka ogromna hrabrost, i da su heroji neki posebni ljudi, nego da jedna osoba ima barem malo hrabrosti, barem zrnce, da prenese na neku osobu, pa opet na neku drugu, i vremenom će se nešto promeniti. Možda je to suviše idealistički, ali ja verujem u takvo nešto, pogotovu kada vidim koliko su fenomenalna deca koja dolaze na naš kamp: troje od njih sad su i upisali Akademiju.